Predgovor

Izdanje:

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 005.  - 007.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

 

Međimurje, „Insula Muro-Dravana" („mursko-dravski otok") ili perivoj gornje Hrvatske", kako ga je u svojem poznatom djelu na latinskom jeziku „Na tale sol um sancti Hieronymi" nazvao učeni lepoglavski pavlinski redovnik Josip Bedeković, usnula „fijolica" na Muri, prečesto je nepravedno zapostavlja­na, zanemarivana i zaboravljana. Rijetko se govori i piše o tom prelijepom kraju „med dvemi vodami". Nadaleko poznato po svojoj sjetnoj, tugaljivoj, ali životnim sadržajem prožetoj ,,popevki", Međimurje ni po čemu drugom nije poznato. A ta je naša hrvatska Mezopotamija u malom natopljena krvlju i suzama.

Ovaj najsjeverniji dio Hrvatske bio je tijekom povijesti i najizloženiji. Nalazeći se „na međi Mure" (zato i Međimurje), Međimurje je u svojoj prošlosti osjetilo svu tragediju povećanih apetita moćnih susjeda i čestih prolaznika. Na tom su se „brisanom prostoru povijesti" rađali i nestajali velikani hrvatske povijesti, bezimeni borci za slobodu, domovinu i vjeru. S međimurskih pitomih nizina, ispresijecanih puteljcima i potocima i okićenim stoljetnim hrastovim šumama, pošli su na put bez povratka hrvatski velikaši Stjepan Lacković (1397.), ban Petar Zrinski i Frano Krsto Frankopan (1671.), borci za hrvatsku državnu samostalnost. Tu je, u zidinama drevnog grada Čakovca, Katarina Zrinska uzalud očekivala povratak svojeg muža, a na kraju je i sama morala napustiti međimursku ravnicu bez nade u povratak. Odatle su iz samostana u Svetoj Jeleni (danas Šenkovec) kraj Čakovca morali otići pavlini, redovnici i veliki narodni prosvjetitelji, protjerani u ime prosvjetiteljstva (1782.).

Na tom prostoru veličine 724 km2, omeđenom tokovima dviju rijeka, živi, radi i stvara „homo croaticus murodravanus", „štrekar", vjeran svojoj rodnoj grudi i zaljubljen u svoje Međimurje. Raspršen po svim kontinentima, taj građanin svijeta rado se vraća na svoju domaću grudu. S „ruksakom" na leđima, obijajući pragove raznih država Evrope, gradeći pruge (prva željeznička pruga u Hrvatskoj sagrađena je u Međimurju 1860. g.) i putove, podižući zgrade i mostove,

Međimurec je postao zbližavate!j naroda, vjesnik mira i prijateljstva, svjetski putnik. Ali nikada nije zaboravio i ne može zaboraviti svoje ognjište. Gotovo svake subote dolazi kući donoseći darove svojoj djeci i odlazeći sa zalihom domaće hrane. Dolazi i odlazi s pjesmom na usnama. A te su pjesme tugaljive. Zar bi i mogle biti drugačije? U njih je Međimurec unio samoga sebe. One su odraz njegove radosti, i zato su pjesme. Ali u njima Međimurec daje oduška svojoj žalosti, i zato su tugaljive. Ljudske su, i zato svim ljudima tako bliske. U njima kao da se osjeća širina međimurskih polja, njihanje klasja, let i pjev ptica, tijek rijeka, šum hrastova i kucanje srca malog čovjeka kojemu je priroda uz bezbrojne muke podarila i pregršt ljepote. Nigdje nisu zvijezde tako sjajne i tako blizu kao na međimurskom noćnom nebu. Gotovo su nadohvat ruke.

Ushićen ljepotom tog kraja, narodni je pjesnik ispjevao stih:

„Međimurje, kak si lepo zeleno, cvetićem si ti meni ograjeno". Ponosni na svoj kraj, Međimurci govore da je raj zemaljski morao biti u Međimurju! Zašto? Biblija smješta Eden između dviju velikih rijeka. Zar to nisu - tvrde Međimurci - Mura i Drava? I onda, raj je zemaljski morao biti ondje gdje je najljepše na svijetu. A za Međimurca je najljepše na svijetu upravo - u Međimurju!

Nove kuće s bijelim pročeljima, ukrašene cvijećem na prozori­ma, njegovani vrtovi i najraznovrsniji suvremeni strojevi koji su svojom bukom unijeli nemir na dotadašnje mirne putove nisu samo znak suvremenog napretka već su i plod žuljevitih ruku radišnih Međimuraca koji se, razasuti po svijetu u potrazi za boljim životnim uvjetima, rado vraćaju u svoj zavičaj uz koji su čvrsto vezani.              

Taj su „cvetjem ograjeni" kraj otimali u povijesti Međimurcima i Hrvatskoj. Trgali su tu hrvatsku "Fijolicu" od matice zemlji.A Hrvatska je ljepote tog kraja otkrivala tek onda kada ga je izgubila, osjećala bol za njim i počela cijeniti njegovu vrijednost kada je tuđinska čizma gazila po mekanom međimurskom tlu. U tim teškim časovima kada se u javnosti više nije smjela čuti hrvatska riječ, Međimurec se povlačio u crkvu koja je uvi jek bila mjesto gdje mu nikada nitko nije mogao zabraniti da govori materinsku riječ i pjeva djedovsku pjesmu. Svoju utjehu, snagu i otpor prema onima koji su mu htjeli zatrti nacionalnu svijest Međimurec je crpio iz svoje vjere i nalazio je kod svojih svećenika. Sačuvavši crkvenu upravu nad Međimurjem, zagrebački su biskupi s međimurskim svećenicima sačuvali i Međimurje Hrvatskoj! Zato je povijest Međimurja i najvećim dijelom povijest Katoličke Crkve u Međimurju, povijest katoličkih župa i povijest katoličke vjere koja je srasla s dušama pobožnih Međimuraca.

Ovaj kratak pregled povijesti župe Sv. Juraj u Trnju, smještene na sjeveroistočnom dijelu Međimurja, želi čitateljima podastrijeti osnovne podatke o šestopedesetgodišnjoj prošlosti jedne od najvećih međimurskih župa, o njezinom razvoju, rastu kao i o njezinoj duhovnoj baštini. Knjiga je podijeljena u tri dijela. U I. dijelu se govori o povijesti župe od prvog pisanog zapisa o njoj u 1334. god. do 1790. godine, kada je župa osamostaljenjem dotadašnje svoje filijale Goričan, koja je postala župa, i dobivanjem Čehovca, dotadašnje filijale župe Prelog, doživjela svoje najveće teritorijalne promjene. U II. dijelu se iznose zbivanja u župi od 1790. do svršetka prvog svjetskog rata 1918. godine. U III. dijelu opisuju se događaji od prvog svjetskog rata do naših dana. U svakom od tih razdoblja govorit ćemo o župljanima, župnoj crkvi, filijalnim kapelama, župnicima, kapelanima, grobljima, župnim običajima, školama i raznim drugim zanimljivostima.

U Dodatku donosimo popis prezimena obitelji iz pojedinih mjesta župe od najstarijih vremena do danas. Brojke u zagrada­ma označuju koliko domaćinstava ima s tim prezimenom. Pri­ložene fotografije prikazuju župne sakralne objekte. Pišući ovo djelo, služili smo se najviše izvornom građom iz Kaptolskog arhiva u Zagrebu (Kanonske vizitacije bekšinskog arhiđakonata) i iz župnog arhiva u Sv. Junu u Trnju (Liberme-morabilium parochiae S. Georgii in Spinis 1,11)