Sveti Juraj u Trnju 1334. - 1699.

Izdanje:

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 011.  - 033.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

 

1. PRVI POVIJESNI TRAGOVI

 

Arheološki nalazi na području Međimurja upućuju na naseljenost toga kraja već u prethistorijsko doba.  (Međimurje se u latinskim spomenicima naziva Insula Muro-Dravana, mađarskim Murakoz (rjeđe Dravakoz), njemački Murinsel. (Vidi Enciklopediju Jugoslavije VI.).

 

Najstariji po imenu poznati stanovnici ovog kraja bili su Iliri i Kelti, poznati pod romaniziranim imenom Sereti, a spominje ih rimski povjesničar Plinije Stariji. Rimski izvori svjedoče da je zapadnim dijelom Međimurja prolazila cesta iz Ptuja za Sabariju (mjesto Sabaria ili Savaria još nije točno ubicirano. Neki povjesničari smatraju da je to Szombathely (Mađarska), dok drugi misle da je to Sv.Marija na Muri ili Mala Subotica. Vidi: Anđela Horvat, Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju, Zagreb, 1956., 15-24.).

 

Jednim dijelom ta je cesta prolazila područjem na kojem se danas nalaze mjesta Donji Pustakovec, Sv. Juraj u Trnju i Hodošan. Za seobe naroda Međimurjem haraju Huni, Istočni Goti i Langobardi, a nakon njihovog odlaska u Italiju dolaze Avari koji uništavaju i posljednje tragove rimske civilizacije. Hrvati dolaze u Međimurje u drugoj polovici 6. stoljeća, postupno prihvaćaju kršćanstvo, politički ulaze u sastav Posavske Hrvatske, a nakon propasti avarske države potkraj 8. stoljeća ulaze u sastav franačke marke Donje Panonije kojom su (840. - 880.) upravljali knezovi Pribina i njegov sin Kocelj. Od prvog hrvatskog kralja Tomislava pa do Zvonimira Međimurje je hrvatsko. Dolaskom Mađara u Podunavlje (896.), pa sve do kraja 13. stoljeća Međimurje je bilo poprište borbi između Arpadovića i susjednih štajerskih gospodara Ptuja. Nakon propasti kraljeva hrvatske nacionalne dinastije, mađarski kralj Ladislav, brat hrvatske kraljice Jelene, udovice kralja Dmitra Zvonimira, polaže po tadašnjem običaju pravo na hrvatsku krunu. Da bi sjevernu Hrvatsku u crkvenom pogledu odijelio od južne Hrvatske, on je u Zagrebu 1094. osnovao biskupiju i njezinoj jurisdikciji podredio Međimurje. Upravo ta činjenica najrječitije govori da je Međimurje oduvijek bilo hrvatsko. Da je naime Međimurje prije osnutka zagrebačke biskupije bilo pripadalo Mađarskoj, moralo bi u crkvenom pogledu potpasti pod upravu biskupije u Vesprimu ili Pečuhu! Ali kako se to nije dogodilo, s pravom zaključujemo da je Međimurje i u razdoblju vladanja hrvatske nacionalne dinastije (do 1091.) pripadalo Hrvatskoj, a ne Mađarskoj.

 

Hrvatska i Mađarska ostale su i nakon „Pacta conventa" (1102.) ili državnog ugovora koji je uređivao njihove međusobne političke odnose, dvije posve samostalne i neovisne države, vezane samo kraljevom osobom ili tzv. „personalnom unijom". Hrvatska je i nadalje živjela odvojena od Mađarske, a u njoj je vladao hrvatski ban kao kraljev zamjenik ili potkralj. Najstariji pisani izvori o Međimurju potječu iz 13. stoljeća. To su ponajviše listine ili povelje napisane za vladanja hrvatsko-ugarskih kraljeva: Andrije II, Bele IV, Stjepana VI, Ladislava Kumanca i Andrije Mlečanina (1205. - 1301.) posljednjeg Arpadovića. U ovim se poveljama uz mjesta Nedelišće, Prelog, Subotica, Belica, Šenkovec, Buzovec, Zebanec, Sveti Križ, Otok spominju i mjesta za koja se u kasnijim izvorima navodi da su filijale župe Sv. Juraj u Trnju: Goričan i Palinovec (Rudolf Horvat, Poviest Međimurja, Zagreb, 1944., 8. Upravo ovo spominjanje Goričana i Palinovca jedan je od dokaza da se župa Sv. Jurja iz prvog popisa župa zagrebačke biskupije iz 1334. god. mora od­ nositi na današnju župu Sv. Juraj u Trnju, dok u istom stoljeću ne nailazimo niti u jednom dokumentu na filijale župe Sv. Juraj na Bregu). Spominjanje tih mjesta ne znači da u Međimurju tada nisu postojala i neka druga mjesta, posebice npr. Čakovec, ali se ona ne spominju. Mnoga današnja mjesta nastala su kasnije. Valja međutim imati na pameti da Međimurje u srednjem vijeku nije imalo ni četvrtinu današnjeg broja stanovnika, jer su neprohodne šume zapremale dvije trećine međimurskog prostora. Tijekom stoljeća marljive su ruke Međimuraca iskrčile mnoge šume, a krčevine pretvorile u plodne oranice i zelena polja (Možda zato J. Bedeković Međimurje naziva „perivojem" '„hortus"'. Promatrano sa Sv. Jurja na Bregu, Kapelščaka ili Ksajpe, ono to i jest. Dojam da ulazimo u park davala je nekoć dojmovita aleja jablanova uz cestu Nedelišće - Čakovec ili dudova uz cestu Donji Pustakovec - Sv. Juraj u Trnju - Hodošan - Komparija, koja je nažalost nestala kao žrtva asfaltiranja cesta. Stabla hrastova, lipa, kestena i bagrema opsega i do 7 metara stradala su dvadesetih godina ovog stoljeća za vrijeme velikih krčenja  šuma.  Usp.  Josip Bedeković, Natale solum   'Neostadii Austriae MDCCLII’ 198; Anđela Horvat, nav. dj. 13-14.).

 

Najstarija povelja u kojoj se govori o Međimurju pisana je 1226. godine u Zagrebu, a odnosi se na parnicu između međimurskog plemića Pavla i Mutimira. Presudom hercega Bele posjedi Otok (kraj Preloga) i Bistrica (na potoku Bistrica između Kotoribe, Dubrave i Vidovca) pripali su zagrebačkom biskupu Stjepanu (Ivan Tkalčić, Monumenta historica episcopatus Zagrebiensis I, Zagreb, 1873., 56.).

 

Prema jednoj kasnijoj vijesti (1232.), biskup iz Vesprima imao je posjed Vizmić u Međimurju, koji se prostirao uz rijeku Dravu od Varaždina do Otoka gdje se danas nalaze sela: Kuršanec, Šandrovec, Novo Selo, Totovec, Vularija, Orehovica i Podbrest, s napomenom da se to mjesto nalazi u zaladskoj županiji (U ispravama se imanje zove još i Wyzmeth, Wvzmich i Wezmech. Usp. R. Horvat, nav. dj. 11.) To ne znači da Međimurje te godine nije pripadalo Hrvatskoj, već da je Međimurje tada bilo dio zaladske županije. U 13. stoljeću naime Hrvatskoj su pripadale županija zaladska, šomoćska i baranjska, dakle čitava južna Mađarska. Na ovom mjestu valja istaknuti činjenicu da se u 13. stoljeću pod imenom „Slavonija" podrazumijevalo ono što se iskazivalo nazivom „Dalmacija i Hrvatska". Imenom Slavonija služila se jedino Kraljevska kancelarija, ali nijedan hrvatsko-ugarski kralj ne nosi naslov „kralj Slavonije". Ipak, već se u 13. stoljeću ime „Slavonija" počelo upotrebljavati u zemljopisnom značenju. Tim su nazivom Mađari označavali najbliže hrvatske krajeve, tj. sjevernu ili nekadašnju posavsku Hrvatsku. Tako se opseg ove Slavonije počeo podudarati s opsegom zagrebačke biskupije. Za južnu ili nekadašnju dalmatinsku Hrvatsku i nadalje je vrijedila zemljopisna oznaka „Hrvatska i Dalmacija". Kada se dakle u ispravama spominje „čitava Slavonija", onda se pod tim imenom podrazumijevaju sve tadašnje hrvatske zemlje (R. Horvat, nav. dj. 11.). U tom smislu valja promatrati tvrdnje nekih povjesničara da je Međimurje u srednjem vijeku kao granično područje pri­padalo sad Mađarskoj, sad Slavoniji i da je državno-politička pripadnost Međimurja postala jedno od spornih pitanja novije hrvatske i mađarske historiografije. Zbog svega rečenoga jasno je zašto je plemstvo zaladske županije vršilo sudsku vlast i nad Međimurjem i zašto su međimurski plemići polazili na skupštine te županije, kao i činjenica da su mnogi članovi velikaških obitelji s posjedima u Međimurju (kao npr. Čak, Lacković, grofovi Celjski, Ernušt) vršili bansku čast u srednjovjekovnoj Slavoniji. Zbog toga nas ne iznenađuju podaci iz 15. stoljeća koji spominju neka međimurska mjesta tvrdeći izričito da se ona nalaze u „kraljevini Slavoniji", a u „županiji varaždinskoj". Ali vratimo se na područje današnje župe Sv. Jurja u Trnju i njezine lokalitete. Već spomenuti spor oko imanja Vizmić (1232.) dobio je u ispravi kralja Bele IV. (1239.) i točno opisane međe. Taj se posjed prostirao između dviju rijeka: Drave i Sratke. Kao što je poznato, Sratka je danas naziv za potok koji prolazi sjeveroistočnim dijelom kraj sela: Donji Pustakovec, Sv. Juraj u Trnju i Hodošan, te kod Goričana utječe u potok Trnavu (God. 1752. Sratka je na zemljopisnim kartama označena kao veći potok, koji je tekao od sela Kuršanca i uz Sveti Križ nastavljao teći područjem župe Sv. Juraj u Trnju. Tok Sratke može se pratiti još i danas jer mu je na spomenutom putu ostalo samo suho korito. U spomenutoj se povelji spominje da potok Sratka nema izvora, već samo „za vrijeme poplave izlazi iz Drave."U ispravama se još naziva imenima Zaratka i Zurathka. Vidi R. Horvat. nav. dj. 18; Liber memorabilium, I. 4.). Među zainteresiranim strankama u spomenutom sporu spominje se i neki Albert iz Svetog Jurja kao izaslanik Kolomana „hercega čitave Slavonije". Nije sigurno da li se spomenuto mjesto odnosi na mjesto Sv. Juraj u Trnju.

 

U proljeće 1241. godine provalili su u Mađarsku Mongoli i Tatari koji su iduće godine preko zamrznute Drave i Mure provalili u Međimurje nastavljajući svoj rušilački pohod po Hrvatskoj. Sigurno su tada bile razvaljene i zapaljene mnoge međimurske crkve. Tom je zgodom bila razrušena i stara zagrebačka katedrala. Nakon odlaska Mongola zaredale su parnice o vlasništvu nad imanjima. Kralj Bela IV. iz zahvalnosti onima koji su mu na bijegu pred Tatarima kroz Hrvatsku pomagali podjeljivao je mnogim mjestima i plemićima posebne slobode i imanja. Među njima spominje se posjed pod imenom Roje, koji se prostirao na mjestu gdje se danas nalaze sela Draškovec, Donji Kraljevec i Hemuševec. Spominju se i darovana selišta, a jedno da se nalazi kod Jalše (Gelse) i da mu granica na istoku dopire do imanja Goričan (Kerechen). Potok Jalše doista se nalazi kod Donjeg Kraljevca i teče sjeveroistočnim pravcem prema Goričanu gdje ga već zovu Sratka. Prema tomu, ovo se imanje nalazilo kod Donjeg Kraljevca. U spomenutoj se ispravi spominje da dio imanja na zapadu graniči sa „Chenesa", što bi moglo biti iskrivljeno ime za mjesto Čehovec koje se nalazi zapadno od Donjeg Kraljevca (Nav. dj. 21-22.).

 

U jednoj ispravi iz 1256. god. spominju se imanja u Međimurju: Subotica, Belica i Trnava, koja su se prostirala jedno uz drugo. Od prva dva imanja nastala su današnja sela Belica i Subotica, a među njima još i danas teče potok Trnava kraj kojega se nalazilo spomenuto imanje. U jednoj drugoj ispravi iz 1259. god. spominje se uz Nedelišće i Dunjkovec i imanje Palinovec koje je hrvatski herceg Stjepan, sin kralja Bele IV. darovao grofu Lankretu, sinu bana Buzada ("Duas terras: Polonam videlicet et terram Nedelik et Zunk, sitas inter Dravam et Muram", nav. dj. 23.).

 

Među najistaknutije međimurske plemiće spadali su Čaki po kojima je Čakovec dobio svoje ime, dok je Buzovec nazvan po vlastelinu Buzadu (Najstariji Čak 'comes Chak de genere Chak' spominje se 1219. godine).

 

Na isti su način i neka druga mjesta u Međimurju u 13. stoljeću dobila svoja imena: Tako se 1232. godine spominje grof Hodoš po kojem je nazvano selo Hodošan (Po svoj prilici tako su dobila imena i druga mjesta: Domašinec 'po Domašu iz godine 1213.', Oporovec 'po Oporu iz godine 1245.', Hemuševec 'po Hemušu iz godine 1266.'. Vidi nav. dj. 27).

 

Iz izloženog vidimo da sela ili filijale župe Sv. Jurja u Trnju nisu podjednako stara. Goričan, Sveti Juraj, Hodošan i Palinovec spominju se u 13. stoljeću. Čehovec svoje ime najvjerojatnije zahvaljuje doseljenim obrtnicima iz Češke, koji su setu nastanili i osnovali mjesto Čehovec. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. nastojao je nakon tatarske provale unaprijediti obrt i trgovinu u Hrvatskoj i Mađarskoj. Smatrao je da će tu želju ostvariti pomoću što više novoosnovanih gradova i naseljavanjem stranih, ponajviše njemačkih obrtnika. Ove su doseljenike nazvali „kraljevskim gostima" (hospites). Kralj im je podjeljivao ne samo razne povlastice već i zemljište. Tako su se 1264. godine „kraljevski gosti" našli i u Međimurju i nedaleko od Drave osnovali trgovište Prelog, koje je najvjerojatnije dobilo ime od naselja „pri logu" (kod luga). Mjesta Donji Pustakovec i Donji Hrašćan spominju se 1660. godine. u popisu kanonskih vizitacija Bekšinskog arhiđakonata, a tako i u popisu zaplijenjenih imanja grofova Zrinskih 1670. godine, u kojem se stanovnici svih sela župe Sv. Jurja u Trnju nabrajaju kao kmetovi Zrinskih, s iznimkom Palinovca. D. Pustakovec je dobio ime po pustom, močvarnom području uz potok Sratku, uz koje je smješten, dok je D. Hrašćan nazvan po ogromnim i višestoljetnim hrastovim šumama koje su ga okruživale. Turčišće je najvjerojatnije dobilo ime za turskih vremena, te je posljedica provala Turaka u Međimurje i njihovog zadržavanja na tlu gdje se danas nalazi selo, a ime Dvorišće svjedoči o postojanju dvora ili marofa grofova Zrinskih na tom mjestu (Kanonske vizitacije bekšinskog arhiđakonata godine 1660., Protokoli br. 70/Ia, 10-12. Sela su nabrojena ovim redom: Goričan (77), Hodošan (49), Turčišće (23), Palinovec (31, od toga 5 plemića), Hrašćan (14), Pustakovec (7), Sveti Juraj (9), Čehovec (30). U zagradama je naznačen broj domaćinstava. Čehovec je tada pripadao župi Prelog Vidi nav. dj. 9. Bezemljaši ili kmetovi („coloni seu inquilini") bili su samo stanovnici mjesta Sveti Juraj u Trnju).

 

2. NAJSTARIJE VIJESTI O ŽUPI SV. JURAJ U TRNJU

 

Nakon što je izumrla muška loza arpadovske dinastije, koja je u Hrvatskoj i Mađarskoj vladala puna dva stoljeća, nastale su borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje između potomaka ženske loze arpadovske dinastije. Hrvati su Mađarima nametnuli kraljeve iz napuljske kraljevske kuće Anjou (Anžu) (1301.). Hrvati su naime pristali uz Karla Roberta Anžuvinca (+1342.) nadajući se da će pomoću Napuljskog Kraljevstva lakše odolijevati Mlečanima na Jadranskom moru. Čini se da je u to vrijeme dugih borbi za prijestolje jedan dio Međimurja potpao pod susjednu Štajersku jer se početkom 14. stoljeća među imenima međimurskih vlastelina spominju i neka njemačka (Tako se kao vlastelini spominju: Arnold od Štrigove, Walter, komendator njemačkog viteškog reda i Ulrik od VValsea, kapetan Štajerski koji je 1328. godine Međimurje predao Karlu Robertu. (Ivan Kukuljević, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I., Zagreb, 1861.-1862., 104.)  Pape se u tom razdoblju povijesti Crkve nalaze u Avignonu (1309 -1378.) u južnoj Francuskoj.

 

Iz tog vremena dolaze nam prve najstarije službene vijesti o postojanju župe u Svetom Jurju u Trnju. Kada je točno utemeljena župa Sv. Juraj u Trnju ne može se sa sigurnošću ustanoviti. Međutim u arhivu zagrebačkog kaptola čuva se rukopis od 9. kolovoza 1334. u kojem se nalazi najstariji popis župa zagrebačke biskupije (Prvi je objelodanio popis župa iz 1334. godine zagrebački kanonik Balthasaris Adami Kercselich De Corbavia Historiarum cathedra - Us ecclesiae Zagrabiensis I. 1.  'Zagrabiae,  1770.', a zatim FRANJO RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334., i 1501. godine: Starine IV., Zagreb, 1872., 201-229; Josip Buturac, Popis župa zagrebačke biskupije od god. 1334: Zbornik zagrebačke biskupije 1094.-1944., Zagreb, 1944., 409-454; Ivan Tkalčić, Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis II., Zagreb, 1874.).

Rukopis je sastavio gorički arhiđakon Ivan i uvrstio ga u statut Prvostolnog kaptola zagrebačkog.

 

Drugi popis župa zagrebačke biskupije potječe iz 1501. godine (Rački, nav. dj. 201-229). Popis je sastavljen prigodom sabiranja papinske desetine u Slavoniji i Mađarskoj. Iz popisa saznajemo i tadašnje granice zagrebačke biskupije. Na jugu je granica prolazila od Bosiljeva na Cetingrad, a zatim na istok do ušća Sane u Unu, zatim prema jugu do Bosanskog Petrovca, onda na istok do Glaža i na sjever prema Savi, Savom do Stare Gradiške, a onda Sloboštinom na Psunj i Papuk, zatim od Slatinskog Drenovca na Dravu koja je predstavljala granicu prema Mađarskoj do ušća Mure u Dravu, prolazila je istočno od Mure obuhvaćajući tijekove rijeka Pake, Krke i Lendave te se zatim spuštala k jugu najprije Murom do Raskrižja, a onda je suhom granicom dolazila do Macinca, zatim Dravom na zapad do Ormoža te Maceljskom gorom, Sutlom, Breganom, Žumberačkom gorom, obuhvaćajući Metliku i Črnomelj, dolazila na Kupu i Bosiljevo. Ova velika zagrebačka biskupija bila je podijeljena u 14 manjih crkveno-upravnih područja koja su se nazivala arhiđakonati, a duhovnu su brigu o njima vodili kanonici arhiđakoni. Zagrebačka biskupija brojila je tada 14 arhiđakonata, a Međimurje i Prekmurje spadalo je pod arhiđakonat Bekšin, prema mjestu Bečehelj (Becshely) koje se danas nalazi blizu Letenja u Mađarskoj (O lociranju mjesta Bekšin još se uvijek raspravlja. Svojom studijom o bekšinskom arhiđakonatu Ivan Škafar je u najnovije vrijeme, čini mi se, riješio i to pitanje dokazavši da je Bekšin današnji Bečehelj. Ivan Škafar, Prekmurski del bekšinskoga arhidiakonata do leta 1400.: Croatica christiana periodica. Časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, III, 4 Zagreb, 1979., 9-50. Imena ostalih arhiđakonata:  Gora, Zagorje, Svetačje, Gušće, Zagreb, Dubica, Komarnica, Gorica, Kalnik, Vaška, Čazma, Varaždin i Vrbovec).

 

Prekmurski dio bekšinskoga arhidakonata ostao je u sastavu zagrebačke biskupije sve do 1777. godine kada je to područje bilo pripojeno novoustanovljenoj sombateljskoj biskupiji (Szombathelv). To znači da se sve do druge polovice 18. stoljeća u Prekmurju propovijedalo, katehiziralo i pjevalo na hrvatskoj kajkavštini i da su svećenici u prekmurske župe dolazili iz zagrebačke biskupije. Odgovor na pitanje zašto između Međimurja i Prekmurja kao i mađarskih krajeva uz Muru još i danas postoje tolike sličnosti u mentalitetu ljudi, njihovoj pobožnosti, govoru i običajima, treba dakle tražiti u spomenutoj povijesnoj činjenici što je Prekmurje i dio mađarskog Pomurja bilo preko šesto godina crkveno i politički sastavni dio Hrvatske.

 

Župe kako međimurskog, tako i prekmurskog dijela bekšinskog arhidakonata navode se u spomenutom popisu uglavnom samo po imenu župne crkve. Zbog toga je često puta teško odrediti u kojem se mjestu spomenuta crkva nalazi, tim više što je više župnih crkava bilo posvećeno istom svecu. Prekmurski dio imao je 23 župe, a međimurski 10 župa. Legrad je tada spadao u prekmurski dio bekšinskog arhidakonata, ali je u 18. stoljeću pripao međimurskom dijelu u čijem je sastavu bio sve do 1. svjetskog rata, iako je samo mjesto po pisanju Bedekovića za vrijeme jedne poplave 1710. godine bilo novim koritom Drave odsječeno od Međimurja (Vidi A. Horvat, nav. dj. 13-14.). Ovaj broj župa je vrlo velik ako uzmemo u obzir da je Međimurje u to vrijeme bilo pokriveno velikim i gustim šumama. Od 11 nabrojenih župnih crkava (ako uključimo i Legrad), četiri su bile posvećene sv. Martinu, svecu rimske provincije Panonije koji se rodio u IV. stoljeću u nedalekoj Sabariji. Iz popisa se sa sigurnošću može zaključiti da se radi o župama u mjestima: Štrigova, Subotica i Prelog, dok se uz ostalih 8 župnih crkava spominju samo imena župne crkve, ali ne i imena dotičnog mjesta. Najvjerojatnije se radi o sljedećim župama: Nedelišće, Sv. Martin na Muri, Selnica, Mihovljan (Čakovec), Sv. Marija na Muri, Mursko Središče, Podturen i Sv. Juraju Trnju. Navedena „Ecclesia Sancti Georgii" može biti jedino župna crkva Sv. Jurja u Trnju jer, kao što smo vidjeli iz dosadašnjeg našeg razmatranja, posebice mjesta koja se kasnije spominju kao filijale ove župne crkve, a koja su postojala već u 13. stoljeću, jasno proizlazi da se tu ne može raditi o župnoj crkvi Sv. Juraj na Bregu (Lopatinec), koja se pojavljuje tek 170 godina kasnije, u popisu župa bekšinskog arhiđakonata iz godine 1501. (F. Rački, nav. dj. 25-26; J. Buturac, nav. dj. 450.). Iz ovog popisa dakako proizlazi da spomenute župe nisu osnovane tek 1334. godine, već su one morale postojati mnogo ranije.

 

Sljedeći popis župa zagrebačke biskupije iz 1501. godine donosi već više imena mjesta u kojima se nalaze sjedišta pojedinih župa. Iz tog popisa saznajemo ne samo mjesto gdje se nalazi župna crkva svetog Jurja, već i ime župnika i njegovog kapelana: „Michael plebanus in   Thwrnyncz. Georgius capellanus suus" (Rački, nav. dj. 26. U istom izvoru župa Sv. Juraj na Bregu naziva se Lopathvcz: „Georgius plebanus in Lopathvcz. Thomas prebendarius ibidem". Nav. dj. (25). Zanimljivo je da župa Mursko Središće nakon 1501. god. prestaje postojati. Možda je mjesto nastradalo od požara. Vjernici su zatim počeli hodati u obližnju Selnicu. Podturen je već tada bio središte velike župe jer se spominje da župnik župe „Sancti Martini in Thurren habet duos capellanos" 'ima dva kapelana'. Nav. mj.).

 

Ime sjedišta župe sv. Jurja naziva se Thwrnyncz što odgovara kasnijem nazivu Trninci koji se pojavljuje u kanon­skim vizitacijama počevši od 1692. pa na dalje (K.v.  1692., 582. Rudolf Horvat naziv „Trninc" krivo čita kao „Turninec" tvrdeći da se radi o današnjem Turčišću miješajući tako Turčišće, koje se još naziva „Torčić" ili „Turčić", s „Trninc", koje opet odgovara samo i isključivo riječi „Trnje". Vidi R. Horvat, nav. dj. 58.).

 

U spomenutom popisu spominje se 14 međimurskih župa, dakle 3 više nego u popisu iz 1334. godine. Nove župe jesu: Belica (Belycz), Bistrica (Bystercz ili Vidovec) i Podbrest (Brezth). Bistrica je sigurno staro crkveno ime za današnju župu Vidovec, koja se nalazila na istoimenom potoku koji teče između Donjeg Vidovca i Kotoribe. Kako je župa Kotoriba nastala tek 1789, a župe Sv. Marija na Muri i Dubrava 1790. godine, to se spomenuta Bistrica mora odnositi na župu Vidovec, koja je 1501. godine bila vrlo velika. Imala je župnika, altarista, kapelana i još jednog svećenika. Što se tiče župne crkve sv. Stjepana u Brestu, to će sigurno biti današnje mjesto Podbrest koje spada u župu Mala Subotica. Ta je župa 1501. godine već bila napuštena jer se u popisu navodi da nema ni župnika ni kapelana. Nešto više o župi Sv. Juraj u Trnju, kao i o ostalim  međimurskim župama tog razdoblja ne znamo jer popis donosi samo krsna imena župnika, kapelana i drugih svećenika bez prezimena.

 

3. NA POPRIŠTU BURNIH ZBIVANJA

 

a)     Političke i gospodarske prilike

 

Od 1490. do 1516. godine u Hrvatskoj i Ugarskoj vladaju slabi vladari iz dinastije Jagelović, ali Hrvatskom zapravo upravljaju moćni banovi, među kojima se ističe Ivan Korvin, sin kralja Matije Korvina, koji je puno doprinio za obranu hrvatskih zemalja od Turaka. Nešto ranije Čakovec i Štrigova dolaze u posjed Ivana Vitovca (1461.), kapetana knezova Celjskih, koji ih je kupio od udovice Ulrika Celjskog, posljednjeg od svojega roda. Ali ugovor nije ostvaren. Tako je Međimurje potpalo pod vlast kralja Matije Korvina. Kako je kralj trebao novac za obranu zemlje od Turaka, prodao je Međimurje Ivanu Ernuštu, Židovu porijeklom iz Švedske (1473), koji je imenovan i doživotnim banom Slavonije (Da bi mogao postati banom, Ivan Ernušt je morao imati neki posjed u Hrvatskoj. Zato mu je kralj prodao Čakovec i Štrigovu. R. HORVAT nav. dj. 57.). Tako je obitelj Ernušta Čakovečkih postala gospodarom Međimurja koje posjeduje sve do 1540. godine kada je izumrla. Franjo Ernušt sudjelovao je u bitci na Mohačkom polju 1526. godine, u kojoj su poginuli on i posljednji Jagelović, Ljudevit II. Nakon te pobjede Turci su zaposjeli Mađarsku i odsad će se redovito zalijetati preko Drave i Mure u Hrvatsku i Međimurje.

 

Poslije Ernušta Gašpara, koji je umro bez potomstva, Međimurje je na temelju baštinskih prava prisvojio hrvatski ban Petar Keglević. U međuvremenu su Hrvati izabrali za kralja Ferdinanda Habsburškoga, nadajući se da će vladar susjednih austrijskih zemalja braneći svoje zemlje od Turaka braniti i Hrvatsku. Mađari su za kralja izabrali domaćeg velikaša Ivana Zapolju, erdeljskog vojvodu, ali su i oni kasnije priznali Ferdinanda za svojeg kralja. Na političku pozornicu Hrvatske dolazi u to vrijeme moćna obitelj Zrinski, koja se isticala u borbama protiv Turaka. Kako su Zrinski uzdržavali vojsku za borbu protiv Turaka, dobivali su stanovitu novčanu pomoć od kralja. Ostavši dužnikom Nikoli Šubiću Zrinskom, Ferdinand je u ime duga Nikoli Zrinskom predao Čakovec i Štrigovu te gotovo čitavo Međimurje, čime je došao u sukob s Petrom Keglevićem. Kralj je naime nakon izumrća obitelji Ernušt Međimurje proglasio vlasništvom kraljevske komore. Tako su Zrinski ušli u posjed Međimurja (1546.) ostavši njegovim vlasnikom sve do 1670. godine kada su odlukom kralja Leopolda I. Petru Zrinskom bila zaplijenjena sva imanja i prešla u nadleštvo kraljevske komore ili ureda koji je upravljao svim kraljevskim prihodima (Franjo Rački, Uprave o uroti bana Petra Zrinskoga i kneza Frane Frankopana, Zagreb, 1873., 119.).

 

U tom razdoblju Zrinskih Međimurje je igralo vrlo značajnu povijesnu ulogu jer su Zrinski u vrijeme turske opasnosti kao hrvatski banovi odlučno utjecali na tijek političkih i vojničkih zbivanja u Hrvatskoj i Mađarskoj. Mjesta Čakovec, Podturen i Legrad koji se tada smatrao ključem Hrvatske i „antemurale Stvriae" (predziđe Štajerske), pretvorena su u jake vojničke utvrde i uporišta protiv Turaka i njihovog nadiranja iz Velike Kanjiže (Nagykanizsa), gdje je stolovao turski paša (Gradnju tvrđave u Legradu dovršio je Juraj Zrinski samo godinu dana nakon pada Sigeta (1567.). Legradska strateška tvrđava branila je ,,reliquiae reliquiarum" Hrvatske. Juraj Zrinski je gradio i više drugih tvrđavica u  Međimurju: Ratžkanisu (Raskrižje) i Okol zapadno od Draškovca. Čini se da je tada podignuta i Lapšina. U Podturnu su se još donedavno primjećivali tragovi velike utvrde u školskom dvorištu. Dvor je postojao još  1768. godine, a građevni  materijal je raznesen 1932. Nažalost, ostao je još samo jarak, kao uspomena na nekoć veliku utvrdu čiji je početak svršetka započeo 1708. godine kada su Podturen (Turnišće) opustošile Rakocijeve čete, A. Horvat, nav. dj. 14-24.).

 

Ovaj obrambeni sustav trebala je upotpuniti velika tvrđava Novi Zrin smještena na lijevoj obali Mure koju je 1661. godine podigao Nikola Zrinski ml. O toj utvrdi govorila je čitava suvremena Evropa. Ali već 1664. godine pada Novi Zrin kao žrtva austrijske politike u Podunavlju. Danas Novom Zrinu nema više ni traga. Tek nakon velikog austrijsko-turskog rata (1683. - 1699.) nestalo je za Međimurje turske opasnosti.

 

Uspomena na to teško razdoblje turske opasnosti nije ostala samo u imenu mjesta Turčišće u župi Sv. Juraj u Trnju već i u narodnoj tradiciji, posebice u selu Donji Hrašćan gdje je sačuvana predaja o borbama s Turcima (Dominik Kolarić, Hrašćanski zapisi, rukopis, Donji Hrašćan, 1947.). Kakve su bile prilike u župi Sv. Juraj u Trnju u tom razdoblju Međimurja, možemo samo naslućivati jer opširnijih povijesnih podataka o tom vremenu nemamo. Kao pogranično područje prema Turcima, smještena uz sam desni tok rijeke Mure župa Sv. Juraj u Trnju doživljavala je svu tragediju ratnih pustošenja, razaranja i nesigurnosti. Kanonske vizitacije tog razdoblja donose nam dragocjene podatke o župnoj crkvi, mjestima koja pripadaju župi, kao i o broju domaćinstava u pojedinim selima. Pokušaj protestanata da prodru u Međimurje i da ga za sebe trajno osvoje označava jedno daljnje burno razdoblje Međimurja. Od 16. stoljeća na dalje protestantizam se širio iz susjedne Ugarske i Štajerske u Međimurje, gdje prevladava od 1570. do 1623. U tom je razdoblju opustošeno puno međimurskih gotičkih crkava. Protestanti se neko vrijeme služe katoličkim crkvama u Prelogu, Podturnu i Legradu. Grofovi Zrinski, potomci Nikole, sigetskog junaka, pokazivali su sklonost protestantizmu, štoviše, njegov sin Juraj Zrinski st. postao je jedan od njegovih pobornika (J. Bedeković. nav. dj. 295; Radoslav Lopašić. Prilozi za poviest protestanata u Hrvatskoj: Starine 26 (1893) 182; Franko Bučar, Povijest informacije i protureformadje u Međimurju i susjednoj Hrvatskoj, Varaždin, 1913., 7.41.).

 

Iz mnogih međimurskih župa protjerani su svećenici, a katoličke crkve u Legradu, Prelogu, Vidovcu, Sv. Jurju u Trnju i Štrigovi bile su oštećene. Juraj Zrinski je, čini se, u Nedelišću dao urediti i vlastitu tiskaru (1574.) u kojoj su se tiskale protestantske knjige. Istaknuti pisac protestantskih knjiga bio je župnik u Belici Mihalj Bučić koji je zbog protestantizma bio osuđen na crkvenoj sinodi u Zagrebu (1574.) i izopćen iz Katoličke Crkve Od tiskanih knjiga u Nedelišću sačuvala se samo jedna: Trojstranichni Pizmotvor hrvatski prijevod „Tripartitum" mađarskog pravnika Stjepana Verboczija. Djelo je na hrvatski preveo Ivan Pergošić iz Varaždina. F. Bučar, nav. dj.).  Nakon što su se sinovi Jurja Zrinskoga, Juraj i Nikola, odrekli protestantizma (1613.), nastalo je razdoblje katoličke obnove koju su provodili zagrebački kanonici, posebice Benedikt Vinković, prepošt Prvostolnog kaptola zagrebačkog i redovnici pavlini iz samostana u Sv. Jeleni kraj Čakovca, te franjevci koji su u tu svrhu (1659.) bili dovedeni u Čakovec (Samostan pavlina u Sv. Jeleni osnovali su 1376. Lackovići. Nakon ukinuća pavlinskog reda za Josipa II. samostan je služio kao vojno skladište, a nakon potresa 1880. bio je srušen.).  Zahvaljujući njihovom djelovanju, protestantizam je u Međimurju iskorijenjen. Ipak se u nekim mjestima još zadržao sve do kraja 18. stoljeća (Legrad, Podturen). Još jedan događaj potresao je Međimurje u 17. stoljeću. Šezdesetih godina 17. stoljeća (1660.) postao je grad Zrinskih u Čakovcu središtem otpora hrvatskih i ugarskih velikaša protiv habsburškog apsolutizma. Tu se kovala urota i okupljala vojska protiv Leopolda I. Tragična pogibija Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine značila je i tragediju za mnoga međimurska mjesta koja su carske trupe poharale i opljačkale. Sve posjede Zrinskih prisvojila je tada komora u Grazu.

 

Za vrijeme velikog rata s Turcima (1683-1699.) carska je vojska zimovala u Međimurju. Posljedice tog boravka za narod bile su vrlo teške. Međimurci su počeli ostavljati svoj kraj bježeći pred vojničkim pljačkašima u druge krajeve. Kanonska vizitacija iz 1688. zorno opisuje teško stanje toga „perivoja gornje Hrvatske". Tako se za Prelog tvrdi da je u njemu narod „znatno brojem smanjen i raspršen zbog neprestane njemačke vojske koja ga tlači", a u župi Sv. Juraj u Trnju nije mogao vizitator obaviti popis duša jer su mnoge seljačke kuće bile „puste i prazne" (K. v. 1668,47). Na kratko vrijeme Međimurje su zaposjele pristaše Franje II. Rakoczyja, sina Jelene Zrinske, koji je digao bunu protiv kralja Leopolda I. 1704. godine. Budući da su hrvatski staleži na saboru u Varaždinu ustali protiv Rakoczyja, provalile su njegove trupe u Međimurje nesmiljeno paleći sela, pustošeći i plijeneći osvojenu zemlju.

 

Nakon toga Međimurje nastavlja mijenjati svoje gospodare. Kralj Karlo III. poklanja ga 1719. godine grofu Mihalju Althanu i njegovoj supruzi Ani r. Pignatelfv. Nakon toga u posjed Međimurja dolaze kupovinom 1791. godine grofovi Festetići koji su svoja imanja zadržali do 1919. godine. Posjedi ukinutog pavlinskog reda sa sjedištem u Sv. Jeleni (1782.) postali su u vlasništvo baruna Kneževića 1802. godine (Grofovi Festetići bili su porijeklom Hrvati iz Turopolja, ali su se tijekom 19. stoljeća pomađarili. Kneževići su potjecali iz Like, iz okolice Gračaca. Kako je njihove posjede kralj želio razdijeliti graničarima, obećao je Kneževićima u zamjenu pavlinska imanja u Međimurju. Dvadeset godina (1782.-1802.) upravljala je pavlinskim imanjem kraljevska komora, ali vrlo loše jer je pavlinski samostan služio kao vojničko skladište, a samostanska je crkva bila pretvorena u pekarnicu (H. Horvat, nav. dj. 239.).

 

Dolaskom grofovske obitelji Althan započinje i razdoblje po jačane mađarizacije Međimurja. Grof Mihajlo Althan proveo je naime 1720. godine definitivno sjedinjenje Međimurja sa zaladskom županijom stvorivši tako političko stanje koje je trajalo sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije, uz dva kratka pre­kida: za Josipa II. kada je Međimurje zajedno s čitavom zalad-skom županijom pripadalo zagrebačkom distriktu 1785.-1789. godine, i 1848-1861. godine kada je pripadalo Hrvatskoj. Zbog toga je vesprimski biskup Martin Biro nastojao da se međimurske župe izdvoje iz zagrebačke biskupije i da se pripoje njegovoj biskupiji. Ovo se pitanje potezalo sve do 1875. godine. kada je car Franjo Josip I. odredio da se Međimurje uklopi u vesprimsku biskupiju do čega ipak nije došlo jer se zagrebačka nadbiskupija tomu najodlučnije usprotivila.

 

b)    Župa Sv. Juraj u Trnju od 1660. do 1700. godine

 

Pogledajmo sada kako su se burna zbivanja u povijesti Međimurja odrazila na župu Sv. Juraj u Trnju. Povijesni izvori od popisa župa zagrebačke biskupije iz 1501. pa do značajnijeg popisa iz 1660. godine vrlo su škrti i manjkavi. U kanonskim vizitacijama iz 1640. godine javlja se župa pod latinskim imenom ,,ecclesia sancti Georgii in Spinis" (u Trnju) (K. v. 1640., 9. U istom se izvoru spominje i župa Sv. Juraj na Bregu pod imenom „ecclesia S. Georgii in Aquis" (na Jezeru). Ova se spominje i u kanonskim vizitacijama iz 1649.; 18. 1651., 50. i 1657., 55. godine, a župa Sv. Juraj u Trnju uopće se ne spominje. To ne znači da ona nije postojala, jer iz jednog dokumenta o skupljanju milostinje za hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu iz 1650. župa Sv. Juraj u Trnju opet se spominje. Očito da su spomenute kanonske vizitacije manjkave. Liber memorabilium. I (6) spominje da kanonske vizitacije iz 1649. spominju župu Sv. Juraj u Trnju pod imenom Turnišće i da su u župi svi katolici osim jednoga Martina Škvorca što je krivo jer se „Turnišće" (Turnischa) odnosi na župu Podturen.).

 

Kako posjedujemo malo dokumenata o župama zagrebačke biskupije iz razdoblja prije 1660. godine, vrlo je važna vijest iz 1650. godine o nekim međimurskim župama, sadržana u spisu sastavljenom prigodom sabiranja milostinje za hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu. Skupljanje milostinje bito je povjereno svećenicima Ivanu Grizogonu i Nikoli Kopriću, koji su i od zagrebačkog biskupa Petra Petretića dobili dozvolu s preporukom da obiđu svećenike i vjernike zagrebačke biskupije. Svaki pojedini župnik napisao je svojom rukom u njihovu knjižicu da li je dao milostinju i koliko su dali župljani. Kolektori nisu obišli sve župe, možda zbog toga što je narod zbog nerodnih godina i neprestanih turskih ratova toliko osiromašio da je bilo malo nade u uspjeh sabiranja. Kolektori su obišli 10, očito bolje stojećih međimurskih župa: Sv. Juraj na Bregu (ecclesia s. Georgii supra Chahtunia in Aquis), Štrigova, Sv. Martin na Muri (Komor), Selnica, Mursko Središće, Podturen (Turtiischa), Mala Subotica, Sv. Juraj u Trnju, (S. Georgii in Spinis in Insula) Prelog (Perlak), Mihovljan kraj Čakovca (ecclesia s. Michaelis supra Chaktona) i Nedelišće (Nedelja). Župa Sv. Juraj u Trnju naziva se „Sv. Juraj u Trnju na Otoku". Kolektori su župu posjetili 6. studenog 1650., a župnik Matija Blažeković tvrdi da je od svojih župljana skupio 22 denara (Tekst glasi:  Eadem die, Ego Matthias Blasekovich, parochus sancti Georgii in Spinis in Insula fateor me collegisse a meis parochianis denarios 22 cum media libra „cara". Josip Buturac, Popis župa zagrebačke biskupije godine 1650.: Croatia sacra 15-16, 1938., 90.).

 

U usporedbi s novčanim prilogom ostalih međimurskih župa čini se da je župa Sv. Juraj u Trnju materijalno dobro stajala ili su župljani već tada pokazali da imaju veliko i otvoreno srce za tuđu nevolju. Ta velikodušnost i briga za crkvene potrebe prati vjernike ove župe i do naših dana, a očituje se posebice prigodom skupljanja živežnih namirnica ili novca za naša sjemeništa i za potrebe Karitasa (Zanimljivo je spomenuti da župnik župe Podturen nije od svojih vjernika mogao ništa skupiti, ali je dao svoj osobni prilog. Razloge tomu valja tražiti u činjenici da se župa kroz 72 godine nalazila u protestantskim rukama. Tek kada je 1649. godine župnikom postao zagrebački kanonik Andrija Vinković, veći se broj protestanata tijekom 1649. i 1650. godine vratio u krilo Crkve.).

 

4. ŽUPNICI, ŽUPNA CRKVA I FILIJALE

 

Iz zapisa kanonskih vizitacija 1660. godine saznajemo vrlo dragocjene podatke o župnoj crkvi, načinu uzdržavanja župnika, orguljaškoj službi i o pojedinim selima koja spadaju u župu, s točnim popisom broja domaćinstava i njihovim prezimenima. Župna crkva bila je zidana i pokrivena „sindrom", tj. tankim istesanim hrastovim daščicama. Župnik Matija Blažeković uzdržava se od prihoda koje dobiva od vjernika prigodom vjenčanja, krštenja i ispovijedanja bolesnika (školarina). 0 Božiću za vrijeme obavljanja „križeca" dobiva u svakoj kući 1 denar, 1 povesmo lana, 1 kruh i svinjsku sušenu nogu". Orguljašku službu vršio je Juraj Marčinković koji je bio „ohola neznalica" i nije podučavao dječake. Župa nije imala školske zgrade. Nadalje se tvrdi da na području župe živi 20 protestanata. Neprestana turska opasnost kojoj je ova župa bila izložena dugi niz godina zbog čega su vjernici morali značajno trpjeti i u neizvjesnosti živjeti pokazuje i ovaj izvještaj spominjući da su Turci zarobili i odveli sa sobom žene Ivana Novinića i Istoka Horija. lako se nije znalo jesu li one još žive, prvi je uzeo neku udovicu, a drugi djevojku zbog čega ih je župnik smatrao dvožencima (K. v. 1660., 10-12.) Pod župu Sv. Juraj u Trnju spadalo je tada sljedećih 6 sela: Goričan, Hudošan (Hodošan), Torčiš (Turčišće), Palinovec, Hrašćan i Pustakovec. Selo Čehovec, koje je tek 1790. godine pripalo župi Sv. Juraj u Trnju, spominje se kao filijala župe Prelog (Nav. dj. 9. K. v. donose broj kuća i popis imena i prezimena njihovih gospodara. Goričan (75 kuća), Hodošan (48), Turčišće (23), Palinovec (31, od toga 5 plemićkih), Hrašćan (14), Pustakovec (7), Sv. Juraj u Trnju (9), Čehovec (30). Za popis kućegospodara vidi Dodatak - Popis kućegospodara).

 

Stanovnici su podanici grofova Zrinskih, a za stanovnike sela Sv. Juraj u Trnju tvrdi se da su „coloni seu inquilini", tj. bezzemljaši (najamnici) ili kmetovi župnika. U to vrijeme jedino je selo Goričan imalo zidanu kapelu posvećenu sv. Leonardu. Prema tradiciji ovdje je najprije zbog zavjeta grofica Zrinski podigla kip sv. Leonarda. Budući da je sv. Leonard zaštitnik zarobljenika i utamničenika, ova kapela pokazuje kako je tešku prošlost morao imati narod ovog dijela Međimurja neprestano izložen turskim pljačkaškim pohodima. Tri desetljeća kasnije spominju kanonske vizitacije da se u kapeli nalaze „strofiola Turcica" (turski oklopi). (K. v. 1688., 42-47. Samo 24 godine ranije (20. lipnja 1664.) nakon ogorčenih borbi s Turcima pao je zbog izdajstva carske vojske Novi Zrin na Muri, nedaleko od Goričana, a te iste godine (18. studenoga 1664.) u kuršanečkom lugu pao je kao žrtva cara Leopolda I. Nikola Zrinski. Tragedija obitelji Zrinski završava 30. travnja 1671. pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu.)

 

Prezimena kućegospodara ne samo u župi Sv. Juraj u Trnju već i u drugim mjestima Međimurja pokazuju da su u to vrijeme u Međimurju stanovali sami Hrvati.

 

Nakon tragične smrti Petra Zrinskog i Frana K. Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, odlukom cara Leopolda I. 1670. godine bila su sva imanja Zrinskih zaplijenjena u korist kraljevske komre. Popis imanja izvršili su Petar Prašinski, blagajnik carinarnice u Nedelišću, i Franjo Špoljarić, bilježnik carinarnice. U arhivu Hrvatske u Zagrebu čuva se rukopis u kojem sti popisani posje­di Zrinskih u Međimurju (Urbarialia, fasc. 3. br. 7; R. Horvat nav. dj. 141-145.). Nas posebice zanimaju mjesta koja su pripadala župi Sv. Juraj u Trnju (potcrtano). U Donjem Međimurju grof Zrinski je bio gospodar sljedećih trgovišta: Prelog, Legrad i Kotoriba. Kmetovi Zrinskih bili su stanovnici današnjih sela: Belica, Gardinovec, Domašinec, Novakovec, Draškovec, Čukovec, Hemuševec, Donji Kraljevec, Oporovec, Donja Dubrava, Goričan, Podturen (tada se zvao Turnišće), Ferketinec, Miklovec, Sivica, Cirkovljan, Otok, Sveti Juraj (u Trnju), Čehovec, Dvorišće, Hodošan, Donji Hrašćan, Pustakovec, Turčišće (tada se zvalo Torčić ili Turčić), Sveta Marija. Donji Mihaljevec, Subotica, Benkovec, Držimurec, Jurčevec, Orehovica, Palovec, Podbrest, Strelec, Štefanec, Vularija, i Vidovec (tada se zvao Sveti Vid). U spomenutom popisu nema mjesta Palinovec. što znači da Palinovčani nisu bili podanici Zrinskih već 5 plemićkih obitelji koje se spominju u kanonskim vizitacijama iz 1660. godine Osim tih mjesta spominju se još neki posjedi među kojima i Črnec. Da li se radi o posjedu koji se prostirao uz potok koji pod istim imenom još danas teče od Palinovca, preko Donjeg Hrašćana i ulijeva se sjeveroistočno od sela D. Hrašćan u Trnavu, ne može se sa sigurnošću zaključiti. Obitelji Zrinskih pripadalo je prema tomu gotovo cijelo Međimurje. Ali spominju se i neki drugi gospodari pojedinih mjesta ili barem njihovih dijelova. Tako se spominje Melkior Bedeković u Držimurcu, a Baltazar Bedeković, Ivan Berke, Kober stariji i udovica Sigismunda Planivca u Dvorišću. Osim velikih imanja Zrinski su posjedovali i više tzv. marofa (alodium) na kojima se nalazilo više stotina razne stoke: ovaca krava, volova, svinja, peradi, te pčela, žita i gospodarskog oruđa. Osim toga, u gornjem su Međimurju Zrinski posjedovali i velike vinograde s kletima i pivnicama (Usp. Franjo  Rački, Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Fr. Frankopana, Zagreb, 1873., 119, 568.). Sve je to bilo opljačkano, a posebice grad Čakovec, tako da bolesnoj Katarini Zrinskoj nije ostalo „ni zdjele ni ražnja" (Nav. dj. 224.).

 

Kanonska vizitacija dvije godine nakon toga donosi popis crkvenih kmetova i opustjelih selišta, kao i popis plemića s njihovim kmetovima u župi Sv. Juraj u Trnju (K. v. 1672, 112.). Daljnji vrlo zanimljiv opis župne crkve i župe Sv. Juraj u Trnju donose nam kanonske vizitacije iz 1688. godine kada je župu kao bekšinski arhiđakon posjetio zagrebački kanonik Ivan Zubić. On izvještava da se sjedište vrlo prostrane župe nalazi u mjestu Sv. Juraj u Trnju. U župu spada 8 sela. Dosadašnjim selima župe arhiđakon pribraja i Dvorišće kao posebnu filijalu.

 

Župna crkva je bila zidana, ali slabo pokrivena. Nad svetištem je bio svod (bolta), a nad lađom se uzdizao drveni strop. Crkvena lađa i svetište bili su popločeni duguljastim opekama. U crkvi su se nalazila dva oltara: glavni oltar sv. Jurja i pobočni sv. Antuna Padovanskoga. Sjeverno od svetišta nalazila se zidana sakristija, a na zapadnoj strani se nalazio crkveni toranj u kojem su visjela dva zvona. Crkva je imala samo jedan ulaz nad kojim je bio podignut drveni kor. Drvena propovjedaonica stajala je na stupu kod sakristije. U sredini crkve nalazila se nadsvođena (boltana) grobnica. Lijepo ograđeno groblje nalazilo se oko same župne crkve (Prigodom rušenja stare škole i kopanja temelja za novu  1983. godine u Sv. Jurju u Trnju radnici su naišli na ljudske kosture što je izazvalo veliku senzaciju kod neupućenih. Nešto slično događalo se i pri kopanju temelja novih kuća smještenih oko crkve. Sve je to dokaz da se župno groblje nalazilo oko crkve, sve do 1779. godine kada su se zbog zdravstvenih razloga odlaskom Josipa II. sva groblja morala premjestiti izvan mjesta. Tada je nastalo sadašnje novo groblje, a kasnije i groblje u Hodošanu (1887.).

 

Stanovništvo je u župi bilo katoličke vjere, osim jedne žene u Goričanu.

 

Župni dvor, za koji se tvrdi da je u novije vrijeme podignut iz­nad sela, bio je od drveta i pokriven slamom poput svih seljačkih kuća. Ovaj izvještaj potvrđuje činjenicu da su u Međimurju svi župni dvorovi ili kurije bili drveni, osim one u Štrigovi (Kada su franjevci 1659. godine došli u Čakovec na poziv Nikole Zrinskoga, boravili su u drevnom gostinjcu punih 40 godina. Ostavštinom Adama   Zrinskog  grade  samostan.   Gostinjac   (hospital)   spominje  se još 1768. godine kao drvena građevina. Vidi A. Horvat, nav. dj. 39. Drveni župni dvor podigao je 1688. godine i župnik Stjepan Tatarić u Prelogu). Drvena građa bila je prečesto uzrokom velikih požara. Zbog toga su se vjerni Međimurci rado utjecali sv. Florijanu, zaštitniku od požara, podižući mu na čast mnoge spomen-stupove ili pilove („pileke"). Kanonska vizitacija iz 1701. godine spominje da se u župnom dvoru nalazi zanimljiv drveni inventar, a župnici u Selnici, Sv. Martinu na Muri i u Štrigovi služili su se kod jela drvenim tanjurima (K. v.  1701, 509. Životni standard promijenit će se sredinom 18. stoljeća prodorom kositra za upotrebu.u domaćinstvu. A. Horvat, nav. mj.).

 

Župnik Matija Blažeković (1639.-1688.) graditelj tog novog župnog dvora (stari je možda izgorio ili je zbog trošnosti bio porušen) bio je već 49 godina župnikom, a tada je imao 73 godine i bio je tako slab da više nije mogao služiti misu ni upravljati župom. Zato mu je 1687. godine bio dodijeljen kapelan Matej Sever, koji je imao 28 godina.).

 

Orguljaš je bio Nikola Križanić, a stanovao je u filijali Goričan. Nedjeljom i blagdanom posluživao je kod mise, ali nije podučavao dječake (K. v. 1688., 42-48. U popisu obveznika lukna spominje se seoski starješina Martin Dautović ,,ex Also Hraschan" (Donji Hrašćan).

 

Daljnje vrlo zanimljive podatke o župi i župljanima donose kanonske vizitacije iz 1692. godine. Zagrebački kanonik Nikola Nadaždi posjetio je 26. lipnja i 28. srpnja te godine župu Sv. Juraj u Trnju i zapisao sljedeće podatke:

 

Župna crkva je bila zidana i dobro pokrivena hrastovim daščicama. Crkva je imala dva oltara, glavni sv. Jurja i pobočni sv. Antuna Padovanskoga, koji, kao i sama crkva, još nisu bili posvećeni. Crkva je nešto prije bila obnovljena o čemu su svjedočili pobijeljeni zidovi, crkveni toranj i sakristija. Zanimljivo je da je tvrdnji iz prošle kanonske vizitacije, da se u sredini crkve nalazi nadsvođena grobnica, sada dodana druga, da se naime ispod cijele crkve nalazi grobnica. U tu grobnicu ili kriptu ulazilo se iz same crkve. Osim grobnice pod cijelom crkvom, spominje se i lijepo ograđeno groblje oko crkve. Za prijašnji župni dvor tvrdi se da je prizemni i da je premalen, a župljani se izgovaraju da su siromašni i da ga ne mogu proširiti dogradnjom.

 

Župnik je bio Juraj Mislečić (1688.-1700.), rođen 1662., zaređen za svećenika 1686, a župu je preuzeo 1688. godine Završio je filozofiju, a moralno bogoslovlje učio je dvije godine. Svi su stanovnici župe bili katolici, svi su se ispovijedali i pričestili o Uskrsu a stanovali su u selima: Goričan, Hudošani, Hraščani, Dvorišće, Torčišce, Paulinovec, Trninci i Pustakovec. Zanimljivo je da se ovdje sjedište župe ne naziva Sv. Juraj, već se upotrebljava ime iz popisa župa iz 1501. godine: Trninci! Pojedina sela još nemaju nikakve kapele. Jedino je u Goričanu i dalje postojala kapela sv. Leonarda (K. v. 1692.,582. K. v. 1698., 247.).

 

Samo 6 godina nakon ovog izvještaja slijedi novi iz pera kanonika Ivana Leskovara, bekšinskog arhiđakona koji je u veljači 1698. posjetio međimurske župe i o župi Sv. Juraj u Trnju zapisao:

 

Župna crkva je bila u dobrom stanju, s drvenim trokutnim korom nad ulazom u crkvu. Od posljednje kanonske vizitacije crkva je dobila još jedan ulaz na južnoj strani pred kojim je bilo napravljeno predvorje od hrastovine. U tom predvorju postavljen je stari drveni oltar sv. Jurja jer je u svetištu crkve postavljen nov veliki oltar sv. Jurja. U lađi na južnoj strani, prislonjen uza zid nalazio se oltar sv. Antuna Padovanskoga. Na sjevernoj stijeni sazidan je temelj za novi oltar koji je tu trebao biti postavljen.

 

Dosta prostrano i dobro ograđeno groblje nalazilo se oko župne crkve.

 

Župni dvor također je doživio promjene; bio mu je nadograđen prvi kat.

 

Župnik je bio Juraj Mislečić, star 46 godina, dobar gospodar i marljiv u duhovnoj pastvi. Sav je narod bio katoličke vjere, rado je dolazio na službu Božju, a o Uskrsu su se svi ispovijedali. U župi nije bilo javnih grešnika niti bigamista.

 

U župi je postojala samo jedna kapela i to ona u Goričanu. Bila je od temelja zidana i pokrivena hrastovim daščicama. Nad svetištem se uzdizao svod, a nad ložom drveni strop. Sjeverno od svetišta postojala je sakristija građena od hrastovine. U unutarnjosti kapele se nalazio trokutni kor koji je napravio domaći stolar. Kapela još nije imala pravi oltar, ali je on trebao biti naskoro postavljen. Pred glavnim se ulazom nalazilo drveno predvorje, a nad njim drveni tornjić u kojem je visjelo malo zvono. Oko kapele postojalo je dobro ograđeno groblje. Spomenuti izvještaj vrlo je važan i zbog jednog drugog podatka. U njemu se nalazi popis kućegospodara u pojedinim mjestima. Usporedimo li taj popis s prije navedenim iz 1660. godine, dobivamo sliku jednog vremena u kojem se stanovništvo nakon tragedije Zrinskih smanjilo odlazeći u druge krajeve zbog neprekidnog boravka njemačke vojske u Međimurju (Tako se npr. iz župe Prelog 1688. godine iselilo i šest župnikovih „inkvilina" ili „hižara". Usp. K. v. 1688., 27-35. Za popis kućegospodara iz župe Sv. Juraj u Trnju vidi Dodatak).

 

5. DIVNO SVJEDOČANSTVO ŽUPNIKA DANIJELA LENGYELA

 

Zbog dugotrajnog i skupog rata s Turcima koji su nakon kršćanske pobjede kod Beča 1683. godine bili tjerani iz Mađarske i Slavonije, prodao je car Leopold I. neka zaplijenjena imanja Zrinskih i Frankopana. Tako je 1695. Međimurje dobilo novog vlasnika, markiza de Pryea, koga je 1698. godine u posjed uveo Prvostolni kaptol zagrebački (J. Bedeković, nav. dj. 226; A. Horvat. nav. dj. 165.). U to je vrijeme pavlinski samostan u Svetoj Jeleni kraj Čakovca pogodila teška nesreća. Veliki je požar uništio samostan, gospodarske zgrade i samostansku crkvu s kapelicom Zrinskih (U crkvi se nalazila grobnica obitelji Zrinskih. Tu je bila pokopana Katarina Frankopan i glava Nikole Šubića, sigetskog junaka. Danas tu stoji još samo svetište velike pavlinske crkve. Kada je 1786. godine bio ukinut pavlinski red, samostan i crkva doživjeli su daljnja pustošenja. Godine 1832. u crkvi je bio sahranjen i barun Knežević koji je 1803. od kraljevske komore preuzeo pavlinski posjed, a čini se da su tu bili po kopani Juraj i Nikola Zrinski, čiji se spomenik, nekoć postavljen na mjestu nesreće u kuršanečkom lugu, danas nalazi u Mađarskoj. Veliki potres 1880. godine porušio je ostatke, a ostalo je „pojela" ciglana u blizini. Anđela Horvat tvrdi da smo gubitkom tog samostana izgubili zakladu međimurskih plemića, kao što je Marija Snježna u Belcu kulturna baština zagorskog plemstva. A. Horvat, nav. dj., 49 sl.).

 

Pavlini su se preselili u Lepoglavu. Upravo je tada nastao velik spor između hrvatskih i mađarskih pavlina oko pitanja kojoj će provinciji pripasti samostan u Sv. Jeleni, mađarskoj ili hrvatskoj. Vođa hrvatskih pavlina bio je Gašpar Malečić koji je u ime hrvatskih pavlina tražio da se hrvatska provincija pavlina odijeli od mađarske provincije. Mađarski su se pavlini tomu najodlučnije usprotivili. Svojim zalaganjem u Rimu kod Kongregacije za širenje vjere (De Propaganda) G. Malečiću je uspjelo osamostaliti hrvatsku provinciju (1700.).

 

Ovaj je spor vrlo važan za Međimurje. G. Malečić je naime u sklop hrvatske pavlinske provincije uvrstio i pavlinski samostan u Svetoj Jeleni. Protiv toga su ustali mađarski pavlini želeći pripojiti Međimurje Mađarskoj. G. Malečić, učeni pravnik, da bi dokazao da je Međimurje sastavni dio kraljevine Hrvatske, zamolio je sve međimurske svećenike, bez obzira da li su pripadali hrvatskoj ili mađarskoj nacionalnosti, da se izjasne kakve je narodnosti narod u Međimurju i kojim jezikom govori. Premda je u Međimurju bilo 13 župa, nalazimo u to vrijeme samo 7 župnika. Razloga tomu valja tražiti u činjenici što je zagrebački biskup u hrvatske krajeve koji su u nedavnom ratu bili oslobođeni od Turaka, posebice u Slavoniju, morao slati više svećenika. Zbog toga su u nekim župama u gornjem Međimurju duhovnu pastvu na župama obavljali redovnici pavlini i franjevci. Izjava svjetovnog svećenstva Međimurja glasila je ovako: „Mi potpisani ravnatelji župnih crkava čitavog otoka, koji se nalazi među rijekama Dravom i Murom, pod gospodstvom tvrđe čakovečke - na poziv časnih otaca Hrvata reda sv. Pavla pustinjaka, koji se nalaze u samostanu čakovečkom - na svećeničku našu vjeru ovime očitujemo, svjedočimo i potvrđujemo da je u cijelom kotaru spomenutog otoka dravsko-murskoga jedini hrvatski ili slavonski jezik materinski i općenit, kako u zajedničkoj uporabi, tako u obavljanju sakramenta pokore i ženidbe, te u propovijedanju Božje riječi pu­ku (I. Kukuljević, Jura regniCroatiae, Dalmatiseet Slavoniae, I, Zagreb, 1861./62., 363. Izjava je pisana latinskim jezikom.).

 

Osim ove općenite izjave, svaki je župnik dao i posebno očitovanje o narodnosti i jeziku vjernika svoje župe. Stjepan Tatarić, bivši župnik u Prelogu, a zatim čakovečki župnik i dekan cijeloga Međimurja, potvrđuje da svi župnici „ovoga otoka" na hrvatskom jeziku podjeljuju sakramente i propovijedaju riječ Božju „osim jednoga jedinoga koji na kraju ovoga otoka ima susjednu župu Kanižu". To je bio legradski župnik Stjepan Prekret koji je zbog „prekmurskih Kanižaca" katkada propovijedao mađarskim jezikom (R. Horvat, nav. dj. 169.). Sličnu izjavu potpisali su: Nikola Gracki, župnik u Belici, Gašpar Kocijan, župnik u Maloj Subotici, Ivan Orač, župnik u Prelogu, i Ivan Jarnić, župnik u Vidovcu.

 

Najljepše svjedočanstvo dao je Danijel Lengyel, župnik u Sv. Jurju u Trnju. On je napisao: „Svjedočim da u mojoj župi nema ni jednoga Mađara, pa jedino hrvatskim jezikom obavljam sakramente ispovijedi i vjenčanja." Nakon toga odmah je dodao: ,,Ja sam pak Mađar." Župnik po narodnosti Mađar dao je divnu hrvatsku iskaznicu svojoj župi U to su vrijeme u Međimurju djelovala dva mađarska svećenika - spomenuti Danijel Lengyel i Stjepan Prekret u Legradu. Izjave ove dvojice najveće su jamstvo autentičnosti spomenutog spisa (Usp. nav  dj. 170.). Izjave su dane 14. i 15. prosinca 1701. godine.

 

Ovakvo svjedočanstvo potkrijepila je još jedna osoba strane nacionalnosti. Bio je to Henrik de Gvaltenberg, opunomoćenik de Pryea, vlasnika Međimurja. Njemu je 20. prosinca 1701. bila predana spomenuta povelja sa svjedočanstvom međimurskih župnika, a on je na kraju isprave napisao ovaj dodatak: „Potvrđujem da gore potpisana gospoda župnici zaista borave na spomenutom otoku, Međimurju, između Drave i Mure, posve na području i na posjedima koji spadaju k čakovečkoj tvrđavi, pa da je ovdje opći i javni jezik hrvatski ili slavonski." (Nav. mj.) Budući da je Međimurje 1701. godine pripadalo Hrvatskoj ne samo na temelju crkvene povezanosti sa zagrebačkom biskupijom već i po narodnosti stanovništva, uspio je pavlinski general G. Malečić sa svojim zahtjevom da međimurski pavlini budu pripojeni hrvatskoj, a ne mađarskoj redovničkoj provinciji.