II. Sveti Juraj u Trnju 1790. - 1918.

Izdanje:

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 011.  - 033.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

 

1. OPĆE POLITIČKE, GOSPODARSKE I VJERSKE PRILIKE U MEĐIMURJU U 19. STOLJEĆU

Na izmaku 18. stoljeća župa Sv. Juraj u Trnju bila je osiromašena gubitkom Goričana koji je postao samostalna župa, ali i obogaćena dobitkom mjesta Čehovec koji joj je pripao odcjepljenjem od župe Prelog S obnovljenom crkvom, novim župnim dvorom i s povećanim brojem vjernika zakoračila je s novim nadama preko praga 19. stoljeća. (vidi dopune Ivana Barića, Dopuna 1., op. webmastera).

Od 1790. godine do sredine 19. stoljeća Evropa je doživljavala burne, ratne godine. Posljedice francuske revolucije još su se uvijek osjećale, a pohodi silnih Napoleonovih vojski ostavili su tragove i u Hrvatskoj, gdje je južno od Save Napoleonova Ilirija zaiskrila i onda se naglo ugasila. Evropske su monarhije nakon napoleonovskih ratova odahnule, ali ih je revolucionarna 1848. godina ponovno uzbudila i uznemirila. Međimurje je sve do burne 1848. ostalo pošteđeno. Kanonske vizitacije spominju od 1841. na dalje da su u mnogim mjestima gdje dotad nije bilo nikakve crkve ili gdje su postojali samo javni križevi, kipovi ili tzv. „pileki" podignute manje ili veće kapele. U tom se razdoblju grade kapele u Čehovcu, Hodošanu, D. Hrašćanu i Palinovcu. Draž i ljepota ovih novih crkvenih zgrada očituju se u skladnom arhitektonskom rješenju koje ističe sklad sa selom i seoskom arhitekturom. Kapele su se obično gradile u sredini sela, na mjestu na kojem su se križali putovi, tako da se stjecao dojam kao da svi putovi završavaju pred crkvenim vratima. Na taj se način htjelo istaknuti da su crkve i kapele prirodna središta mjesta, srce i duša sela. lako u „mrtvom kutu" zbivanja, daleko u kontinentalnoj unutarnjosti, Međimurje je ipak proživljavalo svoje teške godine uvjetovane pojačanim procesom politike mađarizacije. Već smo spomenuli da je grof Mihajlo Althan 1720. godine definitivno sjedinio Međimurje sa zaladskom županijom i tako stvorio stanje koje je, s kratkim prekidima od 1785. do 1789. i od 1848. do 1861. godine kada je pripadalo Hrvatskoj, trajalo sve do propasti AustroUgarske 1918. Usporedo s time, mađarski  su crkveni krugovi nastojali izdvojiti Međimurje iz zagrebačke biskupije i pripojiti ga vesprimskoj biskupiji. Do toga ipak nije došlo iako je Franjo Josip i. popustivši Mađarima odredio 1875. godine da se Međimurje uklopi u vesprimsku dijecezu jer su se zagrebački nadbiskupi ogorčeno tomu usprotivili i tako Međimurje sačuvali Hrvatskoj.

Politika mađarizacije koja se već počela snažnije provoditi od prve polovice 19. stoljeća, nije imala uspjeha, ali je zato spriječila jače uključivanje Međimurja u proces buđenja hrvatske nacionalne svijesti koji je započeo hrvatskim narodnim preporodom nazvanim i „ilirskim pokretom". Zbog toga je možda i poziv Varaždinaca, pristaša bana Jelačića, u lipnju revolucionarne 1848. „ljubljenoj braći i dragim Medjimorcima" da se dignu protiv Mađara imao u Međimurju tako malo odjeka. Ban Jelačić je ipak 11. rujna iste godine sa svojom vojskom prešao Dravu i ušao u Međimurje proglasivši ga sastavnim dijelom Hrvatske. Nakon ugušenja tzv. „mađarske revolucije" Međimurje je bilo dodijeljeno stolnobiogradskom okružju, ali je na intervenciju bana Jelačića austrijska vlada odredila (19. XII. 1849.) da do donošenja konačne odluke Međimurje ostane sjedinjeno s Hrvatskom, u varaždinskoj županiji. Na ponovljene zahtjeve Mađara da treba ostvariti cjelokupnost „okrnjenih ugarskih županija" i time Međimurje vratiti u zaladsku županiju, bečko je Ministarsko vijeće pozvalo u siječnju 1861. Bansku konferenciju u Zagrebu da o tome zauzme stanovište. Na prijedlog Mirka Bogovića Banska je konferencija odlučila da se rasprava o pravima Hrvatske na Međimurje pre­pusti Saboru kao zakonitom tijelu trojedne kraljevine, a u Međimurju da se održi dotadašnje stanje. Međutim, bečko je Ministarsko vijeće nenadano udovoljilo zahtjevima Mađara i 12. siječnja 1861. Međimurje pripojilo Mađarskoj. Uzalud su se biskup Josip Juraj Strossmayer i hrvatski ban Ivan Mažuranić ogorčeno borili da se za Hrvatsku spasi Međimurje. Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine nije u tom smislu donijela nikakvu promjenu. Tako je etnički najčistiji hrvatski kraj neprekidno 58 godina (do 1918.) pripadao Mađarskoj. Otada su mađarski vlastodršci,  koristeći se političkom vlašću, nastojali pomoću škole, doseljenih Mađara i s nešto pomađarene inteligencije pomađariti  Međimurca   Ovo razdoblje mađarske civilne uprave spada u najteže i najcrnje razdoblje povijesti Međimurja.

Mađari su pokušavali Međimurju oduzeti hrvatsko obilježje. Imena mjesta bila su iskrivljavana ili mađarizirana. Mađarski je postao službenim jezikom u školi, uredima i na sudu. Djeci je bilo zabranjeno da na ulici pozdravljaju hrvatski. U državnim je školama bila zabranjena upotreba hrvatskog jezika, a zatim je slijedio velik pritisak na katoličke konfesionalne škole, koje su uzdržavale općine, a po pravilu su ih nadzirali župnici, da se i u njih uvede nastava na mađarskom jeziku. Međutim, katekizam i ponegdje Biblija i nadalje su se poučavali na međimurskoj kajkavštini. Tako su međimurske škole sve više postajale mjesta u kojima su djeca učila mrziti svoj hrvatski narod. Godine 1906. donesen je tzv. Aponyjev zakon, tj. zakon ministra prosvjete, koji je odlučio sve nemađarske narode u Ugarskoj pomađariti i pomoću Crkve. Po tom zakonu djeca su u državnim pučkim školama morala glavne vjerske istine učiti i molitve izricati na mađarskom jeziku. Da bi Međimurce što više odijelili od Hrvatske, Mađari su počeli dokazivati da su Međimurci poseban narod s posebnim jezikom. Kako je to bio slab dokaz, jer su susjedni Podravci i Zagorci govori­li istim hrvatskim kajkavskim govorom, Mađari su nastojali izmijeniti međimursku kajkavštinu izbacivanjem nekih hrvatskih riječi, koje bi zamjenjivali mađarskima. Tako iskvaren jezik širili su u  novinama „Murakoz"  (Međimurje).  Ali je uspjeh izostao. Međimurci nisu htjeli kupovati te novine. Zato su Mađari došli na misao da bi valjalo iskoristiti vjerske osjećaje Međimuraca koji su poznati kao pobožni ljudi. Na novostvorenom ,.međimurskom jeziku" sastavili su i objelodanili molitvenike,  kalendare,  katekizme  i  Evanđelje.  Međimurci su te knjige rado kupovali, a Mađarima se učinilo da su postigli svoj cilj. Ali to je bilo samo prividno. Kada se više na javnom mjestu nije smjela čuti hrvatska riječ, Međimurci su se povukli u svoje domove i u svoje crkve, gdje im nitko nije mogao zabraniti materinsku riječ i milozvučnu hrvatsku međimursku popijevku. Tako su crkve ostale jedina mjesta gdje se govorilo, propovijedalo, pjevalo, poučavalo i molilo hrvatski. Hrvatski   su   svećenici   u   Međimurju  ostali jedini zaštitnici hrvatske riječi, čuvari hrvatske nacionalne baštine i tješitelji nacionalno potlačenih Međimuraca. Uzaludni su bili i pokušaji  mađarske crkvene hijerarhije da  se međimurske župe izdvoje iz zagrebačke nadbiskupije i pripoje vesprimskoj biskupiji. Zagrebački nadbiskupi, sačuvavši crkvenu upravu nad Međimurjem, sačuvali su i Međimurje Hrvatskoj. Kada su mladi svećenici, odgojeni u zagrebačkoj bogosloviji, postali župnici i kapelani u Međimurju, opirali su se nasilnoj mađarizaciji i tako svoja imena upisali zlatnim slovima u povjesnicu Međimurja. U borbu za nacionalno osvješćivanje Međimurja i Međimuraca uključila se početkom 20. stoljeća i malobrojna hrvatska inteligencija iz Međimurja, okupljena oko varaždinskog tjednika „Naše pravice" (1904-1914.) i pod vodstvom Ivana Horvata započela s intenzivnim političkim radom. U je­sen 1918. došlo je na selu do političkih gibanja povezanih s nacionalnim otporom protiv mađarske vlasti. Na sam Badnjak 1918. u Međimurje je ušla hrvatska vojska Narodnog vijeća Države SHS sastavljena od dobrovoljaca. Tako je via facti Međimurje bilo pripojeno novostvorenoj Državi SHS (Država Slovenaca, Hrvata i Srba), što je kasnije bilo priznato i mirovnim ugovorom u Trianonu (1920.). Međimurje je ponovno slobodno disalo hrvatskim duhom.

 

2. ŽUPNA CRKVA

Župna crkva posvećena 1784. godine imala je umjetničko oslikano svetište. Za župnikovanja Stjepana Hausera (1828. - 1864.) oslikana je bila pobočna lađa i sakristija. Zidovi i svod glavne lađe bili su samo pobijeljeni. Čini se da je proslava stote obljetnice posvete župne crkve potaknula tadašnjeg župnika Jurja Peceka (1882. - 1910.) da na crkveni trošak dade 1884. i 1885. godine crkvu oslikati. Radove je izveo slikar Posilović koji je tada bio poznat po slikanju hrvatskih narodnih motiva. On je upotrijebio motive tzv. „tikvica" kojima narod ukrašava tikve za vodu. Ornamentika je bila izvedena uljanom bojom i održala se sve do nedavnog unutarnjeg uređenja crkve za župnikovanja Blaža Horvata 1975. godine kada je bila zamijenjena postojećim slikama. Oltari. Župna je crkva u vrijeme posvete imala tri oltara, a kasnije je dodan i četvrti, sv. Križa. Glavni oltar sv. Jurja viteza i mučenika bio je 1905. godine zamijenjen novim koji je izradio Alojzije Zoratli iz Maribora. Slika sv. Jurja s prijašnjeg starog glavnog oltara bila je uklonjena i sada se nalazi obješena na zidu u sjevernoj pobočnoj lađi crkve. Dva pokrajnja oltara nalazila su se na čelu glavne lađe: južno oltar Presv. Trojstva, nazvan i oltarom Sv. Antuna, a sjeverno oltar Bl. Djevice Marije od Pohođenja (Visitatio B.M.V.). Oba su ta oltara maknuta i zamijenjena novima 1888. Godine 1900. bio je o trošku vjernika podignut škapularski oltar, djelo Leopolda Perka iz Sv. Trojice (Slovenija). Taj je oltar premješten 1919. godine na mjesto dosadašnjeg pobočnog oltara BL. Djevice Marije od Pohođenja. Četvrti oltar sv. Križa, s vrlo skladnim i lijepo izrađenim korpusom Raspetoga nalazi se u gornjem dijelu sjeverne lađe, pričvršćen na zid. Pod križem stoje kipovi Žalosne Gospe i apostola Ivana. Ovo raspelo najvjerojatnije potječe iz 18. stoljeća. Ispod ovog oltara nalazi se Božji grob, iz 1891, g, što znači da je onaj Božji grob koji se nalazio pod korom Vulamine crkve bio odstranjen.

Orgulje. Stare orgulje potjecale su još iz vremena župnika Vulame, a spominje se da su kupljene 1779. godine te da su 1793. bile još „skoro nove" (K. v. 1779., 113-123. tvrde da su bile kupljene za 335 forinti, a K. v. 1793., 46—53 spominje ih kao „skoro nove". Vidi Libermemorabilium, I, 13.). Bile su više puta popravljane, a 1909. godine bile su zamijenjene novim pneumatskim orguljama koje je izradio Josip Brandl iz Maribora o trošku crkve. Te orgulje po­stoj 8 i danas. Imaju dva manuala i 16 registara. Župnik Andrija Fischer (1911. - 1942.) smatrao je da graditelj cijevi nije napravio od kositra, nego je nutarnja strana cijevi od tutije (cinka). To je pak dobro došlo za vrijeme rata kada su 1918. godine rekvirirali kositar u ratne svrhe vadeći i iz orgulja kositrene cijevi. Zahvaljujući previdu ili prijevari graditelja, ove su orgulje preživjele ratnu rekviziciju (Liber memorabilium I. nav. mj.).

Crkveni namještaj. Drvena, vrlo lijepo izrezbarena i oslikana propovjedaonica postavljena je pokraj pobočnog oltara Presv. Trojstva 1885, a sjedala za misnika i ministrante nabavljena su 1886. godine. Crkvene jaslice, koje su se za Božić postavljale na oltar Presv. Trojstva, postavljene su 1892. (Dio ovih jaslica i danas je u upotrebi, ali u obnovljenom stanju. Obnovio ih je župnik Mirko Kočila 1956. godine Vidi Liber memorabilium I, 14 i II, 52.). Krstionica koja se i danas nalazi u glavnoj lađi pokraj južnih vratiju smještena je u udubini zida s vratašcima i potječe najvjerojatnije iz Vulamine crkve. Dvije manje otvorene ispovjedaonice, s rešetkama sa strane potječu iz razdoblja župnika Jurja Peceka. Klupe, izrađene od hrastovine, također potječu iz Vulaminog vremena. Prilično su uske i za klečanje neudobne. Kao rasvjeta su u crkvi sve do 1914. godine služile svijeće lojanice. Tada je župnik A. Fischer u jesen uveo u crkvu acetilensku rasvjetu. Naprava za plin (razvijač plina) nalazila se nad sakristijom, a jedno se rasvjetno tijelo nalazilo u sakristiji, šest u svetištu, šest u crkvi i jedno kod orgulja na koru. Rasvjeta je uvedena dobrovoljnim prilozima vjernika (Liber memorabilium I. 15. Tom se rasvjetom crkva služila do 1954. godine kada je za župnikovanja M. Kočile provedena elektrifikacija. L. m. II.  43-44.).

Crkveni prozori. Da bi vjernike potakao na brigu oko održavanja crkve, župnik A. Fischer započeo je na sam Uskrs akciju prikupljanja dobrovoljnih priloga za poljepšanje crkve. U tu je svrhu kroz šest nedjelja sam obilazio cijelu župu od kuće do kuće nastojeći privoljeti svaku obitelj na obvezu da će u petogodišnjem razdoblju dati deset kruna. Uspjeh je bio „preko očekivanja".  Bilo ih je,  posebice u Turčišću, koji „poradi skrajnog siromaštva nijesu mogli ništa dati", ali je ipak velika većina dala „rado i od srca". Mnogi su dali i više, a oni čija su imena ispisana na prozorima, kao npr. obitelj Habuš i Kontrec iz Pustakovca i Mate Pintarića iz Hodošana, dali su po 400 kruna, što je za ono vrijeme bila velika svota (Župnik spominje da se za tu svotu mogla kupiti „vrlo dobra krava". L.m. I. 16.). Pojedina su sela obećala zaokružene svote. Da bi ubrao sav taj novac, župnik se još jednom dao na obilaženje čitave župe 1919. godine Zbog svjetskog rata vrijednost je novca naglo pala, ali je bila sva sreća da su prozori bili naručeni već 1914, a 1915. godine i postavljeni. Sabranim novcem isplaćeni su i troškovi rasvjete, postavljanja novog taraca i obnova glavnog oltara. Prozore je postavila tvrtka B. Škarda iz Brna u Čehoslovačkoj. Stari prozori s drvenim okvirima još iz Vulamina razdoblja bili su trošni. Novi prozori sa željeznim okvirima i lijepim vitrajima postavljeni su ovim redom: kraj oltara sv. Križa prozor sa znakovima muke Isusove, kraj glavnog oltara Isus Dobri pastir, jedan prozor nad sakristijom, jedan nad svetištem, jedan u sakristiji, a u glavnoj lađi poprsje sv. Ivana Krstitelja, sv. Josipa i sv. Ladislava te jedan ispod kora.

Stari tarac iz Vulamina vremena bio je već vrlo trošan, a u svetištu i pod zvonikom posve uništen. Novi tarac postavila je 1919. godine tvornica cementne robe C. Pickel iz Maribora. Najveći iznos za pokriće troškova postavljanja pločnika dali su župljani, a manji dio dala je državna uprava ekspropriranog dobra grofa Festetića iz Čakovca. Župnikova ja namjera tada bila da izbaci stari tarac i produbi crkvu čime bi dobio na visini jer je stara crkva bila razmjerno niska. To je i učinjeno pod zvonikom, pokrajnjim korom i u sakristiji. U svetištu su međutim ispod sakristijskih vrata naišli na svod grobnice koja se nalazi ispod svetišta. Kako se zbog toga nije moglo ići niže, u svetištu i u lađama morao je novi tarac biti postavljen na stari (Nav. dj. 17.).

Sat na crkvenom tornju, sudeći po staroj napravi, potjecao je iz Vulamina vremena. Župnik A. Fischer spominje da je njegov prethodnik J. Pecek neprestano popravljao taj sat koji se često kvario. Prigodom rekvizicije zvona 1916. i 1917. godine župnik A. Fischer jednostavno je uklonio taj sat smatrajući da predstavlja "nepopravljivu mašineriju". Zbog tog poteza on se opravdava izgovorom da već svaka kuća ima sat, da se odbijanje župnog sata sa zvonika čuje samo u Sv. Jurju i u Pustakovcu, a osim toga da ta sela ionako leže pokraj glavne željezničke pruge koja povezuje Budimpeštu s Pragerskom i kojom svaki dan prolazi šest vlakova „točnih kao dobra ura", pa prema tome sat na crkvenom tornju nije više potreban.

Župna crkva imala je pet zvona iz 18. i 19. stoljeća:

1. najveće zvono izljeveno kod Marži na Feltla u Grazu 1778. godine imalo je utisnut lik sv. Jurja, Pohođenje Marijino, Uznesenje Marijino i Ivana Krstitelja, a težilo je 893 kg

2. srednje zvono izljeveno 1784. s likovima sv. Leonarda i Bl. Dj. Marije, teško 460 kg

3. podnevno ili „obedno zvono", kupljeno za župnika J. Peceka na čast sv. Antuna Padovanskoga, bilo je izljeveno u Zagrebu kod Mate Majera 1895. godine s likovima sv. Antuna Padovanskog i s križem, teško 216 kg

4. ognjeno zvono ili „klenkač" izljeveno u Grazu kod Georga Fundecklea 1654. g, s likovima križa i BL. Dj. Marije, teško 174 kg

5. „cinkuš" zvono, bilo je izljeveno u Zagrebu 1811. s likovima Sv. obitelji, križa i sv. Antuna Padovanskoga, teško 55 kg. Ovim se zvonovima župna crkva sv. Jurja u Trnju doista mogla ponositi, iako su i druge međimurske crkve imale slična zvona. Najveće se zvono nalazilo u Nedelišću.

Međutim, 1. svjetski rat nasilno je prekinuo njihovo skladno brujanje. Vlastima su za lijevanje topova i obrubljivanje topovskih metaka bila potrebna crkvena zvona. Slijedile su dvije rekvizicije. Prigodom prve, 1916. godine, ostavljeno je u svakoj crkvi i kapeli po jedno zvono, a prigodom druge, 1917, ostavljeno je samo župnoj crkvi jedno zvono. Prvu rekviziciju obavio je u župi 7. rujna 1916. godine jedan odred vojnika. Lijevala je silna kiša kao da je nebo plakalo, a sva su zvona još posljednji puta zazvonila nakon rane mise. Zatim je počelo skidanje četiriju zvona. Sve je bilo završeno do podne. Župljani su se sa suzama u očima opraštali od zvona. U župnoj crkvi ostalo je samo srednje zvono.

Iz kapele sv. Roka u Čehovcu, koja je imala četiri zvona (iz 1862., 1867., 1846. i 1822. godine), tri su odnesena 10. rujna 1916., a četvrto iduće godine. Kapela sv. Ivana Nepomuka u Hodošanu ostala je također bez tri od svoja četiri zvona (iz 1904., 1837., 1908. i 1908.). Ona su odnesena 9. rujna 1916, a „cinkuš" je slučajno bio spašen. Za vrijeme skidanja zvona našao se u Hodošanu slučajno kapelan Alojzije Klobuček koji je uvjerio rekvizitore da se u Hodošanu svake nedjelje služi sveta misa, te zbog toga moraju kapeli ostaviti jedno zvono. Posluživši se ovom „malom lažju" kapelan je spasio zvono. Prigodom druge rekvizicije ostale su bez zvona i kapele u Palinovcu i D. Hrašćanu. Selo Turčišće imalo je u zvoniku svojega „pileka" jedno zvono koje je također bilo rekvirirano (Kroničar ovih događaja opisuje žalost vjernika koji više „nemaju tako obljubljenih glasnika koji danomice opominju na pozdrav Gospin, pozivaju k sv. misi i prate u hladni grob" L.m. I, 20. Nakon rekvizicije prvi su nabavili zvono stanovnici D. Hrašćana od 83 kg 'rekvirirano je težilo 52 kg', a bilo je blagoslovljeno 7. studenoga 1920. Iste godine nabavilo je zvono i selo Čehovec od 120 kg).

Spomenimo da je po tadašnjim propisima patron župe, bio dužan sagraditi novu crkvu, dok su popravci na samoj crkvi išli na teret crkve. Ukoliko međutim crkva nije raspolagala gotovinom, onda je teret išao na patrona. To se dakako rijetko događalo. Tako je popravak krova na tornju 1883. i 1919. godine platila sama crkva. Ipak je patron grof Feštetić dao 1912. godine prekriti čitavu crkvu. Težake i podvoz prigodom takvih radova uvijek su davali župljani.

 

3. GROBLJA

Prvo groblje nalazilo se oko župne crkve, a pokapalo se i u samoj crkvi, u kripti koja se nalazi pod današnjim svetištem. Groblje se prostiralo uz cestu južno od sadašnje župne crkve u dužini od 200 do 300 m. Kada su se naime kopali temelji za kuću i podrum u kući Ribarićevoj (nasuprot zvoniku) 1907. godine naišli su na ljudske kosture, kao i 120 metara istočno od tog mjesta. Prigodom rušenja stare škole 1983. godine i kopanja temelja za novu opet se naišlo na ljudske kosture, što je kod neupućenih izazvalo veliko uzbuđenje. Sve se to međutim poklapa s izvještajima kanonskih vizitacija počevši od 1688. g, koje tvrde da se oko crkve nalazilo groblje sve do 1779. godine kada je bilo preneseno izvan sela na današnje mjesto, 300 m sjeverozapadno od crkve (K. v. 1779., 113.-123. „Coementerium extra pagum translatum, bene-dictum, ac bene cinctum"). U to vrijeme prestalo se pokapati kako na starom groblju oko crkve tako i u kripti. Ovo novo groblje bilo je za župnika Stjepana Hausera (1828. - 1864.) dva puta proširivano o čemu svjedoči kanonska vizitacija iz 1864. (K.v. 1864. ,121-128.). Drugo proširivanje groblja bilo je najvjerojatnije 1862. godine To zaključujemo iz zapisnika školske sjednice od 29. listopada 1890. godine u kojem se iznosi da kantoru pripada pola jutra zemlje pokraj groblja, što su općine ponudile još 1862. godine (L. m. I. 28-30.).

Zemljište za ovo drugo proširenje groblja kupila je cijela župa od grofa Jurja Festetića.

Ovo groblje bilo je konfesionalno. Zato ako su župljani htjeli nekoga pokopati na kojem drugom mjestu nego što bi ga po redu pokapanja pripadalo, morali su za to dobiti od župnika.

dozvolu. Župnik je po uviđavnosti to dopuštao, ali je u tom slučaju ubirao određenu taksu kojom je po Grobljanskom statutu raspolagao od 1926. godine poseban odbor. O trećem proširenju groblja svjedoči spis od 2. lipnja 1889. godine općine Hodošan s troškovnikom i obavezom plaćanja troškova proširenja od strane pojedinih sela. Groblje je tada prošireno prema potoku Sratki.

U troškovniku se kao dužnik ne navodi selo Hodošan jer je ono od 1. lipnja 1887. već imalo svoje vlastito groblje koje je 1915. godine bilo prošireno prema zapadnoj strani. To groblje nije bilo konfesionalno već općinsko.

Goričan, koji je postao 1790. godine samostalna župa, imao je već 1698. godine dobro ograđeno groblje oko kapele sv. Leonarda. Kako se može zaključiti iz Matica umrlih od 1745. g, jedan dio župljana još se pokapao na groblju župne crkve, dok se drugi dio koristio grobljem oko kapele (Matica umrlih 1745. - 1807., I., spominje da su jedni pokopani ,,ad M.E." (= matricem ecclesiam), a drugi ,,ad Capellam" (= s. Leonardi), kako se to izričito tvrdi od 28. studenog 1763. godine na dalje. Usp. L. M. I. 29.).

 

4. ŽUPNI DVOR

Župni se dvor po svoj prilici oduvijek nalazio na istom mjestu na kojem se nalazi i danas. Izvori spominju „curia parochialis supra pagum in fundo spatioso erecta" ili „supra Ecclesiam ad septentrionem sitta" (K. v. 1688., 42-47; K. v. 1698., 247-255. Izraz ,,ad septentrionem" je sigurno pogrešan jer ako se prije nalazio „supra pagum" 'znad sela', nije mogao 10 godina kasnije biti sjeverno od crkve u nepristupačnom i močvarnom predjelu Sratke. Usp. L. M. I.  57.).

Potkraj 17. st. župni je dvor bio drven, okruglog oblika pokriven slamom i u ruševnom stanju. Župljani su se izgovarali da ga zbog siromaštva ne mogu proširiti dogradnjom. Ali ipak 1698. godine tom je drvenom župnom dvoru bio nadograđen prvi kat (K. v. 1698., 247.). Čini se da je ovaj župni dvor postojao sve do župnikovanja J. Vulame i da je tada ili izgorio ili ga je župnik J. Vulama dao porušiti i na njegovom mjestu sagradio prije 1779. godine novu zidanu župnu kuriju (K. v. 1779., 113-123 izvještava da župna kurija „actu nova a fundamentis ex muro erecta" ima pet soba 'dvije boltane, a tri s drvenim stropom', a podrum da je ispod čitave zgrade.). Razorni je potres srušio taj duguljasti i uski župni dvor 1880. godine. Tadašnji župnik Franjo Rođak (1865. - 1881.) doživio je svu dramatičnost te katastrofe, kada je bila srušena i zagrebačka katedrala. Župnik se nalazio u svojoj sobi kada je 9. studenoga te godine u pola 8 sati u jutro zemlja počela podrhtavati. Zidovi su se župnog dvora raspucali, a vrata tako iskrivila da se nisu dala otvoriti. Župnik je ostao zarobljenikom gornjeg kata proživljavajući svu strahotu potresa. Konačno je mogao izaći iz sobe kroz prozor pomoću ljestava koje su mu ljudi prislonili na zid kurije. Čini se da su mu tom zgodom od straha oslabili živci i srce i da je od toga umro 13 mjeseci kasnije. Kako se u porušenom župnom dvoru nije moglo stanovati jer je bio opasan za stanovanje, župnik se odselio u kuću Perkovićevu u Sv. Jurju u Trnju, gdje je i preminuo u 68. godini života.

Novi župni dvor počeo je graditi F. Rođak, a nastavio je i dovršio novi župnik Juraj Pecek 1882. godine Župljani su sudjelovali kao težaci u gradnji i dali podvoz, a troškove gradnje, po tadašnjim zakonima, snosio je patron župe, grof Festetić. Građevinske je radove izveo graditelj Morandini iz Čakovca, ali vrlo loše jer je naskoro počela otpadati žbuka, a u podrum se slijevala voda. Tek kada je 1921. godine oko župnog dvora postavljen betonski kanal, vlage je nestalo (L. M. I. 21,58. Tom je prilikom i oko župne crkve postavljen be­tonski kanal, a crkva obnovljena. Dimenzije župnog dvora su sljedeće: širina 10 m, duljina 21 m, visina do krova 8 i pol m. Sobe su u prizemlju visoke 3,20 m, a u katu 3,60 m. Ispod zgrade se nalaze dva podruma, veći lijevo od ulaza na kat, a manji desno).

Manje popravke na župnom dvoru bio je dužan obavljati župnik sa svojim župljanima i to svatko s polovicom troškova, dok je veće popravke bio dužan obavljati patron župe. Tako je patron 1913. godine dao popraviti sve prozore i kapke („šalaporke") na prozorima, a sve prozore i vrata dao prebojati. Temelji­tiji popravak obavljen je 1921. godine kada je na župni dvor bio po­stavljen gromobran, oko zgrade su iskopani kanali i u njih stavljene betonske cijevi. Patron je 1919. godine popravio tarac na tavanu, a 1921. i veliku sobu (palaču) na prvom katu, kao i gostinjsku sobu. Velika soba ili palača ima još danas lijepo oslikan strop.

Nad ulazom u župni dvor podignuta je nadstrešnica koju je 1915. godine župnik A. Fischer pretvorio u verandu. Još ranije, 1911, župnik je na sjevernoj strani zgrade dogradio kuhinju sa smočnicom, a uz nju i pecaru, krušnu peć i stan za slugu. Na istočnoj strani župnog dvorišta nalazi se zidana staja koja je građena 1891, veličine 8 x 21,50 m. Osim nje postojala je na toj strani i stara staja podignuta od drvene građe 1848. godine i kupljena od patrona za vrijeme župnika J. Peceka. Ona je bila 1911. temeljito popravljena i otad je služila za drvarnicu. Ostale gospodarske zgrade (svinjci, žitnica s kolnicom i kokošinjci) podignute su još 1848. godine. Stara kovačnica koja se nalazila uz put prema selu Palinovcu, oko 60 m udaljena od ceste, bila je porušena 1911. godine U župnom se dvorištu nalazilo više kukuruzana ili „koružnjaka", još iz 1822. i 1841. godine. Iz istog vremena potječe i štagalj ili „škedenj" koji je tijekom vremena doživljavao popravke i adaptacije, ali i danas postoji (Nekadašnja stara dograđena kuhinja i praonica rublja, stara žitnica i jedan stari „koružnjak" bili su 4. ožujka 1966. prodani ja javnoj dražbi, a od dobivenog je novca župnik Mirko Kočila dao podići ogradu oko župnog dvora, popraviti i obnoviti spomenik sv. Florijana pred župnim dvorom, a podigao je dvoja velika i jedna mala željezna vrata na ulazu u župno dvorište. L. M. II. 76-77.).

Cijeli veliki vrt oko župnog dvora bio je ograđen plotom koji je bio uzrokom mnogih nesporazuma, sukoba, svađa i sudskih sporova između župnika i župljana. Prema pozitivnom mađarskom i hrvatskom pravu i prihvaćenoj praksi, troškove za veće popravke u župi snosio je patron župe, a manje župnik sa župljanima, svatko po polovicu (L. M. I. 58,62.). Župnik nije bio obvezan na veće popravke ako njegov dohodak prema popisu od 1802. i ispravku kanonskih vizitacija od 1822. godine nije iznosio više od 500 forinti. Svako je selo imalo svoj dio ograde ili plota oko župnog dvora koji je moralo održavati i popravljati. Plot je na početku 20. stoljeća bio od pletenih šiba. Župljani su prema gore rečenome morali ogradu popravljati, a patron iznova graditi. Župljani su međutim za vrijeme župnika J. Peceka (1882. - 1910.) odbijali popravljati ogradu tako dugo dok se ona nije posve srušila. Takav srušeni plot nije više bio za popravak, nego je trebalo napraviti novi, a to je bila obaveza patrona. U tom su sporu glavnu riječ vodili župljani sela Palinovec. Dakako da je pri tome najviše štete pretrpio sam župnik. Taj spor oko plotova i povlačenje po sudovima trajao je punih 7 godina. Na koncu su pobijedili Palinovčani jer je sudskom odlukom ministarstva za vjeru i prosvjetu 1919. godine u Budimpešti bilo dosuđeno da patron Festetić vrati Palinovčanima troškove za gradnju vrtne ograde ili plota (L. M. I., 62—63. Ogradu u dvorištu, koja i danas postoji a građena je od betona, željeznih stupova i žice, podigao je župnik A. Fischer 1913. godine).

Zahvaljujući Bogdanu Svobodi, koji je 1919. godine bio državni upravitelj ekspropriranog dobra grofa Festetića, ograda oko župnog dvora bila je na patronov trošak napravljena od letava, žitnica pokrivena crijepom, podignuta nova kukuruzana, a tavan župnog dvora potaracan. Drvne je radove obavio domaći majstor Jakov Vadlja, a betonski su stupovi bili naručeni kod tvrtke C. Pickel u Mariboru.

5. PRIHODI ŽUPE I ŽUPNIKA

Beneficij ili župnikova nadarbina (župnikov prihod) sastojala se od župnog dvora, gospodarskih zgrada, zemlje, novčane glavnice, lukna, stole i tzv. „križeca".

Iz kanonskih vizitacija 1660. godine saznajemo da se župnik župe Sv. Juraj u Trnju izdržavao od ubiranja pristojbi za vjenčanje, krštenje, ispovijedanje bolesnika i o Božiću kada je vršio blagoslov ,,s križecom" (K. v. 1660., 10-12. izvještava da župnik za krštenje ubire 1 groš, za vjenčanje 12 denara, za ispovijedanje bolesnika 4 denara, a u svakoj kući koju blagoslovi ,,s križecom" 1 denar, 1 povesmo lana, 1 kruh i svinjsku sušenu nogu. Iz 1716. godine saznajemo da župnik u ime lukna mora od svojih župljana dobivati 170 vagana raznoga žita, ali stvarno dobiva samo 40 vagana. Usp. K. v. 1716., 120-124.). Župnici su te prihode imali i tijekom sljedećih godina. Osim toga, pobožni su župljani oporučno ostavljali župi dio svoje imovine da se nakon njihove smrti za pokoj duše odsluži određeni broj misa. Tako kanonska vizitacija iz 1716. godine izvještava da su pobožni ljudi župnoj crkvi darovali nekoliko oranica, zatim livadu u Markuševcu i dosta velik vinograd na brežuljku Ferkanovcu"(K. v. 1716., 120-124.). 0 tim pobožnim zakladama (piae fundationes) bit će još govora na drugom mjestu.

Nije isključeno da je župnik još od samog osnivanja župe imao nekakav plemićki posjed. To zaključujemo po tome što je župnik oduvijek imao plemićke povlastice. On je sve do ukinuća kmetstva u Hrvatskoj 1848. godine imao kmetove, inkviline (inquilinus) ili bezemljaše, nazvane i „hižari", koji nisu bili gospodari zemlje koju su obrađivali, već samo najamnici. Kmetovi su bili samo stanovnici sela Sv. Juraj u Trnju. Posjedujemo jedan prijepis obračuna iz 1843. godine ,,sa Svetođurčanima vrhu kmetovskih podavanja" u kojem se spominje broj kmetova i broj tlake (težaka) što su morali odslužiti (Obračun je potvrdio prisežnik zaladske županije Josip Tkalčić 1. siječnja 1844. Čitavo selo je imalo 24 obiteljskih zadruga koje su davale ukupno 765 težaka. Prizimena navodimo rednim brojem kako su zapi­sana: 1) Granater, 2) Grozdek, 3) Jankek, 4) Kolar, 5) Perković, 6) Jurčec, 7) Ribarić, 8) Kolonić, 9) Smolek, 10) Koren, 11) Lončarić, 12) Perković, 13) Kerovec, 14) Kolonić I., 15) Grozdek, 16) Smolek, 17) Smolek, 18) Jalšovec, 19) Gavez, 20) Brezničar, 21) Antalašić, 22) No­vak, 23) Pesek, 24) Horvat. Za kmetove od broja 19 do 24, kada se radilo o razdiobi gospoštijskog ili zajedničkog pašnjaka, tvrdi 1874. godine župnik F. Rođak da oni nemaju pravo na dio zemlje jer da nisu redovi­ ti kmetovi, nego samo naseljeni beskućni „želari" ili kvartirnici. L. M. I. 48-49.). Možda u toj činjenici valja tražiti razlog čestih nesporazuma stanovnika Sv. Jurja u Trnju i samih župnika.

Osim toga, župnikovoj je nadarbini pripadalo još regalno pravo (npr. vinotočja, lova i ribolova) kao i zemlja na području sela Sv. Juraj u Trnju. Prvo su bile zemlje župnikove nadarbine, a nalazile su se oko župnog dvora, zatim tzv. Opletere i Priložina. Drugo su bile zemlje od ceste na jug i prema Čehovcu na istok. To su nekoć bile kmetovske zemlje. Treće su se zemlje nalazile sjeverno od ceste, a sačinjavale su tzv. zajednički pašnjak. Prigodom segregacije (1870. - 1874.), tj. diobe vlastelinskih šuma i pašnjaka ukidanjem kmetskih odnosa, dijelili su se u tom pašnjaku župnik i selo.

Regalno pravo ili pravo točenja vina u selu Sv. Juraj u Trnju pripadalo je od davnina isključivo župniku. To je pravo otkupila država 1890. godine Sve do 1921. godine postojala je u mjestu Sv. Juraj u Trnju župna krčma.

Župniku je bilo lakše kada je dobivao od kmetova godišnje 765 težaka. Kada je to prestalo, župnici su davali obrađivati zemlju za trećinu, polovinu ili na zakup („arendu"). Lukno se davalo u okrunjenom kukuruzu, a skupljalo se obično u mjesecu prosincu. Općinski su poglavari određivali koliko litara pojedini gospodar, već po veličini posjeda, mora dati. Skupljanje se oglašavalo bubnjem. Stanovnici mjesta Sv. Juraj u Trnju nisu kao bivši kmetovi ništa davali, dok su stanovnici Čehovca umjesto lukna plaćali dvostruku stolu prigodom vjenčanja i sprovoda. Skupljeni kukuruz dijelili su općinski poglavari na župnikov i zvonarov dio.

Prigodom blagoslova kuća ili „križeca" župnik je ubirao plaću koja mu je pripadala u ime uzdržavanja od pojedinih kućegospodara. Od 1915. godine ta se svota ubirala prigodom dijeljenja ispovjednih cedulja i iznosila je 20 novčića od kućegospodara i 10 novčića od „kvatirnika" (Popis dohotka iz 1802. i 1896. godine vidi L. M. I. 67-76.).

Desetina koju su u obliku težaka davali župljani otkupljena je 1908. godine (K. v. 1912.,213.).

 

6. ŽUPNICI

Nakon smrti obnovitelja župne crkve i graditelja novog župnog dvora Jurja Vulame (umro 2. IX. 1799.) izredali su se sljedeći župnici:

1. Martin Berlak (10. XI. 1799. - IV. 1828.). O župniku M. Berlaku nemamo nažalost gotovo nikakvih podataka, a „niti živi u uspomeni naroda kao Vulama" - zapisao je kroničar  (L.M. I. 34.). Žu­pu je napustio kada je postao kanonikom Čazmanskog kaptola.

2. Stjepan Hauser (28. IX. 1828. - 19. XII. 1864.) živio je vrlo dugo u živoj uspomeni naroda. Bio je visok, vitak i glasovit propovjednik zvonkog glasa. Slovio je i kao vrlo naobražen čovjek jer je osim hrvatskoga govorio njemački, mađarski, latinski, talijanski i francuski. Njegovu visoku kulturu i teološku naobrazbu dokazuje i mnoštvo njegovih knjiga sačuvanih u župnoj knjižnici. Nekada je bio profesor na riječkoj gimnaziji. Bio je odlikovan naslovom počasnog kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkoga.

Za njegovo vrijeme, bila je podignuta kapela sv. Roka u Čehovcu 1822. kao i kapela u Hodošanu posvećena sv. Ivanu Nepomuku 1835. godine Obje su kapele podigli vjernici i uzdržavali ih svojom brigom. Postoji jedan spis o župljanima, u kojem župnik piše: „Narod je općenito marljiv, pobožan, i poučljiv, a govori hrvatskim jezikom, a malo ih je koji govore mađarski. Svi su katolici." (K. v. 1841., 113.).

Župniku je posebice stalo da narod bude naobražen, a kako je u to vrijeme pohađanje više škole zahtijevalo velike materijalne žrtve koje seljaci redovito nisu mogli podnijeti, on je za školovanje gimnazijalaca iz župe Sv. Juraj u Trnju ostavio veliku zakladu od koje se trebalo plaćati njihovo školovanje. Umro je u 67. godini života od klijenuti srca, a pokopan je na novom župnom groblju izvan mjesta.

3. Franjo Rođak (15. II. 1865. - 10. XII. 1881.). Rodio se u Prelogu, kapelanovao je u Sv. Jurju u Trnju sedam godina (1852. - 1859.), a župnikom je postao u 52. godini života. Za njegovo vrijeme u župi se provodila segregacija zemlje i otkup kmetova, a to nije bio ugodan posao, pa zbog toga nije ni mogao kod župljana ostati u ugodnoj uspomeni. Bio je visokog i pognutog stasa, vrlo savjestan, ali dosta povučen i nedovoljno gostoljubiv. Inače je bio velik dobročinitelj, posebice kapucinskog samostana  u Varaždinu.   Doživio je razorni potres koji je 9. XI. 1880. porušio župni dvor. Župnik se u to vrijeme nalazio u svojoj sobi na katu i nije mogao izaći. Nakon toga mu je oslabilo srce i teško je živčano obolio. Kako nije mogao stanovati u razrušenom župnom dvoru, odselio se u selo u Perkovićevu kuću i ondje je nakon 13 mjeseci umro, 10. XII. 1881. u dobi od 68 godina, od iscrpljenosti i upale pluća.

4. Juraj Peczek (30. V. 1882. - 15. XI. 1910.) rodio se u Velikoj Kaniži (Mađarska) 15. VI. 1846. Stupio je u franjevački red i bio zaređen 1869. godine Ponajprije je bio vjeroučitelj u Čakovcu, a nakon toga se sekularizirao i kratko vrijeme bio upravitelj župe D. Dubrava. Župnikom je postao 1882. godine, a kako župni dvor još nije bio podignut, i on je stanovao u selu gdje je prije njega stanovao F. Rođak. Bio je otvorene naravi, vrlo gostoljubiv i darežljiv. Rado je i lijepo propovijedao. Imenovan je bio vicearhiđakonom, a od 1905. godine i počasnim kanonikom Čazmanskog kaptola.

Župnu je crkvu dao obojati, podigao je sve oltare iznova (osim oltara sv. Križa), nabavio je nove orgulje i nove klupe (klecala). Kroničar spominje da je unatoč neumornom radu ipak imao malo uspjeha. Političke su prilike u to vrijeme bile teške. Mađari su ga okrivljavali zbog hrvatstva, a Hrvati zbog mađaronštine. To je u ono vrijeme bila općenita sudbina međimurskih svećenika. Već smo prije spomenuli da je župnik vodio spor s vjernicima iz Palinovca zbog popravka ograde oko župnog dvora i vrta. Taj je spor trajao sedam godina. Zbog uvrede časti koja mu je bila nanesena jednim napisom u mađarskim novinama župnik je pisca tužio sudu. Spor se vodio na sudu u Pečuhu. Kada je parnica trebala biti završena u župnikovu korist, zatekla ga je nenadana smrt. Župnik je naime već dulje vremena pobolijevao od srčane bolesti, pa kada se u noći između 14. i 15. studenog 1910. vraćao iz Pečuha pozlilo mu je u vlaku koji je u 3 sata noću prolazio pokraj Sv. Jurja u Trnju. Kada je vlak stigao u Čakovec, župnik je tako oslabio da je, nakon što su ga odnijeli u čekaonicu, ondje izdahnuo. S kolodvora je zatim bio prevezen u franjevački samostan u Čakovcu, u kojem je nekoć kao franjevac započeo svoje djelovanje, a zatim u Sv. Juraj u Trnju gdje je svečano bio pokopan. Navršio je 64 godine života (I. M. I. 35-36.).

5. Andrija Fischer (18. V. 1911. - 29. IV. 1942.) rodio se u Virovitici 13. XI. 1882. Gimnaziju je pohađao u Velikoj Kaniži i Zagrebu. Studije teologije započeo je u Zagrebu, a posljednja tri semestra završio u Innsbrucku, na glasovitom isusovačkom teološkom fakultetu. Tu je 25. VII. 1906. bio zaređen za sve­ćenika. Po povratku u domovinu bio je kapelan u Gradini, Feričancima, Prelogu, Selnici i Nedelišću. Župnikom sv. Jurja u Trnju postao je 18. V. 1911. Bio je čovjek čvrstih načela, vrlo inteligentan, savjestan i posebice zauzet za materijalno dobro župe. Popravio je 1911. godine beneficijalnu župnu krčmu prizidavši joj 1913. godine staju. Na sjevernom dijelu župnog dvora prigradio je kuhinju, a bivšu kuhinju pretvorio u župni ured. Vjernici sela Hodošan ogradili su 1912. godine voćnjak grabovom živicom, a župnik je na svoj trošak ogradio dio dvorišta ogradom od betona i žice. U dvorištu je 1913. godine bila podignuta sjenica koja još i danas postoji, a oko nje uređen lijep park s cvijetnjakom. Župnik je doživio teške trenutke prvog svjetskog rata, kao i oslobođenje Međimurja 1918. godine o čemu je ostavio vrlo iscrpne, objektivne i djelomice potresne izvještaje. Napisao je „Spomenicu župe" u 2 sveska (1921. i 1924.) koja predstavlja prvi pokušaj da se napiše povijest župe Sv. Juraj u Trnju. (Tom spomenicom župe služili smo se u našim istraživanjima i navo­dimo je pod imenom Liber memorabilium parochiae S. Geoorgii in Spinis" I. i II. (1921. i 1924.) (= L. M. I. i  II).  Bio je dobar propovjednik s dubokim teološkim refleksijama.

Župnici župe Sv. Juraj u Trnju razmjerno su dugo župnikovali, ali zato se u tom razdoblju promijenilo veliko mnoštvo duhovnih pomoćnika ili kapelana.

 

7. DUHOVNI POMOĆNICI ILI KAPELANI

Župa Sv. Juraj u Trnju bila je kako prostorno tako i brojčano vrlo velika pa je već vrlo rano imala duhovne pomoćnike. Tako se prvi po imenu poznati kapelan Juraj spominje 1501. godine Kao što smo već prije spomenuli, pobliže i točnije podatke o kapelanima imamo tek od druge polovice 17. stoljeća. Na temelju kanonskih vizitacija i matica krštenih župe Sv. Juraj u Trnju možemo i za ovo razdoblje sastaviti kronološki redoslijed kapelana. Zanimljivo je spomenuti da su nekada, doduše samo za kraće vrijeme, u župi djelovala i po dva kapelana. Isto je tako zanimljiva činjenica da se za vrijeme 38-godišnjeg župnikovanja Jurja Vulame na župi izmijenilo čak 9 kapelana: Martin Kraljić (1764. -1770.), Mihael Orehović (1770. - 1774.), Ivan Kerner (1774. - 1776.), Bolta Bogdan (1776. - 1782.), Petar Mikulec (1780. - 1785.), Josip Antauer (1785.), Pavao Juras (1785. - 1788.), Stjepan Vulama (1788. - 1794.) i Pavao Rusan (1788. - 1789.).

  1. Ladislav Hranjec (1794. -.1795.)

  2. Antun Vusak (1796. - 1800.)

  3. Matija Furdi  (1802. - 1803.)

  4. Antun Novak  (1803. - 1806.)

  5. Izidor Hochreyter (1806.- 1808.)

  6. Mirko Kečkeš (1811. - 1813.,   kasnije župnik u Selnici)

  7. Matija Šafranić (1816.)

  8. Mihael Berlak (1816. - 1826.)

  9. Andrija Zadravec (1826. - 1827.)

  10. Franjo Jelenić (1827. - 1831.)

  11. Ivan Kiš (1831.)

  12. Vendelin Posszer (1832. - 1836.)

  13. Gustav Klingsbogl (1836. - 1837.)

  14. Karlo Novak (1837. - 1847.,   kasnije župnik u Legradu)

  15. Josip Feletar (1847. - 1850.)

  16. Ladislav Gorenec (1850. - 1851.)

  17. Stjepan Molnar (1851. - 1852.)

  18. Franjo Rođak (1852. - 1859.)

  19. Juraj Svetić (1859. - 1860.)

  20. Mihael Gabaj (1860. - 1863.)

  21. Alojzije Lepen (1863. - 1864.)

  22. Adolf Petak (1864. - 1865.)

  23. Alojzije Lepen (1865., kasnije župnik u Vidovcu i Selici)

  24. Stjepan Kramarić (1874. - 1876.)

  25.  Ivan Ivko   (1877. - 1878, kasnije župnik u Štrigovi)

  26. Matija Čižmešija (1878. - 1882.)

  27. Zvonimir Jurak (1889. - 1891.,   kasnije  župnik u Sv. Jurju na Bregu)

  28. Ivan    Rožanek (1891. - 1893.)

  29. Ferdinand Kubović (1893. - 1894.)

  30. Krešimir Derkos (1894. - 1895.)

  31. Franjo Zagoda (1895. - 1896, kasnije profesor na  Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu)

  32. Julije Fabijan (1896. - 1901.,   kasnije župnik u Legradu)

  33. Emilijan Dobrovoljac (1901. - 1902, kasnije apostat i starokatolički pastor u Vinkovcima)

  34. Mihael  Kedmenec (1903. - 1907, kasnije prvi žup­niku Velikoj Pisanici)

  35. Ivan Kuhar (1907. - 1910., kasnije župnik u Prelogu)

  36. Alojzije Klobuček (1910. - 1917.    i    1918. - 1920., kasnije župnik u Koprivničkim Bregima)

Velik broj ovih mladih svećenika, koji su kasnije kao župnici djelovali u raznim dijelovima zagrebačke nadbiskupije, ostavili su duboke vjerske i kulturne tragove svoje djelatnosti. Bilo je međutim i takovih, kao npr. E. Dobrovoljac, koji je napustio svoju svećeničku službu u Katoličkoj Crkvi i postao starokatoličkim pastorom, a kasnije i biskupom(Juraj Kolarić, Kršćani na drugi način, Zagreb, 1976., 167.).

 

8. DUHOVNE ZAKLADE

Osim misnih zaklada, koje su se sastojale od obaveze da se godišnje za pokoj duše zakladatelja odsluži određen broj misa, postojale su i zaklade za uzdržavanje križeva i već spomenuta zaklada župnika Stjepana Hausera za uzdržavanje jednog gimnazijalca iz župe Sv. Juraj u Trnju.

Do 1923. postojalo je 68 misnih zaklada, dvije altarijske zemlje i dvije zemlje filijalne kapele u Čehovcu. Za to je trebalo godišnje odslužiti 103 mise: tihe, pjevane ili pjevane ,,s liberom". Kako se tijekom vremena i zbog poratnih prilika taj dohodak smanjio na gotovo bezvrijednu svotu, župnik je 1924. godine kumulirao mise na samo jednu u mjesecu izuzevši one koji su ostavili zemlju sa željom da se za svakoga služi posebna misa (L.M. I, 107.). U svojoj oporuci od 30. III. 1859. odredio je župnik Stjepan Hauser da se sva njegova ostavština ima unovčiti i nakon isplate raznih legata da se ostatak sačuva ,,in educationem unius juvenis parochiani".

Ovdje navodimo imena misnih ili oltarnih zakladatelja. U izvoru je navedena obljetnica smrti zakladatelja kada se služila misa, kao i visina glavnice zaklade. U zagradama navodimo broj misa koje je trebalo odslužiti.

  1. Martin   Berlak, župnik, za ispokoj duše svoje" (27)

  2. Martin Berlak (2)

  3. Josip Meglić (1)

  4. Vinko Jeđud (1)

  5. Ana Vadlja (1)

  6. Đuro Skalić (1), 1874. godine

  7. Mato  Vadlja  i žena mu Kata Kiš (2)

  8. Franjo Rođak, župnik (1)

  9. Mato Mihocek (1)

  10. Mara llijaš (1)

  11. Valent Šteiner (1)

  12. Šimun Pandur (1)

  13. Jakob Veselko (1)

  14. Mato Jurmić,  žena mu Klara i sin Luka (1)

  15. Josip Grivec (1)

  16. Rok Vidović (1)

  17. Antun Mateković i žena Elizabeta (2)

  18. Gašpar Lacković(1)

  19. Ana Štefok (1)

  20. Jela Vlahek (1)

  21. Pavao Kuhanec (1)

  22. Andro Baranjić (1)

  23. Ivan Kos,  kanonik čazmanski (1)

  24.  Lenard Jurčec (1)

  25. Martin Plaftarić (1)

  26. Jela Višnić (1)

  27. Bara Blagusd (1)

  28. Bara Čavlek (1)

  29. Martin Pandur (1), 1875. godine

  30. Magdalena Vidović (1)

  31. Ivan Baranašić (1)

  32. Antun Vugrinec i žena Roza (2)

  33. Ana Kovač (1)

  34. Pavao Ilijaš i žena Terezija r. Zadravec (1)

  35. Josip Marciuš i žena Terezija (1)

  36. Roza Kovačić udata Jeđud (1)

  37. Ignacije Mihocek (1)

  38. Roza Mihocek (1)

  39. Jakob Veselko   i   žena Mara r. Trojko (1)

  40. Ivan Vuk (1)

  41. Martin Koroša (1)

  42. Lenard Šteiner (1), 1898. godine

  43. Mara Špilek (1), 1877. godine

  44. Mara Trojko (1), 1866. godine

  45. Antun Ružić i žena Franciska r. Meglić (2), 1889. i 1887. godine

  46. Đuro Mihocek (1), 1882. godine

  47. Blaž Matić (1)

  48. Blaž Jeđud (1)

  49. Mijo Pentek (1), 1895. godine

  50. Ana Lepen (1)

  51. Stjepan   Hauser,   župnik (1), 1864. godine

  52. Jela Jeđud (1)

  53. Pavao Horvat (1)

  54. Pavao Purić (1), 1900. godine

  55. Jela Narenđa (1), 1908. godine

  56. Dora Jurčec (1)

  57. Katarina Farkaš (1)

  58. Mijo Habuš, župnik u Prelogu, „za ispokoj duše svoje majke Kate Matić (1)

  59. Roza Kuhanec (1), 1910. godine

  60. Terezija Dobša (1), 1912. godine

  61. Eleonora Grulja r. Vadlja (1), 1867. godine

  62. Tomo Koren (1), ostavio je kapeli sv. Roka u Čehovcu oranicu zvanu Pri Mostecu od 1541  čhv s obvezom da kapela plaća jednu sv. misu s liberom za ispokoj duše njegove.

  63. Valent Šteiner (1), jedna­ko kao Koren „ostavio je zemlju zvanu Prek Dola od 400 čhv.

  64. Stjepan Žugec (1), prije 1860. godine

  65. Franjo Mikec i žena Kata r. Tomašek iz Domašinca (1), 1915. godine

  66. Stjepan   Burić   (1),   oko 1880. godine

  67. Josip Varović i žena Eva r. Glad (2), 1915. i 1913. godine

  68. Đuro Srnec  i žena  Eva Premuš (2), 1917. godine (30)

Zaklade za uzdržavanje križeva i pila (spomen-stupova)

U te zaklade spadali su sljedeći križevi i pili:

  1. Kip Ranjenog Isusa u Čehovcu, 1914. godine

  2. Križ u  Turčišću,  koji je podigao Ivan Kovač na početku sela 1909. godine

  3. Križ pokraj puta iz Pustakovca u Prelog, koji je podigao Stjepan Srnec 1904. godine

  4. Križ u Hodošanu prema Goričanu, koji je podigao Stjepan Markač 1911. godine

  5. Kip Krunjenje BDM u Pustakovcu, koji je podigao Lenard Kontrec 1913. godine

  6. Kip Bezgrešnog začeća BDM u Hodošanu, koji je podigla Jela Dolenec 1914. godine

  7. Kapela Sv. obitelji u selu Donji Hrašćan, od 1912. godine

Spomenimo ovdje još i beneficij župe ili glavnicu koju je župa dobila otkupom kmetovske tlake ili desetine 1908., regalnog prava 1903., prodajom beneficijalnog vinograda u Frkanovcu 1914. i prodajom beneficijalne krčme u Sv. Jurju u Trnju 1921. godine (L.M. I. 108-117.).

 

9. FILIJALNE KAPELE

 

Jedina kapela na području župe nalazila se od pamtivijeka u, selu Goričan. Ta kapela posvećena sv. Lenardu postala je 1790. godine župnom crkvom novoosnovane župe u Goričanu. U drugim mjestima u župi nije bilo sve do 1822. nikakve kapele, ali su postojali mnogobrojni kameni pili i javni križevi (K. v. 1774., 117 i K. v. 1793., 48 spominju da u župi osim kapele u Goričanu postoji 11 javnih križeva i 5 kamenih pila).

Čehovec, koji je 1789. potpao pod župu Sv. Juraj u Trnju, dobio je prvi kapelu. Vizitator spominje 1822. godine da se u Čehovcu gradi kapela koja još nije dovršena. Dvadeset godina kasnije spominje se da se u kapeli nalazi jedan oltar sv. Roka i da vjernici uzdržavaju kapelu (K.v. 1841.,106-114.). Kapelske račune posjedujemo od 1828. godine (Natpis najstarije računske knjige glasi: „Liber rationum Capelleae S. Rochi et Floriani in filiali possessionis Chehovecz sita a 1-a 9-bris 1828. inchoatarum per Stephanum Hauser parochum". Te je godine župnik Hauser nastupio u župničku službu).

Crkva je sigurno podignuta na mjestu na kojem se  prije nalazio pil koji se spominje 1768. godine s primjedbom da ga uzdržava selo. Tada je Čehovec bio filijala župe Prelog (K.v. 1768., 278.).  Kapela je bila obnovljena 1845./46. kada je bila pregrađena i povećana. Nepoznati slikar iz Varaždina tada je obojao oltar i naslikao dvije slike. Kupljeno je bilo šest svijećnjaka. Zvono je nabavljeno 1849., a novi ciborij 1860. godine Orgulje su popravljene 1860./61. godine Drugo zvono kupljeno je 1862. godine Novi svod (bolta) u kapeli podignut je 1870. jer je stari svod već bio ruševan. Sagradio ga je Mihael Steinklauber. Dva nova oltara sv. Roka i sv. Florijana podignuta su 1892., a propovjedaonica 1893. godine. Novi tarac s lijepim keramičkim pločica­ma bio je postavljen 1914. jer je stari tarac od pješčanog kamena bio već vrlo trošan. Novi prozori od obojenog stakla umetnuti su 1915., a posao je izveo B. Škarda iz Brna u Češkoj. Prozor kraj glavnog oltara koji prikazuje sv. Roka kako liječi bolesnike „tako je lijepo izrađen da se malo takovih može na­ći, osobito glede prikazanog žarkog sunčanog svjetla" s ponosom je zabilježio kroničar (L.M. I., 123.).

Prije prvog svjetskog rata kapela je imala četiri lijepa zvona koja su nestala u rekviziciji. Godine 1920. i 1924. selo je kupilo dva nova zvona koja i danas postoje.

Što se tiče spomenutih misnih zaklada Tome Korena i Valenta Steinera, čini se da su one nastale čim je bila sagrađena kapela jer se njihova imena ne nalaze niti u kapelskim računima (1828. - 1905.), a niti u matici umrlih nakon 1860. godine Dakle, ili su umrli prije 1828. ili su umrli izvan župe pa njihova imena nisu unesena u matice umrlih (Nav. dj. 124.).

Hodošan. U Hodošanu se spominje da 1779. godine postoje podignuti javni križ i pil Presvetog Trojstva. Čini se da je selo Hodošan u prošlosti puno trpjelo zbog velikih poplava Mure i Sratke. Zbog toga su mještani odlučili podići kapelu na čast sv. Ivanu Nepomuku, zaštitniku od poplave. Kapela je sagrađena 1835. godine Vizitator spominje da je kapela te godine posvećena, da ima dva oltara, glavni posvećen sv. Ivanu Nepomuku, a po­bočni sv. Ani (K. v. 1779., 113-123; K. v. 1841., 107.). Kapela je bila proširena 1886. O inventaru kapele saznajemo iz računskih knjiga od 1839. na dalje, kao i o dohotku od zemlje koju je kapela posjedovala već od samog početka. Orgulje je kapela imala već 1841, a bile su nabavljene o trošku sela. Novi tarac bio je postavljen 1862. godine Proširenje kapele 1886. izveo je Đuro Jeđud (L. M. I., 127, napominje da je proširenje kapele stajalo 2.259 forinti (a onda je to bila vrijednost od 45 dobrih krava!). Nove je orgulje 23. XII. 1894. postavio Angster iz Pečuha. Novi glavni oltar sv. Ivana Nepomuka postavio je Zorattin iz Maribora 1908. godine, a nove vitraje Škarda iz Brna 1915. godine Jednu novu, vrlo lijepu bijelu kazulu poklonio je kapeli 1916. godine Ivan Vlahek. U Zvoniku su se nalazila četiri zvona iz 1904, 1837, 1908. i 1908, a sva su osim najmanjeg bila rekvirirana u prvom svjetskom ratu. Selo je 1923. godine nabavilo dva nova zvona od 400 i 150 kg koja i danas postoje.

Palinovec. Ne znamo točno kada je u Palinovcu sagrađena kapela Presvetog Trojstva. Vizitator 1897. godine spominje da u župi postoje tri filijalne kapele, ali ih ne navodi poimence. Godine 1912. spominju se na području župe četiri kapele i to u Čehovcu, Palinovcu, Hodošanu i Hrašćanu. Kako iz već spomenutih izvora znamo da su u Čehovcu i Hodošanu postojale kapele, ostaje sporno o kojoj se kapeli radi iz kanonske vizitacije 1897. godine Župnik A. Fischer u Spomenici župe smatra da je tu riječ o kapeli u Palinovcu. Međutim, jedini bi dokaz za to bila napomena vizitatora da „Palinovska općina upravlja sama imetkom crkvenim" (K. v. 1897., 85-87.). Pregledavajući inventar filijalne kapele u D. Hrašćanu, našao sam kalež s ugraviranim inicijalima D. Hr. (=Donji Hrašćan) i 1873. godinom, što bi upućivalo na to da je filijalna kapela u D. Hrašćanu sagrađena već prije 1873. pa bi se izvještaj vizitatora iz 1897. morao odnositi na nju. K tomu valja dodati još jedan drugi izvor koji tvrdi da je 1907. godine selo D. Hrašćan podiglo pil na putu prema Gulešćaku, u koji je bio stavljen kameni kip Sv. obitelji prenesen iz dotadašnje kapelice smještene u središtu mjesta. Prema tome, gradnju ovog pila zamijenio je župnik A. Fischer s gradnjom kapele koja je očito već bila sagrađena 1897. godine (To odgovara i brojkama „97" otisnutima na desnoj strani ulaza u ka­pelu, koje su otkrili radnici prigodom skidanja žbuke 1977. godine radi po­pravka kapele. Nažalost, te su brojke bile uklonjene tako da se godina gradnje kapele u D. Hrašćanu neće moći točno nikada saznati. Usp. D. Kolarić, Hrašćanski zapisi, rukopis, D. Hrašćan, 1947. Kapela u D. Hrašćanu dobila je ogradu 1975., a iznutra je posve obnovljena 1983. godine).

Selo Palinovec kasnije je odvojilo šest malih jutara zemlje od svojeg pašnjaka i dalo ih na „arendu" da bi skupljenim novcem sagradilo novu i veću kapelicu. Do danas to ipak nije ostvareno (L.M. I., 128.)

Donji Hrašćan. Kapela Sv. obitelji sagrađena je, čini se, već 1897. godine Zahvaljujući rukopisu Dominika Kolarića (umro 1979.) „Hrašćanski zapisi" saznajemo dosta zanimljivih stvari o povijesti i narodnoj predaji sela Donji Hrašćan. Možda će ovo vrijedno djelo jednom biti i tiskano. Autor spominje da su kapelu u D. Hrašćanu sagradili prije dvjesto godina sami stanovnici sela i da su na oltar postavili kameniti kip Sv. obitelji, isti onaj koji se sada nalazi u „pileku" na križanju južne strane sela gdje se odvajaju putovi za Turčišće i Palinovec. Proštenja nije bilo, već su stanovnici obdržavali objede za svoju rodbinu dvaput godišnje: na Josipovo i na blagdan Svih svetih. Stanovnici su odlučili uvesti stalno proštenje, te je zbog toga valjalo staru kapelicu temeljito obnoviti. To je i učinjeno u dogovoru sa seoskim starješinom Ignacom Hegedušem i „cemeštrom" Josipom Kolarićem. Kada je kapela bila obnovljena.a pozvali su župnika J. Peceka koji je razgledavši kapelu rekao da mu se kip Sv. obitelji ne sviđa jer da nije „teološki utemeljen." Malog Isusa ne smiju za ruke držati i voditi sv. Josip i B. D. Marija jer Isusa kao Boga nije potrebno voditi za ruke. Zbog toga je za kapelu u D. Hrašćanu bio nabavljen novi kip Sv. obitelji, a dosadašnji „neteološki" bio je prenesen u spomenuti pil. Prvo proštenje moglo se nakon toga i službeno održati 1908, na drugu nedjelju poslije blagdana Sv. križa (Križevo) (D. Kolarić, nav. dj.).

U Turčišću ne postoji kapela već samo zvonik iz 1865. godine s jednim zvonom, a proštenje se obavlja na nedjelju Krista Kralja.

Donji Pustakovec ima pil posvećen Presv. Trojstvu, a kako je selo blizu župne crkve, održavaju se proštenja sa Sv. Jurjem u Trnju.

 

10.  BRATOVŠTINE

 

Bratovštine (confraternitates) su bile tipične ustanove ili udruge svjetovnjaka, koje su u prošlosti igrale vrlo veliku društvenu i kulturnu ulogu. Vodile su brigu o bolesnicima, siromašnima, brinule su se za crkvene pogrebe, podizale i uzdržavale crkve, kapele i oltare posvećene svojim zaštitnicima. U Međimurju su bile osnivane gotovo u svim župama. Dopirale su i do najzabitnijih sela. U župi Sv. Juraj u Trnju spominje se Bratovština kršćanskog nauka osnovana 1720. godine s ciljem da vjernike dublje uvede u vjerske istine. Stajala je pod zaštitom B. D. Marije. Članovi bratovštine podigli su i novi oltar Bl. Djevice Marije. Ta se bratovština razvila tijekom vremena tako da je župna crkva u Sv. Jurju u Trnju postala prava hodočasnička (proštenjarska) crkva Bl. Djevice Marije od Karmelskog škapulara. Na blagdan Škapularske Gospe (16. VII.) dolaze u Sv. Juraj u Trnju susjedni svećenici te vjernici izbliza i izdaleka i upisuju se u škapularsku bratovštinu. Prigodne pjesme, koje narod rado i zanosno pjeva, dočaravaju čudesna zbivanja po zagovoru Bl. Djevice Marije i odaju veliku ljubav i štovanje međimurskog vjernika prema Mariji, „dišečoj međimurskoj fijolici". Druga vrlo značajna bratovština bila je Bratovština sv. čisla koju su 30. V. 1897. utemeljili dominikanci, a imala je voditeljice u svakom selu. Članovi su svaki dan molili svetu krunicu i prisustvovali pogrebima preminulih članova. Tom bi zgodom 6 do 12 djevojaka s upaljenim svijećama pratilo pokojnika. Taj se običaj do danas zadržao na sprovodima. Za pokojnog člana bratovština je plaćala misu 7. dan nakon ukopa, a za sve žive i mrtve članove bratovštine svakog petka i subote prije mlade nedjelje.

Osim toga, u Hodošanu je postojalo i pogrebno društvo (ceh). Župnik A. Fischer utemeljio je gospodarsku zadrugu 1920. godine koja se nije mogla održati zbog nedostatka potrebnih prostorija i nagle promjene tržišnih cijena. Isto je tako neslavno prošlo utemeljenje čitaonice u Hodošanu, koju su osnovali tamošnji učitelji.

 

11.  ŠKOLE I KANTORSKA SLUŽBA

 

Prvim školama u neizravnom smislu riječi možemo nazvati župne crkve, a prvim učiteljima svećenike i župnike. Župnici su zajedno s kapelanima u vjerskoj obuci poučavali ne samo djecu već i odrasle. Na početku 17. stoljeća pojavljuju se u župama i prvi službeni učitelji, koji se nazivaju „ludi magistri" (latinska riječ znači „učitelj igara"), orguljaši, kantori ili školniki. Njihova je zadaća bila da pjevanjem i sviranjem u crkvi uljepšaju bogoslužje, ali i da poučavaju djecu u kršćanskom nauku. Za taj su ih posao plaćali vjernici, a njihovo je djelovanje nadgledao župnik. Prema tome, kantorska je služba bila crkvena i takvom se u svim ispravama smatrala. Tek kada su u drugoj polovici 19. stoljeća uvedene državne škole, došlo je do razlikovanja između orguljaša i prvog učitelja, a time i do nesuglasica kome pripadaju kantorov stan i kantorove zemlje, što ih je uživao u ime svoje službe.

Iz zapisnika kanonske vizitacije 1660. saznajemo da je orguljašku službu vršio Juraj Marcinković, „koji je bio ohola neznalica pa ne podučava dječake, a u župi i nema školske zgrade." Orguljaš Nikola Križanić stanovao je 1688. godine u Goričanu, posluživao je na misi nedjeljom i blagdanom, ali djecu nije podučavao. Prva vijest da orguljaš ima posebnu kuću potječe iz 1692. godine Kuća nije bogzna kakva, ali ima prostran vrt. Iz kasnijih kanonskih izvještaja saznajemo da se kuća nalazila blizu župne crkve (Vidi K. v. 1660., 1688., 1692. i 1698.). Godine 1716. orguljašku je službu dobro vršio Juraj Kolonić koji još 1747. godine ne podučava dječake jer nitko neće polaziti trivijalnu (pučku) školu. Iz ove kanonske vizitacije dakle proizlazi da je 1747. godine Sv. Juraj u Trnju imao pučku školu (K. v. 1747.,80-82.).  Orguljaš Matija Kolonić poučavao je marljivo 1768. godine mladež u temeljnim vjerskim istinama, ali ljude je teško pokrenuti da djecu šalju u školu. Orguljaš 1779. godine bio je Josip Kolonić, ali nije podučavao djecu. Župljani su za njega podigli novu drvenu kuću sa stajom. Možda je nemar u posjećivanju škole bio razlogom što vizitator 1793. godine piše da orguljašku službu vrši već deset godina Antun Slovenec koji dobro pjeva i svira orgulje, u korizmeno vrijeme ispituje narod iz vjeronauka, ali prave škole ne drži jer je nema. On se uzdržava od lukna, od prihoda za sudjelovanje na sprovodima i pjevanje na misi, a stanuje u orguljaškoj kući (K. v. 1779. i 1793.).

Prvim organizatorom školstva u župi možemo nazvati župnika Stjepana Hausera koji je 1841. godine osnovao škole u Čehovcu, Hodošanu i Palinovcu, gdje su privatni učitelji i mjesni bilježnici poučavali djecu oba spola u hrvatskom i mađarskom jeziku, kršćanskom nauku, književnosti i računanju i to iz propisanih knjiga. Nadzor je vršio župnik koji se brinuo o školama, često ih posjećivao, ispitivao i predavao vjeronauk. Knjige je, posebice siromašnima, davao besplatno. Orguljaš je tada bio Josip Goričanec, ali je za pouku djece bio neprikladan (K. v. 1841., 112.).

Čitajući „Hrašćanske zapise" Dominika Kolarića, bio sam iznenađen autorovom tvrdnjom da je u Donjem Hrašćanu postojala pučka škola „gdje su djeca učila čitati i pisati". Da je ta škola doista postojala potvrđuje spomenuta akcija opismenjavanja župnika Stjepana Hausera iz 1841. kada je zajedno sa školama u Čehovcu, Palinovcu i Hodošanu trebala biti osnovana i ova. Nalazila se na mjestu koje se zvalo Kravarov vrt, na kojem su mještani podigli kuću za učitelja, došljaka Vajdu. Zahvaljujući djelovanju ovog učitelja, selo sve do početka 20. stoljeća nije imalo nepismene osobe. Daljnja zanimljivost ove škole sastojala se u tome što učitelj Vajda nije dozvoljavao ženskoj mladeži da uči pisati, već samo čitati tiskana slova „kako puce ne bi dečkima pisale pisma". Tako su žene naučile doduše iz molitvenika čitati tiskana slova, ali ne i čitati pisana slova. Autor nadalje tvrdi da je spomenuti učitelj bio u selu zvonar i „ordinanc" i „mali birov" (najavljivatelj oglasa) i da su se njegovi spisi donedavno čuvali u općinskim zapisnicima koje je on pisao.

Godine 1860. župljani su u Sv. Jurju u Trnju podigli pučku školu preko puta crkve, koja je imala tri razreda, a pohađali su je dječaci i djevojčice, ali odijeljeni jedni od drugih. Orguljaš i učitelj bio je Franjo Kovačević. Spomenute škole u Čehovcu, Hodošanu, Palinovcu i vjerojatno u Donjem Hrašćanu prestale su tada djelovati (K. v. 1864., 125, D. Kolarić, nav. dj.).

Iz spomenutih izvora razabiremo da je u župi Sv. Juraj u Trnju postojao od davnine poseban orguljaš koji je južno od župne crkve imao svoj stan s gospodarskim zgradama i vrtom, a posjedovao je i neke zemlje. Nastojanjem župnika Stjepana Hausera bile su organizirane privatne crkvene škole u Čehovcu, Hodošanu, Palinovcu i D. Hrašćanu, u kojima su mladež oba spola podučavali mjesni pisari, a župnik je katehizirao i vršio nadzorničku službu. Kruna župnikova nastojanja bila je izgradnja nove škole 1860. g. na mjestu dotadašnjeg orguljaševog stana. Otada je orguljaš morao imati učiteljsku kvalifikaciju. Morao je biti ujedno orguljaš i učitelj.

Ova je škola bila djelo župnika Hausera i svih župljana jer je bila sagrađena novcem svih filijala. Dugo vremena bila je najljepša od svih seoskih škola u Donjem Međimurju. Školu su uzdržavala sva župna sela u razmjeru poreznih obaveza. To je trajalo sve do 1887. g. kada je u Turčišću bila podignuta nova škola na mjestu između ceste i potoka Trnave, blizu današnjeg pila. Škola je bila dvorazredna. Nije više bila konfesionalna već državna. Godine 1914. tu dvorazrednu školu mještani su porušili želeći sagraditi novu. Ali prvi svjetski rat je spriječilo gradnju iako je država doznačila novac za početak radova. Nastava se nakon toga nastavila po privatnim kućama dok se nakon prvog svjetskog rata nije u stanu bivšeg grofov­skog upravitelja uredila jedna školska soba u koju se preselila i škola. Ta zgrada kupljena je 1924. g. za školu i tako je Turčišće dobilo nov školski prostor (K. v. 1897, 85-87. spominje da u župi postoje tri škole: konfesio­nalna u Sv. Jurju u Trnju i državne u Hodošanu i Turčišću. Za Turčišće se tvrdi da je 'puk nestalan i svadljiv, zato bi neki buntovnici željeli oduzeti školi katolički karakter'. Na jednom se drugom mjestu tvrdi da je prigodom razdiobe pašnjaka na grofov i općinski 28. III. 1868. bila buna u Turčišću i da je bilo ubijeno 12 ljudi. U selu ih je umrlo 7, a ostali u bolnici u Zalaegerszegu. L. M. II. 8. Obrazloženje Građanskog povjereništva za Međimurje od 26. II. 1924. vidi: L.M. II. 16.).

U Hodošanu, čini se, nije prestala posve djelovati općinska škola niti nakon otvorenja nove škole u Sv. Jurju u Trnju. Kasnije je i ona postala državnom. Država je 1903. g. sagradila novu školu na kat sa 4 školske sobe i sa stanom za učitelja. Selo je dalo težake i podvoz. To je bila prva škola koju je država sagradila u Donjem Međimurju.

Župnik je sve do 1918. g. pohađao sve škole u svrhu nadzora, dok je katehizaciju obavljao kapelan.

Utemeljenjem škola u Turčišću i Hodošanu, kojemu je pripadalo i selo D. Hrašćan, školu u Sv. Jurju u Trnju morala je uzdržavati samo školska općina Sv. Juraj u Trnju, odnosno sela Sv. Juraj, Pustakovec, Čehovec i Palinovec, dok su sve filijale župe morale uzdržavati orguljašev stan i njegove gospodarske zgrade i to u razmjeru kantorove plaće. Premda je od 1860. orguljaš ujedno bio i učitelj, nikada se orguljašev stan nije smatrao pola orguljašev, a pola učiteljev, već samo i isključivo orguljašev. Isti je slučaj bio i s orguljaševim zemljama. Nakon 1918. godine kada je Međimurje došlo pod upravu Hrvatske koja je imala drukčiji školski zakon od Mađarske, namještali su se učitelji bez pitanja naroda i bez obzira da li znaju svirati orgulje, a dodjeljivao im se dotadašnji kantorov stan i posjed premda dotični nisu više obavljali kantorsku službu. Zbog toga je nastao spor između župe i vlasti kome zapravo pripada kantorov stan i zemlja. Spor je riješen u korist župe 1924. godine. Odlučeno je da se sporni stan ne može dati na uživanje orguljašu koji ujedno ne bi bio i učitelj. Ako župljani budu htjeli graditi poseban stan za svojeg orguljaša, onda im školska općina mora isplatiti vrijednost ovoga stana kako bi se dobivenom svotom mogao podići orguljaški stan.

 

12. STANOVNIŠTVO

 

Žitelji župe Sv. Juraj u Trnju bili su oduvijek isključivo Hrvati i govorili su hrvatskim jezikom. O toj činjenici najrječitije govori svjedočanstvo svih međimurskih župnika iz 1701. godine A tako je to ostalo do danas. Međimurje je etnički najčistiji hrvatski kraj. Župne matice krštenih, vjenčanih, umrlih i potvrđenih pisane su do 1. I. 1844. latinski, a onda pet godina mađarski. Župnik se u to vrijeme morao potpisivati kao „nepnok", što je po svoj prilici nategnuti prijevod riječi „plebanus". Od 1. II. 1849. po­činje se ponovno pisati „hervatskom jeziku", a od 1. I. 1858. ministarskom naredbom latinski, a onda 1886. mađarski. Kako su 1. I. 1895. u Mađarskoj bile uvedene civilne matice i civilni brak, crkvene su se matice vodile odvojeno. Međimurje je pripalo Hrvatskoj 1918. te se uredovanje taktično, a od 1920. godine i pravno od tog vremena ponovno obavljalo na hrvatskom jeziku.

Spominjemo na ovom mjestu i svjedočanstvo župnika A. Fischera o hrvatskom karakteru Međimurja. On spominje da je 1893. godine boravio dva mjeseca u Maloj Subotici da bi kod kan­tora Fuchsa naučio nešto mađarski. Tad su se djeca u I. i II. razredu pučke škole podučavala na hrvatskom ali u međimurskom narječju, a u III. i IV. hrvatski i mađarski. Kada je 1908. godine došao kao kapelan u Prelog, našao je da su se u svim školama već od I. razreda na dalje djeca podučavala samo na mađarskom. Jedino je ostao „međimurski katekizam", a negdje i Biblija. Godine 1906. izdao je ministar Appony naredbu da se u višim razredima u Mađarskoj glavne vjerske istine imaju podučavati i na mađarskom jeziku. Tko to nije htio provesti, tomu se u državnim školama uskraćivala nagrada za katehizaciju. Tako su mnogi učitelji, pozivajući se na taj zakon, nastojali međimurskoj djeci nametnuti mađarski katekizam i Bibliju, dapače određivati koje su to glavne vjerske isti­ne. Sve je to imalo služiti kao priprava da se u međimurske crkve uvedu mađarske propovijedi i da se Crkva uvuče u kola mađarizacije. Ali tomu se najodlučnije usprotivilo međimursko svećenstvo, posebice ono mlađe, a nisu za njima ništa zaostajali i oni stariji premda su neki bili i rođeni Mađari. Zbog toga su mađarske civilne i crkvene vlasti nastojale da se Međimurje otcijepi od zagrebačke nadbiskupije i pripoji sombateljskoj biskupiji. Politički položaj svećenstva bio je doista težak. Tko je pokušao djelovati u hrvatskom duhu, došao je u sukob s paragrafom o mađarskoj državnoj ideji, što je bio vrlo rastezljiv pojam, te je pojedincu zbog isticanja najprirodnijih nacionalnih osjećaja i prava prijetila opasnost od policijskog progona i zatvaranja. Valjalo se dakle ograničiti na rad u crkvi, na katehizaciju u materinskom hrvatskom jeziku, kao i na privatno širenje knjiga društva Sv. Jeronima iz Zagreba (L. M. II. 12.). Škole su bile državne, općinske i konfesionalne. Katoličkih konfesionalnih škola bilo je u Međimurju trinaest. Kako Katolička Crkva u Međimurju nije imala svoju samostalnost, to su političke općine uzdržavale konfesionalne škole i birale učitelje koje je onda potvrđivao Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu. Općine su uzdražavale škole i plaćale učitelje, a što je nedostajalo plaćama nadopunjavala je država, ali je zato imala pravo nadzora nad školama zahtijevajući da se uče svi predmeti koji su propisani i za državne škole. Na svim tim školama prvi je učitelj ujedno bio orguljaš ili kantor. Već smo spomenuli da je tijekom povijesti župa Sv. Juraj u Trnju bila prilično velika i da je 1660. godine u osam sela brojila 240 obiteljskih zadruga. Uzmemo li da je jedna obiteljska za­druga u prosjeku imala 10 članova, onda je broj stanovnika župe iznosio oko 2.400. Zbog pustošenja Međimurja nakon pogibije Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu župno se stanovništvo prorijedilo. Tako oko 1698. godine u župi ima 1.370 vjernika.

Točan popis žiteljstva u Međimurju imamo iz 1802. godine na te­melju popisa župnih prihoda. Župa Sv. Juraj u Trnju brojila je 2.299 vjernika, od kojih je u Hodošanu stanovalo 800 (166 kuća), u Turčišću 378 (644 kuće), u Palinovcu 310 (68 kuća), u D. Hrašćanu 193 (40 kuća), u Sv. Jurju u Trnju 162 (19 kuća), u Čehovcu 340 (46 kuća). Ukupno su te godine bila rođena 93, a umrlo je 66 župljana (K. v. 1802., 37. Usp. R. Horvat, nav. dj. 243.).

Čitavo Međimurje imalo je 1802. godine 22 župe koje su sve zajedno broj i le 42.500 stanovnika. Više stanovnika od župe Sv. Juraj u Trnju imale su samo župe: Čakovec (3.419), Prelog (2.520), M. Subotica (2.776), Štrigova (3.798) i Nedelišće (2.323). Svi su Međimurci bili katolici osim dvojice luterana u Nedelišću i većeg broja u Legradu.

Po shematizmu iz 1842./43. godine župa je brojila 3.385. vjernika, a po statistici iz 1844. godine 3.590 vjernika (Universalis  chematismus ecclesiasticus  'Budae 1842./43.',   1120; L. M, 4. Broj duša je po selima bio ovaj: Sv. Juraj 184, Hodošan 1.345, D. Hrašćan 278, Turčišće s Dvorišćem 548, Palinovec 500, D. Pustakovec 169, Čehovec 566.). Godine 1846. stanovalo je u Međimurju 58.578 žitelja, od toga 58.302 katolika i 276 protestanata. Međimurje je imalo 18 škola koje su pohađala 1.163 učenika.

Ovaj nagli porast stanovnika Međimurja zahtijevao je veći broj svećenika. Ta se potreba osjetila i ranije, posebice kada je Josip II. 1782. godine ukinuo pavlinski red. Do tada su naime pavlini iz samostana sv. Jelene kraj Čakovca pomagali župnicima u duhovnoj pastvi. Sada je i toga nestalo. Zbog toga je zagrebački biskup Josip Vrhovec nastojao da se u Međimurju poveća broj župa. Konačno je Josip II. dozvolio da se u Međimurju osnuje devet novih župa, ali koje više neće uzdržavati grofovi Festetići kao patroni, već vjerozakonska zaklada koju je Josip II. osnovao imetkom ukinutih samostana. Tako su 1789. i 1790. godine bile utemeljene nove župe: Dekanovec, Draškovec, D. Dubrava, Goričan, Kotoriba, Macinec, GODINE Mihaljevec, Sveta Marija i Vratišinec.

Jedna druga statistika iz 1857. godine pokazuje da je Međimurje tada brojilo 8.798 kuća koje su se nalazile u 6 trgovišta (Čakovec, Prelog, Legrad, Nedelišće, Štrigova i Mursko Središće), 97 sela i 68 zaselaka, među kojima je bilo 7 kaštela, 3 plemićka dvorca i 7 majura (marofa). Tada je u Međimurju bilo 58.721 stanovnik, 612 Mađara i 517 Nijemaca. Po vjeri je bilo 57.818 katolika, 551 Židov, 333 luterana, 13 pravoslavnih, 4 kalvina i 2 grkokatolika. Katolici su imali 22 župne crkve i 27 područnih kapela, luterani jednu crkvu (u Legradu), Židovi jednu sina­gogu (u Čakovcu). U Međimurju je bilo 26 pučkih škola u koji­ma su 32 učitelja podučavala 3.711 djece (2.040 dječaka i 1.671 djevojčicu). Cijelo Međimurje imalo je samo 4 poštanska ureda (Čakovec, Prelog, Štrigova i Kotoriba). Sjedište kotareva bilo je u Čakovcu za Gornje, a u Prelogu za Donje Međimurje. Legrad je spadao pod kotar Koprivnicu.

Od sveukupnog zemljišta 99.117 rali nalazilo se u privatnom vlasništvu, 34.084 rali pripadala su općinama, 565 rali crkva­ma, a samo 1 ral državi.

Prelog je 1857. godine brojio 367 kuća u kojima je stanovalo 3.049 žitelja koji su po narodnosti bili sami Hrvati, izuzevši 4 Mađara i 2 Nijemca, dok je po vjeri bilo 3.030 katolika, 16 Židova, 2 pravoslavna i 1 luteran. Kotar Prelog dijelio se na samo 4 upravne općine: Prelog, Kotoriba, Hodošan i Sveta Marija. Nas posebice zanimaju filijale župe Sv. Juraj u Trnju. Sv. Juraj u Trnju, u 22 kuće stanovala su 183 stanovnika, od toga 4 Židova. Čehovec, 59 kuća s 519 stanovnika, od toga 1 Mađar. Dvorišće, 6 kuća, 80 stanovnika. Turčišće, 52 kuće, 463 stanovnika, 8 Mađara. Hodošan, 144 kuće, 1.203 stanovnika, 2 Židova. Ovamo je spadala kuća Podnova (šumarski stan) i Malikut (krčma)te mlin Inkejanamala (Trnavski mlin). D. Hrašćan, 28 kuća, 285 stanovnika. Palinovec 51  kuća, 480 stanovnika, 5 Mađara, 2 Židova. D. Pustakovec, 15 kuća, 188 stanovnika, 3 Mađara. Župa je brojila 3.390 stanovnika (Vinko Sabljar, Mjestopisni rječnik kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1857.). Kao zanimljivost spominjemo ovdje i izvještaj vizitatora iz 1864. godine koji nabrajajući filijale župe spominje i mjesta Mola Inke Jana i Podnova. Shematizam zagrebačke nadbiskupije godinu dana kasnije spominje da Inkevana Mola broji 5 duša, a Podnova 12 duša (Chematismus clleri archidioecesis zagrabiensis (Zagrabia 1865) 86. Spominjemo ovdje kao zanimljivost da i nekoliko kuća u Kvitrovcu, selu koje pripada župi Dekanovec, od pamtivijeka pripada župi Sv. Ju­raj  u  Trnju.  Svaki pokušaj da se pripoje bližem  Dekanovcu ostao je neuspješan).  Ta se mjesta u kasnijim izvorima više ne spominju, što znači da su ili opustjela ili su kao i prije bila pribrojavana Hodošanu kao njegov sastavni dio. Pojačana mađarizacija Međimurja nije donijela gotovo nikakvih plodova. To najbolje pokazuju statistike iz 1900. i 1910. godine Po općem popisu stanovništva 1900. godine Međimurje je imalo 81.115 žitelja, od kojih su 75.663 izjavila da im je materinski jezik hrvatski, 4.401 mađarski, 689 njemački, 118 rumunjski, 26 slovački, 2 srpski, a 216 ostali jezici. Prema tome, u Međimurju je bilo tada 93,27 % Hrvata i samo 5,42 % Mađara. Preloški kotar brojio je 38.289 žitelja, od toga 36.562 Hrvata, 1.542 Mađara, 131 Nijemca, 8 Rumunja i 46 pripadnika ostalih narodnosti.

Prigodom drugog popisa stanovništva mađarskih vlasti 1910. godine Međimurje je brojilo 90.387 žitelja, od toga 82.829 Hrvata, 6.766 Mađara, 396 Nijemaca, 22 Slovaka, 8 Rusina, 6 Rumunja, 35 Srba i 325 pripadnika ostalih narodnosti. Hrvata je dakle bilo 91,62 %, a Maždara 7,48 %. Preloški kotar je brojio 43.916 žitelja, od toga 41.647 Hrvata, 2.057 Mađara, 73 Nijemaca, 8 Rusina i 131 pripadnika ostalih narodnosti (R. Horvat, nav. dj. 278). Ove statistike pokazuju da je dugogodišnja mađarizacije Međimurja postigla neznatne ili gotovo nikakve rezultate. Ako uzmemo u obzir da su Mađari dolazili u Međimurje kao državni službenici, činovnici i stručni radnici, onda spomenuti postotak stanovništva koje se izjasnilo Mađarima, govori dovoljno jasno o neuspjehu Mađarske da pomađari Međimurce i tako ih otrgne od Hrvatske.

Spomenimo na kraju ovog poglavlja da je cijela župa Sv. Juraj u Trnju od početka uvođenja općinske uprave, od 1875. pa do 1913. godine spadala pod upravnu općinu Hodošan. Godine 1900. preneseno je sjedište općine u Sv. Juraj u Trnju, gdje se nalazilo sve do kraja 1918. godine. Godine 1913. bila je razdijeljena upravna općina na troje: uza Sv. Juraj u Trnju ostala su sela D. Pustakovec, Čehovec i Palinovec, Hodošan je s D. Hrašćanom činio posebnu upravnu općinu, a Turčišce je s Dvorišćem pripalo općini Domašinec. Domašinec je 1919. godine bio pripojen Dekanovcu zajedno s Turčišćem i Dvorišćem. Važnu ulogu u općinama igrali su bilježnici. Oni su i po selima vodili državne matice koje su u Međimurju postojale od 1. X. 1895. do 1918. godine Po mađarskom općinskom zakonu bilježnici, učitelji i župnici nisu od nadarbinskih zemalja na području svoje župe plaćali općinski namet.

Značaj ljudi. Župnik A. Fischer imao je dobar dar zapažanja, a njegovo dugogodišnje župnikovanje omogućilo mu je da nepristrano opiše karakter svojih župljana. On ističe da su župljani uglavnom dobri ljudi, marljivo i rado polaze u crkvu na misu, kao i na adventske i korizmene ispovijedi. Po naravi su dosta mekani, vrlo pristojni i uviđavni. Sve do prvog svjetskog rata stanovnici sela Hodošan i D. Hrašćan slovili su kao najbolji župljani. Svetođurčani se nisu baš odlikovali marljivošću - tvrdi kroničar - a Palinovčani su bili marljivi, ali pravdaši. Čehovljani su slovili kao mudrijaši, Pustakovčani kao čisti i uredni, a Turčišćani kao jednostavni. Rat je doduše umanjio ili uništio mnoge moralne vrednote, ali se ipak sve preokrenuto na bolje. Velika je šteta što mnogi zbog velikog siromaštva moraju odlaziti u svijet trbuhom za kruhom. Stanuju u lošim stambenim objektima. Uslijed nasljednog zakona imetak se jako komada, tako da je rijetko samo jedan gospodar u dvorištu (na gruntu), već se nalaze po dva, tri, četiri i pet (L. M. I. 140).