III. Sveti Juraj u Trnju 1918. - 1984.

Izdanje:

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 011.  - 033.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

 

 I.                RAZDOBLJE: OD GODINE 1918. DO 1945.

 

1.POLITIČKE, EKONOMSKE I VJERSKE PRILIKE

Oslobođenje Međimurja proslavljeno na najsvečaniji način u Čakovcu već na Badnjak 1918. poslije podne. Na polnoćki u velikoj franjevačkoj crkvi u Čakovcu, koju je služio o. Robert Rozman, okupilo se razdragano mnoštvo vjernika, a u 8 sati idućeg jutra na dan Božića kod jutarnje mise u nazočnosti svih časnika i vojnika otpjevan je svečani „Te Deum". Božićne je pjesme izvodila vojna limena glazba, a na kraju je otpjevana hrvatska himna „Lijepa naša domovina". Oslobođenje Međimurja proslavila su na sličan način i ostala međimurska mjesta. Međimursko narodno vijeće odlučilo je da se u Čakovcu 9. siječnja 1919. održi velika narodna skupština. Prije toga održa­ne su.narodne skupštine u raznim međimurskim mjestima, na kojima su govorili svećenici i župnici, ti najzaslužniji djelatnici za očuvanje hrvatske nacionalne svijesti u Međimurju tijekom dugogodišnje nasilne mađarizacije. Na tim se skupovima posebice isticao župnik Sv. Jurja u Trnju, Andrija Fischer. On i Stjepan Vidušić govorili su 29. prosinca u Maloj Subotici i Goričanu. Juraj Lajtman je govorio u Goričanu, dr. Blaž Purić, rođen u Hodošanu, i Andrija Fischer u Sv. Jurju u Trnju, dr Vinko Žganec i seljak Grga Barat u Dekanovcu, župnik Možar i ljekarnik Tomislav Košak u Štrigovi. Župnik Ivan Kuhar govorio je 31. prosinca u Prelogu, a 1. siječnja 1919. u Cirkovljanu. U Podturnu su govorili domaći župnik Stjepan Murk i dr Vinko Žganec. Pred dvorcem u Belici održana je 5. siječnja 1919. skupština na kojoj su o značenju oslobođenja Međimurja govorili dr Vinko Žganec, župnik u Dekanovcu i domaći župnik Pavao Košak.

Tek nakon ovih priprema održana je velika narodna skupština na trgu pred franjevačkom crkvom u Čakovcu. Tu je najprije u predvorju crkve župnik iz Sv. Jurja na Bregu, Zvonimir Jurak, služio misu uz asistenciju vojnih svećenika Šafarića i Forjana, a nakon mise je skupštinu otvorio franjevac Kapistran Geci predloživši za predsjednika župnika Andriju Fischera. Nakon govora koje su izrekli dr Ivan Novak, dr Vinko Žganec, seljak Stanko Štefok, časnik Franjo Glogovec i dr Stjepan Vidušić, skupština je jednoglasno prihvatila rezoluciju u kojoj je izražena radost zbog sjedinjenja Međimurja s Hrvatskom uza svečanu izjavu: ,,Za uvijek se odcjepljujemo od mađarske države, kojoj smo do sada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje." (1 R. HORVAT, nav. dj. 292.).

Početkom 1919. godine sve škole u Međimurju preuzeli su hrvatski učitelji i učiteljice. Nakon što je 28. veljače iste godine bila odijeljena civilna vlast od vojničke, prišlo se parcelaciji velikog posjeda grofa Eugena Festetića na osnovi zakona o agrarnoj reformi. Festetiću je osim dvoraca i šuma ostavljena samo zakonom predviđena količina oranica i livada, a sve je ostalo razdijeljeno siromašnijim seljacima u Međimurju, Istodobno su podijeljene i zemlje drugih veleposjednika u Međimurju: Pavla Esterhazija, Aleksandra Andrašija, Baćani-Strattmanna i Elka Saba. Zahvaljujući zagrebačkom trgovcu Milanu Prpiću, hrvatsko dioničko društvo „Slavonija" kupilo je 1923. godine čitavo imanje grofa Festetića u Međimurju. Odmah nakon toga poduzela je „Slavonija" korake za otkup patronata koji je završen 1927. godine.

Mirom u Trianonu kod Pariza 1920. godine Mađarska se morala odreći svih svojih prava na Međimurje. Ali nove političke prilike u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca izazvane tzv. Vidovdanskim ustavom, donijele su unitarizam, centralizam i velikosrpski hegemonizam. Posljedice takve politike vrlo su se brzo uočile. Došlo je do nezadovoljstva, političkih sukoba i progona. Beogradska vlada nije za Međimurje ništa učinila osim što je u taj najčistiji hrvatski kraj naseljavala svoje vojnike, činovnike i carinike koji su uz pomoć žandara progonili u Međimurju one koju su se borili za jačanje hrvatske svijesti među stanovništvom. Kao što Međimurci nisu do 1918. godine htjeli biti Ma­đari, tako ni sada nisu htjeli postati „Jugoslaveni". Oni su se politički opredijelili za Hrvatsku seljačku stranku Stjepana Radića o čemu najuvjerljivije govore izbori iz 1920., 1923.,1925. i 1927, a posebice 1935. i 1938. godine Nakon što je od posljedica atentata u Beogradskoj skupštini u Zagrebu umro 1928. Stjepan Radić, iduće je godine bila uvedena „šestojanuarska diktatura", a država prozvana Jugoslavija. Upotreba hrvatskog imena i hrvatske zastave bila je zabranjena. Oni koji su se protivili toj hegemonističkoj i centralističkoj vladavini bili su progonje­ni, zatvarani i ubijani. Međimurje je također osjetilo krvavo policijsko nasilje. U D. Hrašćanu ubijeni su od žandara Pavao i Karlo Barić samo zato što su pjevali hrvatske pjesme. (D. KOLARIĆ, Moje uspomene, rukopis, D. Hrašćan, 1968.). Neriješeno nacionalno pitanje pokušalo se rješavati tek uoči drugog svjetskog rata kada je 26. kolovoza 1939. bila osnovana Banovina Hrvatska u čiji je sklop bilo uvršteno i Međimurje osim najzapadnijeg njegovog dijela (Štrigova). Kad je 6. travnja 1941. njemačka vojska napala Jugoslaviju, došlo je do rasula države. Stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (1941. - 1945.) u koju nije ušlo Međimurje. Ono je bilo opet administrativno pripojeno Mađarskoj. Mukotrpna povijest Međimurja počela se ponavljati. Mađari su ponovno pokušali izbrisati hrvatski značaj Međimurja. U škole, urede i na javna mjesta uveden je mađarski jezik. Ali Međimurje je opet sačuvalo svoj hrvatski karakter jer su s njim bili i ostali njegovi svećenici koji su u crkvama govorili i propovijedali hrvatski. Zahvaljujući toj činjenici Međimurje je opet ostalo hrvatsko doživjevši 1945. godine svoje konačno oslobođenje i pripojenje Hrvatskoj.

 

2. OBNOVE, POPRAVCI, NOVOGRADNJE

 

Kupovinom veleposjeda Eugena Festetića u Međimurju, dioničko društvo „Slavonija" preuzelo je i „sve realne terete vlastelinstva", posebice sve patronatske dužnosti. Zbog toga je društvo poduzelo korake do otkupi patronat. Župnici su morali dokazivati patronatske terete: tko je podizao i popravljao crkve, župne dvorove, gospodarske zgrade i ograde. Te su rasprave trajale negdje dulje negdje kraće vrijeme. Do 1927. godine novcem je otkupljen patronat župa Legrad, D. Vidovec, Belica, Sv. Juraj na Bregu i Sv. Martin na Muri. Župe Prelog i M. Subotica dobile su po 35 jutara oranica kod Sv. Križa 1929. godine, a župa Sv. Juraj u Trnju 40 jutara sjenokoše u Muršćaku. Rasprave za otkup patronata vođene su od 1925. do 1927. godine (Pogodba je bila sklopljena 8. veljače 1927. Nadbiskupski duhovni stol iz Zagreba zastupao je Dominik Premuš, vladu banski savjetnik Ivan Galić, župljane župnik A. Fischer i župljani: Đuro Baranašić i Mijo Horvat za Palinovec, Mato Kivač i Pavao Hošnjak za Čehovec, Mojo Ivković za Pustakovec, Andro Jurčec za Sv. Juraj u Trnju, Stjepan Kocijan i Mato ml. Kolarić za D. Hrašćan, Andro Patafta i Lenard ml. Patafta za Turčišće, Ivan Vlahek, Imbro Vidović, Lovro Kiš i Đuro Tot za Hodošan.) U međuvremenu su obavljeni najnužniji popravci na crkvi i župnom dvoru. Novcem od otkupa patronata i prihodima dobijenim iznajmljivanjem sjenokoša župnik je 1928. sagradio nov štagalj, prigradio novu šupu, gumno popodio, parme izbetonirao i sagradio zidano spremište za gospodarske strojeve s pokrovcom od armiranog betona. U istočnom dijelu tog spremišta uredio je ledaru za 30 vozova leda. U tim gradnjama župljani su pomagali kao težaci i dali sav podvoz. Župnik Andrija Fischer bio je vrlo vrijedan gospodar. Odmah nakon rata pobrinuo se da crkva i kapela dobiju nova zvona. Godine 1921. iskopan je i betoniran kanal oko župne crkve da bi odvodio suvišnu vodu koja je vlažila zidove crkve. Popravljena je i žbuka na crkvi kao i zvonik i krov na zvoniku. Isto je tako oko župnog dvora ukopan betonski kanal, a na krov postavljen gromobran.

Nekada je župnik dobivao od župljana godišnje 765 težaka. Sada je to prestalo, pa župniku nije preostalo ništa drugo nego da župničke, crkvene i kapelske zemlje (u svemu 58 jutara oranice) dade u zakup (arendu). Da bi svojim nasljednicima osigurao ogrjev i drvo za popravke crkvenih zgrada, A. Fischer je 1931. od mjesne zajednice u Hodošanu kupio 22 jutra šume u Muršćaku. Kako tlo nije pogodovalo hrastovima, zasadio je 1938. uz potok Trnavu 10.000 komada crnih joha, a na istočnom dijelu šume 5.000 jasenova. Da bi mogao što više iskoristiti šume, župnik je 1931. zajedno sa Stjepanom Markačem iz Hodošana privatnim troškom sagradio most preko Trnave. Drugi most na Podrevje dao je sagraditi župnik 1938. godine.

 

3. BRIGA O ORGULJAŠU

 

Župnik A. Fischer osnovao je 1930. godine posebnu zakladu za orguljaša. Već smo spomenuli poteškoće koje su nastale nakon ukidanja konfesionalne škole u Sv. Jurju u Trnju zbog stana za „školnika". Od 1919. do 1925. (uz prekid od jedne godine) župna crkva nije imala orguljaša. Zbog toga je župnik orguljaške zemlje izdavao u zakup i glavnicom kupio zemljište predviđeno za gradnju stana župnog orguljaša. Župnik je računao da bi mogle nastati takve prilike da će župa imati samostalnog orguljaša koji međutim ne bi bio i učitelj, pa će mu trebati poseban stan. Zato je zemlje davao u zakup da bi skupio potreban novac za gradnju. Od jeseni 1928. župa je ponovno dobila orguljaša, Josipa Hefingera, koji je ujedno bio i upravitelj škole. Budući da bi u školu mogao doći učitelj koji ne bi htio ili mogao obavljati orguljašku službu, župnik je davši u zakup orguljaševe zemlje pametno postupio, lako je naime stan u školi pripadao orguljašu, civilne vlasti nisu dopuštale da pod školskim krovom stanuje orguljaš koji ujedno ne bi bio učitelj. U školama u Hodošanu, Turčišću i Sv. Jurju u Trnju župnik je i dalje katehizirao djecu. Obično je poučavanje školske mladeži u vjeronauku obavljao kapelan i to 4 sata tjedno. Do 1919. godine država je plaćala nagradu za katehizaciju i to u državnim školama u Hodošanu i Turčišću, dok se u Sv. Jurju u Trnju nije ništa plaćalo jer je to bila konfesionalna škola. Nakon prvog svjetskog rata župniku je za nastavu vjeronauka u Sv. Jurju u Trnju plaćala općina. Kada 1922. i 1923. godine župa nije imala kapelana, katehizaciju su u Hodošanu držali učitelji uz određenu nagradu, od čega je polovicu plaćao župnik, a polovicu selo.

Vidi Dopunu 2 koju je 2003. napisao P Ljudevit Josip Jeđud OP

4. ŽUPNICI I KAPELANI

 

O župniku Andriji Fischeru (1911. - 1942.) već smo ranije opširno govorili. Bio je čovjek čvrstih načelnih stavova, energičan, inteligentan i ekonomski vrlo spretan. Zbog svojih je načelnih stanovišta često puta dolazio u sukob s pojedinim župljanima. Inače je bio vrlo zabavan i gostoljubljiv, obljubljen kod prijatelja i svjetovne inteligencije. Od vjernika je tražio ono što mu je po crkvenim i državnim propisima pripadalo. Badava nije nikada ni od koga ništa htio primiti. Imao je dobro, otvoreno i osjećajno srce za siromašne. Tako je svojem vjernom kočijašu Đuri Detoniju iz Sv. Jurja u Trnju sagradio kuću, a on i njegova obitelj odužili su mu se na najdostojniji način. Đurin sin Stjepan pomagao je na župnom dvoru novom župniku Mirku Kočili (1942. - 1971.) sve do njegovo umirovljenja. Župnik A. Fischer je nadalje sagradio kuću Mariji Repi ne, starici koja je posluživala na župnom dvoru. Isto je tako dao sagraditi kuću stolaru Augustinu Blažinčiću. Taj darežljivi čovjek nije nikada odstupao od svojeg prava. Tako je redovito ubirao od vjernika lukno. Ali kada bi mu dovezli lukno iz sela Turčišca koje je bilo siromašnije u odnosu na druga sela župe, on je običavao lukno poslati natrag predsjedniku mjesne općine s napomenom da to razdijeli siromašnijim ljudima u selu. Župljani su ga ipak gledali s nepovjerenjem. Možda razlog takvog odnosa valja tražiti u činjenici što su stanovnici Sv. Jurja u Trnju u prošlosti bili župnikovi kmetovi. Stoljećima nagomilavano nezadovoljstvo ostavilo je teško izbrisive tragove u mentalitetu ljudi. Osim toga, župna je nadarbina bila prilično velika, dok je u selima vladalo krajnje siromaštvo. Sve je to urodilo nepovjerenjem, nerazumijevanjem pa i odbojnošću izvjesnih sredina prema župniku. Premda je bio strog i tražio svoje, ipak je u narodu uživao velik ugled. Bolovao je od teške šećerne bolesti. Umro je 29. travnja 1942. poslije podne u 5 sati navršivši 59 godina života. Kao župnik proboravio je na župi Sv. Juraj u Trnju punih 30 godina.

Župnik Mirko Kočila (1942. - 1971.), dotadašnji kapelan, bio je nakon smrti A. Fischera odmah imenovan upraviteljem župe. U župu je kao kapelan došao 5. kolovoza 1940. i svojim blagim postupcima prema vjernicima, kao i susretljivošću i srdačnošću odmah osvojio srca vjernika. Po naravi blag i pun razumijevanja za poteškoće vjernika bio je prava opreka naravi bivšeg župnika. Spor koji je nastao sa selom Turčišćem zbog podvoza za školu u Turčišću, M. Kočila je riješio na taj način što se pješice uputio u Turčišće preko polja i močvarnog područja s cipelama zavezanim na plećima. Ovakav način pastorizacije, lišen ukočenosti, oduševio je vjernike. Spor je tako na opće zadovoljstvo bio riješen. U Turčišću je kapelan našao čak troje nekrštene djece. Razlog je tomu bio ispit iz kršćanskog nauka, koji je župnik tražio od kume prigodom krštenja. Kume su se dakako opirale takvom ispitu. Pod utecajem M Kočile župnik je prestao tražiti spomenuti ispit i uz njegovu dozvolu kapelan je pokrstio svu djecu.

Zaslugom kapelana u Turčišću je uvedeno proštenje na blagdan Krista Kralja, a u župnu je crkvu uvedena i pobožnost devet prvih petaka Kapelan M. Kočila doživio je u župi najprije dolazak njemačke vojske 9. travnja, a onda i mađarske 16. travnja 1941. Za vrijeme njegovog dvomjesečnog boravka u Zagrebu, gdje je polagao diplomski ispit, u župi ga je zamjenjivao mladomisnik iz Preloga Stjepan Kavran.

Mladi se župnik našao u nezavidnom položaju. Župa Sv. Juraj u Trnju, koja je tijekom svoje dugogodišnje povijesti uvijek imala kapelana, ostala je u to vrijeme bez njega. Na leđima župnika našao se velik teret. U tri škole (Hodošan, Sv. Juraj u Trnju i Turčišće) trebalo je katehizirati, a uz to voditi sav kancelarijski posao i vršiti pastvu. Tri četvrtine vjernika župe bili su sezonski radnici. Na jednom dvorištu (gruntu) bilo je po pet pa i više gospodara. Dnevno je valjalo izdati i do 15 krsnih listova jer su mnogi tražili dokumente zbog službe i zbog donošenog zakona o ispitivanju arijskog porijekla. Ljudi su pred vratima župnog ureda stajali u redovima. Uz to se trebalo brinuti i o velikoj župnoj nadarbini koju su s toliko muke stjecali prijašnji župnici, a sada se pokazala velikim teretom i zaprekom pastoralnom djelovanju svećenika. Strpljiv rad bez ikakve novčane naplate naskoro se pokazao korisnim. Ljudi su počeli na svećenika gledati drugim očima nego dosad. K tomu je nemirno i nestalno vrijeme drugog svjetskog rata ljude sve više približavalo crkvi u kojoj su tražili pomoć i utjehu. Primijećen je velik broj muževa na ispovijedima pa i sve više onih koji su to učinili nakon 15, 20 i više godina.

I u teškim ratnim prilikama trebalo se brinuti o izgledu župnog dvora i crkve. Crkveni je odbor prihvatio župnikovu inicijativu da se poruši stara drvara koja je nekoć služila kao staja. Od drveta i crijepa te drvare bili su 1943. godine u travnju podignuti novi svinjci i drvara, a bila je napravljena nova staja, žitnica i peradarnik.

S početkom drugog svjetskog rata čini se da je završilo razdoblje kapelana u župi Sv. Jurja u Trnju. Njihov je broj doista impozantan. Od prvog Jurja iz 1501. pa do posljednjeg Mirka Kočile iz 1942. godine izredalo ih se 53.

  1. Alojzije Klobuček (1917. - 1920. i 1924., kasnije župnik u Koprivničkim Bregima)

  2. Adolf Petrak   (1920.)

  3. Josip Horvat      (1921. - 1922., kasnije župnik u Dekanovcu, Maji i Čagliću, umro 1943.)

  4. Ivan Marciuš      (1923, - 1924., kasnije župnik u Sv. Mariji na Muri)

  5. Viktor Mőller (1933. - 1935.,   kasnije   župnik   u Donjim Mostima, ubijen u Novoj Gradiški)

  6. Slavko Šedy      (1935. -1936., kasnije župnik u Sutlanskoj Poljani, Orahovici, Vel. Grđevcu i Maloj Gorici, umro 1959.)

  7. Mirko Kočila    (1940. - 1942.)

 

5. PRVE ŽRTVE RATA

 

Rat je još uvijek bjesnio, a vojni su zrakoplovi često uz zaglušnu buku motora parali nebo nad selima župe. U župi su se pojavili i prvi partizani. Tako je jedne nedjelje 1943. godine puknuo glas da se na putu između Turčišća i Palinovca nalaze dva mrtva čovjeka. Bili su to Čemerika i Gavez iz Turčišća, mađarskim okupacijskim vlastima skloni ljudi. Nakon toga je noću bio odveden trgovac Megla iz Palinovca. Početkom prosinca (3. XII.) 1943. partizanski borci Međimurske čete, osnovane na Kalniku potkraj listopada 1943, došli su navečer u općinski ured u Sv. Jurju u Trnju i ustrijelili mađarskog bilježnika Pap Jenőja (Ljeti 1943. godine počeli su se iz zatvora vraćati neki članovi KPJ, među kojima Marko Kovač i Pero Pintar. U Varaždinskim Toplicama formiran je bio 28. listopada 1943. Okružni NOO Varaždin u čiji je Izvršni odbor ušao i Tomo Višnjić iz Međimurja. S Kalnika su međimurski partizani dolazili u Međimurje, gdje im je osobito selo Turčišće, rodno mjesto Marka Kovača, pružalo sklonište, hranu i obavijesti. Tu je Marko Kovač još 1935. godine osnovao prvu ćeliju KPJ, a iz mjesta je do 1943. u partizane otišlo stotinjak osoba. Usp. Večernji list (srijeda, 15. XI. 1978.). Odmah nakon toga čitavo je selo bilo opkoljeno mađarskom vojskom. Svi muškarci od 12. do 80. godine bili su postrojeni pred crkvom, a u 9 sati uvečer oko 30 vojnika došlo je i po župnika razbivši puščanim kundacima ulazna vrata na župnom dvoru. Uperivši puške u župnika, tražili su da pođe s njima. Župniku je položaj bio otežan time što nije znao mađarski. U kuhinji su još našli ukućana Stjepana Detonija i počeli ga tući misleći da je tek sada odnekuda došao. Pretražili su čitav župni stan i sve gospodarske zgrade u potrazi za skrivenim partizanima. Zatim su poveli župnika, župnikova brata Đuru i kočijaša Stjepana Detonija i dotjerali ih k ostalim stanovnicima sela koji su bili postrojeni pred crkvom. Župnik se zatim obratio mađarskom časniku na njemačkom tražeći razjašnjenje za ovaj ispad. On mu je na to odgovorio da su došli partizani i ubili bilježnika, pa su zato skupljeni ljudi iz kuća da vide da li su domaći. Ljudi su u stroju međutim bili prestrašeni jer su im vojnici prijetili da će ih sve postrijeljati. Mađarski je časnik nakon toga rekao župniku i njegovu bratu da mogu otići kući na spavanje. Stjepan Detoni koji je već boravio u stroju i čuo prijetnju strijeljanjem, povikao je: „Velečasni, a ja?" Nato je časnik izdao naredbu da se narodu zapovijedi da za 5 minuta svi moraju biti u krevetu. Ljudi su potrčali svojim domovima izvan sebe od radosti što prijetnja strijeljanjem nije bila ostvarena. Tijelo ubijenog bilježnika bilo je prevezeno na Letinje, u Mađarsku, i ondje sahranjeno.

Rat se još više razbuktao, a na pruzi Donji Kraljevec - Mala Subotica partizani su u nekoliko navrata eksplozivom oštetili prugu. U međuvremenu su nastale promjene u mađarskoj državnoj upravi jer je Horty Miklos 5. studenoga morao napustiti vlast i bio je internirali u Njemačkoj. Na vlast su došli krajnje nacionalistički orijentirani „Szalai" i „Njilaši". U tom je razdoblju bilo uhićeno puno ljudi i odvedeno u mađarske i njemačke koncentracijske logore gdje su mnogi ostavili svoje živote. Tu promjenu osjetio je i župnik M. Kočila jer su ga 23. XI. mađarski žandari uhitili i odveli u logor u Nagvkanizsu, ali je nakon sloma mađarskog fronta 4. prosinca bio pušten kući.

Nova tragedija u župi koja je stanovnike sela Turčišća zavila u crno dogodila se 18. prosinca 1944. Povod za akciju mađarske vojske u kojoj je stradalo 12 međimurskih partizana bila je pogibija dvojice njemačkih vojnika i jednog časnika koji su dan ranije u šumi Muršćak bili u lovu, a ubili su ih partizani. Oko 800 žandara opkolilo je Turčišće i Dvorišće gdje se nalazila grupa partizana s namjerom da se probije na Kalnik. Probijaju ći se u pravcu šume Muršćak sa željom da se preko Mure prebace na mađarsku stranu, grupa je kod Stare straže naišla na mađarsku zasjedu. Ranjeni i preživjeli povukli su se u Vrbulju gdje su svi poginuli. Njihova tjelesa i tjelesa dvojice Nijemaca nepoznata imena bila su nakon rata sahranjena na župnom groblju u Sv. Jurju u Trnju, u odijeljenom prostoru na sjeverozapadnom dijelu groblja.

Nakon završetka rata u svibnju 1945. Međimurje je ponovno postalo hrvatsko u sklopu SR Hrvatske u FNRJ. U ratu je svoje živote ostavilo najviše ljudi iz župe Sv. Juraj u Trnju, više nego u svim drugim međimurskim župama. Samo iz sela Turčišća otišla su u partizane 92 muškarca, od kojih su 42 poginula.