Uskrs

Uskrsni datumi od 2000. - 2030
Godina

Zapadno kršćanstvo

Istočno kršćanstvo

2019.

21. travnja

28. travnja

2020.

12. travnja

19. travnja

2021. 4. travnja 2.5.
2022. 17. travnja 24.4.
2023. 9. travnja 16.4.
2024. 31. ožujka 5.5.
2025. 20. travnja 20.4.
2026.  5. travnja 12.4.
2027. 28. ožujka 2.5.
2028. 16. travnja 16.4.
2029. 1. travnja 8.4.
2030. 21. travnja 28.4.
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista. Uskrs je pomičan blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom ali ne identičnom hebrejskom kalendaru - u zapadnom kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnom kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja.

Etimologija i nazivlje
Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz praslavenskog u kojem je glagol *krьsnoti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol.
Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Πάσχα.
Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo sveto trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, ali često se sinegdohizira samo na nedjelju - Uskrs.
Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno - samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.

Stoljetni kalendar blagdana USKRSA

  na slici: Matthias Grünewald: Isusovo uskrsnuće, premda samo uskrsnuće nije opisano u Bibliji, česta su umjetnička djela s vlastitim prikazom.

 

Sinezije Cirenski u 4. stoljeću zapisao je sljedeći hvalospjev Uskrsu:
O, noći sjajnija od dana,
svjetlija od Sunca,
slađa od raja,
očekivana godinu dana!

 


Kroz povijest postojale su brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaest) prepirka kad je Polikarp Smirnski slijedivši Ivanovu tradiciju da je Isus razapet u petak, raspravljao s papom Anicetom. Termin se odnosi na praksu da je slavlje Prijelaza (Pashe) za kršćane bio na četrnaesti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Problem je bio u tome treba li to slavlje ujedno biti i slavlje Isusova uskrsnuća ili bi se trebala odrediti neka nedjelja koja bi tomu bila posvećena. Naime, rimska je praksa bila nastavljanje slavlja sve do kraja tjedna. Ni jedan ni drugi nisu se uspjeli složiti te je pitanje ostalo neriješeno. No, naraštaj poslije, rimski biskup Viktor izopćio je biskupa Polikrata Efeškog i ostatak azijskih biskupa zbog privrženosti slavljenju na 14. Nisan. Izopćenje je poslije opozvano te su se obje strane pomirile zbog intervencije biskupa Ireneja Lyonskog koji je podsjetio Viktora na njegova tolerantnog prethodnika. Sama metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine, premda se dotada rimski način proširio u većini crkava.

Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno - samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.

Kroz povijest postojale su brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaest) prepirka kad je Polikarp Smirnski slijedivši Ivanovu tradiciju da je Isus razapet u petak, raspravljao s papom Anicetom. Termin se odnosi na praksu da je slavlje Prijelaza (Pashe) za kršćane bio na četrnaesti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Problem je bio u tome treba li to slavlje ujedno biti i slavlje Isusova uskrsnuća ili bi se trebala odrediti neka nedjelja koja bi tomu bila posvećena. Naime, rimska je praksa bila nastavljanje slavlja sve do kraja tjedna. Ni jedan ni drugi nisu se uspjeli složiti te je pitanje ostalo neriješeno. No, naraštaj poslije, rimski biskup Viktor izopćio je biskupa Polikrata Efeškog i ostatak azijskih biskupa zbog privrženosti slavljenju na 14. Nisan. Izopćenje je poslije opozvano te su se obje strane pomirile zbog intervencije biskupa Ireneja Lyonskog koji je podsjetio Viktora na njegova tolerantnog prethodnika. Sama metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine, premda se dotada rimski način proširio u većini crkava.

Na Prvom nicejskom saboru 325. odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj Crkvi, ali vjerojatno je da nikakva metoda određivanja nije donesena (nisu sačuvani nikakvi pismeni spisi o koncilu). Problem se premjestio u Aleksandriju - ondje su slavili Uskrs na prvu nedjelju poslije najranijeg četrnaestog dana mjeseca koji bi bio 21. ožujka ili poslije tog datuma. Od srednjeg vijeka to je pravilo pojednostavljeno: Uskrs se slavi na nedjelju poslije punog mjeseca na sam dan ili poslije ekvinocija.

 

No, to baš i nije dosljedno slijedilo crkvena pravila:
Uskrs pad
a na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca 21. ožujka (dan proljetnog ekvinocija) ili poslije tog datuma (riječ je o proljetnom ekvinociju koji se dobiva putem tabličnog računanja, a ne putem astronomskih mjerenja).
Taj puni mjesec četrnaesti je dan tablične lunacije (novi mjesec).


Rimska Crkva rabila je vlastite metode datiranja Uskrsa sve do 6. stoljeća kad je preuzela aleksandrijsku metodu. Zbog razlike u porabi gregorijanskog i julijanskog kalendara, zapadne i istočne Crkve imaju različite datume Uskrsa.
Godine 1997. u Siriji je na Svjetskom crkvenom kongresu donesena nova metoda koja bi trebala zamijeniti dosadašnju i ukloniti nesklad između datiranja zapadnog i istočnog kršćanstva. Početak reforme predložen je 2001. godine, ali još nije usvojen.
Uskrsna svijeća tradicionalno je bijele ili žute boje, s grčkim slovima alfa i omega koja označuju da je Isus početak i kraj te s križem na kojem je označeno pet Isusovih rana.
 

Zapadno kršćanstvo

U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs jest korizma. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Nakon Uskrsa slijedi Uskrsni ponedjeljak. Tradicionalna priprema započinje Velikom subotom kad se odlazi na bdijenje. Na misi se pali uskrsna vatra na žutoj ili bijeloj uskrsnoj svijeći. Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan se na samu nedjelju pjevaju veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.
 

Slavlje vazmene noći raspoređeno je na sljedeće dijelove:
Služba svjetla

Ova je služba svečani početak vazmenog bdijenja. Prvo se blagoslivlja sveta vatra kojom se pali uskrsna svijeća, simbol uskrsnulog Isusa, te zajednica svečano pali vlastite svijeće i okuplja se. Nakon toga slijedi vazmeni hvalospjev kojim se poziva na uskrsno veselje:

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela,
nek uskliknu službenici Božji
i za tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja!

Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana bljeskom,
i rasvijetljena sjajem vječnoga kralja neka osjeti
da je nestalo po čitavom svijetu mraka!
nek se veseli i majka Crkva urešena bljeskom tolikog svjetla
i silnim poklicima naroda nek odjekne ova dvorana!
 

Ovo je noć koja svjetlošću stupa
rasprši tmine grijeha.
Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju
o tmina grijeha i od opačina otima,
vraća milosti i pridružuje svetosti.
Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao.


Hrvatska tradicija
Pisanica obojana pomoću crvenog luka i voska, otiscima bilja i slamom

U hrvatskoj je uskrsnoj tradiciji bojanje jaja, takozvanih pisanica (od ie. korijena *pis- = crtati, šarati; pisanice = šarenice). Pisanice su osim simbola života bile i tradicionalan dar, a često su si ih međusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama , kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Pisanice su se prije bojale na prirodne načine, a ta je tradicija i danas živa. Najčešće je bojanje jaja pomoću ljuske crvenog luka, a rjeđe od cikle, korijena broča ili crvenog radiča da bi se dobila crvena boja. Pisanice su znale dobiti i crnu boju bojanjem čađom ili bobicama bazge ili duda, a često je bilo i bojanje hrastovom korom da bi se dobila smeđa boja. Uz crvenu, crnu i smeđu, zelena se boja dobivala od raznog bilja, najčešće od špinata, koprive ili poriluka. Pritom se osim potpunog bojanja moglo jaje prešarati voskom, a tek onda obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska ispod kojeg jaje ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, tako da bi jaje istim postupkom dobilo zanimljiv ukras.
Posebna je tehnika ukrašavanja pisanica, osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama, bilo i ukrašavanje slamom. Jaja bi se omatala slamkama da se dobiju razni oblici ili bi se pak slamke razrezale i lijepile na jaja tvoreći raznolike ukrase i šare.

Običaji
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krijesovi, tzv. vuzmenke. vatru pripremaju vjernici ispred crkava koji je pale klesanjem dvaju kamenova. Prije se vatra palila i tako da je svećenik potpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dvaju drveta čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon paljenja vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Tako bi paljenjem svete vatre u domovima bio prisutan i sam Bog.
U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Veliku subotu (negdje i na Cvjetnicu) cvijećem ( u Župi sa ljubicama) i biljem. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano bdjenje. Na sam Uskrs tradicionalno se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje.

Preuzeto sa stranice župe Bijakova

Meditacija na Uskrs
Fra Luka Tomašević


"VIDJE I POVJEROVA"
(Iv 20,1-9)


Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Petar je čelnik apostolskog zbora a ljubljeni učenik svjedok probadanja boka te otajstva krvi i vode iz Isusova tijela s križa. Ako tijelo onoga koji je tako umro na križu nije više u grobu, nešto se izvanredno događa.
Njih sve troje trče na grob: Petar je stariji muškarac, ljubljeni učenik očito mlađi, a Marija je žena u zrelim godinama. Trče iz ljubavi. Ako ljubljenu osobu nismo dugo vidjeli, brzo trčimo da je pozdravimo ili poljubimo. Trčimo i onda kada prijeti neposredna opasnost. Puno puta trčimo instinktivno, makar ne bili trkači niti mladi. Ovih troje trče zato što se događa nešto važno. Isusovo uskrsnuće jedinstven je događaj, dostojan trčanja prema Ivanovu uvjerenju. Isus se nije vratio u još jedan zemaljski život poput Lazara ili mladića iz Naina. Bog ga je podigao na novi i trajni život, uveo ga u eshatonsko stanje proslave. To je događaj koji Petar, ljubljeni učenik i Marija još ne razumiju ali trče, jer slute da je beskrajno važan.
Uočimo različite reakcije njih troje: Marija, koja je bila rodom iz Magdale na Galilejskom jezeru i zato “Magdalena”, izražava svoju bojazan da je netko ukrao Učiteljevo tijelo, Petar još ne zna što bi to trebalo značiti, a ljubljeni učenik koji je u četvrtom evanđelju uzorni vjernik „vidje i povjerova“ (r.8). Njegova ljubav i vjera tako su veliki da mu odjednom postaju jasne Isusove aluzije i nejasne izreke prije Uskrsa. Stigavši na grob Petar i ljubljeni učenik potvrđuju Marijinu vijest da je Isusov grob prazan. Prvi propovjednici ne bi mogli pošteno govoriti da Isus sada živi (usp. Lk 24,5.23; Dj 25,19; Otk 1,17-18) kad bi mu tijelo bilo u grobu ili kad bi oni sami sakrili to tijelo. Njihova vjera u uskrsnuloga koji trajno živi temelji se na svjedočanstvu pouzdanih svjedoka koji su se s njime susreli nakon njegove smrti.
Uskrsna vjera Marije, Petra, ljubljenog učenika, kao i drugih članova prve zajednice u Jeruzalemu, je bila praktična i iskustvena jer su živjeli ono što su osobno na Isusu vidjeli, od njega čuli i kako su to sve doživjeli. Postali su zajednica sabrana oko uskrsnulog Gospodina, uvjereni da s Kristom po vjeri umiru grijehu te ustaju na novi život. Svojim životima svjedočili su da je Raspeti uskrišen te da je nakon ustoličenja s desne strane Očeve, ali i da je u tom svom uskrsnom stanju prisutan među onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom. Otajstvo Uskrsa i uskrsnuća ne niječe zbilju patnje i nasilja, ali iz njega raste nada u nadvladavanje zla i grijeha u pojedincu i u ljudskoj zajednici. Kristov prazan grob najavljuje veliki “Aleluja”: ljubav, milosrđe, velikodušnost, poniznost i nesebičnost na koncu će trijumfirati nad mržnjom, zaslijepljenošću, predrasudama, očajem, gramzljivošću i smrti. Uskrsni događaj osposobljava nas da i u najtežim prilikama živimo s vjerničkom sigurnošću u pobjedu dobra nad zlom i u naše osobno uskrsnuće nakon završetka zemaljskog proputovanja.
Nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je postao žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Da li On hoda i danas s nama na našim životnim putovima? On koji je vršio i naučavao milosrđe, ljubav, opraštanje, pomirenje, iskrenost, nesebičnost u odnosu na ljudsku braću i sestre. Bog je to potvrdio uskrisivši ga od mrtvih. Prazan grob nije samo znak utjehe i pouzdanja nego i poziv da krenemo u svom vjerničkom življenju Kristovim stopama. Po krštenju smo uključeni u Crkvu koja je tijelo Kristovo, i to tijelo uskrsnulog Krista. Zato je Crkva uskrsna zajednica, uskrsni narod Božji. Snagom Uskrsa poruka o praznom grobu pronosi se kroz povijest Crkve i u životu svakog pojedinog vjernika. Danas sebi posvješćujemo da nas vjera u uskrsnulog Krista čini Crkvom u jednom narodu, biskupiji i župi.

Izvorni tekst je preuzet sa stanice:
Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja - Split