Sveti Petar i Pavao, apostoli (  67.)

29. lipnja

U kalendarima postoji cijeli niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ćemo samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.

Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).

Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: "Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!

Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22).

Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.

Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. 'Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?'" (Gal 2,11-14).

Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv - ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.

"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz 'Jakovljeve okoline' on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt).

Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.

Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka

Sveti Petar
Sveti Petar apostol, prvi papa, bio je rodom iz Betsaide u Galileji. Pravim imenom Simon (Šimun), sin Jonin, ribar s Genezaretskog jezera, s bratom Andrijom bio je isprva učenik Ivana Krstitelja, a nakon Isusova krštenja na Jordanu pridružio se Isusovim učenicima. Isusu ga je doveo brat Andrija. Bio je nagao, brzoplet, ali dobrog srca i velikodušan. Kao prvaka među 12 apostola Isus ga je nazvao Kefa (Stijena) zbog njegove žarke vjere: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Tebi ću dati ključeve i štogod svežeš na Zemlji, bit će svezano i na nebu.“ Kad su Isusa došli uhititi u Getsemanskom vrtu, Petar je zgrabio mač i odsjekao uho Malku, sluzi velikog svećenika. Isus mu je tada rekao: „Spremi mač u korice, jer tko se mača hvata, od mača će i poginuti.“ Dok su Isusu sudili pred Velikim vijećem, Petar se noću u dvorištu grijao kraj vatre. Kad su ga upitali nije li i on jedan od Isusovih učenika, Petar je tri puta odgovorio da nije, i kad je začuo pjev jutarnjeg pijetla, sjetio se kako je Isusu obećao da će za njim i u smrt ako treba, a sad ga je tri puta zatajio. Pokajao se i briznuo u plač. Poslije uskrsnuća Isus je Petru dao vlast da upravlja Crkvom: „Pasi jaganjce moje…!“ Poslije je Petar propovijedao u Judeji i Samariji i osnivao kršćanske zajednice. Prema tradiciji bio je biskup u Judeji. Kralj Herod Agripa počeo je progoniti mladu Crkvu i bacio Petra u tamnicu s nakanom da ga poslije Pashe pogubi, no Bog ga je na čudesan način izbavio iz okova i tamnice. Autor je dviju novozavjetnih poslanica. Za cara Klaudija otišao je u Rim, dotada prijestolnicu poganskog svijeta, a od njegovog dolaska prijestolnicu kršćanstva i papinstva. U vrijeme Neronova progona bio je vjerojatno godine 67. raspet naglavce na križ (nije se smatrao dostojnim da umre na isti način kao Isus). U najnovijim arheološkim istraživanjima potvrđeni su tragovi njegova groba u kripti bazilike svetoga Petra.

Zazivaju ga kod bolesti nogu, groznice i mahnitosti, a zaštitnik je papa, papinstva, pekara, graditelja mostova, mesara, urara, postolara, ribara, žetelaca, bravara, dugog života, zidara, mrežara, brodograditelja, klesara, papirničara te mnogih biskupija, naselja, ustanova, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Petrova, Petrovina kod Jastrebarskog, Ivanić-Grad, Zaprešić, Preseka, Veleševac kod Orla, Đakovo (katedrala), Bokšić kod Đurđenovca, Petrijevci, Cernik, Kula kod Kutjeva, Čađavica, Stari Gradac kod Pitomače, Sveti Petar Orehovec, Prišlin kod Huma na Sutli, Duga Resa, Ogulin, Garica kod Vrbnika na Krku, Supetarska Draga na Rabu, Ilovik, Zadar-Ploče, Morpolača kod Stankovaca, Starigrad Paklenica, Šibenik-Vidici, Siverić kod Drniša, Cista Provo, Priko-Omiš, Gornji Muć, Nova Sela na Cetini kod Omiša, Trogir, Kaštel Novi, Split-Lokve (konkatedrala), Čara na Korčuli, Dubrovnik-Boninovo, Dobrota Ljuta kod Kotora, Bogdašići kod Tivta, Subotica, Inđija).

 

Sveti Pavao apostol

Rođen je u Tarzu (Cilicija, danas na jugu središnje Turske), između 5. i 10. godine. Potječe iz maloazijske židovske obitelji s pravom rimskog građanina. Tako je uz hebrejsko ime Šaul imao i rimsko Paulus. Helenističku naobrazbu i rabinsko zvanje stekao je u Jeruzalemu, a prema tradiciji židovske dijaspore izučio je i obiteljski zanat graditelja šatora. Kao pripadnik farizejske sljedbe progonio je prve kršćane. Nakon obraćenja, oko godine 34, pridružio se apostolima i kroz tri apostolska putovanja, koja opisuju Djela apostolska, organizirao je kršćanske zajednice u helenističkom svijetu (Sirija, Mala Azija, Grčka, Makedonija). Zbog toga je prozvan Apostolom naroda. Zaslužan je što je apostolski sabor u Jeruzalemu godine 49. odlučio da židovski vjerski običaju ne obvezuju obraćene pogane. Nakon trećeg putovanja zatvoren je u Cezareji. Kao rimski građanin uputio je priziv na cara i deportiran je u Rim, gdje je djelovao iz pritvora. Smaknut je mačem u vrijeme Neronova progona kršćana, vjerojatno godine 67. Četrnaest Pavlovih poslanica dio su novozavjetnih svetopisamskih knjiga, a Pavao ih je uputio mjesnim kršćanskim crkvama. Sadrže njegovu teologiju, kršćanski nauk prilagođen helenističkom svijetu. Zazivaju ga kod oluja s tučom i ugriza zmija, a zaštitnik je pisaca, novinara, laika, teologa, misionara, glazbenika, katoličkih udruga, odnosa s javnošću, novinskih urednika, nakladnika, reportera, užara, sedlara, graditelja šatora, Malte te mnogih biskupija, naselja, župa, crkava i kapela širom svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Retkovec, Pavlovčani kod Jastrebarskog, Pula, Kukljica na Ugljanu, Split-Pujanke, Satajevo-Nedžarići, Bač, Kanjiža, Cleveland).
Svetim apostolima Petru i Pavlu zajedno posvećene su mnoge župe, crkve i kapele u svijetu i u hrvatskim krajevima (Zagreb-Bešići, Kašina kod Zagreba, Velika Gorica, Sošice u Žumberku, Mrzlo Polje u Žumberku, Šarengrad kod Iloka, Osijek, Koška, Topolje kod Draža, Marijanci, Slavonski Šamac, Kaptol, Peteranec, Sveti Petar Čvrstec kod Svetog Ivana Žabno, Petrovsko, Petrijanec, Cvetlin kod Bednje, Mačkovec kod Čakovca, Gvozd, Crno Jezero kod Otočca, Crni Lug kod Delnica, Podstene kod Broda Moravica, Bribir, Gologorica kod Cerovlja, Kostanjica kod Grožnjana, Kringa kod Tinjana, Kršete kod Buja, Marčana, Sveti Petar u Šumi, Vranja kod Lupoglava, Sestrunj, Veli Iž, Kaprije, Širitovci kod Drniša, Kotlenice kod Dugopolja, Trpanj, Zaton Doli kod Stona, Motike kod Banje Luke, Šimići kod Ivanjske, Novo Selo-Balegovac kod Odžaka, Kulina kod Dervente, Tuzla, Komušina Gornja kod Teslića, Kakanj, Brajkovići kod Travnika, Lovnica kod Žepča, Gorica kod Livna, Gorica-Struge kod Čapljine, Kočerin kod Širokog Brijega, Mostar, Rotimlja kod Stoca, Monoštor kod Sombora, Bajmok kod Subotice, Male Pijace kod Kanjiže).