Sveti Dominik (oko 1175. - 1221.)
8. kolovoza

 

Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac je što ga danas slavimo.

Zaštitnik je astronoma i astronomije, lažno optuženih, znanstvenika, Dominikanske Republike i Valette na Malti te mnogih naselja, župa, crkvi, kapela i samostana diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Konjščina, Dominkovica kod Velikog Trojstva, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Bol na Braču, Dubrovnik, Goražde, Poljana kod Tuzle). Njegovi dominikanci (oko 6700 članova) djeluju i danas uspješno na svim kontinentima i u hrvatskim krajevima (Dubrovnik, Gruž kod Dubrovnika, Korčula, Bol na Braču, Stari Grad na Hvaru, Split, Trogir, Zagreb, Rijeka, Klopče kod Zenice).

 Rođen je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: "Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?"
Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja - kao albigenzi i valdenzi - provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila.
Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza - da zlo suzbije silom - Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca - red propovjednika - koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.
Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika.
Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

 

 

Čudesa sv. oca Dominika
s engleskog preveo i priredio Ivan Armanda


Kratki životopis svetog Dominika

Sveti DominikSveti Dominik Guzman rođen je 1171. godine u Caleruegi, u Kastiji, u vrijeme kada su Arapi držali pod svojom upravom više od trećine Pirinejskog poluotoka. Bl. Jordan Saski nam pripovijeda da je njegova majka prije nego ga je začela imala viđenje “da u svom krilu nosi psa koji u gubici nosi plamteću zublju, a zatim, izlazeći iz majčine utrobe, činilo se da će zapaliti sav svijet. Time se predviđalo da će dijete što će ga začeti biti znamenit propovjednik, lajanjem svete pouke probuditi duše u grijesima zaspale, te će po cijelom svijetu rasuti oganj što ga je Gospodin Isus došao donijeti na zemlju.” Kada mu je bilo pet godina, njegovi roditelji, Srećko i bl. Ivanica od Aze, povjerili su ga njegovom ujaku svećeniku na odgoj, no prije toga, njegova je majka imala još jedno viđenje u kojem ga je vidjela da “ima mjesec na čelu, što je jamačno predoznačavalo da će on biti svjetlo narodima”. Dominik je sa svojim ujakom ostao do četrnaeste godine kada odlazi na katedralnu školu u Palenciji gdje kroz narednih desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već tada se očituje njegova velika ljubav prema siromasima, jer je, u vrijeme kada je zavladala velika glad, prodavao svoje skupocjene i vrijedne knjige kako bi nahranio gladni puk kazavši pri tom kako nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Mnogi ljudi su, potaknuti ovim njegovim primjerom, pokušali slijediti ga ili barem davati veću milostinju. Glas o njegovoj dobroti i velikodušnosti ubrzo je dopro i do biskupa Osme, Diega, koji je bio prior Zbora regularnih kanonika u Osmi. Dominik je i sam postao članom toga Zbora te njegov potprior.

Sveti Dominik je sada počeo sve više i više vremena provoditi u molitvi i razmatranju, pa je dan i noć provodio u molitvi i u suzama zbog grešnika, siromaha i zbog žalosnih ljudi, čije je nevolje i boli doživljavao kao svoje osobne. Bl. Jordan Saski kaže da katkada dok bi se molio, sv. Dominik se “uslijed jecaja svoga srca nije mogao suzdržati a da njegovi vapaji silovito ne provale van i da se ne čuju.” Često je molio Gospodina i da mu udijeli pravu i djelotvornu ljubav kako bi se sav mogao predati brizi oko pridobivanja i spasenja duša.

Godine 1203. sv. Dominik je na poziv biskupa Diega krenuo s njim na putovanje u Dansku kako bi uglavili vjenčanje sina kralja Alfonsa VIII. Putem se Dominik osvjedočio koliki mah je zauzelo albigenško krivovjerje i veoma se rastužio zbog toga što neuki puk olako prihvaća herezu i odbacuje ispravnu vjeru. I sam gostioničar kod kojeg su prvu noć odsjeli bio je heretik, ali se obratio i odbacio zablude i herezu nakon što je sv. Dominik čitavu noć razgovarao s njim i uvjeravao ga u ispravnost katoličke vjere. Vjerojatno se već ovdje u njemu rađa ideja da osnuje redovničku zajednicu, ali ne učinivši to, kreće s biskupom Diegom u Rim. Tamo se biskup pokušava odreći svoje službe, ali mu papa to ne dozvoljava nego ga šalje, zajedno s Dominikom, u Francusku da se tamo bore protiv krivovjerja.

Biskup i Dominik su se pokorili papi i zaputili se u Francusku gdje su pronašli razočarane misionare zbog poražavajućih rezultata. Biskup je odmah uvidio pogrešku tamošnjih misionara i savjetovao ih da otpuste svoje pratnje te da bosonogi krenu ususret krivovjercima, koji su također provodili strog pokornički život.

Dominik je također gorljivo radio na obraćenju duša, a jedan od Dominikovih i Diegovih najuspješnijih pothvata bilo je obraćenje skupine žena albigenške sljedbe. Nakon što ih je preobratio, sv. Dominik je za njih u Prouilleu osnovao samostan i to je postao prvi samostan Drugoga dominikanskog reda, ali ujedno i prvi samostan Dominikanskog reda uopće. Dominik je bio njihov zakonodavac, otac i duhovni vođa i to po odobrenju biskupa Diega.

Nakon Diegove smrti, Dominik je sam nastavio propovijedati i tako se nekoliko godina borio protiv krivovjeraca sve više i više uviđajući potrebu da osnuje prosjački red koji će se propovijedanjem boriti protiv krivovjeraca. Dominik je ozbiljno razmatrao to pitanje i 1215. godine bio je spreman za osnivanje Reda. Tada ih je tuluški biskup sabrao u bratstvo propovjednika za svoju biskupiju. Odmah i prva braća polažu zavjete, a prvi od njih bio je Petar Seila, ugledni Tulužanin. Petar je darovao novoosnovanom Redu i neke kuće koje je posjedovao, a u najvećoj od njih je nastao prvi samostan u kojeg je sv. Dominik uselio sa svojom braćom.

Sveti Dominik kod Pape

Ubrzo im je biskup ustupio crkvu Sv. Romana u kojoj su se braća okupljala na molitvu. Tako je Red propovjednika dobio biskupsko odobrenje, a za potpunu slobodu i priznanje trebala mu je još i papinska bula odobrenja, koju je izdao papa Honorije III. 22. prosinca 1216. priznajući njome Red propovjednika kao zajednicu regularnih kanonika. Drugom bulom, izdanom 21. siječnja 1217. godine papa Honorije III. odobrava izvorni Dominikov ideal i nacrt Reda te isti Red još jednom potvrđuje oslovljavajući njegove članove kao “Kristove neporažene atlete, naoružane štitom vjere i kacigom spasenja” Papa Honorije III. u drugoj buli također piše: “Gajeći osjećaje prema vama kao posebnim sinovima pod našom zaštitom, mi također tražimo žrtve s vaših usana za naše nakane, tako da ono što ne možemo postići svojim zaslugama zadobijemo vašim molitvama.” Papa Honorije III. izdaje i treću bulu kojom preporučuje braću Reda propovjednika svim nadbiskupima, biskupima i crkvenim prelatima i time daje svoj konačni blagoslov Redu koji je sve do dana današnjega ostao jedinstven pod izvornim imenom Ordo praedicatorum – Red propovjednika.

Kao što već rekoh, Red je osnovan s posebnim ciljem propovijedanja i otkrivanja istine kako bi se suzbila hereza i stoga je papa Grgur IX., kada je, s plemenitim ciljem obrane vjere i obraćenja heretika, ustanovio srednjovjekovnu svetu inkviziciju odmah pozvao dominikance da je vode. Oni, budući da je obrana vjere i obraćenje heretika bilo u skladu sa zvanjem i posebnim poslanjem Reda, odmah na to pristaju i izdvajaju iz Reda braću koja su se sustavno bavila inkvizicijom, no valja napomenuti da ta braća od onoga trenutka od kojeg su bili imenovani inkvizitorima više nisu spadali pod patronat i pod nadzor Reda, niti su podlijegali zakonima svoga Reda. U početku je inkvizicija bila slaba i djelovala je ograničeno, ali je s vremenom dobila veliku važnost i moć, budući da su inkvizitori mogli u bilo kojem trenutku ekskomunicirati bilo koga odgovarajući samo papi i držeći se iznad svjetovnih zakona. Ubrzo je došlo i do javnih ceremonija pogubljenja, a prva takva održana je u Sevilli 1481. od strane prvog inkvizitorskog generala, dominikanca pod imenom Tomaso de Torquemada. Za vrijeme vladavine ovog dominikanca, koji je jedan od najpoznatijih i najzloglasnijih inkvizitora, pogubljeno je oko 2000 ljudi, koji su spaljeni na lomači. 1486. dvojica dominikanaca (Henricus Kramer i Jakob Sprenge) objavljuju Malleus Maleficarum (malj protiv vještica). U toj se knjizi daju instrukcije za provođenje metoda pomoću kojih se na svjetlo iz vještica istjeruje istina. Mogli bismo izdvojiti još neke dominikance koji su se istaknuli u inkviziciji poput Bernarda Guia i Monete iz Cremone, ali ipak valja kazati da dominikanci nisu bili jedini inkvizitori, nego su i druge redovničke zajednice podjednako sudjelovale u ovom nečasnom poslu. Najpoznatije žrtve srednjovjekovne inkvizicije bili su viteški red templara, sv. Ivana Arška i dominikanac Jeronim Savonarola s još dva svoja druga. Dominikanci su sudjelovali u prvom spomenutom procesu, nerado surađivali u drugom i na koncu su u trećem i sami postali žrtve svete inkvizicije.

Red propovjednika je iz dana u dan napredovao i povećavao se, a njegov utemeljitelj je razaslao svoje duhovne sinove po najboljim ondašnjim sveučilištima kako bi proučavali ponajprije Sveto pismo i tako se bolje pripremili za borbu protiv heretika, koji su veoma dobro poznavali Sveto pismo pa im se stoga narod olako priklanjao. Tako je proučavanje istine postao jedan od glavnih zadataka novoosnovanog Reda, a riječ veritas postala je geslom Reda propovjednika. Habit kojega su onda i kojega i danas nose dominikanci sastavljen je od široke bijele haljine s kukuljicom te kapucom također bijele boje, a preko toga oblače i crni ogrtač. To je u vrijeme sv. Dominika bila odjeća koju su nosili španjolski seljaci. Bl. Rajmund iz Kapue o dominikanskoj odjeći u Životu sv. Katarine Sijenske kaže da “bjelina ima biti odraz nedužnosti, a crnina skromnosti”. Također kaže i slijedeće o crno – bijeloj odjeći Reda propovjednika: “Muževi i žene, članovi udruženja, bez obzira kakva su kroja bila njihova odijela i haljine, morali su imati oznake crno bijele boje. To je imao biti vanjski znak nevinosti i poniznosti.”

Papa HonorijeSveti Dominik je nastavio požrtvovno raditi na spasenju i obraćenju duša i na širenju svoga Reda, kako muške tako i ženske grane Reda. Značajno je to što je sv. Dominik najprije ustanovio žensku granu Reda i tek onda mušku granu Reda, a to je učinio kako bi sestre Reda propovjednika svojim molitvama i žrtvama zazivale Božji blagoslov na braću Reda propovjednika.

Sv. otac Dominik je preminuo 1221. godine u pedesetoj godini okrijepljen svetim sakramentima u svojoj samostanskoj sobici uz nazočnost mnoge svoje braće, kojima je posljednjim svojim uzdasima uputio riječi utjehe i zatim se preselio u bolji život, kojega je zaslužio svojim životom na ovome svijetu. Bl. Jordan Saski, opisujući posljednje Dominikove trenutke na zemlji kaže: “Okupio je oko svoje postelje dvanaestoricu najuglednije braće, te ih je stao poticati da budu gorljivi, da šire Red i da budu ustrajni u svetosti života.” Bl. Jordan nastavlja: “Također je prije svoje smrti u povjerenju rekao braći da će im mrtav biti korisniji nego za života.” “Bolest se sve više pogoršavala tako da je na kraju trpio istodobno od vrućice i krvavog proljeva. Konačno se pobožna duša oslobodila od tijela i krenula Gospodinu, koji je bijaše stvorio, zamijenivši ovo tužno prebivalište s trajnom utjehom nebeskog prebivališta.” U trenutku Dominikove smrti brat Gvala je u Bresciji imao viđenje kako Dominik ulazi u nebesa preko ljestvi koje su držali Blažena Djevica i njezin Sin. Dominikov pokop, na kojem su se dogodila brojna čudesa, obavio je biskup Ostije, kasniji papa Grgur IX., koji je 13. lipnja 1234. u Rieti kanonizirao sv. Dominika. Tako je svoj ovozemni život završio utemeljitelj Reda propovjednika za kojeg bl. Jordan kaže: “Cjelovitu je ljepotu svog djevičanstva sačuvao za Gospodina, koji ljubi što je netaknuto.”

Kada je sveti otac utemeljitelj umro u pedesetoj godini, za sobom je ostavio 60 samostana, a tridesetak godina nakon njegovog blaženog preminuća Red propovjednika je brojao oko sedam tisuća članova. Već 1303. godine brojka se popela na deset tisuća članova raspoređenih u 600 samostana. Prema statistici iz 1995 godine, Red je brojao 6866 braće (među njih ubrajam i 35 biskupa koji potječu iz Reda) u 628 samostana, 4186 koludrica (klauzurnih sestara dominikanki) u 242 samostana i 34050 sestara organiziranih u 158 kongregacija. U Hrvatsku dominikanci dolaze dosta rano, samo četiri godine nakon smrti sv. Dominika (Dubrovnik, 1225.), a sestre dominikanke na ovim prostorima djeluju od 1241. godine. Danas na našem prostoru postoji jedna provincija braće dominikanaca koja broji osamdesetak redovnika u 12 samostana i jedna kongregacija časnih sestara dominikanki s oko 140 doživotno zavjetovanih sestara koje žive i rade u dvadesetak zajednica.

Smrt svetog Dominika

Kako bi čitatelju približio lik sv. oca utemeljitelja ispričati ću još nekoliko interesantnih događaja iz njegovog svetog života.

Jednom zgodom su krivovjerci upitali sv. Dominika što bi učinio kada bi ga oni uhvatili i odlučili ubiti, a on im je odgovorio: “Molio bih vas da mi ne zadate odmah smrtne rane, nego da mi potpunim odsijecanjem udova produžite mučeništvo. Zatim, pošto mi stavite pred oči dijelove udova, da mi izvadite oči te mi trup ostavite da grezne u krvi. Ili da me potpuno dokrajčite, da bih tako produljivanjem mučeništva stekao sjajniji vijenac.” Ovakav odgovor je zbunio krivovjerce te mu više nisu postavljali zasjede misleći da će mu učiniti uslugu ako ga ubiju. Drugom je pak zgodom odlučio prodati sebe kako bi od krivovjeraca otkupio jednog čovjeka, ali Božje providnost se pobrinula za slobodu onog čovjeka, kojeg je svetac htio otkupiti pošto proda sebe.

Jednom je zgodom Dominik putovao sa svojom braćom i putem su se našli u strašnoj oluji. Tada je Dominik znakom križa otjerao kišu od sebe i od svojih učenika tako da su oni ispred sebe vidjeli da kiša pada “ali ni jedna se kap nije dotakla skuta njihovih haljina.”

Još je mnoga čudesa Gospodin učinio po zagovoru i po zaslugama sv. Dominika o kojima svjedoči i prijevod Čudesa što ih je ispričala bl. Cecilija, ali bl. Jordan kaže: “Uostalom, bilo je nešto što je sjajnije i veličanstvenije od čudesa. Isticao se je takvom čestitošću života …Gdje god se nalazio, bilo na putu s prijateljima, bilo u kući s domaćinom i ostalim članovima obitelji, ili među velikašima, knezovima i crkvenim dostojanstvenicima, uvijek su mu dolazile riječi koje su izgrađivale, te je u obilju navodio primjere što su privlačili duše …Svagdje se je riječju i djelom iskazivao kao evanđeoski muž. … Dan je darivao bližnjima, a noć Bogu, svjestan da Gospodin danju svoju naklonost dijeli, a noću se pjesmom Boga slavi.” “Bio je istinski ljubitelj siromaštva pa se odijevao u priproste haljine. Također je u hrani i piću bio vrlo umjeren, kloneći se poslastica, zadovoljan jednostavnom hranom, čvrsto držeći u rukama vlast nad svojim tijelom,…”

Bl. Jordan izričući pohvalu sv. Dominiku kaže slijedeće riječi:

“Tko bi bio sposoban nasljedovati krepost ovog čovjeka? Možemo mu se diviti i prema njegovu uzoru prosuđivati mlitavost našeg vremena. No, moći ono što je on mogao ne može ljudska snaga, nego osobita milost, osim ako se dobrota Božja smiluje i možda udostoji koga nadariti za tako visok stupanj kreposti. Ali, tko je za to prikladan? Ipak, braćo, nasljedujmo, koliko možemo, očeve stope, a ujedno i zahvaljujmo Otkupitelju što je svojim slugama na ovom putu kojim hodimo dao takvog vođu i koji nas je po njemu preporodio za svjetlo ovoga načina života.”
 

HENRIETA ZAJEC

SVETI PROPOVJEDNICI RADOSNE VIJESTI

Božji instrumenti.

Mnogi su kršćani tijekom 2.000 godina kršćanstva svoju odanost Kristu posvjedočili mučeničkom smrću. Također, mnogi su kršćani bili Božji "instrumenti" po svjedočenju i načinu života. Po njihovu primjeru mnogi ljudi prihvatili su Krista kao jedinog Spasitelja i počeli živjeti za Boga.

 

 

Od mnoštva svetih propovjednika ovdje ću navesti samo trojicu. To su: sv. Jakov (stariji), čiji je spomendan 25. srpnja, zatim sv. Ivan Marija Vianney, kojemu je spomendan 4. kolovoza, i sv. Dominik, čiji je spomendan 8. kolovoza.

 

Sv. Jakov stariji, apostol (živio je u 1. st.), bio je učenik Ivana Krstitelja, a nakon Isusova krštenja počeo je slijediti Isusa. Nazvan je starijim da bi ga se razlikovalo od Isusova rođaka, koji se također zvao Jakov, a bio je mlađi. U svim važnim događajima Isusova života, Jakov (stariji) je bio nazočan kao apostol. Posebno treba istaknuti da je bio svjedok Isusova preobraženja na Taboru, kojega se u kalendaru posebno spominjemo 6. kolovoza. Istu trojicu apostola - Petra, Ivana i Jakova - Isus je poveo sa sobom u Maslinski vrt. Ta trojica apostola zaspala su na Taboru, kao i prilikom Isusove agonije u Maslinskom vrtu. Ipak, bili su svjedoci događaja kojima nije bio nazočan nitko od Isusovih učenika osim njih. Bili su svjedoci Isusove slave, kao i Njegove agonije.

Nakon događaja Duhova, Jakov (stariji) neumorno je i hrabro, kao i ostali apostoli, naviještao Kristovu otkupiteljsku smrt i njegovo uskrsnuće. Herod Agripa je bio jedan od onih koji su ga zbog propovijedanja o Kristu i njegovu uskrsnuću smatrali neprijateljem. Mnogi ljudi počeli su prihvaćati Krista kao Otkupitelja, istinskog Spasitelja i obećanog Mesiju. Tako je Jakov (stariji) prvi od apostola umro mučeničkom smrću, proboden mačem. U 9. stoljeću sagrađeno je svetište sv. Jakova u Compostelli, kamo su u srednjem vijeku vjernici rado hodočastili.

 

Jedan od svetaca koji su s posebnim žarom naviještali Božju riječ, bio je sv. Ivan Marija Vianney. Rođen je 1786. u Francuskoj, gdje je tada vladao teror nakon Francuske revolucije. Tadašnja vladajuća klasa (jakobinci) smatrala je posebnim neprijateljima svećenstvo poslušno papi. Tako su mnogi držali vjeronauk u tajnosti, čak su i prvu pričest primali u tajnosti. Među njima je bio i Ivan Marija Vianney. Iako je imao velikih poteškoća u učenju, uspio je postati svećenik. Zaređen je 1815. godine. A zatim je dobio, moglo bi se reći, zabačenu malu župu u Arsu.

Svojom vatrenom vjerom kojom je mogao "premještati brda", mnoge je doveo Kristu. Vrlo često je postio i ostajao u molitvi pred Presvetim u crkvi do kasno u noć. Imao je dar čitanja ljudskog srca. Taj je dar naročito dolazio do izražaja dok bi ispovijedao. Budući da se pročuo glas o njemu i izvan njegove župe, k njemu je počelo dolaziti veliko mnoštvo ljudi iz raznih strana Francuske. Dolazili su da bi se kod njega, Arškog župnika, ispovjedili. Tako je Ivan Marija Vianney vrlo često ispovijedao i po 14 sati dnevno, ponekad i više. Mnogi ljudi su pronašli pravi put i život zahvaljujući milostima koje je Bog dao njemu. Svojim žrtvama i postovima, vatrenim propovijedanjem, a napose darom čitanja savjesti i srca, Ivan Marija Vianney je bio Božji "instrument" za privođenje duša Bogu. Umro je 1859. godine, a Ars je postao mjesto hodočašća.

 

Također veliki evangelizator i propovjednik, koji je utemeljio red "propovjednika", bio je sv. Dominik. Dominik je rođen u kastiljskoj Caleruegi 1170. godine. Stekao je široku naobrazbu i otišao u samostan u Ozmu. Na jednom putovanju (prema Danskoj), na kojemu je bio pratilac biskupa Castille, shvatio je što je Božja volja za njega. Tako je postao propovjednik Radosne vijesti, koji je svim srcem slijedio evanđelje.

Dominik nailazi na grupu istomišljenika i 1215. godine u Tuluzi utemeljuje s tom skupinom novu zajednicu. Tako nastaje red "propovjednika", odnosno dominikanci. Sam vatreni propovjednik, Dominik je slao svoje propovjednike po Europi gdje su osnivali nove zajednice. Tako je Dominik bio Božje sredstvo pomoću kojega je Bog podario svijetu niz propovjednika koji su pokazivali pravi put i istinu. Dominik je umro 1225. godine u Bologni. Ondje su pohranjene njegove relikvije.

Sva trojica svetaca Božji su "instrumenti" za privođenje duša k Bogu. Gospodar života i smrti nam svoju milosrdnu ljubav pokazuje i na taj način što nam daruje svete ljude kao što su bili sv. Jakov, sv. Ivan Marija Vianney, sv. Dominik, i naravno mnogi drugi

© 2009 Veritas "Glasnik sv. Antuna Padovanskoga"