Sveta Obitelj

-- Blagdan Svete Obitelji Crkva slavi na prvu nedjelju nakon Božića, a u našoj župi i za mjesno proštenje filijale Donji Hraščan

 

U našoj župi, u mjestu Donji Hrašćan slavi se proštenje svake godine u drugu nedjelju poslije Križeva.
Evo izvornog teksta Dominika Kolarića* gdje se opisuje kako je došlo do uvođenja mjesnog proštenja:


..... Za prijašnjega vremena kod nas nije bilo proštenja, ali su zato naši ljudi obdržavali obrede za svoju rodbinu i prijatelje dva puta na godinu: i to na Jožefovo 19. ožujka i na Sve Svete, a u vezi time, što je one dane proštenje u Dekanovcu.
Bio sam mali dječak, živo se sjećam, kad su se ljudi sastali kod kapelice i dogovarali kako da se i kod nas uvede prošćenje, ali je trebalo prije toga kapelicu temeljito popraviti, a i krov na zvoniku izmijeniti, sve je išlo u sporazumu. Seoski starješina bio je tada Ignac Hegeduš, a cemeštar Josip Kolarić, moj pokojni otac.
Naravski, da je tu i župnik morao reći svoju. Kada je već sve bilo popravljeno, pozvali su župnika iz Svetog Jurja u trnju, g. vlć. Jurja Peceka, pa kad je gospodin župnik razgledao kapelicu, sve mu se dopalo samo je prigovorio kipu Svete Obitelji, veli da nije pravilno načinjena, jer da Isusa drže za ruke sv. Josip i Marija, a Isusa kao Boga nije treba voditi za ruke i tako je trebalo izmijeniti kip Svete Obitelji, ako selo hoće da ima proštenje to se mora.
I tako je došao u kapelicu novi kip Svete Obitelji na oltar i onda je 1908. godine bilo održano prvo proštenje Svete obitelji u Donjem Hrašćanu.
Bilo je mnogo neprilika dok se nije ustanovio dan kada se ima obdržavati proštenje jer Sveta Obitelj se slavi na 1. nedjelju poslije Sveta Tri Kralja, a onda je zima pa se u maloj kapelici ne može služiti Sveta misa. Na Josipovo je u Dekanovcu pa ljudi svi idu tamo gdje je veće proštenje.
Konačno su se složili da se proštenje ima obdržavati svake godine na drugu nedjelju poslije jesenskog Križova i to je uvijek u mjesecu rujnu pa se tako ustanovilo kad je proštenje koje je već danas na glasu kao najbolje u našoj okolici....

*Dominik Kolarić, Hrašćanski zapisi, originalni rukopis, Donji Hrašćan, 1947., (str 35. – 43.)
 

Sveta Obitelj
Stvarnost i slika obitelji čini se da je Bogu najdraža. On je stvorio čovjeka u slici obitelji, kao muškarca i ženu i mogućnost djece među njima. Bog je sebe također objavio kao Oca, Sina i Duha Svetog, on je društvo, ali društvo koje je slično obitelji, jer Otac i Sin su očito termini, pojmovi i slike obiteljskog života. I ne samo to! Bog je svoga Sina poslao da bude čovjekom. Ali on je i tu već stvorio jednu novu obitelj. To su Josip, Marija i Isus. Tako na zemlji imamo neku vrstu novoga trojstva. Najprije obiteljsko Trojstvo na nebu: Otac, Sin i Duh Sveti, zatim obiteljsko trojstvo na zemlji: otac, majka i djeca, te napokon nebesko-zemaljska obitelj: Josip, Marija, Isus. Tako se obitelj ukorijenila na nebu i na zemlji, ali se protegla i kao most između neba i zemlje.

Obiteljskim je znakom obilježen svaki od nas. Svaki čovjek je muško ili žensko, a to znači da u njemu postoji već relacija prema drugom spolu, i zajedno s njime prema djeci koja bi se iz obitelji trebala roditi. Otkrivamo da je svaki čovjek u samom sebi i u svojoj srži obilježen obitelju. On dolazi po obitelji na svijet, živi u obitelji, stvara obitelj i u njoj rađa nove ljude.

Živeći ovdje u obitelji, umirući ulazi u trojstvenu obitelj svemogućeg Boga. Tako nam se otkriva obitelj kao najsvetija stvarnost među nama, kao čudesno stvaralaštvo čovjeka, kao mjesto gdje čovjek živi, odrasta i umire. Obitelj je stoga i najvažnija stvarnost na zemlji. Kroz nju i iz nje izlazi svaki čovjek. Stoga treba upravo nju učiniti sposobnom, mirnom i zadovoljnom kako bi država imala mirne građane, a Crkva vjerne vjernike.

Ako je obitelj najvažnije mjesto ljudskog roda, onda nije nikakvo čudo da je protivnik Boga i čovječanstva upravo nastojao tu raniti čovjeka. Čovjekova seksualnost je doista najdublje ranjena, tu je čovjek najnemoćniji, tu on čini najodvratnija djela, iako je istovremeno tu najintimniji i najsvetiji. Tu je čovjek razvio ružnu prostituciju, tu je stvarao i stvara pornografiju, tu razvija nudizam, tu je izmislio teške psovke, besramnosti, bestidnosti, tu se najviše ismijavao i tu ne može nikada do kraja dokučiti što je to seksualnost, i što ga to privlači i istovremeno odbija u svemu tome. Na tom području je čovjek ujedno najsposobniji da bude perverzan, da bude bolestan, da svoju seksualnost zloupotrijebi na neprirodan način u homoseksualnosti, u lezbijstvu, u sjedinjavanju sa životinjama, u raznim radnjama koje čovjeka ponižavaju, a kojima bi čovjek htio povećati užitak ili dokučiti što je to tako fascinantno u čovjekovoj spolnosti. Jer što više to tražimo ljudskim sredstvima, što više istražujemo svim mogućim aparatima i psihologijama, to smo dalje od te istine i razumijevanja. Očito se istina spolnosti ne nalazi s ove strane nego s one druge strane, duhovne, Božje. Očito je spolnost veličanstveni Božji dar, jer samo Bog može stvarati nove ljude, samo Bog može rađati život.

Potrebno se stoga vratiti onom središnjem istraživanju obitelji, braka, čovjeka. Potrebno je najprije znati kleknuti, biti ponizan i svjestan da je obitelj stvarnost koja je nama ljudima po naravi nedostupna. Nedostupna jer u sebi nosi transcendentalnost Boga koji je obitelj, na nama nedokučiv način. Većina naših obitelji živi samo svoju ovozemnu dimenziju. Kad su dvoje stupili u brak, počinje njihova briga oko mjesta zajedničkog stanovanja, materijalnog uzdržavanja obitelji, stjecanja materijalnih dobara. Nutarnji život obitelji većinom je već uhodana kolotečina. Poput malog poduzeća, zna se što tko treba raditi da bi sve funkcioniralo. Ako tomu pridođu problemi izvana, neimanje stana ili zaposlenja, premale plaće, bolesti djece, teškoće u njihovu školovanju - tada se sva energija supružnika, a i djece, dakle obitelji, usmjerava k nadvladavanju tih teškoća. Za dublji život obitelji, onaj nutarnji, duhovni život, kao da ne ostaje ni vremena, ni snage, ni interesa. A bez toga, bez sve dubljeg suživljavanja, sve dublje ljubavi, sve veće nutarnje povezanosti, povjerenja, sigurnosti, mogućnosti da svaka jedinka obitelji izrazi sebe u obitelji, bude tu prihvaćena i ukorijenjena - bez toga obitelj umire. Ona postaje samo sustanarstvo mrzovoljnih osamljenika natjeranih da zajedno stanuju.

Kako pronaći nutarnju snagu za drugačiji život obitelji?
Istraživanjem Isusove obitelji, života Marije i Josipa, njihovih motiva i opredjeljenja. Još više - istraživanjem Boga koji nam se objavio kao obitelj. Kako istraživati? Kleknuti pred njega i darovati mu svakodnevno bar nekoliko minuta vremena da nam se on otkrije, dati Bogu mogućnost da svoju stvarnost polako pretače u naše duhovne prostore. Spoznaja, novost života i snaga za njega, doći će u nas iznutra, polako i gotovo neprimjetno. Nove oči za tvoju obitelj, nove uši, novo srce - darovat će ti Božja prisutnost u kojoj svakodnevno boraviš u molitvi. Nutarnja praznina ispunit će te sadržajem.

Želim ti odlučnost i ustrajnost na tom putu.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaza života"
 


Marija, djevojka iz Nazareta, bila je zaručena s tesarom Josipom. Bili su siromašni. Josip je volio Mariju i znao je da je dobra i poštena, no kad je saznao da je trudna, da je ne osramoti, htio ju je potajice ostaviti. Tada mu se javio anđeo i rekao da će Marija roditi Sina Božjega koji je začet po Duhu Svetom i Josip je poslušao anđela te je uzeo Mariju za ženu. Kad je Marija bila u visokoj trudnoći, morali su iz Nazareta otići na popis stanovništva u Davidov grad Betlehem, udaljen 137 kilometara, jer je Josip bio potomak kralja Davida. Putovali su na magarcu i pješice. U Betlehemu je došlo vrijeme da Marija rodi i kad nisu našli mjesta u svratištu, otišli su do obližnjih pašnjaka gdje je Marija u staji rodila dijete i položila ga u jasle na slamu. Bilo je oko ponoći, nebo se obasjalo, anđeli su pjevali, pastiri su dolazili i donosili darove. Veselje nije dugo potrajalo, jer je anđeo kazao Josipu da s Marijom i dječakom bježi u Egipat. Kralj Herod se silno uplašio za svoje prijestolje kad je čuo da se rodio čudesan dječak koji će spasiti narod. Naredio je da se poubijaju sva muška djeca rođena u Betlehemu. No, sveta Obitelj je već bila u bijegu. Kad je umro Herod, obitelj se vratila u Nazaret. I kaže Sveto pismo: Isus je napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i kod ljudi.

Svetoj Obitelji posvećene su mnoge župe, crkve, kapele i pastoralni centri diljem svijeta i hrvatskih krajeva: Zagreb-Držićeva, Osijek, Slavonski Brod, Jakuševec kod Zaboka, Rijeka-Pećine, Rovinj, Split-Sukošan, Runovići, Mokošica kod Dubrovnika, Kupres, Dretelj kod Čapljine, Radanovac kod Subotice, Kitchener u Ontariju, Kanada.

Blagdan Svete Obitelji zapravo je produženi Božić, jer je Božić sam po sebi „blagdan obitelji.“ Taj blagdan Isusa, Marije i Josipa svjedoči najosnovniju činjenicu našeg ljudskog postojanja i opstanka-obitelj. Drugi vatikanski sabor cijeli ljudski rod naziva jednom ljudskom obitelji, a samu obitelj naziva „kućnom Crkvom.“ Crkva samu sebe smatra „velikom obitelji vjernika.“ Obitelj u pravom značenju intimno je zajedništvo ljudskih osoba koje su povezane krvnim i rodbinskim vezama, prototip i temelj ljudske zajednice. Bog nam se objavio kao obitelj, zajedništvo savršenog reda i ljubavi, zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Božja Obitelj čini savršeni sklad i sreću. Sveta Obitelj je sveta, upravo zato, jer je dopustila da u njezin prostor uđe Bog – Ljubav iznad svega. Crkva želi da ta najsvetija Obitelj postane uzorom i idealom kršćanske obitelji. Ona želi da čitavo ljudsko društvo postane jedna velika i sveta Božja obitelj. Jedan nam je Otac nebeski! Bog Otac želi i sveta Crkva želi, da se svi osjećamo kao braća, da se ljubimo svi kao braća i sestre i da naročito u obiteljima vlada prava ljubav.
 

Izvor: Župa Jastrebarsko

Još jedan lijepi sastavak

Sveta obitelj

Oči se naše danas pune zahvalom. U okrilju svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa, – slavimo dan svih onih ljudi koji su morali u tuđini proboraviti dane kao stranici, kao prognanici. Na završetku drugog tisućljeća zahvaljujemo Bogu na svakom koraku našeg hodočašća prema nebeskoj domovini. Zazovimo njegovo milosrđe.

Josip i Marija znaju u hladnoj betlehemskoj noći pronaći nebesku toplinu. Muž pravednik i njegova blagoslovljena Zaručnica znaju primiti Dijete Isusa usprkos zatvorenim vratima i tvrdoći ljudskih srdaca.

Koji su temelji zdrave obitelji? Za obitelj se traži hrabrost za sklapanje braka. Odvažnost na korak doživotne ljubavi. Imam samo ono što znam dijeliti s drugim.

U siromaštvu, gdje je čovjeku i za njega samog još dobara potrebno, s ljubavlju primiti djecu kao najdraži Božji dar – to je temelj na kojem se gradi divna zgrada obitelji. Kao što Bog poklanja život Sinu, tako i roditelju mogu dati život.

Blago onoj vjernoj ženi koja kao Marija nalazi zaručnika pravednika. Sve kad se našla u opasnosti da nepravedno bude izvrgnuta sramoti i osuđena, kad je par dana prije poroda morala na put, kad je napokon u zemlji egipatskoj morala potražiti tjeskobni kruh izbjeglištva uz nju je muž zaštitnik, Josip, pouzdan oslonac, šutljiv i poduzetan.

Nema u njega velikih riječi, umilnih, zavodničkih i osvajačkih, koje bi trebale impresionirati. On sluša Božju naredbu i uzima k sebi svoju ženu u blagoslovljenom stanju. Kod Betlehema pronalazi kakvo-takvo sklonište kad ih u gradu nema tko primiti. On pažljivo prepoznaje anđelov glas i vodi ženu i blagoslovljeno dijete u Egipat, slijedeći oce koji su, sve tamo od Abrahama u Egiptu tražili utočište u danima nevolje.

Blago mužu koji u ženi prepoznaje ono što je od Duha Svetoga. On je kao Josip, pobožan i pravedan vjernik, i prima zaručnicu koju je Svevišnji zakrilio plaštem svoje sile!

Riječ Božja obnavlja poljuljanu strukturu obitelji. Često kažemo kako su uloge u obitelji danas narušene. Pa ipak zakonitosti ostaju na snazi. U knjizi Sirahovoj čitamo istinu, nama tako blisku i iz iskustva i iz psihologije. Otac je onaj koji djetetu može pružiti osnovicu za zdrav odgoj savjesti, ispravno shvaćanje autoriteta i ispravno samopouzdanje. Tko štuje oca, okajava svoje grijehe. Sin i kćerka u osobi oca traže oslonac za osjećaj vlastite vrijednosti. S njime su kadri uvidjeti koje su to stranputice koje ne vode u budućnost, a koji je pravi put u život.

Koji su temelji zdrave obitelji? Povrh svega ljubav. Ona ljubav osjetljiva i nježna poput malog djeteta Isusa. Svu skrb očekuje od nas. S velikom pažnjom treba ga njegovati. Ljubav je kao Isus.

Odgoj počiva na dvije noge. I roditelji i djeca imaju svoju ulogu. Samo oni roditelji koji u svojoj vlastitoj djeci prepoznaju Božju svojinu, ne svoj posjed, na pravom su putu. Djeca su Božja baština povjerena na upravljanje. Djeca su sveti vinograd Gospodinov koji treba rasti i napredovati. Ako otac ne ogorčuje svoje djece, ona neće klonuti duhom. Odgajatelj može biti samo onaj tko i sam napreduje u mudrosti kod Boga i kod ljudi. Ohrabren snagom Duha, on potražit će izgubljenog sina. Neće ga ostaviti. Pronaći će ga i sretan primiti, makar ga i ne razumio. Pravi roditelj, usprkos žalosti, neće biti bez ponosa i zadovoljstva kad otkrije svoje dijete gdje boravi u onome što je Oca nebeskoga.

Isto tako, samo onaj sin koji je blag s ocem svojim, koji ga ne žalosti i ne grdi ima svetu računicu kod Boga. Tko na pravi način časti i razveseljuje majku, sabire blago. Dijete koje zna slušati, koje prepoznaje i razumije što mu to roditelji doista iz dubine srca žele kazati, čini Bogu ugodna djela – svjedoči sv. Pavao.

Isus Krist, dijete koje na tajanstven način ujedinjuje svoju obitelj, jest sveti Učitelj koji nam pokazuje kako ćemo prijeći prag nade i sretno ući u treće tisućljeće. Zato na slavimo taj Kruh koji se lomi za život svijeta.

p. Niko Bilić, S. J. 31. prosinca 2000.