Sveti Maksim Torinski

(380. Volterra, Italija - umro između 408. i 423.)

27. studenoga

 


Rodio se u IV. stoljeću, umro oko 423. g.
Bio je učenik svetog Ambrozija i Euzebija iz Vercellija. Prvi biskup i osnivač biskupije u Torinu (sigurna godina kada je bio biskup je 398.. godinu dana polije Ambrozijeve smrti. . Službovao je u burna vremena barbarskih upada u grad. Posebno su mu sačuvane i poznate propovijedi - njih 90 pod nazivom Sermones. Borio se protiv praznovjerja i zazivanja Lune (Mjeseca).
Pred teškim napetostima koje su ometale uređeni građanski suživot, Maksim je uspio okupiti kršćanski narod oko svoje osobe pastira i učitelja. Gradu su prijetile skupine raspršenih barbara koji su, stigavši preko istočnih udolina, krenuli prema zapadnim Alpama. Stoga su u Torinu bile smještene vojne jedinice, a grad je u kritičkim trenucima postajao sklonište narodu koji je pobjegao sa sela i urbanih središta koja nisu imala zaštitu. Maksimovo djelo, pred takvim stanjem, svjedoči o njegovu naporu da se suprotstavi degradaciji građanskoga života i raslojavanju

 

Razlikovati:

 

1. Sveti Maksim ima spomendan 7. veljače

 

2. Sveti MAKSIM, biskup (+ - 556.)
Bio je rodom iz danasnjeg Vestra izmedju Rovinja i rta Gustirne. Živio je i radio u puljskoj Crkvi kao đakon. Car Justinijan ga je imenovao nadbiskupom u Ravenni 546.g

Spomendan 22. veljače i 8. lipnja

 

3. Sveti Valerijan, Tiburcij i Maksim, rimski mučenici iz trećeg stoljeća.
Sveti Valerijan bio je muž sv. Cecilije. Ceciliju je otac zaručio za rimskoga plemića Valerijana. Cecilija mu je nakon vjenčanja rekla da je položila zavjet djevičanstva i zamolila ga da taj njezin zavjet poštuje. Prema legendi,Valerijan je pristao ali pod uvjetom da može vidjeti njezina anđela čuvara.
Cecilija ga je nato poslala papi Urbanu, koji je boravio u katakombama. Valerijan se ondje i sam obratio i postao kršćaninom. Na povratku iz katakombi, vidio je ne jednoga nego dva anđela, koji su u rukama nosili cvjetne vijence. Jedan je vijenac položio na Cecilijinu glavu a drugi na glavu samoga Valerijana. Taj događaj obratio je na kršćanstvo i Valerijanova brata Tiburcija, te su braća skupa počeli propovijedati Evanđelje.
Rimski upravitelj, čuvši za to, zabrani im propovijedati, a kad se braća oglušiše na tu njegovu naredbu, dade ih pogubiti. Relikvije im se čuvaju u bazilici scete Cecilije u rimskoj četvrti Trastevere. S njima se obrati i mučeništvo podnio i sučev tajnik, sveti Maksim.

- spomendan 14. travnja

 

4. St. Maksimin (umro 349.)

Educated and ordained by Saint Agritius, whom he succeeded as bishop of Trier in 332 or 335. Trier was the government seat of the Western Empire, and his office put Maximinus close contact with Emperors Constantine II and Constans. Friend of Saint Athanasius, whom he harboured as an honoured guest during his exile of 336-8. Received the banished patriarch Paul of Constantinople in 341, and effected his return to Constantinople.

Fought Arianism. When four Arian bishops came to Trier in 342 to sway Emperor Constans, Maximinus refused to receive them, and convinced the emperor to reject their proposals. With Pope Julius I and Bishop Hosius of Cordova, he persuaded Emperor Constans to convene the Synod of Sardica in 343, and probably took part in it. Arians considered him one of their chief opponents, and they condemned him by name at their synod of Philippopolis in 343. In 345 he took part in the Synod of Milan. Presided over a synod at Cologne in 346 where Bishop Euphratas of Cologne was deposed due to his leanings toward Arianism.

Sent Saint Castor and Saint Lubentius as missionaries to the valleys of the Mosel and the Lahn. His cult began right after his death.

Born at Silly near Poitiers, France

Died 12 September 349 or 29 May 352 (records vary); in autumn 353, his body was buried in the church of Saint John near Trier, and in the 7th century the famous Benedictine abbey of Saint Maximinus was founded there, which flourished till 1802

Kao spomendan u enciklopedijama također se spominje 29. svibnja

 

5. Sveti Maksim Emonski (Ljubljanski)

 

Svetac je prvi povijesno potvrđeni biskup Emone, rimkog mjesta na tlu današnje Ljubljane. O njemu imamo malo povijesnih podataka. Sudjelovao je u regionalnom koncilu u Akvileji 381. godine. U isto vrijeme je završio 2. opći crkveni zbor u Carigradu koji je zauvijek zaključio  krivovjerstvo aleksandrijskog Arija i mnogoboštvo na tlu rimske države zako da se nakon toga održalo samo među Germanima i tek na nekim malim područjima carstva.

 

6. Sveti Maksim -spomendan  25. lipnja

 

7. Sv. Maksim Ispovjednik rodio se u Carigradu i bio jedan od visokih službenika na dvoru cara Heraklija; umro  666.

 - spomendan 19. srpnja

 

 

Dopuna:

 

Srijeda, 31. listopada 2007.   

Politička i socijalna odgovornost Crkve

Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji

Draga braćo i sestre!

Krajem četvrtog stoljeća i početkom petog, još je jedan crkveni otac, nakon svetog Ambrozija, odlučno pridonio širenju i učvršćenju kršćanstva u sjevernoj Italiji. Bio je to sveti Maksim , kojega nalazimo 398. godine, godinu dana nakon Ambrozijeve smrti, kao biskupa Torina . Vrlo je malo podataka o njemu, ali je zauzvrat do nas stigla zbirka od oko devedeset njegovih propovijedi ( Sermones ). Iz njih je vidljiva ona duboka i životna veza biskupa sa svojim gradom, što je jasna dodirna točka između biskupske službe Ambrozijeve i Maksimove.

Pred teškim napetostima koje su ometale uređeni građanski suživot, Maksim je uspio okupiti kršćanski narod oko svoje osobe pastira i učitelja. Gradu su prijetile skupine raspršenih barbara koji su, stigavši preko istočnih udolina, krenuli prema zapadnim Alpama. Stoga su u Torinu bile smještene vojne jedinice, a grad je u kritičkim trenucima postajao sklonište narodu koji je pobjegao sa sela i urbanih središta koja nisu imala zaštitu. Maksimovo djelo, pred takvim stanjem, svjedoči o njegovu naporu da se suprotstavi degradaciji građanskoga života i raslojavanju. Premda je i dalje teško odrediti socijalni sastav naslovnika njegovih propovijedi, čini se da je Maksimovo propovijedanje - ne ulazeći u rizik generaliziranja - bilo upravljeno na osobiti način izabranoj jezgri kršćanske zajednice u Torinu, sastavljenoj od bogatih zemljoposjednika koji su svoje posjede imali oko torinskih sela, a kuću u gradu. Bila je to sjajna pastoralna odluka ovoga biskupa koji je u toj vrsti propovijedanja vidio najučinkovitiji put održavanja i učvršćivanja svoje veze s narodom.

Želimo li oslikati u tom smislu Maksimovu službu u njegovu gradu, mogli bismo navesti ovdje primjer Propovijedi 17 i 18, posvećenih uvijek aktualnoj temi, temi bogatstva i siromaštva u kršćanskim zajednicama. I na tom području grad je doživljavao teške napetosti. Bogatstva su bila akumulirana i skrivana. " Ne misli se na potrebe drugoga ", ogorčeno izjavljuje naš biskup u 17. propovijedi. " Doista, mnogi kršćani ne dijele ono što je njihovo, nego i orobljuju i ono što pripada drugima. I ne sam, kažem, da skupljajući svoj novac, ne donose ga do nogu apostola, nego i odvlače od nogu svećenika svoju braću koji traže pomoć ". I zaključuje: " U našem gradu mnogi su gosti i hodočasnici. Činite ono što ste obećali " prianjajući uz vjeru, " da se ne bi i o vama reklo ono što je bilo rečeno o Ananiji: 'Niste slagali ljudima, nego Bogu' " (Propovijed 17,2-3).

U sljedećoj, osamnaestoj propovijedi, Maksim proziva česte oblike iživljavanja nad tuđom nesrećom. " Reci mi, kršćanine ", tako biskup poziva svoje vjernike, "re ci mi: zašto si uzeo plijen što su ga ostavili pljačkaši? Zašto si uveo u svoju kuću 'zaradu', za koju i ti sam držiš da je izmrcvarena i okužena? " " No možda ", nastavlja, " ti kažeš da si to kupio, pa stoga misliš da izbjegavaš optužbu škrtosti. Ali ne može se tako usporediti kupovanje s prodajom. Dobro je kupiti, no ono što se u doba mira slobodno prodaje, ne u vrijeme porobljavanja ono što je bilo ukradeno... Kao pravi kršćanin i građanin djeluje onaj koji kupuje kako bi vratio " (Propovijed 18,3). Ne inzistirajući previše na tome, Maksim na taj način počinje propovijedati duboku vezu koja postoji između kršćanskih dužnosti i dužnosti građanina. U njegovim očima, živjeti kršćanski život znači i preuzeti građanske obveze. I obratno, svaki kršćanin koji " premda bi mogao živjeti samo od svoga rada, a ipak preuzima tuđi plijen divljaštvom zvijeri "; koji " opsjeda svoga bližnjega, koji svakodnevno nastoji glodati tuđe granice, ne bi li za vladao tuđim plodovima ", ne čini mu se sličan ni lisici koja guši kokoši, nego vuku koji se baca na svinje (Propovijed 41,4).

S obzirom na razboriti obrambeni stav što ga je zauzeo Ambrozije želeći opravdati svoju poznatu inicijativu da se otkupe ratni zarobljenici, došlo je očito do povijesnih promjena u odnosima između biskupa i gradskih ustanova. Podržan već zakonodavstvom koje je poticalo kršćane da otkupljuju zarobljenike, Maksim se osjećao u potpunosti ovlaštenim u tom smislu vršiti pravu kontrolnu vlast nad gradom. Ta vlast postajala je sve šira i učinkovitija, da je na koncu zamijenila slabost magistrata i građanskih ustanova. U tom kontekstu Maksim se nije samo dao na raspirivanje u vjernicima tradicionalne ljubavi prema domovini-gradu, nego naglašava i vrlo jasnu obvezu podlaganja poreznim nametima, koliko god oni bili teški i neugodni (Propovijed 26,2). U konačnici, ton i bit navedenih propovijedi čini se da pretpostavljaju poraslu svijest političke odgovornosti biskupa. On je " straža " postavljena u gradu. Tko su ti stražari, pita se Maksim u 92. propovijedi, " ako ne blaženi biskupi koji, postavljeni, tako reći, na uzdignutu stijenu mudrosti za obranu naroda, izdaleka vide zla koja nailaze? " A u 89. propovijedi torinski biskup oslikava vjernicima svoje zadatke, služeći se jedinstvenom usporedbom biskupske službe sa služenjem pčela: " Poput pčele ", kaže on, biskupi " motre na čistoću tijela, dijele hranu nebeskoga života, koriste se žalcem zakona. Čisti su kako bi mogli posvećivati, slatki kako bi mogli obnavljati, strogi kako bi mogli kažnjavati ".

U konačnici, povijesna i književna analiza pokazuje sve veću svijest političke odgovornosti crkvene vlasti, u kontekstu u kojem je ona počela zamjenjivati civilnu vlast. To je zapravo linija razvoja biskupske službe u sjeverozapadnoj Italiji, počevši od Euzebija, koji je " kao monah " prebivao u svome Vercelliju, pa sve do Maksima Torinskoga, postavljena " poput straže " nad najvišom stijenom grada. Jasno je da je danas povijesni, kulturni i socijalni kontekst različit. Današnji kontekst onakav kako ga je ocrtao moj časni prethodnik u pobudnici Ecclesia in Europa , gdje daje preciznu analizu izazova i znakova nade za Crkvu u Europi danas (6-22). U svakom slučaju, zanemarivši promijenjene uvjete, ostaju i dalje važeće obveze vjernika prema njegovu gradu. Splet dužnosti " poštena građanina " i onih " dobra kršćanina " nije nestao.

Zaključno, dobro je možda spomenuti što sam napisao prije koju godinu u Doktrinalnoj bilješci o nekim pitanjima koja se odnose na obveze i ponašanje katolika u političkom životu (24. studenoga 2002.). Podsjećajući na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes , ova Bilješka nastojala je rasvijetliti jedan od najznačajnijih vidova jedinstva kršćaninova života: sklad vjere i života, Evanđelja i kulture . Sa svoje strane, Koncil poučava vjernike " da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu " (br. 43). Slijedeći nauk svetog Maksima i mnogih drugih otaca, usvajamo i mi želju Koncila, da se vjernici sve više vesele što mogu " sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnička nastojanja ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama pod čijim se uzvišenim vodstvom sve upravlja na slavu Božju ".

Pripremio: Krunoslav Kičinbači

Ovi podaci se provjeravaju pa će se po potrebi izmijeniti ili nadopuniti.