Sveti Sosten

Pavlov učenik i pratilac

28. studenoga

 

Ovi podaci se provjeravaju pa će se po potrebi izmijeniti ili nadopuniti.

 

Poslije svetog Krispa, kao starješina sinangoge židovske, obraćen u kršćanstvo po svetom Pavlu. O njemu piše u Djelima apostolskim:

"Onda svi Grci uhvatiše Sostena, starešinu sinangoge, i tukoše ga pred sudnicom dok je Galion ostao ravnodušan (D.A. 18, 17). I sam sveti Pavao spominje ga u svojoj Poslanici Korinćanima, koja počinje ovako: Pavle, voljom Božjom pozvani apostol Isusa Krista, i brat Sosten (1 Kor. 1, 1-3).

Osim Sostena odani suradnici Pavla u Korintu, Efezu i Fipima bili su Apolos, Kefa, Tihik, Cezar i Epafrodit.

Sosten je bio starješina u Kesariji, nasljednik mi je bio Tihik. Kefa je bio u Ikoniji, Epafrodit u Adrijaniji Pamfiliskoj, a Cezar u Koroni Pelopeneskoj.

 

Razlikovati:

Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije
17. veljače 2018.

Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vremena na vrijeme dolazi do opće uspavanosti u duhovnom smislu, štoviše i do zapadanja u moralnu i duhovnu zapuštenost, ali onda redovito Duh Sveti potakne nekoga pojedinca ili skupine ljudi, a koji svojim nastojanjem oko svetosti života postanu poticaj i mnogima drugima u nasljedovanju. Primjera je bezbroj, ali oni najuočljiviji mogu se povezati uz prosjačke i pustinjačke redove, a u tom smislu najviše uz svetoga Franju Asiškoga i svetoga Dominika Guzmana.

Njihovo je vrijeme iznjedrilo mnoštvo muškaraca i žena koji su ideal kršćanstva pronašli u siromaštvu i intimnoj priljubljenosti uz Krista raspetoga i uskrsnuloga, ali zapravo, još više, može se reći da one milosti koje su ta dvojica svetaca zadobila na svoj način poticajno djeluju i na mnoge današnje ljude. To je ta posebna Božja ljubav koja se prelijeva u pojedince, a po njima osnažuje u duhovnom smislu cijelu Crkvu, pa stoga nije dobro nikada ni jedno povijesno razdoblje gledati s malodušnošću, kako su danas mnogi spremni, nego naprotiv gledati svaki oblik eventualne zapuštenosti i raskoraka s pravovjerjem kao temelj iz kojega će Duh Sveti podići neke nove Franje i neke nove Dominike, koji će opet pridonijeti da Kristova Zaručnica zablista u svoj svojoj ljepoti.

Kao jedan od lijepih primjera posvete vlastitih života, života drugih ljudi i života cijele Crkve, može se spomenuti životni put sedmorice svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije, a čiji se spomendan slavi 17. veljače. Nema sumnje kako su za njihovu svetost velikim, ako i ne najvećim dijelom, zaslužni sveti Franjo i sveti Dominik, koji su potaknuli na ideal siromaštva, istinske pokore i prave duhovnosti, tako da je 13. st. cvalo konkretnim duhovnim plodovima. Nastalo je tako, uz franjevce i dominikance, još nekoliko redova koji su to svojim karizmama svakako potvrđivali. Među najpoznatije treba spomenuti karmelićane, augustince i servite, a za ovaj posljednji zaslužni su upravo sedmorica naznačenih muškaraca.

Riječ je o sljedećim uglednim firentinskim građanima: Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell’ Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de’ Falconieri, ili, kako se češće u narodu nazivaju: sveti Bonfilije, sveti Bonajunkto, sveti Manet, sveti Amadije, sveti Ugučo, sveti Sosten i sveti Aleksije. Svi su oni po zanimanju bili trgovci, odnosno pripadali su staležu koji je u 13. st. bio iznimno cijenjen, kako poradi ugleda koji su uživali u narodu, tako i poradi svoga bogatstva. S druge strane, trgovci su češće bili probitačni ljudi koji nisu pazili na potrebe maloga čovjeka, nego su uglavnom svoja nastojanja usmjeravali na stjecanje vlastitih materijalnih dobara, a time su bili daleko od evanđeoskih poticaja.

Upravo je takva gramzivost, koju su se imali priliku nagledati radeći svoj posao, bacila sedmoricu muškaraca u promišljanje o izopačenosti materijalističkoga pogleda na svijet, pa su se međusobno povezali i odlučili živjeti sasvim drugačijim životima. U to je vrijeme bilo više različitih družbi koje su nastojale slijediti evanđeoske ideale, pa je tako i u Firenzi postojala Velika družba naše Gospe, a njoj su pripadali i naznačeni muževi. Ipak, prema predaji, odlučujuće u njihovoj promjeni života bilo je jedno viđenje, a nakon kojega su se odlučili povući na brdo Monte Senario, udaljeno od Firenze kojih 20-tak kilometara. Svojim su obiteljima ostavili onoliko koliko im je potrebno za dostojan život, a ostalo su prodali i porazdijelili siromasima, kako bi se nenavezani na materijalna dobra mogli posvetiti služenju Blaženoj Djevici Mariji, a preko nje i svojim bližnjima. Upravo su se iz toga razloga nazvali Red slugu Blažene Djevice Marije ili Red servita (prema lat. glagolu služiti).

mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić, urednica portala Vjera i djela