Druga korizmena nedjelja

4. ožujka

 

 

Pjesma prije evanđelja

Moje mi srce govori - Druga korizmena nedjelja

 

Razmišljanja I.:

Svijetli trenuci

Odmah na početku korizmenog vremena Crkva čita Evanđelje koje na prvi pogled ne spada u ozbiljnost pokorničkog vremena: "preobraženje" Isusovo na visokoj gori. Kako to da se baš odlučila za taj izbor? Čas ili trenutak događaja objašnjava njegovo mjesto u korizmenom vremenu.

Isus je na putu iz Galileje prema Jeruzalemu. Sve jasnije govori svojim pratiocima da su pred njim teški dani. Otvoreno govori o tome da ga u Jeruzalemu čeka odbacivanje, muka i smrt. Za njegove pristaše situacija je žalosna. Ne mogu razumjeti kako će se to dogoditi. Očekuju od Isusa pobjednički put, oslobođenje svoje zemlje, i svoga naroda od okupatora i tlačenja.

Tko od nas rado prilazi patnji, boli? Tko se instinktivno ne brani protiv takvog pogleda? Mi nismo stvoreni za bol, za patnju. I za Isusa je bilo tako. On nije tražio patnju radi patnje. Ali je znao da je mora uzeti na sebe i da ne može sebe i svoje poštedjeti od nje. A i oni su trebali znati: Patnja nema posljednju riječ. Ona je prolaz, vrata, koja se otvaraju za novu, neuništivu sreću.

Trebalo je trojici apostola koje je on uzeo sa sobom i poveo ih na goru visoku, u osamu, same, dati sigurnost. Tu će oni biti svjedoci jednog nezaboravnog trenutka. Pred njihovim se očima preobrazio. Haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I u tom sjaju objave dvojica velikih proroka Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija razgovarahu s Isusom.

To je morao biti neopisivi osjećaj sreće, jer je Petar odmah želio ostati. Sreća treba potrajati. Ujedno i zastrašujući doživljaj: iskusiti tako jaku blizinu Boga, ima nešto tajnovita u sebi. K tome glas, koji im govori, da je Isus ne ispravnom putu, potpuno vrši volju Božju i da oni trebaju biti usko uz njega.

Doživljaj na brdu ostaje jedinstven trenutak. Ali, on je trebao pomoći apostolima, da ne odlutaju od Isusa kad on bude u teškom času patnje i groznog razapinjanja. Neka ne zaborave da je Isus stvarno Božji "Ljubljeni Sin" i da će nakon patnje doći sreća, uskrsnuće.

Kod preobraženja Isusova moramo misliti i na vlastita iskustva. Sigurno smo imali u svome životu teških trenutaka, kada smo i tjelesno i duševno bili jako opterećeni. Kada smo bili, što bi se reklo, na granici izdržljivosti. A onda smo doživjeli iskustvo svijetlih trenutaka, prije svega u susretu s ljudima. Puno puta bio je dovoljan jedan smješak, pogled u lice, ili lijepi trenutak u prirodi. Ti su nam trenuci često puta davali novu snagu, da nastavimo svoj put. To su bili trenuci utjehe, jačanja, nade: biti će dobro! Isus želi svakome od nas darovati takva iskustva: preobraženje i u mome životu!

Fra Jozo Župić

 

Razmišljanja II.:

Odseliti se od doma, krenuti prema novom cilju - to je bio božanski nalog, poziv upućen Abramu, koji će kasnije biti nazvan Abraham. Abram se zaputi sa svojim ocem Terahom, nećakom Lotom i ženom Sarajom iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku (usp. Post 11,31). Kad stignu do Harana ondje se nastane. Ondje umre Abrahamov otac Terah.

Budući je riječ Gospodnja pozvala Abrama, on se trebao odseliti iz svoga zavičaja i od svoje rodbine u zemlju koju će mu Bog pokazati. Na način kako je Abram slušao, pokazuje se njegova vjera. On još nije vidio obećanu zemlju a ipak je napustio sve sigurnosti. Njegova sigurnost, njegovo povjerenje trebalo je odsad biti utemeljeno samo na Božjem obećanju, na njegovoj riječi. On je vjerovao i povjerio se Bogu koji ga ne će odvesti na krivi put. Tako je konačno postigao svoj cilj.

Sasvim odlučujuće bile su one riječi u kojima je Bog dao svoje obećanje i svoj nalog. To obećanje je glasilo: "Veliki ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov".

Da, Abraham je trebao biti blagoslov za druge! Njegov život nije bio bezvrijedan i beznačajan, nego po mjeri kad je taj život darovao Bogu, kad mu se povjerio, postao je blagoslov za druge.

Blagoslov znači život od Boga, život u punini, život bez kraja. Blagoslov upućuje na zajednicu mira i ljubavi, na nadu nakon smrti, vječni život. Sve je to pripalo Abrahamu koji je vjerovao u Boga i koji se povjerio Bogu. To nije darovano samo njemu nego i drugima. Abraham je trebao postati posrednik blagoslova a time najaviti i pravoga posrednika čovječanstva, Gospodina našega Isusa Krista (usp. Gal 3,14). U njemu je svima nama darovan Božji blagoslov ako slušamo njegovu riječ: "Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega, Isusa Krista: on nas blagoslovi svakim blagoslovom Duha u nebesima (Ef 1,3)."

Draga braćo i sestre, zar i za naš život ne bi mogao biti isti moto, misao vodilja, zvijezda orijentacije: trebamo biti blagoslov za sebe i za druge? Ako shvatimo značenje te riječi u svoj njezinoj dubini, tada nećemo razumjeti samo zemaljski smisao, nego ćemo se pozvati na Boga: "Svaki savršen poklon, dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezdâ, u koga nema promjene ni pomrčine" (Jak 1,17).

Biti blagoslov, i postati za druge možemo samo, ako smo prije toga sami primili blagoslov. Da budemo za to spremni i otvoreni, moramo gledati "prema gore". Trebamo naše srce okrenuti tamo gdje nalazimo pravu sreću i pravu radost: prema Bogu, dobrom i savršenom, kojemu ništa ne fali i koji u bogatoj punini blagoslova izlijeva svoje darove i daruje ih onima koji su za to spremni!

Korizma je jedna dobra prigoda da budemo otvoreni za taj nebeski blagoslov i da taj blagoslov u ljubavi dajemo dalje našim bližnjima. Učinimo ipak jednom nekoga radosnim. Darujmo nekome lijepu riječ, pokažimo se spremnima pomoći, radimo oko jedinstva s našim Gospodinom Isusom Kristom, koji nas je u krštenju učinio djecom Božjom, čime smo uistinu postali i "djeca Abrahamova".

To ne bi bio prvi put da su ljudi dotaknuti od milosti Božje na tajanstven način. Mnogo ih je koji su tražili sreću na drugim mjestima i nisu je našli. Nakon gorkih iskustava i razočaranja bilo je nešto ili netko što ih je učinilo pažljivima za djelovanje Božje i ponovno im je darovana hrabrost i nada. Tako su mogli svoj život povjeriti potpuno Bogu koji je djelovao u svojoj ljubavi, što mi zovemo "novo stvorenje": milost novoga početka, iako se prije moralo oplakivati krhotine staroga života.

Sasvim sigurno s nama je u svojim molitvama u nebu sveta Djevica i Majka Božja Marija. Neka nam isprosi milost da budemo poput Abrahama "blagoslov za druge" i tako zračimo dobrotu i ljubav Božju u ovome svijetu. Amen.

Gledajući sliku Majke Terezije iz Kalkute, čovjek može primjetiti lice puno bora, lice stare žene. Nikakve ljepote prema mjerilima visoko tiražnih magazina ljepote. A ipak: zračenje, sjaj u očima, izraz dobrote, topline i ljubavi, koji privlači i godi. Je li Majka Terezija bila lijepa? Nema sumnje: da! Ona je bila čudesno lijepa. Ali na drugi način.

O toj ljepoti danas je govor u Evanđelju. Radi se o Isusovom "preobraženju". Petar, jedan od trojice svjedoka toga događaja, govori o tome trideset godina kasnije, to mu se usjeklo u dušu tako nezaboravno. Što se dogodilo?

Oni su neko vrijeme gledali kako se Isusov lik mijenja, kako mu je zasjalo lice, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. Zar to nije mogla biti optička varka. Uobraženost apostola? Vrsta halucinacije?

Ja vjerujem da je kod preobraženja izvana bilo vidljivo ono, što je u Isusu bilo "iznutra". Jedan trenutak, neko vrijeme smjeli su trojica apostola gledati unutrašnju Isusovu slavu, svjetlo koje je bilo u njegovom srcu, svjetlo njegove povezanosti s Bogom. Isusovo božanstvo zračilo je u tom trenutku kroz njegov ljudski lik, na njegovom licu.

Evanđelje ne kaže da je Isus bio lijep. "Lijepo" možda nije prikladna riječ da se opiše ono što su očevidci doživjeli. Kao što stvarno ne odgovara ni licu Majke Terezije. "Sjajno" je već prikladnija riječ. To je sjaj što iznutra dolazi i utiskuje crte na licu. Na licu Majke Terezije može se vidjeti koliko puno dobrote i srdačnosti živi u njoj. Lice je ogledalo duše. I kad je duša ispunjena ljubavlju, tada se to odražava na licu.

Kaže se da smo mi odgovorni za starost našega lica. To je točno samo dijelom. Jer patnja, bol, razočaranja, tjelesna bol mogu utisnuti crte na naše lice bez da mi to možemo odrediti. Ipak postoji i druga strana: ljudi koji su išli kroz veliku patnju imaju čudesno zračenje, čudesan sjaj. Prošli su kroz patnju i bol, ali nisu izgubili ljubav. Jedno takvo lice ima Majka Terezija. Izbrazdana od patnje i sućuti svijetli dobrotom i opraštanjem.

Zbog patnje i sućuti ide se na goru preobraženja. Kratko prije toga Isus je prvi put govorio otvoreno o svojoj predstojećoj patnji. I o svome uskrsnuću. Kratko nakon toga on opet o tome govori. I uskoro je to trebala postati stvarnost. To je bila volja Božja. Isus, njegov ljubljeni Sin, trebao se kroz patnju i uskrsnuće "preobraziti", oslobođen od onoga što naše lice čini tamnim: od mržnje i zavisti, od ljubomore i želje za osvetom, od srdžbe i gorčine. Isus nas je trebao osloboditi od svega. Kroz svoju žrtvu. Svoje predanje. Da bi u nama ljubav pobijedila zlo. Da i mi postanemo ljudi koji će zasjati. Kao Isus na gori preobraženja. Kao Majka terezija. Tako lijepa! Od ljepote na drugi način.

 

Fra Jozo Župić