I. nedjelja Došašća

 

Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.

 

Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božićni himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje?!") jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.

 

 

ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

 

Stariji će se sjetiti da "kod nas ranije nije bilo toga vijenca". Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rahe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1883. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je, da se u došašću 1838. želeći pronaći način, kako bi svojim štićenicima došašće učinio što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac, koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga sa 24 svijeće: 19 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Svake godine u došašću obavljali su ovaj kratak obred. Kako se za vrijeme molitve na vijenac stavljala i palila po jedna svijeća, taj se trenutak počeo nazivati “pobožnost sa svijećama”. Oko 1851. Wichernovi su štićenici, drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenoga, počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Na kraju 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. Prvi se pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935., u crkvama blagoslivljali su se adventski vijenci, koji su se nosili kućama.
Simbolika adventskog vijenca
Četiri zapaljene svijeće na adventskom vijencu označavaju posljednju nedjelju došašća.
Adventski vijenac čine dva temeljna simbola - krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao . I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac stavljale su se tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta, koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća, znak je približavanja Božića.
 

VRIJEME RADOSNE NADE

Lk 21,25-28. 34-36

Stari zavjet je jedno najveće došašće, iščekivanje Mesije, očekivanje dolaska onog koji će nas spasiti. Danas, kroz vrijeme došašća u sebi budimo čežnju otaca koji su vapili za dolaskom Mesije. Ovo liturgijsko vrijeme pripravlja nas na liturgijsko slavlje rođenja Isusa Krista. Ono nas pripravlja i na onaj konačni susret s Gospodinom, nakon naše smrti ili na sudnjem danu.
Benedikt XVI. na misijsku nedjelju nas je pozvao na svjesnije poimanje svog eshatološkog hoda ususret Gospodinu. Potrebno je misliti na posljednje stvari u životu. Sav naš smisao života je konačni susret s Gospodinom.
Krist je kroz povijest spasenja, očekivan. Svojim dolaskom ili ulaskom u ljudsku povijest on donosi promjenu, tako da od njegovog dolaska počinjemo računati vrijeme: prije Krista i poslije Krista. Više ne možemo živjeti kao da Krist nije došao, kao da nije ušao u ljudsku povijest, ali i u našu osobnu povijest. Ovo vrijeme došašća nam pomaže u to se uživjeti, o tome razmišljati.
Više nismo sami u ovom vremenu i prostoru. S čovjekom kroči i Bogočovjek. Naše današnje iščekivanje jest čežnja upoznati ga na životnom hodu, prihvatiti ga u naš osobni život i zavoljeti njegov poziv da ga slijedimo. Čim čovjek pati od osamljenosti, znači da treba tražiti Boga, otvoriti mu vrata i kroz molitvu i sakramente ga čekati da zahvati naše srce, našu savjest, našu dušu i naš život. Svaki susret s Kristom mijenja i osposobljava čovjeka u hodu s drugima kao suputnicima po ovoj zemlji. Zato nam nijedan čovjek nije tuđinac. U svjetlu Kristova dolaska čovjek postaje suputnik idući u susret Gospodinu. Tu ćemo ga prepoznati i kao supatnika na istim životnim borbama, hodeći prema cilju, konačnom susretu s Gospodinom.
Hodeći zajedno s ljudima prepoznajemo u vjeri da s Kristom gradimo povijest. Tu otkrivamo izvor našeg zalaganja, na kojeg nas poziva današnje Evanđelje pozivajući da bdijemo. Bdije se nad onim što je vrijedno, što je važno čuvati i za što se vrijedno žrtvovati. Da bi istinski shvatili i prihvatili taj poziv na bdijenje, na čuvanje, na zauzeto izgaranje, potrebno je izgraditi povjerenje. Da bi Krista prihvatili iz vjere i slijedili iz vjere i poslušali iz vjere, valja nam izgraditi povjerenje u njegovu osobu, u njegov dolazak i njegov poziv na bdijenje, povjerenje u njegovu riječ.
Tim povjerenjem nadilazimo tjeskobu koja se zna nadviti gledajući ovozemaljske staze života. Nadilazimo strah koji nam se nameće iz svijeta materijalizma, hedonizma i potrošačkog mentaliteta. Tako su nam opteretili pogled prema vječnosti, pa čak i prema sutrašnjici. Moramo pronaći izvor nade koja će ispuniti naše vrijeme, naš hod i našu izgradnju ove povijesti koju živimo. Ta nada dolazi od „zore koja sviće“. Zornice koje slavimo, pozivaju nas izaći iz mraka urušenih vrjednota i otkriti svjetlo života vjere i nade koju nam donosi Krist. Zato se radujemo ovom vremenu jer otkrivamo ljepotu življenja iz ljubavi. Pavao poziva da imamo obilnu ljubav jedni prema drugima.
Vrijeme ispunjeno nadom je izvor radosti. Poziv naviještenog evanđelja jest osloboditi savjest koju nam grijeh opterećuje, te da bdijemo i oslobodimo se ropstva. Pozvani smo na slobodu djece Božje, a ne robovanja. Sv. Pavao govori kako treba ugađati Bogu, a to je put svetosti.
Kako proživjeti ovo vrijeme priprave za Božić koje zovemo vrijeme došašća:
- možda je evanđeoski poziv na bdijenje zapravo poziv na molitvu. Olako se uvuče mlakost ili još gore propust molitve. To je istinski poticaj da čujemo Riječ Božju, te započnemo temeljitiji molitveni život, osobno i u zajednici. Tada činimo našu blizinu Božjoj prisutnosti. Bog je uvijek prisutan, samo što mi odlutamo, a molitvom se uprisutnimo u Božju prisutnost. Došašće je vrijeme prikladno češće posegnuti za Biblijom, iz koje ćemo crpsti nadu hodeći u susret Gospodinu.
- vrijeme je da jasno pokažemo da nam je stalo do susreta s Isusom. To će biti milosno, kroz čestitu i temeljitu ispovijed, gdje srce pripravljamo da se Isus nastani (udomi u našem srcu). A gdje je Isus, tamo je mir i radost. Tom ćemo borbom protiv grijeha ili zlih sklonosti pokazati da smo spremni bdjeti i čuvati svetost hrama svoga srca i svoga duha.
- vrijeme je praštanja i pomirenja. Ići ususret Isusu, znači graditi međusobnu slogu i pomirenje, vratiti međusobno povjerenje.
- ovo je vrijeme divne vježbe da Isusa prepoznamo u onome koji treba moje razumijevanje, potporu, pomoć.
- neka nam pohađanje jutarnjih svetih Misa, koje zovemo „zornice“ pomognu izaći iz tame svagdanjeg sumornog života i radosno ići ususret k Svjetlu koje dolazi i donosi dah vjere i spasenja.
- možda se uvukla neka zla navika koja zasljepljuje moj pogled vjere. Isusov poziv da bdijemo jest poziv da istinski kontroliramo svoje sklonosti i navike, kako bi čovjek istinski iz vjere gradio zajedništvo, bilo u obitelji ili u svojoj sredini, kao i u župskom zajedništvu.
U posljednje vrijeme nameće nam se pitanje opstanka: klimatske promjene vode svršetku svijeta. Nadalje, pitanje opstanka ugroženo je gospodarskom i financijskom krizom, koja mnoge ostavlja bez posla i izvora preživljavanja. Nama u BiH posebno nameću kompleks opstanka na svome zbog neriješenih političkih pitanja i pitanja stabilnosti i sigurnosti kao i jednakopravnosti.
Kako na ovo odgovoriti?
Današnje evanđelje kaže da nas bdijenje u molitvi čini sposobnima opstati pred Gospodinom. On je Stvoritelj i gospodar svijeta, iako čovjek često poremeti Božji zakon i unosi nered kršenjem njegovih zapovijedi. Ipak Božje ostaje. Njegova je snaga neuništiva. Važno je ostati na Božjoj Strani u Božjoj prisutnosti i vjernosti Gospodinu kako ne bismo propali.
Ovim slavljem želimo učvrstiti svoje pouzdanje u Gospodina i hrabro se suočiti sa svim mračnim silama, koje u nama žele razrušiti našu osobnost, ili izvana nas opteretiti tjeskobom i beznađem. Želimo biti pred Gospodinom. Iz Isusove prisutnosti sebe uprisutnjivati u svagdašnjicu i mijenjati je, oplemenjivati i činiti je pravednijom. Zato je ozbiljno vrijeme zalaganja u vjeri. Graditi budućnost na onim načelima koji štite čovjeka i vraćaju mu pravo dostojanstvo, a to su Božje zapovijedi. Vrijeme došašća je vrijeme radosne nade koja treba prožeti cijeli naš vjernički hod ovom zemljom u susret Gospodinu.
Naše razmišljanje nastavimo u svom hodu. Živimo Njegovu prisutnost te prebirimo tiho u svom srcu Božju blizinu. Amen!

Uvod:

- Idemo u susret Božiću. Vrijeme Došašća nas na to pripravlja. Sva molitva i svaka sveta Misa nas vode u susret Kristu. Svaki susret s Kristom vodi nas sigurnim životom prema konačnom susretu, koji vodi u život s Njime, u vječnost.
- Čeznemo za onim koga čekamo, radujemo se osobi koju volimo. To je naš Spasitelj. Vrijeme došašća je zato radosno iščekivanje i svjesni hod vjere ususret Gospodinu čijem dolasku u čežnji otvaramo srce činom kajanja za grijehe. Zbog toga se i na početku ove svete Mise pokajmo i tražimo od Boga oproštenje i milost!

Molitva vjernika:

Gospodine, s pouzdanjem u tvoj dolazak i susret s tobom, upućujemo ove vapaje, kako bi srce otvorili za tebe. Pomolimo se:
- Otvori nam oči vjere da te prepoznamo u službi svetog Oca Benedikta XVI., pomozi našim biskupima i svećenicima, kojima si dao poslanje da te nama navještaju, svjedoče i u slavlju otajstava daruju: molimo te!
- Ulij nam čežnju da te iskreno upoznamo, zavolimo i svim srcem slijedimo u našem svagdanjem životu: molimo te!
- Utješi sve one koji pate za izgubljenom djecom, roditeljima ili prijateljima, kako bi u srcu doživjeli radost i utjehu vjere, molimo te!
- Daruj nam ustrajnost čekanja i traženja tvoga spasenja darovanog u otajstvima, molitvi i slušanju Riječi Božje, molimo te!
- Našim pokojnima udijeli radost susreta s tobom, koji si se rodio, umro i uskrsnuo za spasenje ljudi, molimo te!
Gospodine koji nam dolaziš, pripravi nam srce da te i u naše vrijeme sprema srca i živom vjerom prihvatimo i u svojim životom u vjerom svjedočimo. To te molimo koji si trajno s nama sada i u vijeke! Amen

Piše: Vinko kardinal Puljić
Izvor:
Katolički tjednik