II. nedjelja Došašća

 

Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.

 

Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

 

Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božićni himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje?!") jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.

 

 

ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

 

 

Stariji će se sjetiti da "kod nas ranije nije bilo toga vijenca". Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rahe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1883. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je, da se u došašću 1838. želeći pronaći način, kako bi svojim štićenicima došašće učinio što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac, koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga sa 24 svijeće: 19 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Svake godine u došašću obavljali su ovaj kratak obred. Kako se za vrijeme molitve na vijenac stavljala i palila po jedna svijeća, taj se trenutak počeo nazivati “pobožnost sa svijećama”. Oko 1851. Wichernovi su štićenici, drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenoga, počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Na kraju 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. Prvi se pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935., u crkvama blagoslivljali su se adventski vijenci, koji su se nosili kućama.
Simbolika adventskog vijenca
Četiri zapaljene svijeće na adventskom vijencu označavaju posljednju nedjelju došašća.
Adventski vijenac čine dva temeljna simbola - krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao . I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac stavljale su se tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta, koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća, znak je približavanja Božića.
 
 

PUT GOSPODNJI U POVIJESTI LJUDSKOJ

U današnjem evanđelju sv. Marko prikazuje djelovanje Ivana Krstitelja kao početak evanđelja o Isusu Kristu. Ivan zove na pripravljanje puta Gospodinu, propovijeda krst obraćenja i najavljuje dolazak Jačega koji će krštavati Duhom Svetim. Ovo evanđelje, zajedno s prvim i drugim čitanjem zove nas da budemo adventski narod u povijesnom svijetu kojemu je potreban preporod.

Prvo čitanje (Iz 40,1-11)

Ovim odlomkom počinje drugi dio Izaijine knjige koji sadrži propovijedi utjehe, namijenjene Izraelcima u babilonskom sužanjstvu. Isčitavajući povijesne prilike, prorok najavljuje okončanje sužanjstva i povratak u domovinu. Zove na radost ali i sprema za naporno razdoblje zajedničke obnove Izraela kao naroda Božjega. Ova proročka propovijed u današnjoj liturgiji poručuje da je Bog gospodar povijesti te da se njegov plan o spasenju ispunjava unatoč svim teškoćama.

Drugo čitanje (2 Pt 3,8-14)

Sveti pisac obraća se krštenicima prvoga stoljeća koji su umorni od čekanja Kristova drugog dolaska. Tumači da kod Boga ne vrijedi ljudsko poimanje vremena, jer gospodar vremena i povijesti odgađanjem Kristova drugog dolaska daje svima priliku za obraćenje. U povijesnom svijetu vjernici očekuju nova nebesa i novu zemlju gdje će prebivati pravednost. Svijetu je potrebna duhovna obnova.

Pripravljati put Gospodinu koji dolazi (Mk 1,1-8)

Prvo čitanje i evanđelje pozivaju na pripravljanje puta Gospodinu. Prorok tješitelj sužanja traži da put Gospodinu bude pripravljen u pustinji, a Ivan Krstitelj zove pokornike koji mu dolaze u pustinju da priprave put Gospodinu. U prvom slučaju riječ je o fizičkom putu kroz Sirsku pustinju kojom su se sužnji trebali vraćati u zemlju otaca a u drugom o putu kao slici moralnog hoda pred Bogom. Starozavjetni molitelj vapi: “O kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!” (Ps 119,5). Pogledajmo povijesni kontekst ove biblijske slike, da bismo je pravo razumjeli i primijenili na svoje vjerničko djelovanje u svijetu.

Prorok koji je oko god. 550. pr. Kr. bio pozvan na tješiteljsku službu među sunarodnjacima u babilonskom sužanjstvu znao je vrlo dobro da na putu od Babilonije do Svete zemlje postoji Sirska pustinja. Također je znao kako je babilonska vojska prisiljavala zarobljenike ili lokalno stanovništvo na pravljenje putova po kojima je ta vojska trebala prevoziti svoju opskrbninu, oružje i ratni plijen. Po Božjoj objavi i pomnom promatranju međunarodne političke situacije, ovaj je prorok uvidio da će kralj susjedne države Kir ubrzo osvojiti Babiloniju te dopustiti sužnjima različitog porijekla da se vrate u svoju domovinu. Oni isti agresori koji su nekoć zarobljene Židove tjerali da za njih prave ceste morat će uskoro sužnjima izgrađivati put za siguran povratak u domovinu. Zato su riječi ovoga proroka zvučale kao istinsko ohrabrenje sunarodnjacima u Babiloniji: “Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila” (Iz 40,3-5).

Kad su Židovi Aleksandrije oko 300 godina kasnije prevodili Izaijinu knjigu na grčki kako bi je čitali u svom bogoslužju riječi, znali su da su se sužnji vratili u domovinu pa su odlučili prorokovoj poruci dati novu nijansu značenja. Prorokov poziv “Glas viče: pripravite put Gospodinu kroz pustinju” prilagodili su u: “Glas viče u pustinji: pripravite put Gospodinu!” Ovim riječima prevoditelja Ivan Kristitelj potiče u današnjem evanđelju svoje povijesne slušatelje da priprave put Gospodinu koji dolazi, a sv. Marko njegovo djelovanje naziva početkom evanđelja o Isusu Kristu, Sinu Božjem. Hod kroz pustinju u vrijeme bijega iz Egipta ili povratka iz babilonskog sužanjstva bilo je vrijeme religioznog sazrijevanja, vrijeme doživljavanja i prihvaćanja ovisnosti o Bogu. Putovanje je postalo približavanje i povratak Bogu. Krstitelj je propovijedao hodočasnicima koji su mu se pridružili u pustom kraju na Jordanu, iščekujući s njime nastup kraljevstva Božjega. U znak spremnosti na vladavinu Božju priznavali su svoju grešnost i primali od Ivana pokorničko krštenje. Povlačeći se na kratko od svagdanjih poslova u pustinjsku osamu, imali su priliku za kritično vrednovanje svoga života, za razmišljanje i donošenje važnih životnih odluka. Ivan im svima propovijeda krst obraćenja te najavljuje dolazak Jačega koji će krštavati Duhom Svetim.

Ovo evanđelje i prva dva čitanja poručuju nam da mi kršćanski vjernici živimo u povijesnom svijetu kojemu je potrebna duhovna obnova. Stoga smo adventski narod koji se sprema za Kristov dolazak tako što odgovorno živi i djeluje u svijetu. Nastojimo svijet činiti područjem Božje prisutnosti i djelovanja. Pozvani smo da pripravljamo put Gospodnji u povijesnom svijetu, jer Gospodin dolazi. Taj dolazak Božji je utjeha i opomena. Dolazi Mesija s evanđeljem o ljubavi Božjoj i uskrsišenju Sina Božjega. Evanđelje koje je Isus Krist obuhvaća i križ poniznog služenja Bogu i bližnjima, križ koji je sastavni dio istinske ljubavi. U pustinji pojedinačnih srdaca i društva trebamo graditi put Gospodinu, ispunjati doline moralnih posrtaja i ravnati uzvisine ljudske umišljenosti. Krist dolazi kao svjetlost koja okončava neprijateljstva te stvara novo nebo i novu zemlju gdje prebiva Božja pravda i trajan mir.

Djelatnom ljubavlju i opraštanjem možemo kao pojedinci i zajednica pripravljati put Gospodinu. Dajući prednost potrebama drugih iznad naših potreba, poduzimajući ponizno prvi korak na putu pomirenja s drugima i drugačijima, gledajući u drugima lice Kristovo – pripravljamo put Gospodinu koji dolazi dok sami odgovorno živimo dar života. U tom smislu mi smo adventski narod. Divne li i stimulativne zadaće!

Pitanja za tiho razmišljanje: 1.) Imam li vremena za odlaske u duhovnu pustinju u kojoj mi Bog govori i iz koje me zove na životne zadatke? 2.) Pripravljam li put Bogu milosrđa, mira i pravde u mojoj obitelji, društvu i zemlji?

MOLITVA VJERNIKA

Svećenik:

Ohrabreni riječju Božjom koja nas uči da Bog ulazi u povijesni svijet te da sprema novo nebo i novu zemlju, uputimo svoje zajedničke prošnje.

Čitač:

- Za papu, biskupe i svećenike Crkve: da u vršenju svoje službe budu otvoreni poticajima Duha Svetoga i potrebama ljudi, molimo te…

- Za narode koji trpe od posljedica rata i socijalnih sukoba: da obnove međusobno povjerenje te u pravdi i miru rješavaju svoje probleme, molimo te…

- Za razdijeljene kršćane u današnjem svijetu: da budu glasnici i djelatnici Božje prisutnosti u povijesnom svijetu, molimo te…

- Za mlade koji stoje pred izborom svoga životnog puta: da im udijeliš volju i snagu za pošten život i odgovorno djelovanje, molimo te…

- Za ožalošćene, bolesne i nezaposlene: da im udijeliš životnu utjehu, molimo te…

- Za sve umiruće i one koji su ovih dana preminuli: da umiruće oslobodiš smrtnog straha a pokojnike obdariš vječnim svjetlom, molimo te…

Svećenik:

Svemogući Bože, pomozi nam da pripravljamo put Tebi u svojim srcima i svjedočimo tvoju prisutnost u svijetu svoga vremena, kako bi mir Kristov zavladao u našim srcima i u svijetu u kojem živimo. Po Kristu Gospodin našem.