Zvonimir

 

12. veljače

 

 

Ime Zvonimir najviše se povezuje s kraljem Dmitrom Zvonimirom. Na mnogo mjesta govori o "svetom kralju Zvominiru".

 

Dmitar Zvonimir

Izvor: Wikipedija


Kralj Hrvatske i Dalmacije
Vladavina
1075. - 1089.
Krunidba
8. listopada 1075. ili 1076.
Solin, Hrvatska

Supruga
Jelena Lijepa
Djeca
Radovan
Klaudija
Dinastija
Trpimirovići
Preminuo
1089.
okolica Knina, Hrvatska
Pokop
Crkva sv. Marije, Knin, Hrvatska

O Zvonimirovom podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV., iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena. Jedino je poznato iz jedne sudske presude iz Šibenika godine 1078., da se Zvonimirov ujak zvao Streza.
Zvonimir se u izvorima prvi put spominje godine 1070. kao ban i suvladar Petra Krešimira IV. Inače se pretpostavlja da je prvobitno vladao Slavonijom koju je, nepoznato je točno kada, dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je naime do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.). Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe). Povjesničar Ivo Goldstein pretpostavlja da se Zvonimirova vlast možda protezala čak i do Srijema.[3] Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi (ali oni još i više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu). Negdje poslije godine 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko godine 1064. Oni su to i učinili, a zauzvrat od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.
Sve to zasigurno je itekako utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom) što se u hrvatskoj historiografiji također tumači i kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom koja je tako ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik njegov nećak Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan Sv. Petra pod Borovima u Splitu.
Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slavcu. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir

Zvonimir je odmah po dolasku na vlast počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima.
Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. - 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.
U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate Gebizona i Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075.u Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.
Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.
Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.
Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.
Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.
Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije.
Legenda o smrti
Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Pretpostavka je da se vijest o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prvi put javila u Ugarsko-poljskoj kronici iz 13. stoljeća. Tamo se spominje hrvatski kralj Kazimir kojega je osvetio mađarski kralj. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća[30]. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća. Postoje 4 redakcije ovog djela: osnovna latinska redakcija, talijanski prijevod latinske redakcije (načinio 1601. god. benediktinac M. Orbini), prijevod prva 23 poglavlja na hrvatski (nepoznati autor), te prijevod hrvatske redakcije na latinski (preveo Marko Marulić, na molbu Splićanina Dmina Papalića).
Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatraži od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod "pet crkava". No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici su ga ubili.
Također, vijesti o nasilnoj smrti nalaze se u Historija salonitana maior iz 16. stoljeća, te Chronicom breve regni Croaciae Ivana Tomašića.
Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.
Nikola Radojčić i većina povjesničara poslije Drugog svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću. U recentnijoj literaturi javilo se mišljenje da je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Većeslava.
Prema "Historia salonitana maior", na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:
TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSSTI SRCU
I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO
Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije je prenešen u Solin.
U crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.

 

 Važno: Sveti Dimitrije Sijemski, đakon i mučenik, pogubljen je u Panoniji u rimskom gradiću Sirmiumu (današnja Srijemska Mitrovica) 9. travnja 304. godine. Relikvije su mu nakon smrti odnesene u Solun pa se od tada njegovo štovanje proširilo i na Istok. Od srijemskoga đakona postao vojnik i prokonzul Grčke, te domaći svetac. Uz sv. Dimitrija u katoličkom kalendaru često je dodano ime Zvonimir. A razlog je što se hrvatski kralj Zvonimir (1076.-1089.), "najkršćanskiji hrvatski vladar", zvao kršćanskim imenom Dmitar, Dimitrije. Ime Dimitrije dolazi iz imena Demetra, grčka božica plodnosti i zaštitnica poljodjelstva.

 
Zvonimir je muško ime, gotovo u potpunosti hrvatsko. Značenje imena dolazi od imperativa zvoni, zvoniti i mir. Zvonimir je vrlo popularno ime, među prvih sto muških imena u Hrvatskoj, gdje danas živi preko deset tisuća ovakih imenjaka.

Najviše osoba nazvanih Zvonimir rođeno je pedesetih godina prošlog stoljeća, a najmanje u novom tisućljeću. Relativno najveći broj osoba s imenom Zvonimir slavi rođendan 12. veljače. Rasprostranjenost

Većina osoba koje se zovu Zvonimir žitelji su Zagreba (ukupno preko dvije tisuće), Osijeka (preko petsto) te Splita (preko tristo). S obzirom na broj stanovnika, Zvonimir najčešće je ime među stanovnicima Velikog Bukovca gdje se svaki pedeseti stanovnik tako zove.

Nadimci: Zvonko, Zvone, Zvonkoš, Zvonica, Zvonic, Zvoniša, Zvonka, Zvonkec, Zvonkica, Zvonkic, Zvon, Mira, Mire, Miro, Mirica, Mirka, Mirko, Mirkec, Noka, Noko, Nokica, Nona, None, Noni, Nono, Nonko, Vonta, Zvona, Zvono, Zvoncek, Zvoncic, Zvoncina, Nonek, Zvonceta, Zvonkota; Vidi: Zvonimr