Sveti Benedikt, zaštitnik Europe (oko 480. – 21. ožujka 543.)

11. srpnja

 

Sveti Benedikt iz Nursije, rođen u talijanskoj Nursiji (Norcia), smatra se ocem zapadnog redovništva. I danas mnogi redovnici pripadaju kršćanskom vjerskom redu nazvanom po njemu - benediktincima.
Ideal redovničkog života iznio je u svojim pravilima. Umro je u mjestu Monte Cassino 21. ožujka 543., a budući da se smatra ocem zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. svecem zaštitnikom Europe. Njegov je blagdan 11. srpnja.

Naobrazbu stekao u Rimu, povlači se 497. u pećinu na litici u pustome kraju (ant. Sublaqueum, danas Subiaco), gdje živi kao pustinjak, okuplja učenike i na poticaj svoje sestre Skolastike piše Regulu. Odlazi 529, i s prvim sljedbenicima gradi u Campagni samostan Montecassino, koji postaje matična opatija novoga reda i središte vjerskoga života kroz nekoliko stoljeća. Njegovo Redovničko pravilo (Regula Monachorum; prolog i 73 poglavlja) prvi je zakonik redovništva na Zapadu koji ujedinjuje rim. prav. iskustvo (stabilitet, poslušnost) s kršćanskom askezom (moli i radi, ora et labora). Njegov je životopis napisao papa Grgur Veliki u svojim Dijalozima.

Zazivaju ga kod vrbanca, groznice, žučnih kamenaca, upala, bubrežnih bolesti, osipa, trovanja, napasti, čarolija, a zaštitnik je Europe, umirućih, redovnika, školske djece, studenata, zemljoradnika, farmera, speleologa, jamara, građevinskih inženjera, arhitekata, kotlara, služinčadi te mnogih gradova, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Blaškovec kod Svetog Ivana Zeline, Stupnik, Trebovec kod Ivanić-Grada, Mičevec kod Velike Gorice, Donji Mosti kod Kapele, Kloštar Podravski, Gornji Kraljevec kod Hrašćine, Hrastovljan kod Martijanca, Petrovsko, Svibovec Podravski kod Sračinca, Petrinja, Rovinj, Čajniče).
 

 



Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 543. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne
opatije Monte Cassino. To je mjesto koje će posjetitelj Italije rijetko kada zaobići jer na njemu se, osim svečeva groba, može još mnogo toga lijepa vidjeti, doznati i doživjeti. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran.
Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako: »Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke.
 

Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.« Pišući životopis sv. Benedikta sveti je Grgur imao pred očima više pouku i pobudu nego točno opisivanje svih podataka i zgoda toga života. On je bio uvjeren da je neobična pojava sv. Benedikta takva te više govori od suhih podataka koji bi se o njemu mogli nabrojiti. Mi ćemo ih i u ovome prikazu ipak sažeto nanizati, ali tko se želi upoznati sa sv. Benediktom u duhu sv. Grgura Velikog, taj neka posegne za svečevim životopisom iz pera benediktinca I. Herwegena, što je preveden i na hrvatski jezik. Benedikt se rodio oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti. Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala i Benediktova lektira o životu strogosti, samoće i pokore mnogih redovnika tamo daleko na Istoku. Svakako je Bog velikog patrijarha zapadnoga redovništva htio uzeti u svoju školu. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice treba da postanu crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba da je slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve. Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. Životopisci spominju da je kao samotnik osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio veoma odlučno. Svukao se i gol bacio u kupine, koje su ga dobrano izbole. Međutim, on će malo pomalo shvatiti da čovjek mora biti odlučan, a da ipak ne mora upotrebljavati uvijek najdrastičnija sredstva. U svojim će pravilima razviti posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit će jedna od značajki njegove duhovnosti. Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajednice bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. To je očit primjer do čega sve može dovesti opala stega jedne redovničke zajednice. Zato će Benedikt napisati kasnije svoje pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. Za to pravilo Pius Parsch piše da je »knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena«. Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malo pomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, »škola služenja Gospodinu«, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: »Moli i radi!« Walter Nigg sv. Benedikta naziva čovjekom koji izgrađuje. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Taj je grad Benedikt sagradio sa svojim najvjernijim učenicima na ruševinama neke stare utvrde u kojoj se nalazilo i jedno hramsko svetište. Taj monaški grad Benedikt je gradio prema jasno zacrtanom planu koji je obuhvaćao ne samo materijalno zdanje već i idealnu izgradnju redovničke zajednice. Ona je morala biti u sebi posve zbijena, ali i otvorena prema vani za sve zadatke i potrebe onoga vremena. Naš suvremenik, poznati teološki pisac Ladislav Boros, u svojoj knjizi Otvorenost duha piše o benediktincima ovako: »Oni su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu. Zato i postojanost na jednom mjestu sačinjava bit benediktinskoga reda. Kad je taj red nastajao, sav je svijet bio u pokretu. Valja si samo predstaviti stanje u prvoj polovini VI. stoljeća. Germanska su plemena provodila seobu velikoga stila. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa. Selili su se cijeli narodi. Kasna je antika postala nestalna, izvana je sve bilo rastrojeno, a iznutra bezsadržajno. U toj je situaciji Benedikt doviknuo: ’Stoj! Seobi naroda neka je kraj!’ On je taj svoj ’stoj!’ zaviknuo ne polemički, već po metodi svetaca koji mnogo ne govore već rade. On je još nešto rekao: ’Odložite mačeve!’ I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti. Benedikt je time upravio zov svemu Zapadu: kršćanima, kojima su carstvo i moć ispali iz ruku te koji su se kao Rimljani i Germani, kao carevi, kraljevi, vojskovođe, činovnici, časnici, ratnici i legionari prostodušno i čvrsto laćali mača. U taj je svijet surovosti Benedikt zaviknuo: ’Mir! Dolje oružje!’ Pretpostavka za stalnost na mjestu i život bez oružja bio je treći element benediktinskoga života: bratstvo rada i molitve. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac našega Zapada. Molitva je postala zajedničko slavlje. Ako u blagdanskom bogoslužju Crkve još i danas nalazimo hranu i snagu, onda to dugujemo Benediktu iz Norcije. Uz molitvu je sav prožet njome stajao i rad, zajednički bratski rad na polju. Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu. Ako se u daljnjim stoljećima pljačke, ropstva, iskorištavanja i osvajanja ipak mogao izgraditi kršćanski srednji vijek, jedan prostor u kojem su kršćani među sobom mogli živjeti kao braća, onda se to zbilo na temelju onakvoga načina života kakvim su živjeli benediktinci. I tako je sveti Benedikt iz Norcie postao ocem jednoga svetoga Zapada.« Benediktinsko je pravilo na Monte Cassinu postiglo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovu idealu svetosti. Ono očituje tako veličanstvenu životnu mudrost, zahvaćenost Bogom i ljubav prema Kristu da je kroz 1400 godina zahvatilo svojim duhom osim tolikih monaha i toliki broj kršćana. Benedikt je ipak bio uvjeren da njegovo pravilo nije zadnja riječ o redovništvu pa je ostavio otvorena vrata i drugim mogućnostima. One su se kroz povijest redovništva i ostvarivale.

No, od Benediktove mudrosti mogli su mnogo naučiti i svi kasniji osnivači novih redova. Smrt sv. Benedikta sv. Grgur ovako opisuje: »Dao se odnijeti u crkvu i svoje slabe udove naslonio je na ruke svojih učenika. Ondje ustade i ruke podiže prema nebu te izgovarajući riječi molitve, predade duh.« Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Njegovo je djelo prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj. Tko se želi upoznati više sa svetim Benediktom i njegovim djelom, a osobito njegovom prisutnošću u Hrvatskoj, neka posegne za tim vrijednim knjigama i neka ih čita pa će mnogo doznati i naučiti. Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: »Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!« Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. »Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima« (Pius Parsch). Danas, u doba razmahanog liturgijskog pokreta, u jeku liturgijske obnove, dobro je da idemo u liturgiji za onim duhom kojim odiše Pravilo sv. Benedikta. Ako od svakoga sveca možemo nešto naučiti, onda od sv. Benedikta možemo to na osobit način.

Dakle,
SVECI MJESECA - SRPANJ
1 Sveti Junipero Serra
1 Sveti Mutien-Marie Wiaux
2 Sveti Oton Bamberški
2 Sveti Bernardino Realino
3 Sveti Toma
3 Sveti Leon II
4 Sveta Elizabeta Portugalska
4 Sveta Berta iz Blangya
4 Sveti Ulrich
5 Sveti Ćiril i Metodije
5 Sveti Antun Marija Zaccaria
6 Sveta Marija Goretti
6 Blažena Marija Terezija Ledóchowska
7 Sveti Vilibald
7 Blaženi Benedikt XI
8 Sveti Akvila i Priscila
8 Sveti Kilian, Colman i Totnan
9 Blažena Marija Propetog Isusa Petković
9 Sveta Veronika Giuliani
9 Sveti gorkumski mučenici
10 Sveta Amalija
10 Blaženi damašćanski mučenici
11 Sveti Benedikt
11 Sveti Oliver Plunkett
12 Sveti Ivan Gualberto
12 Sveti Louis i Zélie Martin
12 Sveti Ignacio-Clemente Delgado Cebrián
13 Majka Božja Bistrička
13 Sveti Henrik
14 Sveti Kamilo de Lellis
14 Sveti Francisco Solano
15 Sveti Bonaventura
15 Sveti Vladimir
16 Gospa Karmelska
16 Sveta Marija Magdalena Postel
17 Sveti Aleksije
17 Sveta Jadviga
17 Blažene karmelićanke iz Compiègnea
18 Sveti Bruno, biskup Segnija
18 Sveti Frederik iz Utrechta
19 Sveta Justa i sveta Rufina
19 Blaženi Hermann iz Reichenaua
20 Sveti Ilija
20 Sveta Margareta
21 Sveti Lovro iz Brindisija
21 Sveti Danijel prorok
22 Sveta Marija Magdalena
22 Sveti Apolinar
23 Sveta Brigita
23 Sveti Liborije (Liberan)
24 Sveta Kristina
24 Sveti Ivan Kasijan
25 Sveti Jakov stariji
25 Blaženi Toma Kempenac
26 Sveti Ana i Joakim
26 Blaženi Titus Brandsma
27 Sveti mučenici iz Córdobe
27 Sveti Klement Ohridski
28 Sveti Nazarije i Celzo
28 Sveti Viktor
29 Sveta Marta
29 Blaženi Urban II
30 Sveti Petar Krizolog
30 Sveti Abdon i Senen
31 Sveti Ignacije Loyola
31 Sveti Giustino de Jacobis

DEKANAT
Jastrebarski dekanat
Pastoralni dekanatski kalendar
O ŽUPI
Povijest župe
Župa danas
Župna crkva
Župni ured
Župna crkva - brošura
O svetom Nikoli
Svećenici iz našeg kraja
Sestre milosrdnice
Raspored svetih misa
Župni oglasi
Hodočašća
ZAJEDNICE
Zbor mladih
Crkveni zbor
Ministranti
Župno ekonomsko vijeće
Župno pastoralno vijeće
Župni Caritas
Obiteljska zajednica
Liturgijska zajednica
Zajednica mladih
Ministrantska zajednica
Duhovni kutak
Misao dana
Putnik
Udruga svetog Vinka Paulskog
LINKOVI
Glas Koncila
Veritas
Zagrebačka nadbiskupija
Hrvatski Caritas
Hrvatska biskupska konferencija
Hrvatski katolički radio
Molitvenik
Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani
Sveti Benedikt - 11. srpanj

Sveti Benedikt
Sveti Benedikt je osnivač benediktinskog reda, „otac zapadnog redovništva“ i velikan zapadnoeuropske kršćanske kulture. Rođen je oko 480. u talijanskom gradu Norciji (Umbrija). Mladi rimski patricij stekao je naobrazbu u Rimu, povukao se 497. u pećinu na litici u pustom kraju (danas Subiaco, Lazio), gdje je živio kao pustinjak i okupljao učenike. Prema legendi tamo mu je hranu donosio pitomi gavran. Sa svojim sljedbenicima oko 529. osnovao je i sagradio u Campagni samostan Monte Cassino, matičnu opatiju novog reda i središte vjerskog života kroz nekoliko stoljeća. Proučio je redovničko pravilo svetog Bazilija Velikog i na poticaj svoje sestre blizanke, Skolastike, napisao Redovnička pravila, prvi zakonik redovništva na Zapadu, koji je ujedinio rimsko pravno iskustvo (stabilnost, poslušnost) s kršćanskom pobožnošću (molitva) i praktičnim ciljevima (znanost, umjetnost, pismenost, poljodjelstvo, zanatstvo). Krilatica svetog Benedikta glasi: „Ora et labora! Moli i radi!“ Poznato je i njegovo drugo geslo: „Odložite mačeve!" Svojim zajednicama kao glavno pravilo dao je ovaj program: "Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!" Zbog toga je benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. U tadašnjem svijetu, uzburkanom seobom naroda i vojnim pohodima, utemeljio je Europu rada i mira. Posjedovao je dar proroštva i čitanja savjesti. Preminuo je 21. ožujka 547. u Monte Cassinu (danas provincija Frosinone, Lazio). Njegov životopis napisao je papa Grgur Veliki u drugoj knjizi svojih Dijaloga, a svetim ga je 1220. proglasio papa Honorije III. Papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. zaštitnikom Europe.

Dakle, njegovi benediktinci najstariji su katolički monaški red. Sve do XIII. stoljeća imali su izuzetno važnu ulogu u promicanju zapadnog kršćanstva. Iz benediktinskoga reda razvili su se mnogi drugi redovi i kongregacije (kamaldolezi, silvestrinci, valombrozi, cisterciti, trapisti). Danas red postoji kao unija 21 samostalnih samostanskih kongregacija te ima oko 200 samostana i opatija s oko 8 tisuća članova na svim kontinentima. Ženski red benediktinki osnovala je Benediktova sestra Skolastika. Danas benediktinke djeluju u oko 840 samostana s približno 16 tisuća redovnica u oko 60 kongregacija i federacija. Prvi benediktinci u Hrvatskoj javljaju se IX. stoljeću (samostan u Rižinicama kod Solina, koji je 852. osnovao knez Trpimir, samostani u Karinu, na Visu). Njihov doprinos Crkvi u Hrvata, hrvatskoj kulturi, znanosti, umjetnosti i školstvu bio je izuzetno značajan. U Hrvatskoj danas djeluje osam ženskih benediktinskih zajednica (Pag, Cres, Hvar, Rab, Trogir, Krk, Zadar, Šibenik), a godine 1996. ujedinile su se u hrvatsku Federaciju benediktinskih koludrica "Blaženog Alojzija Stepinca". Godine 1965. obnovljen je i otvoren muški benediktinski samostan svetog Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona (otok Pašman).