Sveti Hermagor (Mohor)

11. srpnja

POČECI KRŠĆANSTVA U PANONIJI


„I u Panoniji su počeci kršćanstva isprepleteni s raznim tradicijama i legendama. Tako jedna legenda tvrdi da je sv. Klement Rimski treći nasljednik apostola Petra na rimskoj biskupskoj stolici, osnovao crkvene općine u Mursi, Singidiumu i Sardici. Druga legenda tvrdi da su Pavlovi učenici Tito i Herma bili biskupi u Iliriku. Neki smatraju da je sv. Marko Evanđelist propovijedao u Iliriku i utemeljio biskupiju u Akvileji, koju je povjerio Hermagori (Mohoru). Sv. Kornelije i Marcel, koji se spominju u starom rimskom kanonu, bili su rodom iz Siscije.
Djelovanje apostola Pavla u Iliriku ne potvrđuju povijesni izvori. On doduše tvrdi da je „od Jeruzalema i naokolo do Ilirika potpuno izvršio dužnost propovijedanja radosne vijesti o Kristu“ (Rim 15, 19), ali nije sigurno da li se Ilirik u toj tvrdnji ima shvatiti uključivo ili isključivo. Sigurno je međutim da je Pavao boravio u Solunu, dakle na granici Ilirika, ali nije sigurno da je propovijedao u Iliriku.“
Pojava kršćanstva
Rimljani na osvojenim teritorijima grade svoje vlastite gradove, šire svoju kulturu, jezik, religiju. Vojnici u Panoniju dolaze uglavnom s istočnog dijela carstva donoseći sa sobom svoja božanstva i svoje kultove (svakako znamo da među vojnicima bilo je mnogo sljedbenika Mitre, perzijskog „nepobjedivog“ božanstva sunca, čiji je monoteistički kult kasnije bila povoljna okolnost za prihvaćanje vjere u Krista). No, osim njih novi naseljenici su i trgovci, obrtnici, poduzetnici, administratori iz cijeloga carstva koji isto imaju svoje religije. Ta pokretljivost svakako je pomogla pojavljivanju kršćanstva na našim područjima.
Za vrijeme dinastije Severus u Panoniju dolazi velik broj naseljenika s istoka. Pretpostavljajući među njima je bilo i dosta židova (u Intercisi i Brigetiji našli su ostatke sinagoge) od kojih nekoliko njih već moglo pripadati novoj religiji, kršćanstvu. No, vjerojatno kršćana je bilo i među drugim istočnjacima i grcima. Povijesna vrela kršćane prije III. stoljeća ne spominju u Panoniji, iako nesumnjivo, kršćana u našim krajevima bilo i prije. „ Euzebije Cezarejski i Tertulijan izrijekom spominju vojnike kršćane iz elitne Dvanaeste legije, koja se pod zapovjedništvom cara Marka Aurelija istaknula u borbama s germanskim Kvadima u Podunavlju (174).“
Gradovi
Tek u III. stoljeću se spominju u Panoniji gradovi koji imaju biskupska sjedišta kao što su Srijemska Mitrovica (Sirmium), Sisak (Siscia), Vinkovci (Cibalae) i Osijek (Mursa). Razvitak kršćanstva je bilo bitno vezan uz urbanizaciju. Kršćani kao došljaci živjeli su u gradovima i govori latinskim jezikom. U gradovima nastaju prve kršćanske zajednice te njihov predstojnik postaje biskupom – što znači da je svaki grad imao svoga biskupa – svaki grad gdje su bili prisutni kršćani funkcionirao je i kao biskupija. „Biskupi u većim gradovima, tj. u glavnom gradu – metropolis su na čelu pokrajine i zovu se exarhos pokrajine, tj. biskup metropole (v. c. 9 D. 65). U selima i malim gradovima su prezbiteri, a u gradovima biskupi. U gradu gdje nije bilo biskupa, ne može se postaviti biskupa, osim ako je grad postao velik (cn. 6).“
Izvan novonastalih rimskih gradova na „selima“ živjeli su raznorazna uglavnom keltska plemena. Romanizacija tih plemena išlo je vrlo sporo – oni zadržavajući svoje jezike i svoju kulturu nisu mogli doći u dodir s kršćanstvom koja je bila prisutna jedino u gradovima i na latinskom jeziku. Kršćani su ih smatrali poganima, a ta riječ upravo dolazi od latinskog riječi pagos koja u prijevodu znači selo. Romanizacija će se završiti tek poslije 313. i to već u ime kršćanstva.
Inkulturalizacija
Kršćani kao ostali naseljenici bitno su vezani uz rimsku kulturu i gradove. Po načinu života ne ističu s ničim. Inkulturizacija kršćanstva bila je prisutna na svim područjima svakodnevnog života: raznorazni simboli, načini sahranjivanja i grobovi, građevinarstvo, glazba i dr. „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina.” Kršćani se „otkrivaju“ tek u progonima, kad od njih traže da žrtvuju drugim bogovima.


PROGON KRŠĆANA U PANONIJI
Progon kršćana
Vrijeme „Pax Romana“ je vrijeme društvene stabilnosti, što između ostalog, potpomaže napredovanje i razvitak kršćanstva. „Rimljani su bili tolerantni prema različitim religijskim sustavima. Dok se religija nije bavila politikom ili prijetila vlasti bila je dopuštena. Ispočetka su tolerirali kršćanstvo jer su mislili da je židovska sekta. Prvi progoni kršćana započeli su od Židova, o čemu svjedoče Djela apostolska. Poneki su od tih progona bili uvjetovani zavišću, jer su mnogi prihvaćali kršćanstvo, drugi zbog toga što su vjerovali da bogohule vjerujući u Isusa za Boga.
Prvi veliki progon ipak je počeo od Rimljana pod Neronom i trajao je četiri godine. Drugi su rimski carevi također progonili kršćane; Domicijan, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio, Marko Aurelije... Progon se nije odvijao samo u Rimu, nego i u ostalim dijelovima carstva: u Galiji, Egiptu, Palestini, Maloj Aziji. Ponekad je progon započinjao jer se mislilo da kršćani čine kriminalne i amoralne radnje, ipak mnogi od tih progona uvjetovani su zavišću, predrasudama ili jednostavno netrpeljivošću. Progoni nisu bili svugdje i cijelo vrijeme. Važno je primijetiti da progoni nisu zaustavili širenje kršćanstva, nego naprotiv, u tom je smislu znakovita Tertulijanova izreka; ''Krv mučenika - sjeme učenika!''”
Pošto su kršćani s preziranjem odgurnuli drevne običaje i pošto su idolopoklonstvo odbacili kao oblik spiritualne vladavine i autoriteta, na sebe su navukli opću omrazu rimskih imperatora. Progon kršćana se počinje odvijati službeno; na državnoj razini. Da bi se kršćani otkrili i smaknuli carevi izdaju protiv njih edikte, državne zakone – cilj im je iskorijeniti kršćanstvo. Car Decije (249-251) uveo je zakon o obaveznom žrtvovanju bogovima i to svim stanovnicima rimskog carstva, a uspostavio je i komisije koji bi nadzirali žrtvovanje s ciljem da se kršćani otkriju. Pod carom Dijaklecianom (284-305) progon kršćana dostiže svoj vrhunac - kršćane su ubijali, stavljeni na muke, osuđivanli na zatvor ili prinudni rad u rudnicima. Razaraju se svi oratoriji, pale se crkvene knjige, zabranjena su bogoslužna okupljanja… Na Dioklecijana veliki uticaj je imao njegov suvladar na istoku Galerije, tako da je u periodu 303 i 304 godine objavio četiri edikta protiv kršćana.   
Srijemska- panonska metropolija
„Panonija je od polovine trećeg stoljeća bila od najvažnijih pokrajina u rimskoj državi. Syrmij (Mitrovica) bio je u to vrijeme prijestolnicom careva, često boravištem augusta. No, na  veću slavu nego svojim careva i biskupima zadobi panonija u crkvenoj povijesti po nebrojenim svojim mučenicima u progonstvu Diokleciana i njegovih nasljednika. S čašću ih spominje Eusebije i sv. Jeronim, bilježe koledari i martylogiji počevši od četvrtog vijeka, pjeva ih kršćanski pjesnik Prudentije. Ipak o većini njih nisu bila napisana nikakva akta, nego im se spomen očuvala u liturgiji pojedinih crkvi i biskupija, te u nadgrobnim natpisima. Iz ovih izvora su kasnije sastavljeni katalozi mučenika za pojedine crkvene pokrajine. Za Panoniju najznačajniji martylogiji su: Catalogus Philocalus (336-354), Jeronimov martyrologij, Martyrologium romanum vetus i dr.
U razdoblju progona kršćana, osobito za cara Dioklecijana, mnogi su kršćani Panonije bili pogubljeni zbog svoje vjere. Na ovim našim krajevima pored crkvenog vrhovnika solinskog metropolita nesumnjivo je najugledniji biskup bio srijemski metropolita. Točno odjeći granice njegove jurisdikcije nije moguće ipak zacijelo je obuhvaćala čitavu Donju Panoniju i Gornju Moesiju – od prilike današnji krajevi između Save i Drave, sjeverni dio Bosne, gotovo čitava današnja Srbija, te sjeverno-istočni dijelovi današnjega carstva bugarskog. To je bitno za nas jer „pod srijemskim mučenicima ne razumijemo samo one, koji su mučeni u gradu Syrmiji, nego sve, koji su svoju krv prolili u području stare srijemsko-panonske metropolije.“
U Dioklecijanovom progonstvu trebamo razlikovati dva perioda. Prva je do njegovog odreknuća carskog prijestolja kad padoše u Srijemu i u Panoniji sv. Montan singidunuski svećenik sa svojom ženom Maksimom, sv.Irenej i njegov đakon Demetrije, sv. Polion i okruglo još oko 40 mučenika od kojeg se ističu; sedam kršćanskih djevojaka, časnik Urzicin, vrtlar Sinerot, lektor Hermogen i pet fruškugorskih kipara: „Budući da su odbili klesati kip rimskog boga zdravlja Eskalupa, pet kršćanskih kipara koji su radili u fruškogorskim kamenolomima – Klaudije, Kastorije, Simfronije, Nikostrat i Simplije – bili su po naredbi cara Dioklecijana živi zatvoreni u olovne sanduke i bačeni u Dunav.“
 Drugi period traje još nekoliko godina pod Dioklecijanovim nasljednikom na Istoku Galerijem. Iz tog razdoblja imamo čitavu plejadu mučenika na čelu im je bio sv.Kirin biskup u Sisku i sv. Synerotes, pustinjak u Syrmiju. „sv. Kvirin je postojano odbijao prinijeti žrtvu poganskom božanstvu, zbog čega je bio osuđen na smrt i s kamenom o vratu potopljen u rijeci kod Sabarije (Szombathely u Mađarskoj). Uspomeni na tog mučenika podsjeća nas danas mjesto Kirin, kao i brojne crkve njegova imena i vrlo rašireno krsno ime Kirin oko rijeke Kupe i Save.
Među panonskim mučenicima spominju se još ova imena: sv. Hermagoros ili Hermogenes (Mogor ili Mohor), sv. Fortunat, sv. Donat i sv. Anastazija (Stošija).
Za vrijeme seobe naroda tijekom VII. st. bila su tjelesa srijemskih mučenika prenesena u Italiju, tijelo sv. Anastazije je dospjelo do Carigrada, a tijelo sv. Hermagora u Akvileju. Tijela sv. Kvirina i petorice fruškogorskih kipara prenesena u Rim, a glava sv, Donata u Furlaniju (sjeveroistočna Italija).