Sveti Martin - biskup (315. - ?)

11. studenoga

Sveti Martin je prvi svetac koji nije bio mučenik. Rođen je kao sin rimskog tribuna u današnjoj Mađarskoj 315. godine. Protiv svoje volje postaje vojnik, po želji oca i iz tog razdoblja imamo zgodu kada siromahu daje dio svoga plašta jer kod sebe nije imao novaca. Iduće je noći usnio Krista zaogrnuta njegovom polovicom plašta koji mu je rekao: "Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin". Završivši vojnu služnu Martin je zaređen za egzorcista i za kršćanstvo pridobiva svoju majku. Odlazi u Milano i žestoko se bori protiv arijanske hereze koja niječe Kristovu istobitnost s Ocem. Martin biva protjeran iz Milana nakon čega se povlači u kontemplativni život. Godine 370. je posvećen za biskupa Turona.

Uvijek je bio bliz siromašnima i progonjenima zbog čega se u 27 godina biskupstva suočava sa brojnim progonima i pritiscima. Život je posvetio brizi oko jedinstva Crkve i skrbi za najpotrebnije. Siromašan, skroman i blag ušao je u nebo nakon bitke za Božju stvar koju je vodio cijeloga života.

Velika popularnost u srednjovjekovnom kršćanstvu povezala ga je s mnogim običajima i narodnom tradicijom (Martinje, krštenje mošta, pečenje martinjske guske), a i mjesec studeni kod nas je po njemu nazvan “Martinšćak”. Zazivaju ga protiv alkoholizma i siromaštva, a zaštitnik je Francuske, Gradišća, prosjaka, vojnika, krojača, liječenih alkoholičara, hotelijera, gostioničara, vinara, vinogradara, konjanika, konjice, konjičkih natjecanja, jahača, konja, gusaka te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.

Jedan je od naših najomiljenijih svetaca o čemu svjedoči i broj hrvatskih naselja, župa, crkava i kapela koje su mu posvećene i naselja koja su po njemu nazvana: Pisarovinska Jamnica, Sveti Martin pod Okićem, Šćitarjevo kod Velike Gorice, Dugo Selo, Prozorje kod Dugog Sela, Zagreb-Vlaška ulica, Privlaka, Bošnjaci, Beli Manastir, Batina u Baranji, Strizivojna, Čepinski Martinci, Podravski Podgajci kod Donjeg Miholjca, Martin kod Našica, Lovčić kod Brodskog Stupnika, Požeški Brestovac, Velika Trnovitica, Virje, Breznički Hum, Donja Voća, Martijanec, Varaždinske Toplice, Sveti Martin na Muri i Podturen u Međimurju, Martinska Ves, Hrnetić kod Karlovca, Brušane kod Gospića, Grižane u Vinodolu, Beram kod Pazina, Dolenja Vas kod Lupoglava, Ližnjan, Sveti Martin kod Svete Nedelje u Istri, Sveti Lovreč, Tar kod Poreča, Vrsar, Momjan kod Buja, Mošćenička Draga, Martinšćica na Cresu, Ustrine na Cresu, Mali Lošinj, Ljubač kod Ražanca, Dračevac Ninski kod Poličnika, Pridraga kod Novigrada, Donji Lepuri kod Benkovca, Povljana, Mratovo kod Promine, Tisno-Ivinj, Moseć kod Ružića, Lećevica, Vranjic kod Solina, Gornji Primorski Dolac, Donji Dolac kod Omiša, Ruda kod Otoka, Donje Selo na Šolti, Split, Podstrana, Sumartin na Braču, Žrnovo na Korčuli, Žuljana na Pelješcu, Bučići kod Novog Travnika, Gakovo kod Sombora, Gajdobra kod Bačke Palanke, Karavukovo kod Odžaka.

Opširnije za ljubitelje biografija:

Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela »novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«.
Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili u carsku gardu i tako je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova života kad se usred cice zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnuo san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život. Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. I takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku jer pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu.

Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kuci u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila žilava duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći svojski vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome samostanu Ligug.
Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez biskupa, pozvali su ga u taj grad da izlijeći jednoga bolesnika. On je došao, ali mu tada priopćiše da je taj bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga pastira, koja je potrebna njegove pomoći. I bio je izabran za biskupa Turona te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne biskupije.
Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije medu Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u cisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima siromašnima, uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima klera. I tako je 27 godina biskupskoga života sv. Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima svake vrste.


Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane svečeva života: »Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braci da je blizu rastavljanje njegova tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je, naime, te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći uspostaviti mir, makar i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slučaja krene na put. Držao je da će biti odličan završetak njegovih kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi. Boraveći, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile, i pozvavši bracu, upozori da se već raspada. Nastane tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: ’Zašto nas, Oče, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoje su nagrade spasenje pa odgođene neće biti umanjene; radije se smiluj nama koje ostavljaš.’

Ganut tim plačem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrđa, kaže se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom riječju govorio: ’Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja!’ O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladivi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša tijelu, rekao je: ’Pustite, braco, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.’ Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji davao. Reče: ’Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahama.’
S tom rijeci duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.«