Sveti Juraj u Trnju  1700. - 1783.

 

Izdanje:

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 034.  - 048.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

 

6. ŽUPA SVETI JURAJ U TRNJU OD 1700. - 1783. GODINE

a)     Političke, gospodarske i vjerske prilike

Markiz de Prye nije dugo upravljao Međimurjem. Budući da dvorskoj komori u Grazu nije mogao isplatiti ugovoreni iznos, morao je vratiti Međimurje 1702. godine komori za istu cijenu za koju ga je prije 7 godina kupio. Hrvatska se bojala da bi sada Međimurje moglo pripasti Štajerskoj vojvodini, koja je prije sto godina stekla u Hrvatskoj velik dio posjeda između Drave i Save, stvorivši od toga Slavonsku ili "Vindsku" krajinu, u kojoj nisu vladali hrvatski banovi, već štajerski baruni. Hrvatski je sabor zbog toga tražio da se Međimurje oduzme dvorskoj komori u Grazu i podloži upravi i zakonima hrvatskog kraljevstva. Da bi barem djelomice udovoljio tim zahtjevima, car Karlo III. odlučio je Međimurje dati u zakup nekom hrvatskom plemiću. Tako je 1715. godine Međimurje dano u zakup Ivanu Čikulinu i to na određen broj godina. Obitelj Čikulin potjecala je iz Italije, a postala je upravitelj imanja Zrinskih u Hrvatskom primorju. Bili su gospodari i imanja Susedgrad kraj Zagreba. Već nakon zaplijene posjeda Zrinskih Čikulini su tražili da se ostvare njihova prava na neke posjede Zrinskih. Kako tada to nije bilo ostvareno, car se ovim zakupom htio odužiti Čikulinima prepustivši im kroz nekoliko godina dohotke s posjeda Zrinskih u Međimurju (Karlo III.   (umro 1740.)  imao je kćer Mariju Tereziju. Nakon njegove smrti izumrla je muška grana Habsburgovaca, pa je prijestolje po tzv. pragmatičkoj  sankciji pripalo njegovoj  kćeri  Mariji Tereziji (1740. - 1780.).

Grof Ivan Čukulin posjedovao je Međimurje vrlo kratko vrijeme jer je car Karlo III. već 1719. godine Međimurje poklonio Mihalju Ivanu Althanu i njegovoj supruzi Ani Pignatellv. Grofovi Althan bili su porijeklom iz Češke. Zbog Althanovih vojničkih zasluga u tzv. „ratu za španjolsku baštinu", kada su na španjolsko prijestolje pretendirali Karlo III. i francuski kralj Ljudevit XIV, car mu je za učinjene usluge darovao Međimurje kao imanje kraljevske komore (F. Rački, Isprave o uroti bana Petra Zrinskoga i kneza Frane Frankopana (Zagreb, 1873.) 278; R. Horvat, nav. dj. 184-186.).

Početkom 18. stoljeća Međimurje izlazi iz tužnog razdoblja svoje povijesti. Rane doduše zacjeljuju, ali se posljedice još uvi jek osjećaju. Nastupilo je naime razdoblje mira i sveopće obnove. Turska opasnost i pljačkaški pohodi carskih vojska su prestali. Međimurje osjeća potrebu za radošću i vedrinom. Nastupa vrijeme barokizacije mnogih dotadašnjih gotičkih crkava. Inventar koji je nestao za vrijeme reformacije upotpunjuje se novim. Kanonske vizitacije spominju da su mnoge crkve one zidane kao i one drvene, popravljene i pobijeljene. Kao da se nakon teškog i mračnog razdoblja osjećala potreba za svjetlom, svjetlijim i prostranijim crkvama. Crkve se šire, što je znak da se broj stanovnika Međimurja povećao.

Još koncem 17. stoljeća gotovo jedna trećina međimurskih crkava bila je građena od drveta. Temelji su obično bili zidani. Pod je obično bio popločen opekama, ali ima primjera da je kao pod služila i nabita zemlja. Drveno pjevalište ili kor još se dugo zadržalo. Krov je obično bio pokriven sindrom. Sada nastupa novo razdoblje i u graditeljstvu što je opet znak poboljšanog materijalnog blagostanja Međimuraca. Tako se u drugoj polovici 18. stoljeća podižu zidane građevine i crkve. Ali zvonici su još uvijek pokriveni obojenom sindrom. Dotadašnje se gotičke crkve barokiziraju, a drvene nestaju (Drvene se crkve spominju: Gornji Mihaljevec do 1690, G. Vidovec do 1747., Donji Kraljevec do 1748., Dekanovec i Kotoriba do 1760., Vratišinec i Legrad do 1768. godine. Usp. A. Horvat, nav. dj. 85.-90.).

U to vrijeme podignuto je dvadesetak crkava baroknog karaktera. Ovakva bujna građevinska djelatnost može se usporediti s onom u Slavoniji i u susjednim austrijskim i mađarskim pokrajinama. Prestanak gotovo dvjestogodišnjeg ratovanja posebice se odrazio na stanovništvo koje se sada u mirnijim prilika­ma naglo povećavalo. Vizitatori bekšinskog arhiđakonata bilježe već u 18. stoljeću i kasnije u 19. da su crkve u Međimurju premalene. Zbog toga se u mnogim crkvama nadograđuju pokrajnje kapele i produljuju crkvene lađe. Zbog tako povoljnog društvenog razvoja Međimurja i povećanja stanovništva bilo je potrebno osnovati nove župe. Zalaganjem zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca bio je u Međimurju osnovan čitav niz novih župa. Tako su 1789. godine osnovane župe u Gornjem Mihaljevcu, Vratišincu, Goričanu, Kotoribi, Sv. Mariji na Muri, Čakovcu i u Macincu (kao lokalna kapelanija). Čakovec je tek tada dobio župu koju su preuzeli franjevci pošto je u Mihovljanu bila ukinuta stara župa sv. Mihovila Arkanđela, koju su do tada vodili svjetovni svećenici. Godinu dana kasnije, 1790, osnovane su župe u Dekanovcu, Draškovcu i Donjoj Dubravi.

Većina župa bila je podignuta iz fonda vjerozakonske zaklade koja je postala patron tih župa (Pripreme za odvajanje pojedinih filijala u župne crkve tekle su negdje brže, a negdje sporije. Tako je najveća međimurska crkva u Kotoribi čekala punih 20 godina dok nije bila uzdignuta, na čast župne crkve Čitavo to vrijeme bila je kapela župne crkve u D. Vidovcu).

Tijekom 18. stoljeća podignute su ove župne crkve: Belica, Čakovec, Dekanovec, D. Dubrava, D. Vidovec, Draškovec (crkva s dva tornja što je rijedak slučaj u sjevernoj Hrvatskoj), Goričan, G. Mihaljevec, Kotoriba, Legrad, Prelog, Sv. Marija na Muri, Sv. Juraj na Bregu, Sv. Juraj u Trnju i Vratišinec. Podignute su i kapele: D. Kraljevec, G. Vidovec, Kapelšćak, Mursko Središće, Raskrižje (druga po veličini crkva u Međimurju), Novo Selo (Sv. Rok), Sv. Križ. Poseban vizualni ugođaj predstavljaju zvonici međimurskih crkava. Oni snažno dominiraju svojim vertikalama nad ravnicom i nad prizemnim ili jednokatnim stambenim zgradama. Danas djeluju kao vitke nebeske antene. Oko proštenjarskih crkava gradili su se slikoviti cintori (Nedelišće, Sv. Juraj na Bregu, Sv. Križ).

Unutarnjosti mnogih crkava tog razdoblja bile su obogaćene raznim bogoštovnim predmetima, a posebice pokrajnjim oltarima koje su podizale razne bratovštine na svoj trošak. To su bile ustanove svjetovnjaka ili laika, koje su, kao i u drugim evropskim katoličkim zemljama, odigrale značajnu ulogu u kulturnom, i društvenom životu. Bratovštine su vodile brigu o bolesnicima, siromašnima i napuštenima, a brinule su se i za pokop kako svojih članova tako i onih najsiromašnijih. Često su podizale i uzdržavale crkve, kapele i oltare. U Međimurju su takve bratovštine bile osnivane u gotovo svim župama, a postojale su i u najzabitnijim selima. Po kanonskim vizitacijama, postojale su u 18. stoljeću ove bratovštine: Sv. Josipa zaštitnika umirućih (Štrigova i Sv. Juraj na Bregu 1716. godine). Kršćanskog nauka (Nedelišće, Prelog 1718. godine). Kršćanskog nauka pod zaštitom sv. Barbare (Belica), Sv. Benedikta (D. Vidovec), Blažene Dj. Marije (M. Subotica, Podturen), Blažene Dj. Marije (Sveti Juraj u Trnju, gdje je podignut i novi oltar 1720. godine), Blažene Dj. Marije Snježne (Sv. Martin na Muri), Sv. Barbare (Štrigova) i Sv. Mihaela Arkanđela (Mihovljan). Slične bratovštine utemeljene su 1747. i 1768. godine i u drugim međimurskim župama, pri čemu prednjače bratovštine kršćanskog nauka pod zaštitom B. Dj. Marije (Nedelišce, Prelog, Selnica) što dokazuje da su Međi­murci bili i da su ostali i danas veliki štovatelji Blažene Djevice Marije. U tim su se bratovštinama sačuvali mjesni narodni običaji, o čemu svjedoče i neki spomenici napisani hrvatskim kajkavskim jezikom (Tako bakrorez  koji  se sačuvao u Sv. Martinu na Muri prikazuje vedutu  mjesta s crkvom, procesijom i pukom u narodnoj nošnji, što je  dokaz  postojanja  narodnog  duha  na  krajnjoj  periferiji  hrvatskog sjevera. Vidi A. Horvat, nav. dj. 77.-85.). Mnoge od tih ustanova bile su ukinute 1783. godine za vrijeme jozefinizma, razdoblja koje nije pogodovalo bratovštinama.

b)     Razvoj župe, gradnja i posveta nove župne crkve

Zagrebački kanonik Ivan Leskovar posjetio je župu Sv. Juraj u Trnju 1701. g, koja se u kanonskim vizitacijama naziva ,,Ecclesia Parochialis S. Georgii Militis et Martyris in Spinis aliter in Tfulrninczv" (K. v. 1701, 509. Naziv „Turninczv" je pogrešan. Župa se već 1501. godine  spominje pod imenom ,,Thwrnyncz" (Trninc). Slovo ,,w" neki su kasnije čitali  kao  ,,u",  pa je zbog toga došlo do pogrešnog čitanja „Turninc" umjesto „Trnine". Zato su neki autori sjedište župe „Turnišće" (Podturen) pogrešno smještali u „Turnince" ili navodno u Sv. Juraj u Trnju. Usp. A. Horvat, 91 - 145; Liber memorabilium. I. 6.).

Stanje u župi bilo je uglavnom isto kao i prigodom prijašnje kanonske vizitacije učinjene prije tri godine. Vizitator Ivan Mužinić obavio je 1716. godine kanonsku vizitaciju bekšinskog arhiđakonata, a župu Sv. Juraj u Trnju je posjetio 8. svibnja. On donosi popis sela koja su spadala pod župu i uz već spomenute filijale: Goričan, Hodošan, Palinovec, Turčišće, D. Hrašcan i Pustakovec, spominje i Dvorišće što znači da je nekadašnji grofovski posjed koji se spominje u popisu zaplijenjenih imanja grofova Zrinskih, i kasnije u k. v. 1698. g kao filijala sa 4 obitelji proširio i dobio nove stanovnike. Ta se činjenica poklapa s činjenicom stalnog porasta broja župljana (K. v. 1698, 247. u popisu obveznika lukna spominju se prezime­na stanovnika Dvorišća: Valjar, Gregorić, Mlinar i Lepen).

Zanimljivo je da su tada na području župe postojale i plemićke kurije (dvorci ili kuće plemića) i to: Zmajlović u Donjem Pustakovcu, Ana Baxaj udovica Franje Falušija u Palinovcu i Ivan Pulaj, Katarina Balog udovica Palonoci i udovica Gašpara Halašija u Turčišću (K. v. 1716, 122-124. Plemićke obitelji 1660. godine koje su se spomi­njale u Palinovcu:  Kovač, Ščitković, Seget, Sili i Beremeni više se ne spominju.)

Župom je u to vrijeme upravljao mladi župnik Ivan Pintarić, star 33 godine. On je u Zagrebu izučio filozofiju i moralno bogoslovlje, za svećenika je bio zaređen 1706, a 1709. godine došao je u Sv. Juraj u Trnju za župnika. Župnik se uzdržavao ubiranjem lukna od župljana. Orguljašku službu vršio je Juraj Kolonić. Izvještaj nadalje spominje da su pobožni župljani darovali župnoj crkvi nekoliko oranica, livadu u Markuševcu i dosta velik vinograd na brežuljku Frkanovcu (Ovaj posjed koji se nalazio u župi Sv. Juraj na Bregu prodan je zajedno s klijeti, stajom i prešnicom kao nerentabilan 1913. godine na javnoj dražbi. Prevelika udaljenost od župe (oko 26 km), kao i sam položaj vinograda smještenog u grabi nije dozvoljavao njegovo bolje korištenje, te je zato prodan. Liber memorabilium. I, 47.).

Isti je vizitator 1720. godine ponovno došao u Međimurje posjetivši 26. travnja selo „Trninci" u kojem je bilo sjedište župe Sv. Juraj u Trnju. Župnu je crkvu našao posve obnovljenu, popločenu opekom. Čini se da je mladi župnik Ivan Pintarić čitavu crkvu obnovio 1718. godine kada je, po izvještaju kanonskih vizitacija, crkva dobila novo krovište. Župna je crkva tada dobila još jedan novi oltar, posvećen Blažene Djevici Mariji, a dala ga je postaviti Bratovština kršćanskog nauka. Nabavljeno je bilo i jedno novo zvono sv. Antuna. Orguljašku službu dobro je vršio Juraj Kolonić. Župa tada još nije imala područnih ni filijalnih kapela, s iznimkom već prije spomenute kapele sv. Leonarda u Goričanu.

Međutim, sav taj trud vrijednog župnika i župljana bio je uništen u samo jednom danu. Međimurje je 30. travnja 1738. godine pogodio silan potres. U svitaj dana zemlja se snažno potresla. Tijekom dana podrhtavanje tla se ponovilo još nekoliko puta. Posljedice su bile stravične i teške. Mnoge su zidane zgrade bile srušene, posebice crkve. Među ostalim, potres je teško oštetio tari grad Čakovec i pavlinski samostan u Svetoj Jeleni (J. Bedeković, nav. dj. 278: Grofovi Althan su nakon te katastrofe popravili i dogradili nekadašnjem dvorcu Zrinskih u Čakovcu novi kat, a u dvorištu i novu palaču. Izvan tvrđave počelo se naglo širiti i lijepo razvijati trgovište  (oppidum) Čakovec. Sagradile su se nove kuće na mjestu prijašnjih drvenih od kojih su mnoge već ranije stradale u požaru 13. svibnja 1723. godine).

Crkva u „Trnincu" stradala je također u potresu. Bila je teško oštećena. Zbog toga je tadašnji župnik Marko Šubarić (1729. - 1763.) počeo obnavljati teško oštećenu crkvu. Najprije je sve dijelove crkve koja je bila drvenom građom tijekom vremena povećavana zamijenio zidovima i svu crkvu obnovio tako da je mogla služiti svojoj svrsi ( J. Bedeković, 287.). Čini se ipak da je taj popravak bio samo privremene naravi jer se 11 godina kasnije spominje da je župna crkva nanovo sagrađena i da je zidana. Taj izvještaj dugujemo vizitatoru Vuku Kukuljeviću koji je kao bekšinski arhiđakon u proljeće 1747. godine posjetio Međimurje. Iz njegovog izvještaja saznajemo da Sv. Juraj u Trnju ima novu, zidanu župnu crkvu koja je dobro pokrivena i koja je nedavno dobila nov drveni strop. U crkvi su se nalazila tri oltara, jedna drvena propovjedaonica i drveni kor. Crkva još nije imala ispovjedaonice. Na pročelju crkve nalazio se zidani toranj kraj kojega se nalazio i prijašnji stari drveni toranj u kojem su bila tri zvona.

Groblje se još uvijek nalazilo oko župne crkve, ali nije imalo križa.

Župnik je bio Marko Šubarić, a župom je upravljao već 18 godina. Filozofiju je izučio u Beču, gdje je i bio zaređen za svećenika.

Orguljaš je bio Juraj Kolonić, koji nije podučavao dječake jer nitko nije htio pohađati trivijalnu (pučku) školu. Na području župe sav je narod bio katoličke vjere i svi su se župljani o Uskrsu ispovijedali i pričešćivali.

U Goričanu je postojala područna kapela sv. Leonarda, koja je imala tri oltara. Bila je zidana i popločena kamenom, a nad svetištem i polovicom crkvene lađe imala je svod. Na pročelju kapele nalazio se drveni toranj u kojem je visjelo jedno zvono. Kraj kapele se nalazilo groblje za vjernike iz Goričana.

Na temelju do sada iznesenoga možemo nešto određenije reći o staroj župnoj crkvi. Najvjerojatnije je da je stara župna crkva stajala na mjestu današnje, bila je drvena i po svoj prilici porušena u razdoblju širenja protestantizma u Međimurju između 1570. i 1580. godine Nakon toga je građena nova župna crkva od cigle jer se 1660. godine spominje da je cijela crkva zidana i da je na sjevernoj strani uz crkvu postojala i sakristija sa zidanim svodom. U sredini crkve je postojala nadsvođena kripta. Nešto kasnije, 1698. godine, spominje se da je ova crkva bila prostorno mala. Imala je dva oltara (sv. Jurja i sv. Antuna Padovanskog), a u drvenom zvoniku dva zvona. Jedno od tih zvona bilo je saliveno u Grazu 1654. godine i njime se zvonilo u župnoj crkvi sve do 1916. godine Prema tome, ako smijemo zaključivati po spomenutom zvonu kao i na temelju prijašnjih kanonskih vizitacija, župna je crkva mogla biti sagrađena već prije 1654. godine. Njezin je položaj bio u pravcu sjever-jug: svetište crkve je bilo ondje gdje je danas oltar sv. Križa, glavna crkvena lađa na mjestu današnjeg svetišta, a sakristija se nalazila na sjevernoj strani svetišta. (Pisac Liber memorabilium. I, 9, župnik Andrija Fischer, dobro je uočio položaj stare crkve. On je naime 1919. prigodom postavljanja današnjeg taraca u crkvi dao na sredini glavne lađe kopati nadajući se da će naići na ostatke zidane kripte. Nije međutim ništa našao. To je i razumljivo jer je glavna lađa tadašnje crkve pod kojom se nalazila kripta bila u svetištu današnje crkve. A ispod svetišta današnje crkve još se uvijek nalazi spomenuta kripta).

Ta crkva stradala je dakle u potresu 30. travnja 1738. godine, a župnik Marko Šubarić je nakon toga počeo zidati novu župnu crkvu koja je bila dovršena 1747. godine Na staru, zidanu i djelomice drvom dograđenu crkvu podsjećao je tada još samo drveni toranj koji je ostao nakon potresa, ali kraj njega se na pročelju crkve uzdizao i novi zidani toranj u kojem su visjela tri zvona. Tako je Šubarićeva crkva dobila današnji položaj svetišta i crkvene lađe u pravcu istok-zapad. Svetište današnje crkve građeno je na mjestu lađe stare crkve, a lađa nove crkve sagrađena je na zapadnoj strani prijašnje crkve, na mjestu gdje se oko crkve nalazilo groblje. Ova nova crkva imala je drveni strop, a prostorno je bila puno veća od stare crkve, stoje odgovaralo zahtjevima povećanog broja župljana.

Ali vrlo brzo osjetila se potreba za proširenjem ove crkve jer je župna crkva postala premalena za sve veći broj vjernika Proširenja crkve započeo je i dovršio župnik Juraj Vulama (1764. - 1799.). Gradnja je započela 1767. godine Crkvi je dograđena sjeverna lađa s oltarom na mjestu svetišta nekadašnje crkve. Dotadašnji drveni strop crkve je bio uklonjen a umjesto njega je crkva dobila zidani svod. Time je krov crkve bio podignut za 3 do 4 metra. Zvonik je bio završen 1775. godine (Prema tome je pogrešno mišljenje nekih povjesničara da je Vulama sagradio novu crkvu. Vidi A. Horvat, nav. dj. 91- 145). On je po­stojeću župnu crkvu temeljito obnovio i proširio. Natpis „TECTA I INCR. STATA 1775." znači da.je krov bio obnovljen te godine). Novo pjevalište s nemirnim linijama spominje se 1779. godine (K.v. 1779., 113-123.).

Župnik Vulama je na svoj trošak obnovio crkvu i zvonik, nabavio zvona, sat i orgulje (Matica umrlih od 2. IX. 1799.). Župnik se pobrinuo da je crkva dobila umjetnički oslikano svetište (Pobočna lađa i sakristija oslikane su za vrijeme župnika Stjepana Hausera (1828-1864.).

Ovako lijepo obnovljena mogla je doživjeti svečanu posvetu na opću radost mnogobrojnih župljana. Posvetu je obavio 12. rujna 1784. Antun Zlatarić, naslovni biskup i zagrebački kanonik. Za uspomenu na taj događaj pričvršćena je na prvom stupu crkvene lađe spomen-ploča s natpisom: "Illustrissimus ac Reverendissimus Dominus Antonius Zlatarch, Episcopus Belgradiensis, Canonicus Zagrabiensis, Archidiaconus Bexin, sub parocho Georgio Vullama hane Ecclesiam consecravit die XII. Septembris MDCCLXXXIIII." Od tada pa sve do danas župna crkva nije doživjela većih promjena izuzevši nekoliko unutarnjih i vanjskih obnova. Crkva obuhvaća oko 300 m2 i zajedno s pjevalištem ili korom može primiti dvije tisuće ljudi. Širina crkve je 12,45 m, duljina 32,75 m, a visina tornja do križa iznosi 43 m, kugla ispod križa je visoka 1 m, a široka 0,9 m. Crkva je dobila i nove orgulje, a spominju ih kanonski vizitatori još 1779. g, a u upotrebi su bile do 1909. kada su zamijenjene novima koje je postavio Josip Brandl iz Maribora.

Kako je šest godina kasnije izgledala ova obnovljena župna crkva saznajemo iz pera kanonika Stjepana Kološvarija koji je po nalogu biskupa Maksimilijana Vrhovca posjetio 22. studenog 1793. župu Sv. Juraj u Trnju. Nova župna crkva bila je dobro nadsvođena, popločena rezanim kamenom i pokriven crijepom. U svetištu se nalazio veliki oltar sv. Jurja, a u crkvenoj lađi nalazili su se novi i lijepi oltari Presvetog Trojstva i Blažene Djevice Marije. Nad glavnim ulazom u crkvu bio je kor s lijepim i gotovo novim orguljama, a pod korom uređen Božji grob. Crkva je imala lijepu propovjedaonicu i dovoljan broj klupa za vjernike. U crkvi su se nalazile dvije grobnice koje su po kraljevu nalogu dobile ulaz izvana (Car Josip II. odredio je 1782. godine da se sva groblja premjeste izvan naselja  i zabranio pokapanja u kriptama. Međutim, već prije ove odredbe spominju k. v. 1779. godine da je „coementerium extra pagum translatum,   benedictum,   ac  bene  cinctum"   (groblje je preneseno  izvan sela, blagoslovljeno i dobro ograđeno). K. v. 1779., 113-123. Hodošan je dobio svoje vlastito groblje 1. VI. 1887.). Groblje, koje se prije nalazilo oko crkve, bilo je preneseno već ranije izvan sela (1779. godine). Crkva je imala tri obojene ispovjedaonice. Osim glavnog ulaza crkva je imala i sporedni ulaz iz sakristije koja je bila zidana, nadsvođena i dosta prostrana. Na crkvenom pročelju nalazio se zidan četverokutni toranj u kojem su bila četiri zvona.

Crkva je posjedovala pet rali oranice i dvije livade koje su u zakupu držali župljani.

Na području cijele župe nije postojala nikakva kapela, a javnih je križeva bilo 11 (K. v. 1793., 46-53.). Selo Goričan je postalo samostalna župa, a mjesto Čehovec je pripalo župi Sv. Juraj u Trnju (1789.). Župničku je službu vršio Juraj Vulama koji je tada imao 61 godinu. On je filozofiju i teologiju završio u Zagrebu gdje je 1783. godine bio zaređen za svećenika. Godine 1783. izgradio je nov i prostran župni dvor (curia parochialis) jer je prijašnji drveni izgorio. Što se tiče župnog dvora, treba reći da se on odvajkada nalazio na mjestu gdje se nalazi i današnji župni dvor. Kanonske vizitacije već 1688. godine izvještavaju da se župni dvor nalazi „supra pagum in fundo spatioso" (iznad sela na udaljenom mjestu). Imao je okrugli oblik i bio je ruševan, imao je dva prozora sa zapadne strane i jedan s južne. Bio je drven i pokriven slamom kao i sve tadašnje seljačke kuće. Vizitator iz 1692. godine tvrdi da je župni dvor prizemnica i da je premalen, a župljani da se izgovaraju da su siromašni i da ga ne mogu popraviti. Naskoro je ipak nešto popravljeno jer je župni dvor 1698. godine doživio temeljitu obnovu, a bio mu je dograđen i prvi kat. Ova drvena zgrada stajala je sve do spomenutog potresa ili možda nekog požara za župnikovanja M. Šubarića, a onda je J. Vulama prije 1779. godine sagradio nov, zidani župni dvor s podrumom ispod čitave zgrade (K. v. 1779.,46-53.). Taj župni dvor, koji je vjerojatno bio duži od sadašnjega a bio je vrlo uzak, stajao je sve do 1880. godine kada ga je strašan potres, koji je srušio i zagrebačku katedralu, teško oštetio. Novi, sadašnji župni dvor građen je 1881. i 1882. godine. Župnik Juraj Vulama (1764. - 1799.) kao što se iz spomenutoga razabire, bio je vrlo spretan, sposoban i zauzet svećenik, tako da bismo drugu polovicu 18. stoljeća u ovoj župi s pravom mogli nazvati „Vulamino razdoblje". On je punih 35 godina bio župnik i ostavio duboke tragove svoje djelatnosti na tlu ove župe. Njemu su u župi pomagali kapelani: Martin Kralić (1764-1770.), Ivan Kerner (do 1776.), Baltazar Bogdan (do 1782.), Petar Mikulec i Josip Antauer (do 1785.), Pavao Juras (do 1788.), Stjepan Vulama (do 1794.), Ladislav Hranjec (do 1795.), Antun Vusak, (do 1800.). Iz kanonske vizitacije 1793. godine saznajemo da je tada kapelan bio Stjepan Vulama. Orguljašku je službu vršio Antun Slovenec koji je lijepo svirao i pjevao, a u korizmeno vrijeme vjernike ispitivao iz vjeronauka. Prave školske nastave međutim nije držao jer nije bilo školske zgrade. Za uzdržavanje je dobivao u ime lukna žito, a izvjestan novac za sudjelovanje na sprovodima i za pjevanje na misama zadušnicama. Stanovao je u posebnoj kući za orguljaša (orguljaška hiža). O Božiću je pratio župnika prigodom blagoslova kuća ,,s križecom" i za to bio plaćen.

Iako je dosadašnja područna kapela sv. Leonarda u Goričanu 1790. godine postala župnom crkvom a Goričan samostalnom župom, ipak je ostala povezanost s dosadašnjom matičnom župom u Sv. Jurju u Trnju na taj način što je župnik iz Sv. Jurja u Trnju 1793. godine u Goričanu još uvijek ubirao lukno i štolarinu. Budući da prvi župnik u Goričanu Adam Mezner nije imao veći posjed osim 4 rali župne oranice, dobivao je u ime „kongrue" (uzdržavanja) izvjesnu svotu novca, koju mu je isplaćivala državna blagajna (90 %) i domaća općina (10 %). Kanonik Stjepan Kološvari posjetio je novu župu Goričan 24. studenoga 1793. i o tome izvijestio: Župnu crkvu podigao je nedavno župnik Sv. Jurja u Trnju Vulama (Uklesani natpis na vratima crkve „1770 CURA GIV PLOC" (CURAGIORGII   VULAMA  PAROCHO   LOCI),   tj.   „brigom  Jurja  Vulame mjesnog župnika"  — svjedoči da je crkva podignuta 1770. godine Natpis govori da je bila posvećena 8. rujna 1784. 'dakle 4 dana prije posvete župne crkve u Sv. Jurju u Trnju' od A. Zlatarića.).

Crkva je bila dosta velika, zidana i nadsvođena, pokrivena crijepom. Osim glavnog oltara sv. Leonarda imala je pobočne oltare sv. Križa i Žalosne Majke Božje, vrlo lijepo i skladno obojene. Isto je tako crkvu krasila i lijepa propovjedaonica. Tadašnji župnik Adam Mezner imao je 45 godina, a prije je bio pavlinski redovnik. Filozofiju je završio u remetskom, a bogoslovlje u lepoglavskom samostanu. On je na Miholje novoj župnoj crkvi darovao orgulje (Ove su orgulje bile donesene iz bivšeg pavlinskog samostana Svete Jelene,  kojega je 12. siječnja 1782. ukinuo car Josip II. One su bile 1868.  godine  obnovljene, a  1897. nažalost zamijenjene novim orguljama. Vidi Katolički list, 1929., 424.). Uza svetište crkve nalazila se zidana sakristija. U samoj crkvi nije bilo nikakve grobnice, a groblje se nalazilo odmah do same crkve.

Novom su župniku župljani ,,u novije doba" podigli drveni župni dvor koji je bio pokriven slamom. Kuća je bila dosta prostrana, ali stražnji dio još nije bio dovršen. Župljani su 1793. podigli i potrebne gospodarske zgrade koje su bile od drveta a pokrivene slamom.

Kod župnika je stanovao orguljaš Mirko Trazo, rodom iz Legrada, koji je imao 19 godina, ali je dobro pjevao i svirao orgulje. U korizmi je narod ispitivao u kršćanskom nauku, a po zimi je podučavao nekoliko dječaka u čitanju i pisanju. Uzdržavao se ubiranjem lukna, plaćenim sudjelovanjem na sprovodima i pjevanjem na misama zadušnicama. O Božiću je pratio župnika na blagoslov kuća ,,s križecom" i u svakoj je kući dobivao određeni novčani iznos. Sav je narod u župi bio katoličke vjere. Nije bilo javnog grešnika niti smutljivaca (K. v. 1793.,51-53.). Iz spomenutog se izvještaja vidi da su stanovnici Goričana već od samog početka svoje župe, kao uostalom i tijekom prijašnjih stoljeća, bili marljivi, pobožni, crkvi i svojim svećenicima vrlo odani vjernici. To su ostali i do dana današnjega. Spomenimo ovdje i to da se pokraj crkve nalaze tri nadgrobna spomenika, dva u obliku obeliska, a jedan u obliku poklopca sarkofaga. Ovaj posljednji je nadgrobni spomenik Ladislava Hranjca koji je 1802. bio župnik u Kotoribi, a 1795. kapelan u župi Sv. Juraj u Trnju. Zanimljivost je ovih spomenika što je s jedne strane uklesan natpis na latinskom, a s druge strane na hrvatskom jeziku i to na početku 19. stoljeća, kada je u Međimurju mađarizacija uzela podosta maha (Na ovaj dokaz hrvatskog duha u Međimurju u razdoblju mađarizacije upozorila je i A. Horvat, nav. dj. 91-145. F. Rački, nav. dj. 26).

7. ŽUPNICI

Iako se župa Sv. Juraj u Trnju spominje već u 14. stoljeću, a kao što smo već istakli, najvjerojatnije je još starija, ipak ime jednog od župnika saznajemo tek iz 1501. godine. O tom prvom po imenu poznatom duhovnom pastiru ove župe ne znamo ništa pobliže. Ime mu je bilo Mihael („Michael plebanus in Thwrnyncz"). Imao je i duhovnog pomoćnika ili kapelana u osobi Jurja („Georgius capellanus suus"). O njegovim nasljednicima saznajemo nešto više, ali tek od 1639. godine, a od 1745. možemo redoslijed župnika pratiti po župnim matičnim knjigama.

  1. Mihael                       1501.

  2. Mato Blažeković        1639. - 1688.

  3. Juraj Mislečić            1688. - 1700.

  4. Petar Lacković           1700. - 1701.

  5. Danijel Lenđel           1701. - 1709.

  6. Ivan Pintarić               1709. - 1729.

  7. Marko Šubarić           1729. - 3. IX. 1763.

  8. Juraj Vulama              18. I. 1764. - 2. IX. 1799.

  9. Martin Berlak            10. XI. 1799. - IV. 1828.

Matija Blažeković (1639. - 1688.) je bio prvi župnik o kojem nešto više znamo. Prigodom kanonske vizitacije 1688. godine imao je 73 godine, a župnikom je postao prije 49 godina. Bio je tada već tako tjelesno nemoćan da više nije mogao služiti misu niti upravljati župom. Zbog toga je 1687. godine dobio kapelana Mateja Severa koji je imao 28 godina. Župnik M. Blažeković doživio je u župi teške trenutke. U to se naime vrijeme Međimurjem širio protestantizam. Kanonske vizitacije iz 1660. godine spominju da se na području župe nalazilo 20 protestanata. Druga opasnost prijetila je od neprestanih turskih provala. Tako su Turci zarobili i odveli sa sobom dvije žene. Djelovanje župnika je bilo uspješno jer se dvadeset godina kasnije spominje da je sav na­rod u župi katoličke vjere osim jedne žene koja stanuje u Goričanu.

Juraj Mislečić (1688. - 1700.), r. 1662, zaređen za svećenika 1686, a upravu župe preuzeo je nakon smrti M. Blažekovića 1688. godine. Imao je 40 godina kada je 1692. godine župu posjetio vizitator Nikola Nadaždi. Bio je slaba zdravlja i imao je govornu manu. On je na sjevernoj strani svetišta uza zid postavio novi oltar, a župnom dvoru nadogradio prvi kat.

Petar Lackovič (1700. - 1701.). Za vrijeme kanonske vizitacije 1701. godine imao je 26 godina. Čini se da je odmah nakon ređenja 1701. godine došao za župnika. Filozofiju je učio u Beču, a teologiju u Bolonji. Bio je dobar pjevač. S njim je boravila na župnom dvoru njegova starica majka, jedan sluga i jedna sluškinja. Bio je živahne naravi (U župnoj knjižnici nalaze se knjige s njegovim potpisom koji glasi: Laczkovich. Usp. K. v, 509;L.m. I, 31.).

Danijel Lengyel (1701. - 1709.). Za kanonske vizitacije 1702. godine imao je 26 godina. Filozofiju je učio u Beču, a teologiju u Bolonji. Kada se 1701. godine radilo o tome hoće li pavlini iz samostana sv. Jelene kraj Čakovca pripasti hrvatskoj ili mađarskoj crkvenoj provinciji, on je dao divno svjedočanstvo o hrvatskom Međimurju kada je napisao da u župi Sv. Juraj u Trnju nema niti jednoga Mađara i da on jedino hrvatskim jezikom podjeljuje sakramente ispovijedi i vjenčanja, a odmah nakon toga dodao je: „Ja sam pak Mađar."

Ivan Pintarić (1709. - 1729.). Prigodom kanonske vizitacije 1716. godine imao je 33 godine. Studij filozofije i teologije završio je u Zagrebu, a za svećenika je bio zaređen 1706. godine Čini se da su tih godina suše ili poplave uništile usjeve župljana jer se spominje da bi župnik u ime lukna trebao od svojih župljana dobiti 170 vagana (mjera) žita, a dobivao je samo 40 mjera. Ipak se, zahvaljujući nekim pobožnim župljanima koji su crkvi darovali nekoliko oranica i livada te vinograd u Frkanovcu, župa i materijalno podigla. U njegovo vrijeme, 1718. godine župna je crkva bila obnovljena, dobila je novi oltar BLAŽENE Djevice Marije, bila je popločena opekom, dobila je novi krov i novo zvono sv. Antuna. Spomenuti novi oltar nabavila je Bratovština kršćanskog nauka (K. v. 1716., 120-124; K. v, 1720.,218.).

Marko Šubarić (1729—1763.). O župniku se vrlo pohvalno izražava J. Bedeković opisujući da djeluje u „župi sv. Jurja viteza i mučenika u Trnju, kraj potoka Sratke, gotovo u središtu mjesta koje se nekoć nazivalo Turinci" (J. Bedeković, nav. dj. 287.). Vizitator 1747. godine spominje da župnik ima 50 godina i da župom upravlja 18 godina. Studirao je filozofiju i teologiju u Beču gdje je bio zaređen za svećenika. Sagradio je novu župnu crkvu jer je prijašnja stradala od potresa 1738. godine.

Juraj Vulama (18. I. 1764 - 2. IX. 1799.) On je jedan od najvećih i najznačajnijih župnika u povijesti župe. Bio je rodom iz Stubice u Hrvatskom zagorju, iz kraja velikog hrvatskog „puntara" i borca za bolji život seljaka Matije Gupca. Župom je upravljao 38 godina. Možemo ga smatrati i „drugim utemeljiteljem" župe. Župnu je crkvu temeljito obnovio i proširio dogradivši joj lijevu pobočnu lađu, postavio nove oltare. Božji grob i nabavio nove orgulje, a kripta ispod crkve dobila je ulaz izvana. Podigao je i nov župni dvor na mjestu prijašnjeg koji je izgorio 1783. godine Studij filozofije i teologije završio je u Za­grebu gdje je 1756. godine bio zaređen za svećenika. Njegovom zaslugom Goričan je postao samostalna župa. Župnik J. Vulama sagradio je u Goričanu novu župnu crkvu sv. Leonarda. Župi sv. Jurja je te iste godine (1789.) pripalo selo Čehovec koje je sve do tada bilo filijala župe Prelog, koja je također doživjela promjene. Nekada su naime župi Prelog pripadala mjesta: D. Kraljevec, Hemuševec, Draškovec i Oporovec, koja su, kada je te iste godine u Draškovcu bila osnovana župa, odijeljena od župe Prelog i pripojena novonastaloj župi Draškovec.

J. Vulama je imao brata Stjepana Vulama koji je od 1788. do 1794. bio kapelan u bratovoj župi, a onda je postao župnikom u Dekanovcu, Belici i na kraju u Letenju, župi koja je s pograničnim župama nekoć pripadala zagrebačkoj biskupiji.

Martin Bedak (10. XI. 1799. - IV. 1828.). Nakon smrti ostavio je župi veliku misnu zakladu. U maticama umrlih nemamo o njemu podatke. Napustio je župu kada je bio imenovan kanonikom Čazmanskog kaptola (L.m. I.34).

8. DUHOVNI POMOĆNICI ILI KAPELANI

Kao što smo već spomenuli, povijesni izvori o župnicima kao i o kapelanima sve do druge polovice 18. stoljeća vrlo su oskudni i manjkavi. Župa Sv. Juraj u Trnju imala je već 1501. godine kapelana imenom Juraj kojemu ne znamo prezimena. Po kanonskim vizitacijama i maticama krštenih župe Sv. Juraj u Trnju možemo sastaviti kronološki redoslijed kapelana

  1. Juraj („Georgius")  (1501.)

  2. Matija Sever           (1687. - 1688.)

  3. Ivan Ferti                (1760. - 1764.)

  4. Martin Kraljić        (1764. - 1770.)

  5. Mihael Orehović    (1770. - 1774.)

  6. Ivan Kerner            (1774. - 1776.)

  7. Baltas Bogdan        (1776. - 1782.)

  8. Petar Mikulec         (1780. - 1785.)

  9. Josip Antauer         (1785.)

  10. Pavao Juras            (1785. - 1788.)

  11. Stjepan Vulama    (kasnije župnik u Dekanovcu i Belici)                                (1788. - 1794.)