Zaglavak

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 048.  - 050.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

Župa Sv. Juraj u Trnju postojala je najvjerojatnije već u ranom srednjem vijeku, a prvi put se u pisanim izvorima spominje 1334. godine prigodom prvog popisa župa zagrebačke biskupije nastalog radi ubiranja papinske desetine. Pripadala je tadašnjem, opsegom puno većim od sadašnjeg, bekšinskom arhiđakonatu koji je obuhvaćao čitavo današnje Međimurje, Prekmurje u Sloveniji i pogranično područje na lijevoj obali Mure u današnjoj Madžarskoj, do ušća Mure u Dravu. Naziv župe kao i ime sjedišta župe mijenjalo se tijekom vremena. Prvo se pojavljuje latinski naziv "ecclesia s. Georgii" (1334.), zatim pod hrvatskim imenom ,,Thwrnyncz" (1501.), ,,S. Georgii in Spinis in Insula" (1650.), ,,S. Georgii Militis et Martvris in Spinis aliter in Turninczy" (1701.). Učeni pavlin J. Bedeković smatrao je da naziv "Turinec", "Turninci" kako se katkada zbog krivog čitanja riječi ,,Thwrnyncz" (koja se mora čitati "Trninc", što znači "trnina ili ,,trninje", naziv koji se u župi Sv. Juraj u Trnju upotrebljava za trnovito grmlje koje i danas rado raste uz povijesni potok Sratku koji protječe kroz Sv. Juraj u Trnju) mora zapravo značiti "Jurinec", po crkvi posvećenoj sv. Jurju mučeniku.

Sela ili filijale koje su nekoć pripadale ili danas pripadaju župi nisu jednako stare. Goričan, Sv. Juraj (Trninc), Hodošan, Čehovec i Palinovec spominju se ili kao mjesta ili kao posjedi već u 13. stoljeću, dok se Donji Pustakovec, Donji Hrašćan i Turčišće spominju sredinom 17. stoljeća. Goričan je pripadao župi sve do 22. prosinca 1779. kada se osamostalio postavši župa, a Čehovec je 16. studenoga 1779. bio odijeljen od župe Prelog kojoj je pripadao od 1334. godine i bio je pripojen župi Sv. Juraj u Trnju.

Župna crkva oduvijek se nalazila na mjestu sadašnje župne crkve. Bila je drvena i najvjerojatnije porušena u razdoblju širenja protestantizma u Međimurju u drugoj polovici 16. stoljeća. Nova, zidana župna crkva s nadsvođenom kriptom i sakristijom sagrađena oko 1654. godine bila je smještena u pravcu sjever-jug. Ona je stradala od potresa 1738. godine. Nova zidana crkva do­vršena je 1747. godine, ali je dobila položaj u pravcu istok-zapad. Bila je puno veća od stare crkve. Porast stanovništva i bolje ekonomske prilike omogućile su proširenje crkve i dogradnju nove sjeverne lađe. Radovi su započeli 1767., a bili dovršeni 1784. godine kada je tako obnovljena župna crkva bila svečano posvećena (12. rujna 1784.). Tako je crkva poprimila današnji oblik svetišta i glavne lađe.

Župni dvor odvajkada se nalazio na mjestu na kojem se i danas nalazi, smješten na maloj uzvisini podalje od župne crkve i sela. Prvi put se drveni župni dvor spominje krajem 17. stoljeća (1688.). Bila je to prizemna zgrada pokrivena, kao i sve seljačke kuće onog vremena, slamom. Naskoro je bio temeljito popravljen (1698.), a bio mu je dograđen i prvi kat. Međutim, požar ga je uništio te je 1779. godine bio sagrađen novi zidani župni dvor s podrumom ispod zgrade. Ali i on je stradao u razornom potresu 1880. godine nakon čega je bio 1882. sagrađen župni dvor koji još i danas postoji.

Područnih kapela u tom razdoblju povijesti župe osim one prastare u Goričanu nije bilo. Spominju se samo javni križevi ili "pili" (Čehovec, 1768.), 1774. četiri javna križa i pet kamenih pilova, 1793. jedanaest javnih križeva. Ovi "spomen-stupovi" sitne sakralne arhitekture kojima Međimurje obiluje kao nijedan drugi hrvatski kraj, podsjećaju na zaboravljene događaje i nevolje što su ih preživljavali ljudi ovoga kraja, na zavjete i obećanja dana Bogu i njegovim svecima, Pobožna međimurska duša prosula je te spomenike diljem Međimurja, posebice u 18. i 19. stoljeću. Ti spomen-stupovi ili "pileki" jesu i svojevrsne kronike mjesnih zbivanja sročene likovnim jezikom jer podsjećaju na poplave i požare, na strašne kužne bolesti i tragedije. U njima kao da je ostao okamenjen dio života međimurskog čovjeka, njegova patnja i njegova prošlost, ali oni izražavaju i odanu, neslomljivu vjeru Međimurca u Boga i u snagu molitve.

U župi su djelovale i pobožne bratovštine Kršćanskog nauka pod zaštitom Bl. Djevice Marije (od 1720.) i Kršćanskog nauka (od 1756.).

Groblje se oduvijek nalazilo oko župne crkve. Jedino je selo Goričan imalo svoje groblje oko kapele sv. Leonarda. Groblje oko župne crkve bilo je 1779. godine. preneseno izvan sela. Od tada se više nije pokapalo niti u kripti crkve. Ulaz u kriptu bio je otvoren s vanjske strane crkve, a kasnije je bio zazidan. Mjesto Hodošan dobilo je svoje vlastito groblje 1887. godine.