II. Sveti Juraj u Trnju 1790. - 1918.

 

Izdanje:

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 087.  - 095.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

 

13. NEMIRNE RATNE GODINE I TZV. MEĐIMURSKA REVOLUCIJA 1918.

Prvi svjetski rat zavio je u crno mnoge obitelji iz župe Sv. Juraj u Trnju, lako ne postoje točne statistike o broju mobiliziranih i poginulih osoba, ipak zahvaljujući župniku A. Fischeru, koji je bio osobno svjedok tih teških ratnih godina, posjedujemo približne brojke (L.M. I. 137-139.). Po njegovoj procjeni, iz župe je u vojsku bilo odvučeno oko 800 ljudi u dobi od 18. do 50. godine života. Od njih je poginulo oko 100, od čega 50 oženjenih. Najveći broj udovica nakon rata se ipak vrlo brzo poudavao.

Za vrijeme ratnih godina bilo je teško obrađivati zemlju jer su kod kuće ostale samo žene i djeca. Vlasti su rekvirirale živežne namirnice. Najgore je bilo 1917. godine Od jeseni 1916. do jeseni 1917. godine ljudi su doživjeli sedam rekvizicija. Zavladala je glad. Mnogi su ostali bez kruha. Ljudi su jeli zeleno voće, a to je izazvalo masovnu dizenteriju. Samo 1917. godine iz župe je bilo rekvirirano 50 vagona kukuruza u klipovima. Na drugoj strani, cijene industrijskih proizvoda naglo su rasle (Kukuruz je prije rata imao sljedeću cijenu: za 100 kg 14 kruna. U prodaji je običan ženski rubac za glavu stajao 60 filira. Godine 1917. 100 kg kukuruza stajalo je 40 kruna, a rubac 60 kruna! Dakle, 35 puta skuplje).  Nije dakle bilo nikakvo čudo što je narod bio ogorčen na trgovce i tzv. „gospodu", posebice na bilježnike. Nakon sloma Austro-Ugarske mnogi su se vratili s ratišta svojim kućama s puškama u rukama čekajući daljnji rasplet zbivanja. Demobilizirani vojnici su postali demoralizirani ljudi, a duh oktobarske revolucije, koji je zahvatio Evropu, dopro je i u Međimurje nošen povratnicima iz rata.

Nemiri su zahvatili Međimurje u mjesecu studenom 1918, a pospješile su ih vijesti iz Zagreba, gdje je Hrvatski sabor 29. studenog 1918. zaključio da Hrvatska prekida sve dotadašnje državnopravne odnose s Ugarskom, a Hrvatsku proglasio neovisnom državom. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba osnovano u Zagrebu priznato je za vrhovnu državnu vlast. Ove vijesti iz Zagreba stigle su u Međimurje početkom studenoga i izazvale kod Međimuraca pravu buru oduševljenja. Hrvatske rodoljube u Međimurju obuzela je težnja za ponovnim sjedinjenjem s Hrvatskom od koje su tako nasilno bili otrgnuti i za kojom su u razdoblju mađarizacije tako čeznuli. U Donjem Međimurju nemiri su započeli 2. studenog a završili 5. studenog 1918. Sve je počelo 2. studenog, na Dušni dan u bivšoj filijali župe Sv. Juraj u Trnju, u Goričanu, a zatim se proširilo na ostala mjesta. Neki povjesničari te događaje nazivaju revolucijom (Usp. R. Horvat, nav. dj. 279. On to razdoblje naziva međimurska revolucija god. 1918; Vladimir Kapun, Međimurje 1918., Čakovec, 1982.) spomenute događaje obrađuje pod naslovom „Revolucionarni istupi", 163-286. Događaje mjesec dana ranije opisuje očevidac ovako: Kada su 2. listopada u Donjem Kraljevcu domaći sinovi, povratnici iz vojske, skidali na kolodvoru mađarski natpis i kada je ploča pala na zemlju, „nastala je tolika urnebesna krika i vika, da se je čulo sve ovamo do župnog dvora i to tako jasno, kao da se događa na jednu trećinu udaljenosti" zabilježio je župnik A. Fischer. Vidi L. M. II. 3.). Smatramo, međutim, da je pretjerano nazivati ih revolucijom. Bila je to više spontana pobuna, pljačkaški pohod na imućnije, bogatije i osvetnička akcija potlačenih, nego smišljen i programiran postupak koji bi išao za promjenom društvenog poretka i postojećih ekonomskih odnosa. U tim pljačkaškim pohodima koje su u načelu predvodili ljudi sumnjivog moralnog značaja, stradale su kuće Židova, trgovaca, krčmara i općinskih bilježnika koji su za vrijeme rata od siromašnog seljaka iznuđivali otkup i novac, a posebice posjedi međimurskih vlastelina i njihovih ravnatelja. Mađarske su vla­sti okrutno nastupile protiv pobunjenika nastojeći u krvi uguši­ti pokušaj prevrata. U krvoproliću su sudjelovali i mađarski mornari koji su iz Hrvatskog primorja putovali u Mađarsku zaustavivši se upravo u Sv. Jurju u Trnju.

Dakako da su u tom metežu stradali i posve nedužni ljudi, pa i djeca. Tako je oslobođenje Međimurja od dugogodišnje mađarske okupacije bilo plaćeno i krvlju nevinih žrtava, koja je potekla i na području župe Sv. Juraj u Trnju. Nakon što su pred prijetećim događajima bilježnici i mađarski žandari pobjegli, pojedinci su se, predvođeni kolovođama, bacili na pljačku. U Prelogu su 2. i 3. studenog bili opljačkani svi dućani. U Sv. Jurju u Trnju na Dušni dan navečer ustanici su pucali bilježniku u prozore, a drugi dan su ga potpuno opljačkali, stvari su raznijeli ili porazbijali, vino iz podruma što odnijeli što raznijeli, a sve su spise općinskog ureda razvukli i razbacali. Slično se zbilo i u kući krčmarice Fischer. Plemićki posjed u D. Pustakovcu vlasnika dr. Alekse Szaba, umirovljenog predsjednika sudbenog stola u Vesprimu, bio je opljačkan 4. studenog. Stvari su bile raznesene ili razbijene, stoka ubijena ili odvedena. Idućeg dana oko 9 sati prolazio je prema Budimpešti vlak pun mađarskih mornara. Netko je za­ustavio vlak tražeći pomoć od mornara koji su se odmah dali na kažnjavanje pljačkaša. Ljudi su se razbježali, ali su dvije djevojke iz Palinovca, Dragica Kovačić od 10 godina i Margareta Jurčec od 18 godina bile ubijene (Pobunjenike su vodili: Vid Jeđut, Tomo Jurčan, Filip Švenda, Đuro Kramar, Ivan Srnec i Tomo Mihac iz Čehovca.).

Nekima od inicijatora napada na vlastelinsko dobro u D. Pustakovcu župnik je za vrijeme rata isposlovao dopust. Zbog toga su pobunjenicima naredili da ne diraju župni dvor ni župnika. Tako je doista i bilo u razdoblju od 5. do 9. studenog. Ovu su odluku ipak prekršili pobunjenici iz Hodošana. Župnik A. Fischer otputovao je naime 4. studenog u Varaždin da od Narodnog vijeća zatraži hrvatsku vojsku koja bi održavala red u Međimurju. Ali kako je i u Varaždinu još vladala neizvjesnost o nadležnosti vlasti Hrvatske nad Međimurjem, vratio se župnik kasno u noći kući. Tu je saznao da su za njegove odsutnosti u Sv. Juraj u Trnju došli neki pojedinci iz Hodošana obećavši Čehovljanima da neće dirati župni dvor. Međutim, dok su ustanici iz Čehovca bili zabavljeni u D. Pustakovcu, došljaci iz Hodošana su ipak provalili u župni dvor i odveli 2 konja i 7 krava, ostavivši poruku da će sutra ponovno doći. (Po povratku iz Preloga, kada su bile postavljene straže i oko župnog dvora, župnik je dobio natrag pokradene stvari kao i odvedenu stoku. Konje su našli kod Tome Čemerike, dvije krave kod Antuna Blagusa, jednu kod Josipa Blagusa ml, jednu kod Ivana Granadira, jednu kod Tome Špoljara, jednu u D. Hrašćanu kod Mate Zadravca, a jedna se još iste noći  sama vratila  kući.  Dakako da se nitko od spomenutih nije mogao „sjetiti"  kako se blago našlo baš u  njegovom dvorištu. 'Usp. L.M. I, 138.':  "9. XI. oko tri sata po podne došlo je u Dekanovec kakovih tridesetak žandara pod vodstvom žandarskog stražmeštra (narednika) Lajoša Szabo. (Toga istoga su bili opljačkali, pa je naravski bio razjaren). Objesi­li su Andriju Marodia, seljaka od 38 god. muža Jalže Rob. Uhvatili su ga na vrtu, gdje je repu pukao, svezali ga, tukli i na pol mrtva objesili na malinu (=dud) kraj pilja posred sela. Žena je ostala s petero drobne djece. Objesili su Đuru Lisjaka, muža Mare Radović. Uhvatili su ga u sobi, gdje je čizme popravljao, svezali, tukli, odveli do pilja i na malinu objesili. Žena je ostala s petero djece i s 5 mjesečnim dvojcima. Ustreljili su Florijana Kovačića seljaka od 59 godina, muža Eve Palfi. Uhvatili su ga na putu na riječ pošta riče Terezije Ernec udate Navratil. Poštarica je navodno dva puta zadržala brzojav, kojim je sin boraveći u vojništvu, molio od oca novaca. Kada se sin vratio, grozio se poštarici osvetom. Sada je sin utekao, pa su uhvatili njegovog oca. Svezali mu uže oko vrata, odveli do pilja i trojica ustreljili. Žena je ostala s tim sinom od 23 godine i s jednom kćeri od 14 god. Neke stvari da su joj žandari pokrali.

Ustreljili su Antuna Žerjava seljaka od 23 godine, muža BareSabol. Kad su došli žandari, bio je kod kuće, onda bježao na trate (pašnjak), tamo su ga ranili u noge, odveli do pilja i četvorica ustreljili. Žena je ostala U drugom stanju.

Ustreljili su Aleksu Petermanec. Uhvatili su ga na riječ bilježnikovice. Po odredbi žandara morali su ovi mrtvi ležati i visjeti tri dana, a onda su pokopani izvan groblja bez pratnje svećenika i bez zvonjenja. Osim toga su devetero ljudi što istukli, što izranili. Nekima su ruke otrag svezali i na vrat uže metnuli. Tomo Blažeković dobio je kunda­kom u rebra i dvije ćuške. Filipa Graša ranili su kundakom u nogu i glavu, a noseću mu ženu izmrcvarili, da se je tri put onesvijestila, za­dali su joj dvije luknje na glavi, lijevu nadlakticu ranili, desnu pesnicu i prste iznakazili i 2 tjedna je ranije rodila. Ivana Zorčeca su ranili u glavu, a ženu Andrije Ružica udarili puškom u nogu, ruku i kraj oka. Josipa Žerjava su povalili na stolac i „odrapili mu 25 na rit". Osim toga su istukli Antuna Lajtmana, Roka Novaka i navodno još mnogo ljudi s puškom, batinom i ćuškama. Žandari nijesu nikakove svjedoke ispitivali, nikakov zapisnik sastavljali, navodno 'pokrali' čizme, cipele, uru, potplate i bicikle (što bi naravski bila slaba odšeteta za ono 'kaj su si ljudi želi', zapravo najprostijim načinom orobili). Zato je narednik Szabo tražio za svoje stvari 12.000 kruna, a za svinje 3.500 kr., inače da će ih sve postreljati.

11. XI. došlo je u Domašinec 35 žandara iz Čakovca. Ubili su slugu nadšumarevog Imbru Kočija na, čovjeka od 56 godina, muža Mare Bistrović. Žena iskazuje, da su ljudi razgrabili marvu i krmu nadšumarevu. Zato je njezin muže uzeo nadšumarevog bika k sebi, a pobirao je po selu i druge nadšumareve stvari 'da ih sačuva'. Žandari su ga uhvatili u dvoru, odveli u dvor nadšumarev i pred kućnim vratima ustreljili. Tu je ležao tri dana, pa su ga 13.og na večer zakopali izvan groblja b'ez svećenika i zvona. Žena je ostala sa četvero djece od 14-21 godine. Kod tog streljanja bio je prisutan i nadšumarev sin, koji je seoskom knezu uperio pušku u zube i tako ga otpremio. Siromašni knez tako se prestrašio, da već četvrti dan leži bolestan.

Objesili su Maru Mrnjak, ženu Josipa Tomašića. U prednjoj sobi njezine kuće nalazio se općinski ured. Taj je ured bio pošteđen od pljačke, ali su je po iskažu Ivana Vranovića žandari odveli u dvorište seoskog kneza i tamo ju žandarski narednik Szabo htio da ispituje. Žena se prestrašila, pa nagnula u bijegodine Na trostruki poziv nije stala, pa su za njom dva put pucali, ranili je, natrag doveli, ništa ne pitali, nego odrezali bez suda, da je objese. Objesili je oko 1/2 3 na malinu (dud) u dvorištu Karla Novaka naproti kneževog stana blizu zvonika. Visjela je do srijede na večer i pokopana izvan groblja kao i drugi.

Ranjenici su: Dominik Halabarec ranjen je na križanju kod nadšumarove kuće u nogu, išao je na polje marše gledat (zapravo je bježao). Tomašić Florijan ranjen je kuglom kroz prsa. Bio je na polju na paši. Jeronomu Baranašiću ubili su kravu, koja se nalazila na paši. Žandari su pucali iz mašinske puške i za mnogim drugim ljudima, koji su bježali iz sela (bježali su, a nijesu bili krivil)

Istog dana 11. XI. oko 9 u jutro došlo je \s Čakovca u Turtisee 48 žandara pod zapovjedništvom istog žandarskog narednika Szabo-a. Ljudi su morali natrag voziti grofov opljačkani kukuruz, marvu i druge stvari. Kraj zvonika nasred sela bio je debeli panj. Ovamo su stjerali neke pljačkaše, pa ih bikovom žilom, na panj povaljene oštro batinali. (Izbatinjani naravski izjavljuju, da nisu bili krivi). Tako su dobili: Lovro Krčmar (28 god.) 25 udaraca, Stjepan Lepen (65 godine) 6 i jedan po glavi. Rok Mislović (48 godine) 25, Josip Lepen (40 godine) 25 na panju i doma s kundakom u prsa 6-7 puta, Gašpar Patafta (55 godine) je rekao, da među žandarima ima i čakovačkih Židova. Zato ga bilježnik Seregelves (iz Domašinca, a sada među žandarima) izćuškao, a udaraca je dobio ne zna se ni broja, Antun Škvorc (34 godine) 25 udaraca, Valent Lepen (48 godine) 25, Mijo Kamenar (56 godine) 10 sa žilom i 1 put kundakom, Andrija Baranašić 25 i 4-5 puta kundakom.

Žene su htjeli tući po goloj (ali se prva silno prestrašila), pa su im samo gornju suknju digli. Jednako na panj povaljene su dobile: Gabrijela Horvatić (27 godine) 10 s bikovicom, 2 po ruci, 2 po glavi; žena Mije Kamenara (54 godine) 10 i 1 na leđa; žena Antuna Škvorca (32 godine) 10; žena Matina Kontreca (32 godine) 10 i doma 6 sa kundakom; žena Đure Lepena (38 godine) 10 i oko 30 ćušaka; žena Florijana Stankovića (42 godine) 10 i 2 s kundakom; kod kuće: žena Melka Božića 10-12 po tijelu. Marko Cikač oko 10 i djeca mu Žofa, Mara i Andraš po 7, 10 i 20, te Jula Lepen 1 put bikovicom, 1 put s kundakom. Navodno su im i neke manje stvari žandari odnijeli. Ali nije isključeno, da su odnijeli 'dobri' suseljani, koji znadu ovaki nemir lukavo izrabiti, kao što znadu krasti i prigodom ognja. Izbatinjani su naravski izjavljivali, da nijesu krivi ili ne toliko! 12. XI. opkolili su mađarski vojnici i žandari (a među njima i neki čakovački Židovi) Nedelisie. Četvoricu su objesili, četvoricu ustreljili i mnoge ranili, od kojih su trojica poslije ranama podlegli. Mnoge su ljude istukli, pa i župnika Filipića (koji je osjećajem uvijeke bio Mađar) i kapelana Iv. Marciuša (sada ovdje u Sv. Jurju). Crkvu su obeščastili i prosuli sv. hostije po podu. Mjesto su na tri kraja zapalili i opljačkali sve što im je ruku dopalo. Župniku i kapelanu je ostalo samo ono odijelo, što je bilo na njima. Sveukupnog su plijena odnijeli po ondašnjoj vrijednosti navodno za sedam milijuna kruna.

Time svršavam ovu krvavu historiju, pa nikomu ne želim, da proživi tako burne dane i tolike gospodarske promjene (L. M. 11. 4-8.).

Župnik je    međutim    preduhitrio   napadače,    natovario   najnužnije svoje stvari na kola i otpremio ih u Prelog gdje su već uredovale domaće straže, a gotovo sve pokućstvo iz župnog dvora dao je u selu pojedincima na čuvanje. Zajedno s Đurom Vilovićem, dalmatinskim   svećenikom,   kasnijim  apostatom   i  poznatim piscem koji je u to vrijeme boravio na župnom dvoru, župnik se pješice uputio u Prelog svojem prijatelju preloškom župniku Kuharu. Župnikova družina s Franjom Frolichom, tada bogoslovom, ostala je na župnom dvoru. Ali ubrzo nakon župnikova dolaska  u  Prelog došla je delegacija  sela Čehovec, na čelu s Tomom Kramarom i Lovrom Čavlekom, s molbom župniku A. Fischeru da se vrati u Sv. Juraj u Trnju jer da su u župnom dvoru postavljene straže. Sljedećeg dana župnik se vratio, a opljačkane stvari i blago bilo mu je vraćeno natrag.

Nakon toga zavladao je strah među žiteljima Međimurja jer se pročulo da je u Čakovec stigla jaka policijska posada i da je 9. studenog počeo djelovati prijeki sud ili tzv. „štatarium". I doista, odred od 40 žandara pod zapovjedništvom potpukovnika Szija opkolio je 9. studenog Dekanovec, gdje su objesili Andriju Marodija (38 godine) i Lisjaka Đuru, a ustrijelili Florijana Kovačića (59 godine), Antuna Žerjava (23 godine) i Aleksu Petermanca. Dva dana kasnije, 11. studenog, u Domašincu su strijeljali Imbru Kocijana i Maru Mrnjak, dok su trojicu mještana ranili. Istog dana u Turčišću su bikovom žilom istukli 8 muškaraca sa po 10-25 udaraca i 10 žena sa po 10 udaraca, pa čak i djecu s po jednim do pet udaraca. U Turčišću se ta odmazda izvršavala pokraj pila u središtu sela.

Kako su mađarski žandari ubijali ljude bez istrage i za djela počinjena prije prijekog suda, a žrtvama nisu omogućili ni susret sa svećenikom, nekoliko župnika na čelu sa župnikom A. Fischerom odlučio je poći u Prelog nastojeći zaustaviti te mađarske zločine. Oni su uložili protest kod izaslanika županijske oblasti. Ishod tog prosvjeda bio je da je mjesna vlast poslala u spomenuta tri mjesta (Dekanovec, Domašinec i Turčišće) odvjetnika Zakala sa zadatkom da čitav slučaj ispita. S njim je pošao i župnik A. Fischer kao tumač i zastupnik naroda. Zbog toga su ga žandari kasnije optužili pred svojim zapovjednikom da buni narod protiv prijekog suda. Ova optužba gotovo je župnika A. Fischera stajala glave. Kao neposredan svjedok tih događaja župnik je zabilježio izjave svih pogođenih i zainteresiranih u spomenutim tragičnim događajima. Zbog važnosti taj izvještaj donosimo u cijelosti: "Vijesti o događajima u Međimurju primljene su u Hrvatskoj sa zaprepaštenjem i velikim negodovanjem. Međimurski odvjetnik Ivan Nepomuk Novak (umro 1934.), veliki preporoditelj Međimurja i pisac poznate knjižice „Istina o Međimurju", koji je u Narodnom vijeću SHS u Zagrebu zastupao Međimurje, tražio je da hrvatska vojska provali u Međimurje i pripoji ga Hrvatskoj. Međutim, zbog oportunističkih razloga nakon potpisivanja primirja vojska nove države ostala je pasivna. Ono što nije mogao ili smio učiniti Zagreb pokušali su hrabri Varaždinci. U Varaždinu je bio sastavljen Međimurski odred čiju je jezgru činio domobranski bataljun pod zapovjedništvom Stjepana Sertića, a od bjegunaca iz Međimurja bila je formirana posebna "međimurska četa. Za oslobođenje Međimurja zalagao se gradonačelnik Varaždina Pero Magdić i mjesni odbor Narodnog vijeća s predsjednikom Milanom Kučenjakom (umro 1922.), kanonikom Čazmanskog kaptola rodom iz Nedelišća. Varaždinci su došli do uvjerenja da se Međimurje može osloboditi samo oružjem. Zato su namjeravali skupiti oveću vojsku s kojom bi prodrli u Međimurje, ali kako su nakon pokolja u Nedelišću u Varaždin 12. studenog stigle izbjeglice s vijestima o najnovijim mađarskim zločinima, odlučili su ubrzati svoju namjeru sa snagama kojima su trenutačno raspolagali. Smatrali su da će osloboditi barem Nedelišće i Čakovec.

I doista. Sutradan, 13. studenog, nakon velike skupštine pred gradskom vijećnicom odlučeno je da se u 10 sati navečer prijeđe preko dravskog mosta i oslobodi Međimurje. Od dobrovoljaca je sastavljena i posebna đačka i građanska četa koja je s Međimurskim odredom prešla u Međimurje i oslobodila Nedelišće. U međuvremenu su Mađari skupili veću vojsku za obranu Čakovca koja je pošla prema Nedelišću gdje se sukobila s hrvatskom vojskom. Brojčano premoćna mađarska vojska prisilila je hrvatsku dobrovoljačku vojsku na povlačenje iz Međimurja, lako neuspješan, ovaj je pohod hrabrih Varaždinaca podigao borbeni duh Međimuraca koji su uvidjeli da je Hrvatska pripravna i na krvave žrtve da bi oslobodila Međimurje. U međuvremenu su članovi Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. zaključili da će uspostaviti državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom. Predstavnici Narodnoga vijeća pošli su u Beograd da pregovaraju s vladom Kraljevine Srbije o ujedinjenju pod stanovitim uvjetima, ali oni nisu bili prihvaćeni. Ne pitajući hrvatski narod da li je sporazuman s takvom sudbonosnom odlukom, predstavnici Narodnog vijeća su prekoračili svoja ovlaštenja. Nato je srpski regent i prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević 1. prosinca 1918. proglasio uspostavu zajedničke države Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u koju su ušle Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora. Zbog toga je došlo do krvoprolića na Jelačićevom trgu u Zagrebu kad su se pobunili hrvatski vojnici. Zbog tih događaja bilo je odgođeno vojničko oslobađanje Međimurja. Priprave su ipak bile u punom jeku. Kada je sve bilo spremno, hrvatska je vojska na čelu sa S lav kom Kvaternikom na sam Badnjak, 24. prosinca 1918. ušla u Međimurje. Napredovalo se sa tri strane: preko Drave kod Varaždina, preko Drave kod Hrženice i sa štajerske strane. Mađarska se vojska gotovo bez borbe povukla iz Međimurja koje je oko 11 sati prije podne ponovno bilo u hrvatskim rukama. Sutradan, 25. prosinca 1918, Međimurci su radosniji no ikada slavili Božić (Vidi R. Horvat, nav. dj. 281-288. 74, L.M. I. 140.).

Iako je za vrijeme dolaska hrvatske vojske bila velika snježna mećava, župljani župe Sv. Juraj u Trnju srdačno su i toplo dočekali osloboditelje. U mjestu Sv. Juraj u Trnju bilo je oko 100 vojnika, 60 konja i 4 topa kalibra 10 cm. U župnom su dvoru odsjela četiri časnika: kapetan Radić, natporučnici Grgić i Košcević i poručnik Zeisberger. Boravili su tu mjesec dana (L.M. I. 140.).

  

 

 

Str. 087.  - 095.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.
 
Izdanje:

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Str. 087.  - 095.

Objavljujemo dozvolom autora prof. dr. Juraja Kolarića, svećenika, na čemu posebno zahvaljujemo.

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.