III. ŽUPA SVETI JURAJ U
TRNJU OD 1918. - 1984. GODINE
I.
RAZDOBLJE: OD GODINE 1918. DO 1945.
1.POLITIČKE, EKONOMSKE I
VJERSKE PRILIKE
Oslobođenje Međimurja
proslavljeno na najsvečaniji način u Čakovcu već na Badnjak 1918. poslije
podne. Na polnoćki u velikoj franjevačkoj crkvi u Čakovcu, koju je služio o.
Robert Rozman, okupilo se razdragano mnoštvo vjernika, a u 8 sati idućeg
jutra na dan Božića kod jutarnje mise u nazočnosti svih časnika i vojnika
otpjevan je svečani „Te Deum". Božićne je pjesme izvodila vojna limena
glazba, a na kraju je otpjevana hrvatska himna „Lijepa naša domovina".
Oslobođenje Međimurja proslavila su na sličan način i ostala međimurska
mjesta. Međimursko narodno vijeće odlučilo je da se u Čakovcu 9. siječnja
1919. održi velika narodna skupština. Prije toga održane su.narodne
skupštine u raznim međimurskim mjestima, na kojima su govorili svećenici i
župnici, ti najzaslužniji djelatnici za očuvanje hrvatske nacionalne
svijesti u Međimurju tijekom dugogodišnje nasilne mađarizacije. Na tim se
skupovima posebice isticao župnik Sv. Jurja u Trnju, Andrija Fischer. On i Stjepan Vidušić govorili su 29. prosinca u Maloj Subotici i Goričanu.
Juraj Lajtman je govorio u Goričanu, dr. Blaž Purić, rođen u Hodošanu, i
Andrija Fischer u Sv. Jurju u Trnju, dr Vinko Žganec i seljak Grga Barat u
Dekanovcu, župnik Možar i ljekarnik Tomislav Košak u Štrigovi. Župnik Ivan
Kuhar govorio je 31. prosinca u Prelogu, a 1. siječnja 1919. u Cirkovljanu.
U Podturnu su govorili domaći župnik Stjepan Murk i dr Vinko Žganec. Pred
dvorcem u Belici održana je 5. siječnja 1919. skupština na kojoj su o
značenju oslobođenja Međimurja govorili dr Vinko Žganec, župnik u Dekanovcu
i domaći župnik Pavao Košak.
Tek nakon ovih priprema
održana je velika narodna skupština na trgu pred franjevačkom crkvom u
Čakovcu. Tu je najprije u predvorju crkve župnik iz Sv. Jurja na Bregu,
Zvonimir Jurak, služio misu uz asistenciju vojnih svećenika Šafarića i
Forjana, a nakon mise je skupštinu otvorio franjevac Kapistran Geci
predloživši za predsjednika župnika Andriju Fischera. Nakon govora koje su
izrekli dr Ivan Novak, dr Vinko Žganec, seljak Stanko Štefok, časnik Franjo
Glogovec i dr Stjepan Vidušić, skupština je jednoglasno prihvatila
rezoluciju u kojoj je izražena radost zbog sjedinjenja Međimurja s Hrvatskom
uza svečanu izjavu: ,,Za uvijek se odcjepljujemo od mađarske države, kojoj
smo do sada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje."
(1 R. HORVAT,
nav. dj. 292.).
Početkom 1919. godine sve
škole u Međimurju preuzeli su hrvatski učitelji i učiteljice. Nakon što je
28. veljače iste godine bila odijeljena civilna vlast od vojničke, prišlo se
parcelaciji velikog posjeda grofa Eugena Festetića na osnovi zakona o
agrarnoj reformi. Festetiću je osim dvoraca i šuma ostavljena samo zakonom
predviđena količina oranica i livada, a sve je ostalo razdijeljeno
siromašnijim seljacima u Međimurju, Istodobno su podijeljene i zemlje drugih
veleposjednika u Međimurju: Pavla Esterhazija, Aleksandra Andrašija, Baćani-Strattmanna
i Elka Saba. Zahvaljujući zagrebačkom trgovcu Milanu Prpiću, hrvatsko
dioničko društvo „Slavonija" kupilo je 1923. godine čitavo imanje grofa
Festetića u Međimurju. Odmah nakon toga poduzela je „Slavonija" korake za
otkup patronata koji je završen 1927. godine.
Mirom u Trianonu kod Pariza
1920. godine Mađarska se morala odreći svih svojih prava na Međimurje. Ali
nove političke prilike u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca izazvane tzv.
Vidovdanskim ustavom, donijele su unitarizam, centralizam i velikosrpski hegemonizam. Posljedice takve politike vrlo su se brzo uočile. Došlo je do
nezadovoljstva, političkih sukoba i progona. Beogradska vlada nije za
Međimurje ništa učinila osim što je u taj najčistiji hrvatski kraj
naseljavala svoje vojnike, činovnike i carinike koji su uz pomoć žandara
progonili u Međimurju one koju su se borili za jačanje hrvatske svijesti
među stanovništvom. Kao što Međimurci nisu do 1918. godine htjeli biti Mađari,
tako ni sada nisu htjeli postati „Jugoslaveni". Oni su se politički
opredijelili za Hrvatsku seljačku stranku Stjepana Radića o čemu
najuvjerljivije govore izbori iz 1920., 1923.,1925. i 1927, a posebice 1935.
i 1938. godine Nakon što je od posljedica atentata u Beogradskoj skupštini u Zagrebu umro 1928. Stjepan Radić, iduće
je godine bila uvedena „šestojanuarska diktatura", a država prozvana
Jugoslavija. Upotreba hrvatskog imena i hrvatske zastave bila je zabranjena.
Oni koji su se protivili toj hegemonističkoj i centralističkoj vladavini
bili su progonjeni, zatvarani i ubijani. Međimurje je također osjetilo
krvavo policijsko nasilje. U D. Hrašćanu ubijeni su od žandara Pavao i Karlo
Barić samo zato što su pjevali hrvatske pjesme. (D.
KOLARIĆ, Moje uspomene, rukopis, D. Hrašćan, 1968.).
Neriješeno nacionalno pitanje pokušalo se rješavati tek uoči drugog
svjetskog rata kada je 26. kolovoza 1939. bila osnovana Banovina Hrvatska u
čiji je sklop bilo uvršteno i Međimurje osim najzapadnijeg njegovog dijela (Štrigova).
Kad je 6. travnja 1941. njemačka vojska napala Jugoslaviju, došlo je do
rasula države. Stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (1941. - 1945.) u koju
nije ušlo Međimurje. Ono je bilo opet administrativno pripojeno Mađarskoj.
Mukotrpna povijest Međimurja počela se ponavljati. Mađari su ponovno
pokušali izbrisati hrvatski značaj Međimurja. U škole, urede i na javna
mjesta uveden je mađarski jezik. Ali Međimurje je opet sačuvalo svoj
hrvatski karakter jer su s njim bili i ostali njegovi svećenici koji su u
crkvama govorili i propovijedali hrvatski. Zahvaljujući toj činjenici
Međimurje je opet ostalo hrvatsko doživjevši 1945. godine svoje konačno
oslobođenje i pripojenje Hrvatskoj.
2. OBNOVE, POPRAVCI, NOVOGRADNJE
Kupovinom veleposjeda Eugena
Festetića u Međimurju, dioničko društvo „Slavonija" preuzelo je i „sve
realne terete vlastelinstva", posebice sve patronatske dužnosti. Zbog toga
je društvo poduzelo korake do otkupi patronat. Župnici su morali dokazivati
patronatske terete: tko je podizao i popravljao crkve, župne dvorove,
gospodarske zgrade i ograde. Te su rasprave trajale negdje dulje negdje
kraće vrijeme. Do 1927. godine novcem je otkupljen patronat župa Legrad, D.
Vidovec, Belica, Sv. Juraj na Bregu i Sv. Martin na Muri. Župe Prelog i M.
Subotica dobile su po 35 jutara oranica kod Sv. Križa 1929. godine, a
župa Sv. Juraj u Trnju 40 jutara sjenokoše u
Muršćaku. Rasprave za otkup patronata vođene su od 1925. do 1927. godine
(Pogodba je bila
sklopljena 8. veljače 1927. Nadbiskupski duhovni stol iz Zagreba zastupao je
Dominik Premuš, vladu banski savjetnik Ivan Galić, župljane župnik A.
Fischer i župljani: Đuro Baranašić i Mijo Horvat za Palinovec, Ma to Kivač i
Pavao Hošnjak za Čehovec, Mojo Ivković za Pustakovec, Andro Jurčec za Sv.
Juraj u Trnju, Stjepan Kocijan i Mato ml. Kolarić za D. Hrašćan, Andro
Patafta i Lenard ml. Patafta za Tur-ćgće, Ivan Vlahek, Imbro Vidović, Lovro
Kiš i Đuro Tot za Hodošan.) U
međuvremenu su obavljeni najnužniji popravci na crkvi i župnom dvoru. Novcem
od otkupa patronata i prihodima dobijenim iznajmljivanjem sjenokoša župnik
je 1928. sagradio nov štagalj, prigradio novu šupu, gumno popodio, parme
izbetonirao i sagradio zidano spremište za gospodarske strojeve s pokrovcom
od armiranog betona. U istočnom dijelu tog spremišta uredio je ledaru za 30
vozova leda. U tim gradnjama župljani su pomagali kao težaci i dali sav
podvoz. Župnik Andrija Fischer bio je vrlo vrijedan gospodar. Odmah nakon
rata pobrinuo se da crkva i kapela dobiju nova zvona. Godine 1921. iskopan
je i betoniran kanal oko župne crkve da bi odvodio suvišnu vodu koja je
vlažila zidove crkve. Popravljena je i žbuka na crkvi kao i zvonik i krov na
zvoniku. Isto je tako oko župnog dvora ukopan betonski kanal, a na krov
postavljen gromobran.
Nekada je župnik dobivao od
župljana godišnje 765 težaka. Sada je to prestalo, pa župniku nije preostalo
ništa drugo nego da župničke, crkvene i kapelske zemlje (u svemu 58 jutara
oranice) dade u zakup (arendu). Da bi svojim nasljednicima osigurao ogrjev i
drvo za popravke crkvenih zgrada, A. Fischer je 1931. od mjesne zajednice u
Hodošanu kupio 22 jutra šume u Muršćaku. Kako tlo nije pogodovalo
hrastovima, zasadio je 1938. uz potok Trnavu 10.000 komada crnih joha, a na
istočnom dijelu šume 5.000 jasenova. Da bi mogao što više iskoristiti šume,
župnik je 1931. zajedno sa Stjepanom Markačem iz Hodošana privatnim troškom
sagradio most preko Trnave. Drugi most na Podrevje dao je sagraditi župnik
1938. godine.
3. BRIGA O ORGULJAŠU
Župnik A. Fischer osnovao je
1930. godine posebnu zakladu za orguljaša. Već smo spomenuli poteškoće koje
su nastale nakon ukidanja konfesionalne škole u Sv. Jurju u Trnju zbog stana
za „školnika". Od 1919. do 1925. (uz prekid od
jedne godine) župna crkva nije imala orguljaša. Zbog toga je župnik
orguljaške zemlje izdavao u zakup i glavnicom kupio zemljište predviđeno za
gradnju stana župnog orguljaša. Župnik je računao da bi mogle nastati takve
prilike da će župa imati samostalnog orguljaša koji međutim ne bi bio i
učitelj, pa će mu trebati poseban stan. Zato je zemlje davao u zakup da bi
skupio potreban novac za gradnju. Od jeseni 1928. župa je ponovno dobila
orguljaša, Josipa Hefingera, koji je ujedno bio i upravitelj škole.
Budući da bi u školu mogao doći učitelj koji ne bi htio ili mogao obavljati
orguljašku službu, župnik je davši u zakup orguljaševe zemlje pametno
postupio, lako je naime stan u školi pripadao orguljašu, civilne vlasti nisu
dopuštale da pod školskim krovom stanuje orguljaš koji ujedno ne bi bio
učitelj. U školama u Hodošanu, Turčišću i Sv. Jurju u Trnju župnik je i
dalje katehizirao djecu. Obično je poučavanje školske mladeži u vjeronauku
obavljao kapelan i to 4 sata tjedno. Do 1919. godine država je plaćala
nagradu za katehizaciju i to u državnim školama u Hodošanu i Turčišću, dok
se u Sv. Jurju u Trnju nije ništa plaćalo jer je to bila konfesionalna
škola. Nakon prvog svjetskog rata župniku je za nastavu vjeronauka u Sv.
Jurju u Trnju plaćala općina. Kada 1922. i 1923. godine župa nije imala
kapelana, katehizaciju su u Hodošanu držali učitelji uz određenu nagradu, od
čega je polovicu plaćao župnik, a polovicu selo.
Vidi Dopunu 2
koju je 2003. napisao
P Ljudevit Josip Jeđud OP
4. ŽUPNICI
I KAPELANI
O župniku Andriji Fischeru
(1911. - 1942.) već smo ranije opširno govorili. Bio je čovjek čvrstih
načelnih stavova, energičan, inteligentan i ekonomski vrlo spretan. Zbog
svojih je načelnih stanovišta često puta dolazio u sukob s pojedinim
župljanima. Inače je bio vrlo zabavan i gostoljubljiv, obljubljen kod
prijatelja i svjetovne inteligencije. Od vjernika je tražio ono što mu je po
crkvenim i državnim propisima pripadalo. Badava nije nikada ni od koga ništa
htio primiti. Imao je dobro, otvoreno i osjećajno srce za siromašne. Tako je
svojem vjernom kočijašu Đuri Detoniju iz Sv. Jurja u Trnju sagradio
kuću, a on i njegova obitelj odužili su mu se na najdostojniji način. Đurin
sin Stjepan pomagao je na župnom dvoru novom župniku Mirku Kočili (1942. -
1971.) sve do njegovo umirovljenja. Župnik A. Fischer je nadalje sagradio
kuću Mariji Repi ne, starici koja je posluživala na župnom dvoru.
Isto je tako dao sagraditi kuću stolaru Augustinu Blažinčiću. Taj
darežljivi čovjek nije nikada odstupao od svojeg prava. Tako je redovito
ubirao od vjernika lukno. Ali kada bi mu dovezli lukno iz sela Turčišca koje
je bilo siromašnije u odnosu na druga sela župe, on je običavao lukno
poslati natrag predsjedniku mjesne općine s napomenom da to razdijeli
siromašnijim ljudima u selu. Župljani su ga ipak gledali s nepovjerenjem.
Možda razlog takvog odnosa valja tražiti u činjenici što su stanovnici Sv.
Jurja u Trnju u prošlosti bili župnikovi kmetovi. Stoljećima nagomilavano
nezadovoljstvo ostavilo je teško izbrisive tragove u mentalitetu ljudi. Osim
toga, župna je nadarbina bila prilično velika, dok je u selima vladalo
krajnje siromaštvo. Sve je to urodilo nepovjerenjem, nerazumijevanjem pa i
odbojnošću izvjesnih sredina prema župniku. Premda je bio strog i tražio
svoje, ipak je u narodu uživao velik ugled. Bolovao je od teške šećerne
bolesti. Umro je 29. travnja 1942. poslije podne u 5 sati navršivši 59
godina života. Kao župnik proboravio je na župi Sv. Juraj u Trnju punih 30
godina.
Župnik Mirko Kočila
(1942. - 1971.), dotadašnji kapelan, bio je nakon smrti A. Fischera odmah
imenovan upraviteljem župe. U župu je kao kapelan došao 5. kolovoza 1940. i
svojim blagim postupcima prema vjernicima, kao i susretljivošću i srdačnošću
odmah osvojio srca vjernika. Po naravi blag i pun razumijevanja za poteškoće
vjernika bio je prava opreka naravi bivšeg župnika. Spor koji je nastao sa
selom Turčišćem zbog podvoza za školu u Turčišću, M. Kočila je riješio na
taj način što se pješice uputio u Turčišće preko polja i močvarnog područja
s cipelama zavezanim na plećima. Ovakav način pastorizacije, lišen
ukočenosti, oduševio je vjernike. Spor je tako na opće zadovoljstvo bio
riješen. U Turčišću je kapelan našao čak troje nekrštene djece. Razlog je
tomu bio ispit iz kršćanskog nauka, koji je župnik tražio od kume prigodom
krštenja. Kume su se dakako opirale takvom ispitu. Pod utecajem M Kočile
župnik je prestao tražiti spomenuti ispit i uz njegovu dozvolu kapelan je
pokrstio svu djecu.
Zaslugom kapelana u Turčišću
je uvedeno proštenje na blagdan Krista Kralja, a u župnu je crkvu uvedena i
pobožnost devet prvih petaka Kapelan M.
Kočila doživio je u župi najprije dolazak njemačke vojske 9. travnja, a onda
i mađarske 16. travnja 1941. Za vrijeme njegovog dvomjesečnog boravka u
Zagrebu, gdje je polagao diplomski ispit, u župi ga je zamjenjivao
mladomisnik iz Preloga Stjepan Kavran.
Mladi se župnik našao u
nezavidnom položaju. Župa Sv. Juraj u Trnju, koja je tijekom svoje
dugogodišnje povijesti uvijek imala kapelana, ostala je u to vrijeme bez
njega. Na leđima župnika našao se velik teret. U tri škole (Hodošan, Sv.
Juraj u Trnju i Turčišće) trebalo je katehizirati, a uz to voditi sav
kancelarijski posao i vršiti pastvu. Tri četvrtine vjernika župe bili su
sezonski radnici. Na jednom dvorištu (gruntu) bilo je po pet pa i više
gospodara. Dnevno je valjalo izdati i do 15 krsnih listova jer su mnogi
tražili dokumente zbog službe i zbog donošenog zakona o ispitivanju arijskog
porijekla. Ljudi su pred vratima župnog ureda stajali u redovima. Uz to se
trebalo brinuti i o velikoj župnoj nadarbini koju su s toliko muke stjecali
prijašnji župnici, a sada se pokazala velikim teretom i zaprekom pastoralnom
djelovanju svećenika. Strpljiv rad bez ikakve novčane naplate naskoro se
pokazao korisnim. Ljudi su počeli na svećenika gledati drugim očima nego
dosad. K tomu je nemirno i nestalno vrijeme drugog svjetskog rata ljude sve
više približavalo crkvi u kojoj su tražili pomoć i utjehu. Primijećen je
velik broj muževa na ispovijedima pa i sve više onih koji su to učinili
nakon 15, 20 i više godina.
I u teškim ratnim prilikama
trebalo se brinuti o izgledu župnog dvora i crkve. Crkveni je odbor
prihvatio župnikovu inicijativu da se poruši stara drvara koja je nekoć
služila kao staja. Od drveta i crijepa te drvare bili su 1943. godine u
travnju podignuti novi svinjci i drvara, a bila je napravljena nova staja,
žitnica i peradarnik.
S početkom drugog svjetskog
rata čini se da je završilo razdoblje kapelana u župi Sv. Jurja u
Trnju. Njihov je broj doista impozantan. Od prvog Jurja iz 1501. pa do
posljednjeg Mirka Kočile iz 1942. godine izredalo ih se 53.
-
Alojzije Klobuček (1917. - 1920. i 1924., kasnije župnik u Koprivničkim
Bregima)
-
Adolf Petrak (1920.)
-
Josip Horvat (1921. - 1922., kasnije župnik u Dekanovcu, Maji i
Čagliću, umro 1943.)
-
Ivan Marciuš (1923, - 1924., kasnije
župnik u Sv. Mariji na Muri)
-
Viktor Mőller (1933. - 1935., kasnije
župnik u Donjim Mostima, ubijen u Novoj Gradiški)
-
Slavko Šedy (1935. -1936., kasnije župnik
u Sutlanskoj Poljani, Orahovici, Vel. Grđevcu i Maloj Gorici, umro
1959.)
-
Mirko Kočila (1940. - 1942.)
5. PRVE
ŽRTVE RATA
Rat je još uvijek bjesnio, a
vojni su zrakoplovi često uz zaglušnu buku motora parali nebo nad selima
župe. U župi su se pojavili i prvi partizani. Tako je jedne nedjelje 1943.
godine puknuo glas da se na putu između Turčišća i Palinovca nalaze dva
mrtva čovjeka. Bili su to Čemerika i Gavez iz Turčišća, mađarskim
okupacijskim vlastima skloni ljudi. Nakon toga je noću bio odveden trgovac
Megla iz Palinovca. Početkom prosinca (3.
XII.)
1943. partizanski borci Međimurske čete, osnovane
na Kalniku potkraj listopada 1943, došli su navečer u općinski ured u Sv.
Jurju u Trnju i ustrijelili mađarskog bilježnika Pap Jenőja
(Ljeti 1943. godine počeli
su se iz zatvora vraćati neki članovi KPJ, među kojima Marko Kovač i Pero
Pintar. U Varaždinskim Toplicama formiran je bio 28. listopada 1943. Okružni
NOO Varaždin u čiji je Izvršni odbor ušao i Tomo Višnjić iz Međimurja. S
Kalnika su međimurski partizani dolazili u Međimurje, gdje im je osobito
selo Turčišće, rodno mjesto Marka Kovača, pružalo sklonište, hranu i
obavijesti. Tu je Marko Kovač još 1935. godine osnovao prvu ćeliju KPJ, a iz
mjesta je do 1943. u partizane otišlo stotinjak osoba. Usp. Večernji list
(srijeda, 15.
XI.
1978.).
Odmah nakon toga čitavo je selo bilo
opkoljeno mađarskom vojskom. Svi muškarci od 12. do 80. godine bili su
postrojeni pred crkvom, a u 9 sati uvečer oko 30 vojnika došlo je i po
župnika razbivši puščanim kundacima ulazna vrata na župnom dvoru. Uperivši
puške u župnika, tražili su da pođe s njima. Župniku je položaj bio otežan
time što nije znao mađarski. U kuhinji su još našli ukućana Stjepana
Detonija i počeli ga tući misleći da je tek sada odnekuda došao. Pretražili
su čitav župni stan i sve gospodarske zgrade u potrazi za skrivenim
partizanima. Zatim su poveli župnika, župnikova brata Đuru i kočijaša
Stjepana Detonija i dotjerali ih k ostalim stanovnicima sela koji su bili
postrojeni pred crkvom. Župnik se zatim obratio mađarskom časniku na
njemačkom tražeći razjašnjenje za ovaj ispad. On mu je na to odgovorio da su
došli partizani i ubili bilježnika, pa su zato skupljeni ljudi iz kuća da
vide da li su domaći. Ljudi su u stroju međutim bili prestrašeni jer su im
vojnici prijetili da će ih sve postrijeljati. Mađarski je časnik nakon toga
rekao župniku i njegovu bratu da mogu otići kući na spavanje. Stjepan Detoni
koji je već boravio u stroju i čuo prijetnju strijeljanjem, povikao je:
„Velečasni, a ja?" Nato je časnik izdao naredbu da se narodu zapovijedi da
za 5 minuta svi moraju biti u krevetu. Ljudi su potrčali svojim domovima
izvan sebe od radosti što prijetnja strijeljanjem nije bila ostvarena.
Tijelo ubijenog bilježnika bilo je prevezeno na Letinje, u Mađarsku, i ondje
sahranjeno.
Rat se još više razbuktao, a
na pruzi Donji Kraljevec - Mala Subotica partizani su u nekoliko navrata
eksplozivom oštetili prugu. U međuvremenu su nastale promjene u mađarskoj
državnoj upravi jer je Horty Miklos 5. studenoga morao napustiti vlast i bio
je internirali u Njemačkoj. Na vlast su došli krajnje nacionalistički
orijentirani „Szalai" i „Njilaši". U tom je razdoblju bilo uhićeno puno
ljudi i odvedeno u mađarske i njemačke koncentracijske logore gdje su mnogi
ostavili svoje živote. Tu promjenu osjetio je i župnik M. Kočila jer su ga
23. XI.
mađarski žandari uhitili i odveli u logor u
Nagvkanizsu, ali je nakon sloma mađarskog
fronta 4. prosinca bio pušten kući.
Nova tragedija u župi koja je
stanovnike sela Turčišća zavila u crno dogodila se 18. prosinca 1944.
Povod za akciju mađarske vojske u kojoj je stradalo 12 međimurskih partizana
bila je pogibija dvojice njemačkih vojnika i jednog časnika koji su dan
ranije u šumi Muršćak bili u lovu, a ubili su ih partizani. Oko 800 žandara
opkolilo je Turčišće i Dvorišće gdje se nalazila grupa partizana s namjerom
da se probije na Kalnik. Probijaju ći se u pravcu šume Muršćak sa željom da
se preko Mure prebace na mađarsku stranu, grupa je kod Stare straže naišla
na mađarsku zasjedu. Ranjeni i preživjeli povukli su se u Vrbulju gdje su
svi poginuli. Njihova tjelesa i tjelesa dvojice Nijemaca nepoznata imena
bila su nakon rata sahranjena na župnom groblju u Sv. Jurju u Trnju, u
odijeljenom prostoru na sjeverozapadnom dijelu groblja.
Nakon završetka rata u
svibnju 1945. Međimurje je ponovno postalo hrvatsko u sklopu SR Hrvatske u
FNRJ. U ratu je svoje živote ostavilo najviše ljudi iz župe Sv. Juraj u
Trnju, više nego u svim drugim međimurskim župama. Samo iz sela Turčišća
otišla su u partizane 92 muškarca, od kojih su 42 poginula.