Dopune

Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

Napisao ili pripremio: Ivan Barić

Molimo da kod citiranja navedete originalni izvor ili kontaktirate autora.

Povijest župe - dopune

Dopuna 1.

Međimurje je 1802.godine imalo 22 župe i 42.500 žitelja. Najveća župa bila je Štrigova sa 3.798 žitelja, a slijede: Čakovec 3419, Mala Subotica 2.776, Prelog 2.520, Nedelišće 2.323 , Sveti Juraj u Trnju 2.299, Selnica 2.116, Donja Dubrava 2.057 i tako dalje. Susjedna župa Goričan imala je 2.000 žitelja. Dekanovec 1.825 i  Draškovec 1.641.

Dopuna 2

14. ožujka 2004.

Napisao:  Ljudevit Josip Jeđud OP

U prvom broju Glasnika Svetog Jurja, godina 1. (2004.) br. 1, našao sam rečenicu: "Zelja nam je da u ovoj rubrici 'Iz međimurske baštine' oživimo spomen i sjećanje na one ljude koji su nas svojim životom i djelovanjem zadužili...

U istom članku, pod naslovom "Veliki Jubilej" skromno je izneseno ponešto o orguljašima i pjevačima u župnoj crkvi Sv. Juraj. Izjava kako je "prije Vlade Sinkovića orguljašku službu vršio jedan Mađar koji je ujedno bio i učitelj", i tvrdnja, da prije Vlade Sinkovića "pravi crkveni zbor nije ni postojao već su pjevale žene (većinom starije)", dale su mi poticaj da ovu prazninu povijesno nadopunim. Stoga se javljam ovim prilogom.

U Glasniku je točno navedeno da je od jeseni 1928. bio orguljaš Josip Hefinger, a dalje se može pročitati da je "on bio i posljednji orguljaš koji je obavljao i školsku dužnost"'. Ovu tvrdnju pobija u istom broju rečenica "da je orguljašku službu vršio jedan Mađar koji je ujedno bio i učitelj".

Da, nakon kantora J. Hefingera, u vremenu mađarske okupacije Međimurja, kantorsku službu obnašali su Mađari najprije Josef Vajda, a zatim Laszlo Banga "koji su obavljali i školsku dužnost".

Sjećanje mještana iz Čehovca, Marije Korpar r. Gregoran, Jelene Jeđud ud. Strahija i Benedikta Blažeka, spašava od zaborava neke pojedinosti vezane uz ovo vrijeme gledom na orguljašku službu i pjevanje u župnoj crkvi Sv. Jurja u Trnju.

Godine 1938. bio je zaređen za svećenika Lovro Kramar. Priprema mladomisničkog slavlja bila je povjerena kantoru. Budući da je mladomisnik bio iz Cehovca, kantor je po "cemeštru" Mati Jeđud okupio cehovske "puce" koje su "svako večer" - kako se prisjeća Mara Korpar -vježbale pjevanje za Mladu misu i za mladomisničku procesiju, koja je bila u Sv. Jurju iz dvorišta obitelji Jurčec.

Nakon mladomisničkog slavlja kantor Hefinger je zadržao za sebe probrane pjevačice: Maru Gregoran, Jelenu Vlahek, Maru Gašparić, Gabru Sinković, Katu Novak, Magu Ilijaš, Maru Svenda, Antoniju Kramar i druge...pa su tako djevojke iz Čehovca tvorile župni pjevački zbor. "Pređarica" je bila Mara Gregoran. Ona je započimala pjesme kod poldanje mise i večernice, a na božićnoj polnoćki pjevala "Dvanajsta je sad ura".

Ovo sjećanje je dragocjeno, jer donosi razlog i prvi podatak zašto su u pjevačkom zboru kroz desetljeća bili uglavnom pjevači iz Čehovca, a k tome ne smije se zaboraviti da su braća Ivan i Vlado Sinković također iz Čehovca. Kantor Hefinger je vršio kantorsku službu od mađarske okupacije Međimurja, do 1941. godine.

U vremenu Mađarske okupacije (od 1941. do 1945.) vodilo se sustavno pomađarivanje hrvatskog pučanstva, pa su stoga postavljeni u školu u Sv. Jurju mađarski učitelji. Upravitelj škole Josef Vajda bio je ujedno i kantor. Djevojke iz Čehovca, koje su do tada pjevale u zboru, okupile su se oko novog kantora, a zbor se počeo popunjavati mlađim naraštajem zalaganjem "cemeštra"-odbornika Mate Jeđuda. Bio je to pravi pjevački zbor. U nedjelje su bile tri svete mise: rana i poldanja su bile posve na hrvatskom jeziku, a školska misa u 9. obavezno je završavala mađarskom himnom: "Išten ald meg a Magvart...". Budući da kantor Josef Vajda nije znao hrvatski, pjevalo se tako, da je kantor svirao po notama, a zbor je pjevao na hrvatskom jeziku hrvatske i stare međimurske crkvene pjesme.

Nastavilo se tako i nakon odlaska kantora Vajde, kad je za novog kantora i učitelja došao Laszlo Banga. Vrlo brzo je u "cemeštru" Mati Jeđud, koji je savršeno govorio mađarski, otkrio vrijednog suradnika koji mu je pomagao pri vođenju zbora. Vremenom je kantor Banga postao prisni prijatelj sa obiteljima Mate i Josipa Jeđud. Prijateljstvo se potvrdilo time što su iz "Jeđudove hiže" u zboru pjevale sestre Katica i Jelena. Mate, kojeg su zvali "Mata Jeđudov", ne samo da je okupljao djevojke po Cehovcu u pjevački zbor, nego su se probe u tjednu održavale u "prvoj hiži pre Jeđudu", a nadzornik discipline i prevoditelj-tumač kantoru Bangi bio je Mata.

Ovaj župni zbor nastupao je svake nedjelje "pre bedni meši" i "pre večernici". K misi su djevojke hodale "bute", a k večernici od "majuša do Velike Meše: bose"- sjeća se Jelena r. Jeđud. Udajom pjevačica zbor se nije smanjivao, jer se pomlađivao pristupom novih pjevačica. Za kan­tora Bange su pjevale: Kata Strahija, Jaga i Kata Mihac, Agna Sinković, Klara Čavlek, Agna Gašparić, Katica i Jelena Jeđud, Julijana Sabol, Treza Čanadi, Milka Tišljar, Treza Vagaj, Štefa Vuk...

Ovaj zapis ostao bi nepotpun kad se ne bi spomenula i Magica Vagaj. Bila je siroče, rođena bez ruku. Kao sestru svoga muža prihvatila ju je Franciska Vagaj kojoj je pomagala Mara Jeđud, a Mata Jeđud naučio ju je čitati. Magica je bila natprosječno inteligentna. Puca u zboru su rado s njom prijateljevale, bila je s njima na svakoj poldanjici i večernici, a znala je dobro procijeniti kakvo je bilo pjevanje. Nisu uzmanjkale pohvale, ali ni pokude.

Bilo je tako sve do svršetka II. Svjetskog rata. Kantor Banga je dočekao kraj rata kod obitelji Jeđud u Cehovcu, a potom je otišao za obitelji, koja je već napustila Međimurje, u Mađarsku.

Tada je župna crkva ostala bez kantora, a pjevanje je i dalje pratilo bogoslužje. Na jutarnjoj Misi pjevanje je predvodio "cemešter" Ivan Janković iz Hodošana, koji je uvijek stajao pod "zvončekom" na ulazu u svetište; na "bednoj meši" i "pre večernici" pjevale su djevojke iz Čehovca. One su vježbale "med sobom" pod vodstvom Jane Gregoran. Pređarica je bila Kata Jeđud, a zboru su pristupile Mara Božek, Zdenka Kivač, Milka Sinković, Cecilija Svenda, Anđela Vuk, Jelka i Kata Gregoran i Mara Habuš.

Djevojački pjevački zbor iz Čehovca sudjelovao je na sprovodima, posebno pjevajući "Spričavanja". Nastupao je bez kantora u vremenu mađarske okupacije, a nastavio se tako i nakon rata.

U ovom vremenu, dok je župna crkva bila bez kantora, "cemešter" Mata bi prigodno pozvao Ljudevita Baloga iz Donjeg Kraljevca, koji je vršio kantorsku službu u župi Dekanovec, te bi on pripremio zbor za veća i proštenjarska slavlja. Važno je napomenuti da su u svim tim godinama orgulje župne crkve bile u dobrom stanju.

Poslijeratno vrijeme iznjedrilo je prvog sjemeništarca. Za vrijeme školskih praznika dolazio je doma u Čehovec Ivan Sinković, koji je bio glazbeno nadaren. Bio je to Božji dar za župu, pa je cehovski djevojački zbor s njime i vježbao i nastupao.

I upravo u zanosu koji je sjemeništarac Ivan Sinković pokazao prema glazbi i svećeničkom zvanju, godine 1948. njegov mlađi brat Vlado odlazi u zagrebačko dijecezansko sjemenište. Pokazalo se da ga Bog ne zove u to zvanje, ali upravo u sjemeništu Vlado je otkrio svoj glazbeni talent. Vremenom ga je usavršio, a njime obogatio kao kantor župu Sv. Juraj u Trnju kroz duga desetljeća.