Dragi
župljani!
Kad su dva sveta čovjeka
jednom po svijetu putovali, došli su do jedne rijeke. Neki je mladić tu
kod vode stajao te gledao kako ribe u vodi plivaju. Jedan ga sveti
čovjek pita:»Mladiću, što radiš tu?» Mladić m reče: »Gledam, kako ribe
amo tamo po vodi plivaju te mislim: oh, kako bi bilo lijepo, da sam
riba!» Svetac ga tad opet zapita: »Bi li ti doista htio postati riba?»
Kad mu mladić kaže, da bi, reče mu nato: »Skoči u vodu!» On skoči i
postane riba. Nakon godinu dana te svete ljude opet nanese put do te
rijeke te se sjete o tom mladiću pa ga opet pozovu. Mladić brzo dođe iz
vode te počne vikati da nije zadovoljan vodi. Upita ga svetac da li još
želi biti riba, mladić nato hitro kaže da ne. «Kod poplave kad je voda
mutna jedva se izmičem da me kotrljajuće kamenje niz vodu ne zgnječi».
Na to mladić reče:»Volio bih biti ptica.» Svetac mu kaže:»Odleti u
zrak!» Mladić je odmah poletio kao ptica. Nakon godinu dana kad su opet
prolazili
pokraj rijeke sveti ljudi pozovu mladića da vide kako mu je. «Slabo! Kud
god idem, da se nešto zrnja nazobljem, odmah me ljudi potjeraju; u zraku
me progone ptice grabljivice, tako da nikad nemam mira.» «Dakle ti ne
želiš biti ptica?» Mladić im kaže, da ne. «Zato budi čovjek što si i
dosada bio! Držimo da si se osvjedočio, da je čovjek najsretniji stvor
Božji na zemlji!»
Ostao je i dalje čovjek. Budimo braćo i sestre i mi samo ljudi onakvi
kakvi jesmo, sa svojim usponima i padovima, vrednotama i vrlinama i
nikad ne težimo da postanemo nešto drugo što nismo. To od nas traži
upravo Uskrsnuli Isus Krist koji je za mene i tebe Uskrsnuo i koji svima
nama želi donijeti mir srca duše. U tim mislima želim svima, moji dragi
župljani, vama najmlađima do najstarijima, zdravima i bolesnima,
sretnima i zaplakanima, sretan i blagoslovljen Uskrs.
Vaš župnik