Sve o svetici koju posebno štuju žitelji naselja Donji Pustakovec

(stranice 9. i 10.)

Blažena Djevica Marija Kraljica

Među najomiljenije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom i pobožnošću. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.

Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.

Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: "Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?" Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: "Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!" (Mt 5,8).

Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.

Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: "U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna."

Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: "Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga..."

Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: "I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore."

Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: "Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana.

Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?" Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava: "Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo."

Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: "Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…"

Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Učeni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: "Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar." Spomenut ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv "Ružo otajstvena", i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.

O tome piše ovako: "Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i sakrivena, jer to označuje pojam rosa mystica. Zašto na zemlji ne čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se označavaju i izlažu - kao u slučaju svetaca - Marijine relikvije?

Ako pak postoji koje tijelo - prije svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja - onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe.

Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju, Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina? To je nemoguće.

Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje." Istini za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo.

II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: "Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu." A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: "Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću."

Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948-1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: "Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed - tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa - proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije."

O tome nam govori i II. vatikanski sabor. "Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe" (Svjetlo narodâ, br. 68).

O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa. Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u Zagrebu u svojoj konferenciji, što ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup Malines-Bruxellesa, belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je ovako: "Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? [to se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa? Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako to veoma dobro reče kardinal Marty.

Nedavno sam upitao njemačkog teologa Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi? Njegov odgovor zaslužuje pažnju: Odviše kršćana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.

Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja."

Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.

  

BLAGDAN

Pio XII. je zaključio proslavu Marijanske godine 1954. uvođenjem blagdana Bl. Djevice Marije, Kraljice. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom se kalendaru slavi na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svome uznesenju Marija je postala i kraljica neba i zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam.

Naslov "kraljice" ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo "kraljica", već i "gospodarica", "vojvotkinja", pa čak i "carica", u našem starom jeziku "cesarica". Da li je pridavanje Mariji takvih naslova teološki opravdano? - Jest, jer se ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojnom pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No ako liturgija kaže "da Bogu služiti znači kraljevati", onda je Marija kao najbolja Gospodinova službenica i iz toga razloga prava kraljica.

Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva "Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa"! Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grješnike pred Gospodinom zagovara, da nam od njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

U Časoslovu naroda Božjega Crkva je na današnji dan u Službi čitanja stavila odlomak iz jedne od osam homilija blaženoga Amadeja, lozanskog biskupa. On je živio u prvoj polovini XII. stoljeća te sveto preminuo 27. kolovoza 1159. Prije nego je postao biskup u Lausannei, bio je redovnik cistercita u Clairvauxu, a zatim u Vivianu, gdje je stajao na čelu opatije Hautecombe. Papa Lucije II. imenovao ga je protiv njegove volje biskupom u Lausannei. Kao biskup dao se svim marom na apostolski posao obilazeći i najudaljenije predjele svoje biskupije. Veoma je nastojao i oko kršćanskoga odgoja mladeži, a ponajviše oko izgradnje pobožnoga i učenoga klera.

Kao vjerni učenik i sljedbenik sv. Bernarda bio je iskreno, žarko i odano pobožan prema Majci Božjoj, o čemu naročito svjedoči njegovih 8 homilija. Neka nam, dakle, on danas progovori o Mariji kao Kraljici svijeta i mira.

"Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije uznesenja po svemu svijetu zasjalo divno Marijino ime i kako se posvuda o njoj raširio slavni glas i prije nego bijaše na nebo uzneseno njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko: prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.

Tako je već u tijelu imala pred okus budućeg kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide kraljicu, a ovi drugi gospodaricu. Jedni pak i drugi bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.

A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?

Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana - ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom."

 

Ù Povratak na stranicu Glasnika  Ù

F Povratak na župnu stranicu  F