Intervju s Josipom Sabolom
1. Hvaljen Isus i Marija!
Molimo Vas da se kratko predstavite?
Sabol
Josip, rođen u Hodošanu 1938.god. Studirao sam u Zagrebu, Rimu, Minchenu i
Darmstadtu. Još za vrijeme studija u Rimu bio sam zaređen za svećenika
Zagrebačke nadbiskupije u Rimu 1965., mladu misu sam imao najprije u Rimu, a
godinu dana kasnije u rodnoj župi Sveti Juraj u Trnju. Te iste godine sam
nastavio studije u Rimu: položio sam licencijat u filozofiji i doktorat u
teologiji sa specijalnim područjem moralne teologije. Godine 1970. sam se
vratio u Zagreb i bio sam imenovan asistentom pri katedri za moralnu
teologiju. Dva semestra sam vršio ovu službu. Dozvolom nadbiskupa Kuharića
sam otišao u Njemačku, u Darmstadt, da bih studirao socijalno-političke
znanosti. Postavši magistar ovih znanosti ostao sam u Darmstadtu kao
profesor etike, filozofije religije i socijalnih znanosti najprije na
Pedagoškoj Akademiji, a onda na klasičnoj gimnaziji. Istovremeno sam
godinama „gostovao“ na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predajući posve
novi predmet „pastoralna sociologija.“ Službeno se sada nalazim u mirovini,
ali bez mirovanja što se tiče znanstveno-pedagoškog i pastoralnog
djelovanja.
2. Sigurno znate onu
međimursku: „ Međimurje kak si lepo ravno, vu njem stoji hodošansko selo…“
pa recite, jeste li ponosni na Vaše mjesto i nosite li ga u srcu?
Ponosan može biti čovjek
zapravo samo na ono što je stvorio, učinio. Iskreno rečeno ovu riječ baš ne
volim. Što hoćemo reći s „ja sam ponosan na….“? Kako se osjeća i ponaša
čovjek koji je ponosan ? Odgovori na ova pitanja su često negativni na
adresu tzv. ponosnog čovjeka. Ja radije kažem da sam zahvalan Bogu što sam
se rodio u Hodošanu, jer mi je to malo selo pružilo duhovni horizont
otvorenosti prema svijetu, dalo mi je optimistički stav prema životu i
omogućilo mi je zdravi osjećaj nezadovoljstva s onim što smo imali - bili
samo naime siromašni- i time volju i dinamiku za postizavanje boljeg u
životu. Sposobnost za to nam daje dragi Bog. Ponosu ovdje nema mjesta nego
zahvalnosti Bogu, jer je istinita izreka: Što se hvališ i napuhavaš; zar si
zaboravio na to: sve što imaš i posjeduješ primio si od drugih i konačno od
Boga. To su izvori tvojih sposobnosti. Jedan od njih je u mom slučaju
sigurno moje drago hodošensko selo. Zato ga volim i svuda nosim u svom srcu
kao što puž svuda sa sobom nosi svoju kućicu.
3. Osjećam da sam Vam dotakao i
djetinjstvo, biste li nam kratko opisali svoje djetinjstvo?
Stariji ljudi zapravo ne mogu
posve razumjeti djetinjstvo. Djeca su ona koja ga doživljavaju, ali ona nam
ne mogu to izreči riječima, pojmovima. Tako se događa da mi zreli ljudi
opisujemo djetinjstvo po svom shvaćanju, kao promatrači izvana. Da li time
zahvaćamo cijelu istinu o djetinjstvu kao jednoj periodi ljudskog života,
sumnjam. U tom smislu mogu reći da kao djeca nismo imali baš povoljne uvjete
za sveopći razvitak onoga što je Bog Stvoritelj usadio u našu dušu. To
pokazuje među ostalim i činjenica da smo samo trojica od našeg godišta - a
bilo je to jako godište s a,b,c i d razredom - pošli na studije.
4. Odlazite se školovati u
Zagreb, krećete u sjemenište, kako ste donijeli odluku?
Negativni preduvjeti za djecu
dolaze do izražaja i u mom slučaju. Da nije bilo mog mudrog učitelja, ja bih
danas bio najvjerojatnije seljak ili zemljoradnik s većom ili manjom
familijom. No ,pa što onda? Zar nije to časni Božji put kroz život? Koji
puta si mislim da bih bio čak zadovoljniji da sam ostao na selu. Mnoge tzv.
intelektualne probleme ne bih imao koje imam sada kao intelektualac i čovjek
od znanosti. Mnogo znati donosi obično sa sobom veliki nemir u dušu čovjeka.
Znanje ne oslobađa čovjeka, niti ga čini sretnim, jer znanje nije automatski
povezano s istinom. Istina oslobađa čovjeka, istina čini čovjeka sretnim, a
to je za nas kršćane Isus Krist: „Ja sam put, istina i život“. Dakle: ja
nisam donio odluku da ću poći u sjemenište, na više škole. To pravo
ondašnja djeca nisu imala. Odluku je donio moj otac na veliki pritisak mog
učitelja. „Vinko, učinit ćete veliku grešku ako sina ne dadete u daljnju
školu. Šteta je za maloga da bude seljak“,reče moj učitelj. Tako sam ja kao
11-godišnji dječak „morao“ napustiti naše malo selo i poći u nepoznati
svijet, najprije u Zagreb, a onda u široki svijet.
5. Kako Vam je prolazilo
vrijeme školovanja, donosite još veću odluku, nastavljate njegovati svoj
poziv i u bogosloviji, pa nam opišite te godine?
Time
je bio zacrtan moj životni put ne znajući pravo kuda će me voditi i kamo
konačno dovesti. Prvih godina u sjemeništu na Šaliti u Zagrebu sve se nekako
odvijalo kao u podsvijesti. Bilo mi je doduše prisutno u glavi da ću jednom
postati Velečasni i da se budem onda vozio na kočiji na sprovodu dok svi
drugi pješice po blatu: to sam naime promatrao kao dječarac s prozora jer je
svaki sprovod prolazio pokraj naše kuće; i moram reći da mi se to jako
dopalo kod Veličasnoga. Možda je već to bio znak poziva ili povod za želju
da i ja budem takav gospodin? No, dubinu svećeničkog zvanja nisam mogao
shvatiti tih prvih godina u sjemeništu. Za to su se pobrinuli naši
odgojitelji oci Isusovci. Oni su uložili sve svoje umijeće da nas pripreme
za svećenike. Da li je netko pozvan da bude svećenik, to su konačno oni
odlučivali. Primjerice, moj duhovnik je sumnjao da li ja imam zvanje, jer
sam bio jako zaljubljen u nogomet, bio sam prava nogometna zvijezda. Neke od
kolega su htjeli izbaciti iz sjemeništa jer su potajno pušili ili jer su
išli bez dozvole na utakmicu Dinamo – Hajduk. Svakako je činjenica: u prvom
razredu nas je bilo 110 ili više, a samo 22 smo postali svećenici. Među
njima i naš biskup Marko Culej
-
zajedno smo proživjeli 11
godina: 8 na Šalati u gimnaziji i tri u bogosloviji. Biskup Marko je trebao
sa mnom zajedno ići na studije, ali nije dobio pasoš. Bio je izvrstan đak i
student. Stoga je samo logično da je danas izvrstan biskup.
7. Prvi put kao dijete odlazite
u „bijeli svijet u Zagreb“, no sad već drugi put odlazite, ali ovaj put malo
dalje, na doktorat u stranu zemlju, koju ? ( i kako je bilo ponovno sve
ostaviti…)
Tako
su se naši putovi razdvojili. Na preporuku mog profesora Kuničića poslao me
nadbiskup Šeper na studije u Rim,1963.godine. Dolaskom i boravkom u Rimu
mnogo toga se promijenilo u mom životu. Papinsko Sveučilište Gregorijana u
Rimu na kojem sam studirao je kao košnica pripadnika gotovo svih nacija na
svijetu. Kako sam se na početku mog boravka u toj sredini osjećao malim,
provincijalnim, ograničenim ! Malo Međimurje s mojim Hodošanom je postalo
još manje nego jest, gotovo nevidljivo, ali sam ga uvijek čuvao u srcu. Što
sam dulje boravio u velikom svijetu, upoznavajući široke horizonte svjetske
kulture, to mi je naše malo Međimurje postojalo sve draže, intimnije,
dragocjenije. Hodošenski sam Međimurec i to sam ostao do danas usprkos svom
mojem kozmopolitskom iskustvu. Međimurski - hodošenski - govorim de gojd mi
se ftrefi prilika, to mi nikaj ne smeta za moj latinski, talijanski,
njemački, francuski ili engleski. Kad balašturim hodošenski, misli Talijan
da govorim njemački, a Nijemac pak misli da govorim engleski. Tu se vidi da
se na koncu konca ljudi ne sporazumijevaju kroz jezik-iako se tako
misli-nego srcem i intuicijom.
8. Opet doznajem da ste i tamo
imali poznatog kolegu, a to je bio Adalbert Rebić, naš poznati bibličar,
prevoditelj, profesor na KBF-u, što ste zajedno studirali?
Naravno,da mi je bilo u prvo
vrijeme neobično u Rimu, na Sveučilištu. Stoga sam
imao veliku sreću da je u istom kolegiju Germanikumu bio danas tako poznati
i zaslužni profesor Adalbert Rebić. Njegova dobrota i kolegijalnost bile su
za mene prava utjeha u početnim poteškoćama. S njime sam proveo nezaboravne
4 godine u Germanikumu i Hungarikumu, kako se točno zove kolegij -
sjemenište u koji imaju pravo doći sinovi iz onih naroda koji su pripadali
Dunavskoj monarhiji, dakle i mi
Hrvati.
9. Izdajete knjigu u Glasu
Koncila, 2001.godine pod naslovom „ Sloboda i odgovornost „. Knjiga koja
obuhvaća Kršćanske poglede na značajnija pitanja našeg vremena. Ovu knjigu
posvetili ste svojim roditeljima, majci Agnezi rođ. Hađikan i ocu Vinku.
Možete li nam malko približiti ovu posvetu?
Knjigu
sam posvetio svojim roditeljima radi toga jer ne bih mogao pisati o
kršćanskim pogledima na svijet da me oni nisu doveli do Boga primjerom svog
kršćanskog života. Od njih sam naučio da sve dobro imamo od Božeka; da moram
biti dobro dijete, jer Božek kaštiga zločestu djecu. Još za vrijeme
teoloških studija mi je postalo jasno da svoju duboku religioznost
zahvaljujem majci i ocu, te da tu religioznost ne može uzdrmati nijedna
teološko-kritička teorija. Zahvalan sam za taj dar. Ovakva religioznost je
prava Božja milost jer je ona pretpostavka zreloj vjeri. Velika je zabluda
misliti da se preko teološkog znanja, dakle preko studija teologije, dolazi
do vjere. Moći vjerovati je nešto posve drugo nego znati o vjeri. Moći
vjerovati dolazi od Boga, to je milost Duha Svetoga koji u nama djeluje ako
mu otvorimo srce. Milost vjere može dobiti svaki čovjek ako joj se otvori
molitvom, dobrim djelima i mislima. To pak nam mogu dati samo roditelji i
nitko drugi. Stoga je danas najveća milost imati kršćanske roditelje koji od
malena uče djecu moliti, koji stvaraju u kući atmosferu ljubavi i nježnosti,
koji znadu djeci otvoriti oči za lijepo npr. za glazbu ,za prirodu,
životinje, krajolik, cvijeće. Time pomažu da se u djetetu rađa sposobnost
diviti se, sposobnost doživljavati duhovne vrednote, sposobnost biti
zahvalan. Sve ovo je pretpostavka, sve ovo je prvi korak da čovjek doživi
blizinu Tajne, misterija života i Svemira, a što je to drugo nego Bog. Tko
je doživljavao u djetinjstvu sve ove osjećaje, taj je postao neizlječivo
religiozan kroz čitav život, taj je našao biser ili svjetiljku koji će
pratiti na životnom putu, taj će gotovo nužno jednom sjesti do nogu Isusovih
i postati njegov učenik, postati katolički vjernik iz uvjerenja. Uvijek sam
se ljutio, a i danas se ljutim, kada teolozi-ti znanstveni „stručnjaci“
znanja o Bogu, i ja sam jedan od njih - hoće primjerice zabraniti
vjernicima moliti krunicu ili vršiti druge pobožnosti jer tobože to nije u
skladu sa znanstvenom teologijom. Može biti da nije u skladu s teologijom,
ali time nije ni izdaleka odlučeno da nije u skladu s Božjim Duhom. To je
bitno pitanje koje si treba postaviti i teologija: da li je moja znanstvena
teologija u skladu s Božjim Kristovim Duhom?
10. Čitamo Vaše članke svako
malo u katoličkom tjedniku Glas koncila pod rubrikom „ Teološki osvrt „.
Znate li da to našoj fari, našim župljanima znači kao dodatna propovijed
domaćeg sina ? Eto pa Vam i na tome zahvaljujem.
Drago mi je da čitate moje
članke. Na taj način smo povezani mislima i osjećajima. Svoju ulogu pisca
gledam u ovome: moja razmišljanja su najprije korisna meni osobno, pa se
pitam zašto da ne omogućim drugima da sudjeluju u traženju i otkrivanju
Božjih istina, istina o životu na društvenom, gospodarskom, znanstvenom,
političkom području, te da se onda zajedno radujemo što smo otkrili barem
mali biser orijentacije i utjehe u životu. Svoju ulogu pisca bih ovako
opisao: ja sam gladni siromah, koji je našao hranu, pa se žuri saopćiti
drugim gladnim siromasima gdje ima hrane i pozvati ih da dođu za stol punog
jela i pića.
11. Hvala Vam na suradnji i
posjeti svima nama, koju ste nam omogućili kroz ovaj intervju koji čitamo u
našim toplim domovima.
I ja se Vama zahvaljujem. Neka
Novorođeni blagoslovi vaš rad. Vašim literarnim prilozima vi palite svjećice
da svi zajedno možemo sigurnije koracati na često tamom obavijenim putem
kroz život. Budite navjestitelji ljubavi Božje prema nama ljudima znajući
životnu istinu:
Samo od ljubavi možda može
živjeti netko
Bez ljubavi ne može živjeti
ama baš nitko!
Ù
Povratak na stranicu Glasnika
Ù
F
Povratak na župnu stranicu
F