Stjepan Hauser (28. studenoga 1828. - 19. prosinca 1864.)

Živio je vrlo dugo u živoj uspomeni naroda. Bio je visok, vitak i glasovit propovjednik zvonkog glasa. Slovio je i kao vrlo naobražen čovjek jer je osim hrvatskoga govorio njemački, mađarski, latinski, talijanski i francuski. Njegovu visoku kulturu i teološku naobrazbu dokazuje i mnoštvo njegovih knjiga sačuvanih u župnoj knjižnici. Nekada je bio profesor na riječkoj gimnaziji. Bio je odlikovan naslovom počasnog kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkoga.

Za njegovo vrijeme, bila je podignuta kapela sv. Roka u Čehovcu 1822. kao i kapela u Hodošanu posvećena sv. Ivanu Nepomuku 1835. godine Obje su kapele podigli vjernici i uzdržavali ih svojom brigom. Postoji jedan spis o župljanima, u kojem župnik piše: „Narod je općenito marljiv, pobožan, i poučljiv, a govori hrvatskim jezikom, a malo ih je koji govore mađarski. Svi su katolici." (K. v. 1841., 113.).

Župniku je posebice stalo da narod bude naobražen, a kako je u to vrijeme pohađanje više škole zahtijevalo velike materijalne žrtve koje seljaci redovito nisu mogli podnijeti, on je za školovanje gimnazijalaca iz župe Sv. Juraj u Trnju ostavio veliku zakladu od koje se trebalo plaćati njihovo školovanje.

Župnika Stjepana Hausera možemo nazvati prvim organizatorom školstva u župi  koji je 1841. godine osnovao škole u Čehovcu, Hodošanu i Palinovcu, gdje su privatni učitelji i mjesni bilježnici poučavali djecu oba spola u hrvatskom i mađarskom jeziku, kršćanskom nauku, književnosti i računanju i to iz propisanih knjiga. Nadzor je vršio župnik koji se brinuo o školama, često ih posjećivao, ispitivao i predavao vjeronauk. Knjige je, posebice siromašnima, davao besplatno.

Dominik Kolarić tvrdi da je u Donjem Hrašćanu postojala pučka škola „gdje su djeca učila čitati i pisati". Da je ta škola doista postojala potvrđuje spomenuta akcija opismenjavanja župnika Stjepana Hausera iz 1841. kada je zajedno sa školama u Čehovcu, Palinovcu i Hodošanu trebala biti osnovana i ova. Nalazila se na mjestu koje se zvalo Kravarov vrt, na kojem su mještani podigli kuću za učitelja, došljaka Vajdu. Zahvaljujući djelovanju ovog učitelja, selo sve do početka 20. stoljeća nije imalo nepismene osobe.

Kruna župnikova nastojanja bila je izgradnja nove škole 1860. g. na mjestu dotadašnjeg orguljaševog stana. Otada je orguljaš morao imati učiteljsku kvalifikaciju. Morao je biti ujedno orguljaš i učitelj. Ova je škola bila djelo župnika Hausera i svih župljana jer je bila sagrađena novcem svih filijala. Dugo vremena bila je najljepša od svih seoskih škola u Donjem Međimurju.

Umro je u 67. godini života od klijenuti srca, a pokopan je na novom župnom groblju izvan mjesta.

U svojoj oporuci od 30. III. 1859. odredio je župnik Stjepan Hauser da se sva njegova ostavština ima unovčiti i nakon isplate raznih legata da se ostatak sačuva ,,in educationem unius juvenis parochiani".