Stjepan
Hauser (28.
studenoga
1828. - 19. prosinca
1864.)
Živio je vrlo dugo u živoj uspomeni naroda.
Bio je visok, vitak i glasovit propovjednik zvonkog glasa. Slovio je i kao
vrlo naobražen čovjek jer je osim hrvatskoga govorio njemački, mađarski,
latinski, talijanski i francuski. Njegovu visoku kulturu i teološku
naobrazbu dokazuje i mnoštvo njegovih knjiga sačuvanih u župnoj knjižnici.
Nekada je bio profesor na riječkoj gimnaziji. Bio je odlikovan naslovom
počasnog kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkoga.
Za njegovo vrijeme, bila je
podignuta kapela sv. Roka u Čehovcu 1822. kao i kapela u Hodošanu
posvećena sv. Ivanu Nepomuku 1835. godine Obje su kapele podigli
vjernici i uzdržavali ih svojom brigom. Postoji jedan spis o župljanima, u
kojem župnik piše: „Narod je općenito marljiv, pobožan, i poučljiv, a govori
hrvatskim jezikom, a malo ih je koji govore mađarski. Svi su katolici."
(K. v. 1841., 113.).
Župniku je posebice stalo da
narod bude naobražen, a kako je u to vrijeme pohađanje više škole
zahtijevalo velike materijalne žrtve koje seljaci redovito nisu mogli
podnijeti, on je za školovanje gimnazijalaca iz župe Sv. Juraj u Trnju
ostavio veliku zakladu od koje se trebalo plaćati njihovo školovanje.
Župnika
Stjepana Hausera možemo nazvati prvim
organizatorom školstva u župi koji je 1841. godine osnovao škole u
Čehovcu, Hodošanu i Palinovcu, gdje su privatni učitelji i mjesni
bilježnici poučavali djecu oba spola u hrvatskom i mađarskom jeziku,
kršćanskom nauku, književnosti i računanju i to iz propisanih knjiga. Nadzor
je vršio župnik koji se brinuo o školama, često ih posjećivao, ispitivao i
predavao vjeronauk. Knjige je, posebice siromašnima, davao besplatno.
Dominik Kolarić tvrdi da je u Donjem Hrašćanu
postojala pučka škola „gdje su djeca učila čitati i pisati". Da je ta škola
doista postojala potvrđuje spomenuta akcija opismenjavanja župnika Stjepana
Hausera iz 1841. kada je zajedno sa školama u Čehovcu, Palinovcu i Hodošanu
trebala biti osnovana i ova. Nalazila se na mjestu koje se zvalo Kravarov
vrt, na kojem su mještani podigli kuću za učitelja, došljaka Vajdu.
Zahvaljujući djelovanju ovog učitelja, selo sve do početka 20. stoljeća nije
imalo nepismene osobe.
Kruna župnikova nastojanja bila je izgradnja nove
škole 1860. g. na mjestu dotadašnjeg orguljaševog stana. Otada je orguljaš morao imati
učiteljsku kvalifikaciju. Morao je biti ujedno orguljaš i učitelj. Ova je škola bila djelo župnika Hausera i svih
župljana jer je bila sagrađena novcem svih filijala. Dugo vremena bila je
najljepša od svih seoskih škola u Donjem Međimurju.
Umro je u 67. godini života od klijenuti srca, a pokopan je na novom župnom
groblju izvan mjesta.
U
svojoj oporuci od 30. III. 1859. odredio je župnik Stjepan Hauser da se sva
njegova ostavština ima unovčiti i nakon isplate raznih legata da se ostatak
sačuva ,,in educationem unius juvenis parochiani".