Crkva Svetog Jurja Mučenika

Skica za povijest Župne crkve

Do 1984. godine

Usprkos brojnim nedaćama sakralna se umjetnost bolje očuvala od svjetovne. Njezini najstariji uščuvani spomenici pripadaju gotičkom razdoblju.

Najstarije povijesne vijesti o međimurskim župama i titularima njihovih crkvi potječu iz 1334. godine. Arhiđakon Ivan nabraja u svom popisu "inter Dravam et Muram" 11 župa, među njima i Župa Svetog Jurja u Trnju. Župa je sigurno imala svoju crkvu, no ne znamo kakva je bila. Ipak, najstarije, najočuvanije crkve u Međimurju imaju stilske oznake kasne gotike pa pretpostavljamo da je na mjestu današnje crkve stajala srednjovjekovna župna crkva. Međimurje je bilo u živom dodiru sa obližnjom alpskom kulturom i nema razloga da se smatra da na ovom mjestu nije bilo crkve. Inventar je kroz vrijeme nastradao, posebno u vrijeme Reformacije (u Međimurju između 1570. i 1623. godine). Bedeković u djelu "Natale solum.." tvrdi da su se i reformisti za bogoslužje koristili i nekim katoličkim crkvama (poput crkve u Podturnu). Govoreći o najvjerojatnijoj sudbini stare crkve dr. Kolarić kaže: "Najvjerojatnije je da je stara župna crkva stajala na mjestu današnje, bila je drvena i po svoj prilici porušena u razdoblju širenja protestantizma u Međimurju između 1570. i 1580. godine Nakon toga je građena nova župna crkva od cigle jer se 1660. godine spominje da je cijela crkva zidana i da je na sjevernoj strani uz crkvu postojala i sakristija sa zidanim svodom."

Prigodom sabiranja milostinje za Zavod sv. Jeronima u Rimu sastavljen je 1650. popis katoličkih župa: Sveti Juraj na Bregu, Štrigova, Sveti Martin na Muri, Selnica, Mursko Središće, Podturen, Mala Subotica, Sveti Juraj u Trnju (S. Georgii in Spinis in Insula), Prelog, Mihovljan i Nedelišće.

Iz zapisa kanonskih vizitacija 1660. godine saznajemo vrlo dragocjene podatke o župnoj crkvi, načinu uzdržavanja župnika, orguljaškoj službi i o pojedinim selima koja spadaju u župu, s točnim popisom broja domaćinstava i njihovim prezimenima. Župna crkva bila je zidana i pokrivena „šindrom", tj. tankim istesanim hrastovim daščicama. Nad svetištem je bio svod (bolta, tabulat), a nad lađom se uzdizao drveni strop. Crkvena lađa i svetište bili su popločeni duguljastim opekama. U crkvi su se nalazila dva oltara: glavni oltar sv. Jurja i pobočni sv. Antuna Padovanskoga. Sjeverno od svetišta nalazila se zidana sakristija, a na zapadnoj strani se nalazio crkveni toranj u kojem su visjela dva zvona. Crkva je imala samo jedan ulaz nad kojim je bio podignut drveni kor. Drvena propovjedaonica stajala je na stupu kod sakristije. U sredini crkve nalazila se nadsvođena (boltana) grobnica.

Godine 1688. zagrebački kanonik Ivan Zubić obišao je na temelju naloga zagrebačkog biskupa Ignacija Mikulića bekštinski arhiđakonat.  Opisao je tada sev crkve i kapele Međimurja. Župne crkve nalazile su se tada u 13 mjesta: Belici, Donjem Vidovcu, Maloj Subotici, Mihovljanu, Nedelišću, Podturnu, Prelogu, Selnici, Svetom Jurju na Bregu, Svetom Jurju u Trnju, Svetom Martinu na Muri, Štrigovi i Legradu. U 8 župa nalazila se još zidana kapela, a u 6 župa drvena kapela. Kanonik Zubić navodi da župne crkve potiču iz gotičkog razdoblja - to su jednostavne jednobrodne građevine.

1690. spominje se i administrator župe:  Georgius Miszlechich Croata Okiciensus.

Daljnje vrlo zanimljive podatke o župi i župljanima donose kanonske vizitacije iz 1692. godine. Zagrebački kanonik Nikola Nadaždi posjetio je 26. lipnja i 28. srpnja te godine župu Sv. Juraj u Trnju i zapisao sljedeće podatke: Župna crkva je bila zidana i dobro pokrivena hrastovim daščicama. Crkva je imala dva oltara, glavni sv. Jurja i pobočni sv. Antuna Padovanskoga, koji, kao i sama crkva, još nisu bili posvećeni. Crkva je nešto prije bila obnovljena o čemu su svjedočili pobijeljeni zidovi, crkveni toranj i sakristija. Zanimljivo je da je tvrdnji iz prošle kanonske vizitacije, da se u sredini crkve nalazi nadsvođena grobnica, sada dodana druga, da se naime ispod cijele crkve nalazi grobnica. U tu grobnicu ili kriptu ulazilo se iz same crkve. Osim grobnice pod cijelom crkvom, spominje se i lijepo ograđeno groblje oko crkve. Za prijašnji župni dvor tvrdi se da je prizemni i da je premalen, a župljani se izgovaraju da su siromašni i da ga ne mogu proširiti dogradnjom.

Samo 6 godina nakon ovog izvještaja slijedi novi iz pera kanonika Ivana Leskovara, bekšinskog arhiđakona koji je u veljači 1698. posjetio međimurske župe i o župi Sv. Juraj u Trnju zapisao: Župna crkva je bila u dobrom stanju, s drvenim trokutnim korom nad ulazom u crkvu. Od posljednje kanonske vizitacije crkva je dobila još jedan ulaz na južnoj strani pred kojim je bilo napravljeno predvorje od hrastovine. U tom predvorju postavljen je stari drveni oltar sv. Jurja jer je u svetištu crkve postavljen nov veliki oltar sv. Jurja. U lađi na južnoj strani, prislonjen uza zid nalazio se oltar sv. Antuna Padovanskoga. Na sjevernoj stijeni sazidan je temelj za novi oltar koji je tu trebao biti postavljen. U drvenom zvoniku dva zvona. Jedno od tih zvona bilo je saliveno u Grazu 1654. godine i njime se zvonilo u župnoj crkvi sve do 1916. godine Prema tome, ako smijemo zaključivati po spomenutom zvonu kao i na temelju prijašnjih kanonskih vizitacija, župna je crkva mogla biti sagrađena već prije 1654. godine. Njezin je položaj bio u pravcu sjever-jug: svetište crkve je bilo ondje gdje je danas oltar sv. Križa, glavna crkvena lađa na mjestu današnjeg svetišta, a sakristija se nalazila na sjevernoj strani svetišta. Pisac Liber memorabilium. I, 9, župnik Andrija Fischer, dobro je uočio položaj stare crkve. On je naime 1919. prigodom postavljanja današnjeg taraca u crkvi dao na sredini glavne lađe kopati nadajući se da će naići na ostatke zidane kripte. Nije međutim ništa našao. To je i razumljivo jer je glavna lađa tadašnje crkve pod kojom se nalazila kripta bila u svetištu današnje crkve. A ispod svetišta današnje crkve još se uvijek nalazi spomenuta kripta.

Vizitator Ivan Mužinić obavio je 1716. godine kanonsku vizitaciju bekšinskog arhiđakonata, a župu Sv. Juraj u Trnju je posjetio 8. svibnja.

Isti je vizitator 1720. godine ponovno došao u Međimurje posjetivši 26. travnja selo „Trninci" u kojem je bilo sjedište župe Sv. Juraj u Trnju. Župnu je crkvu našao posve obnovljenu, popločenu opekom. Čini se da je mladi župnik Ivan Pintarić čitavu crkvu obnovio 1718. godine kada je, po izvještaju kanonskih vizitacija, crkva dobila novo krovište. Župna je crkva tada dobila još jedan novi oltar, posvećen Blažene Djevici Mariji, a dala ga je postaviti Bratovština kršćanskog nauka. Nabavljeno je bilo i jedno novo zvono sv. Antuna.

Međutim, sav taj trud vrijednog župnika i župljana bio je uništen u samo jednom danu. Međimurje je 30. travnja 1738. godine pogodio silan potres. U svitaj dana zemlja se snažno potresla. Tijekom dana podrhtavanje tla se ponovilo još nekoliko puta. Posljedice su bile stravične i teške. Crkva u „Trnincu" stradala je također u potresu. Bila je teško oštećena. Zbog toga je tadašnji župnik Marko Šubarić (1729. - 1763.) počeo obnavljati teško oštećenu crkvu. Najprije je sve dijelove crkve koja je bila drvenom građom tijekom vremena povećavana zamijenio zidovima i svu crkvu obnovio tako da je mogla služiti svojoj svrsi ( J. Bedeković, 287.).

Čini se ipak da je taj popravak bio samo privremene naravi jer se 11 godina kasnije spominje da je župna crkva nanovo sagrađena i da je zidana. Taj izvještaj dugujemo vizitatoru Vuku Kukuljeviću koji je kao bekšinski arhiđakon u proljeće 1747. godine posjetio Međimurje. Iz njegovog izvještaja saznajemo da Sv. Juraj u Trnju ima novu, zidanu župnu crkvu koja je dobro pokrivena i koja je nedavno dobila nov drveni strop. Na staru, zidanu i djelomice drvom dograđenu crkvu podsjećao je tada još samo drveni toranj koji je ostao nakon potresa, ali kraj njega se na pročelju crkve uzdizao i novi zidani toranj u kojem su visjela tri zvona. Tako je Šubarićeva crkva dobila današnji položaj svetišta i crkvene lađe u pravcu istok-zapad. Svetište današnje crkve građeno je na mjestu lađe stare crkve, a lađa nove crkve sagrađena je na zapadnoj strani prijašnje crkve, na mjestu gdje se oko crkve nalazilo groblje. Ova nova crkva imala je drveni strop, a prostorno je bila puno veća od stare crkve, stoje odgovaralo zahtjevima povećanog broja župljana.U crkvi su se nalazila tri oltara, jedna drvena propovjedaonica i drveni kor. Crkva još nije imala ispovjedaonice.

Ali vrlo brzo osjetila se potreba za proširenjem ove crkve jer je župna crkva postala premalena za sve veći broj vjernika Proširenja crkve započeo je i dovršio župnik Juraj Vulama (1764. - 1799.). Gradnja je započela 1767. godine Crkvi je dograđena sjeverna lađa s oltarom na mjestu svetišta nekadašnje crkve. Dotadašnji drveni strop crkve je bio uklonjen a umjesto njega je crkva dobila zidani svod. Time je krov crkve bio podignut za 3 do 4 metra. Zvonik je bio završen 1775. godine. Prema tome je pogrešno mišljenje nekih povjesničara da je Vulama sagradio novu crkvu. On je postojeću župnu crkvu temeljito obnovio i proširio. Natpis „TECTA I INCR. STATA 1775." znači da.je krov bio obnovljen te godine. Novo pjevalište s nemirnim linijama spominje se 1779. godine.

Župnik Vulama je na svoj trošak obnovio crkvu i zvonik, nabavio zvona, sat i orgulje (Matica umrlih od 2. IX. 1799.). Župnik se pobrinuo da je crkva dobila umjetnički oslikano svetište (Pobočna lađa i sakristija oslikane su za vrijeme župnika Stjepana Hausera (1828-1864.).

Ovako lijepo obnovljena mogla je doživjeti svečanu posvetu na opću radost mnogobrojnih župljana. Posvetu je obavio 12. rujna 1784. Antun Zlatarić, naslovni biskup i zagrebački kanonik. Za uspomenu na taj događaj pričvršćena je na prvom stupu crkvene lađe spomen-ploča s natpisom: "Illustrissimus ac Reverendissimus Dominus Antonius Zlatarich, Episcopus Belgradiensis, Canonicus Zagrabiensis, Archidiaconus Bexin, sub parocho Georgio Vullama hanc Ecclesiam consecravit die XII. Septembris MDCCLXXXIIII." Od tada pa sve do danas župna crkva nije doživjela većih promjena izuzevši nekoliko unutarnjih i vanjskih obnova. Crkva obuhvaća oko 300 m² i zajedno s pjevalištem ili korom može primiti dvije tisuće ljudi. Širina crkve je 12,45 m, duljina 32,75 m, a visina tornja do križa iznosi 43 m, kugla ispod križa je visoka 1 m, a široka 0,9 m. Crkva je dobila i nove orgulje, a spominju ih kanonski vizitatori još 1779. g, a u upotrebi su bile do 1909. kada su zamijenjene novima koje je postavio Josip Brandl iz Maribora.

Kako je šest godina kasnije izgledala ova obnovljena župna crkva saznajemo iz pera kanonika Stjepana Kološvarija koji je po nalogu biskupa Maksimilijana Vrhovca posjetio 22. studenog 1793. župu Sv. Juraj u Trnju. Nova župna crkva bila je dobro nadsvođena, popločena rezanim kamenom i pokriven crijepom. U svetištu se nalazio veliki oltar sv. Jurja, a u crkvenoj lađi nalazili su se novi i lijepi oltari Presvetog Trojstva i Blažene Djevice Marije. Nad glavnim ulazom u crkvu bio je kor s lijepim i gotovo novim orguljama, a pod korom uređen Božji grob. Crkva je imala lijepu propovjedaonicu i dovoljan broj klupa za vjernike. U crkvi su se nalazile dvije grobnice koje su po kraljevu nalogu dobile ulaz izvana. Crkva je imala tri obojene ispovjedaonice. Osim glavnog ulaza crkva je imala i sporedni ulaz iz sakristije koja je bila zidana, nadsvođena i dosta prostrana. Na crkvenom pročelju nalazio se zidan četverokutni toranj u kojem su bila četiri zvona.

Župna crkva posvećena 1784. godine imala je umjetničko oslikano svetište. Za župnikovanja Stjepana Hausera (1828. - 1864.) oslikana je bila pobočna lađa i sakristija. Zidovi i svod glavne lađe bili su samo pobijeljeni. Čini se da je proslava stote obljetnice posvete župne crkve potaknula tadašnjeg župnika Jurja Peceka (1882. - 1910.) da na crkveni trošak dade 1884. i 1885. godine crkvu oslikati. Radove je izveo slikar Posilović koji je tada bio poznat po slikanju hrvatskih narodnih motiva. On je upotrijebio motive tzv. „tikvica" kojima narod ukrašava tikve za vodu. Ornamentika je bila izvedena uljanom bojom i održala se sve do unutarnjeg uređenja crkve za župnikovanja Blaža Horvata 1975. godine kada je bila zamijenjena drugim slikama. Zahvaljujući sveobuhvatnim restauratorskim radovima koje je započeo župnik Stjepan Markušić, a završio župnik Darko Kelemenić početkom XXI. stoljeća vraćene su ili obnovljene izvorne Posilovićeve "tikvice".

Oltari. Župna je crkva u vrijeme posvete imala tri oltara, a kasnije je dodan i četvrti, sv. Križa. Glavni oltar sv. Jurja viteza i mučenika bio je 1905. godine zamijenjen novim koji je izradio Alojzije Zoratli iz Maribora. Slika sv. Jurja s prijašnjeg starog glavnog oltara bila je uklonjena i sada se nalazi obješena na zidu u sjevernoj pobočnoj lađi crkve. Dva pokrajnja oltara nalazila su se na čelu glavne lađe: južno oltar Presv. Trojstva, nazvan i oltarom Sv. Antuna, a sjeverno oltar Bl. Djevice Marije od Pohođenja (Visitatio B.M.V.). Oba su ta oltara maknuta i zamijenjena novima 1888. Godine 1900. bio je o trošku vjernika podignut škapularski oltar, djelo Leopolda Perka iz Sv. Trojice (Slovenija). Taj je oltar premješten 1919. godine na mjesto dosadašnjeg pobočnog oltara BL. Djevice Marije od Pohođenja. Četvrti oltar sv. Križa, s vrlo skladnim i lijepo izrađenim korpusom Raspetoga nalazi se u gornjem dijelu sjeverne lađe, pričvršćen na zid. Pod križem stoje kipovi Žalosne Gospe i apostola Ivana. Ovo raspelo najvjerojatnije potječe iz 18. stoljeća. Ispod ovog oltara nalazi se Božji grob, iz 1891, g, što znači da je onaj Božji grob koji se nalazio pod korom Vulamine crkve bio odstranjen.

Orgulje. Stare orgulje potjecale su još iz vremena župnika Vulame, a spominje se da su kupljene 1779. godine te da su 1793. bile još „skoro nove". Bile su više puta popravljane, a 1909. godine bile su zamijenjene novim pneumatskim orguljama koje je izradio Josip Brandl iz Maribora o trošku crkve. Te orgulje po­stoj 8 i danas. Imaju dva manuala i 16 registara. Župnik Andrija Fischer (1911. - 1942.) smatrao je da graditelj cijevi nije napravio od kositra, nego je nutarnja strana cijevi od tutije (cinka). To je pak dobro došlo za vrijeme rata kada su 1918. godine rekvirirali kositar u ratne svrhe vadeći i iz orgulja kositrene cijevi. Zahvaljujući previdu ili prijevari graditelja, ove su orgulje preživjele ratnu rekviziciju

Crkveni namještaj. Drvena, vrlo lijepo izrezbarena i oslikana propovjedaonica postavljena je pokraj pobočnog oltara Presv. Trojstva 1885, a sjedala za misnika i ministrante nabavljena su 1886. godine. Crkvene jaslice, koje su se za Božić postavljale na oltar Presv. Trojstva, postavljene su 1892. (Dio ovih jaslica i danas je u upotrebi, ali u obnovljenom stanju. Obnovio ih je župnik Mirko Kočila 1956. godine Vidi Liber memorabilium I, 14 i II, 52.). Krstionica koja se i danas nalazi u glavnoj lađi pokraj južnih vrata smještena je u udubini zida s vratašcima i potječe najvjerojatnije iz Vulamine crkve. Dvije manje otvorene ispovjedaonice, s rešetkama sa strane potječu iz razdoblja župnika Jurja Peceka. Klupe, izrađene od hrastovine, također potječu iz Vulaminog vremena. Prilično su uske i za klečanje neudobne. Kao rasvjeta su u crkvi sve do 1914. godine služile svijeće lojanice. Tada je župnik A. Fischer u jesen uveo u crkvu acetilensku rasvjetu. Naprava za plin (razvijač plina) nalazila se nad sakristijom, a jedno se rasvjetno tijelo nalazilo u sakristiji, šest u svetištu, šest u crkvi i jedno kod orgulja na koru. Rasvjeta je uvedena dobrovoljnim prilozima vjernika. Tom se rasvjetom crkva služila do 1954. godine kada je za župnikovanja M. Kočile provedena elektrifikacija.

Crkveni prozori. Da bi vjernike potakao na brigu oko održavanja crkve, župnik A. Fischer započeo je na sam Uskrs akciju prikupljanja dobrovoljnih priloga za poljepšanje crkve. U tu je svrhu kroz šest nedjelja sam obilazio cijelu župu od kuće do kuće nastojeći privoljeti svaku obitelj na obvezu da će u petogodišnjem razdoblju dati deset kruna. Uspjeh je bio „preko očekivanja".  Bilo ih je,  posebice u Turčišću, koji „poradi skrajnog siromaštva nijesu mogli ništa dati", ali je ipak velika većina dala „rado i od srca". Mnogi su dali i više, a oni čija su imena ispisana na prozorima, kao npr. obitelj Habuš i Kontrec iz Pustakovca i Mate Pintarića iz Hodošana, dali su po 400 kruna, što je za ono vrijeme bila velika svota. Pojedina su sela obećala zaokružene svote. Da bi ubrao sav taj novac, župnik se još jednom dao na obilaženje čitave župe 1919. godine Zbog svjetskog rata vrijednost je novca naglo pala, ali je bila sva sreća da su prozori bili naručeni već 1914, a 1915. godine i postavljeni. Sabranim novcem isplaćeni su i troškovi rasvjete, postavljanja novog taraca i obnova glavnog oltara. Prozore je postavila tvrtka B. Škarda iz Brna u Čehoslovačkoj. Stari prozori s drvenim okvirima još iz Vulamina razdoblja bili su trošni. Novi prozori sa željeznim okvirima i lijepim vitrajima postavljeni su ovim redom: kraj oltara sv. Križa prozor sa znakovima muke Isusove, kraj glavnog oltara Isus Dobri pastir, jedan prozor nad sakristijom, jedan nad svetištem, jedan u sakristiji, a u glavnoj lađi poprsje sv. Ivana Krstitelja, sv. Josipa i sv. Ladislava te jedan ispod kora.

Stari tarac iz Vulamina vremena bio je već vrlo trošan, a u svetištu i pod zvonikom posve uništen. Novi tarac postavila je 1919. godine tvornica cementne robe C. Pickel iz Maribora. Najveći iznos za pokriće troškova postavljanja pločnika dali su župljani, a manji dio dala je državna uprava ekspropriranog dobra grofa Festetića iz Čakovca. Župnikova ja namjera tada bila da izbaci stari tarac i produbi crkvu čime bi dobio na visini jer je stara crkva bila razmjerno niska. To je i učinjeno pod zvonikom, pokrajnjim korom i u sakristiji. U svetištu su međutim ispod sakristijskih vrata naišli na svod grobnice koja se nalazi ispod svetišta. Kako se zbog toga nije moglo ići niže, u svetištu i u lađama morao je novi tarac biti postavljen na stari (Nav. dj. 17.).

Sat na crkvenom tornju, sudeći po staroj napravi, potjecao je iz Vulamina vremena. Župnik A. Fischer spominje da je njegov prethodnik J. Pecek neprestano popravljao taj sat koji se često kvario. Prigodom rekvizicije zvona 1916. i 1917. godine župnik A. Fischer jednostavno je uklonio taj sat smatrajući da predstavlja "nepopravljivu mašineriju". Zbog tog poteza on se opravdava izgovorom da već svaka kuća ima sat, da se odbijanje župnog sata sa zvonika čuje samo u Sv. Jurju i u Pustakovcu, a osim toga da ta sela ionako leže pokraj glavne željezničke pruge koja povezuje Budimpeštu s Pragerskom i kojom svaki dan prolazi šest vlakova „točnih kao dobra ura", pa prema tome sat na crkvenom tornju nije više potreban.

Župna crkva imala je pet zvona iz 18. i 19. stoljeća:

1. najveće zvono izljeveno kod Marži na Feltla u Grazu 1778. godine imalo je utisnut lik sv. Jurja, Pohođenje Marijino, Uznesenje Marijino i Ivana Krstitelja, a težilo je 893 kg

2. srednje zvono izljeveno 1784. s likovima sv. Leonarda i Bl. Dj. Marije, teško 460 kg

3. podnevno ili „obedno zvono", kupljeno za župnika J. Peceka na čast sv. Antuna Padovanskoga, bilo je izljeveno u Zagrebu kod Mate Majera 1895. godine s likovima sv. Antuna Padovanskog i s križem, teško 216 kg

4. ognjeno zvono ili „klenkač" izljeveno u Grazu kod Georga Fundecklea 1654. g, s likovima križa i BL. Dj. Marije, teško 174 kg

5. „cinkuš" zvono, bilo je izljeveno u Zagrebu 1811. s likovima Sv. obitelji, križa i sv. Antuna Padovanskoga, teško 55 kg. Ovim se zvonovima župna crkva sv. Jurja u Trnju doista mogla ponositi, iako su i druge međimurske crkve imale slična zvona. Najveće se zvono nalazilo u Nedelišću.

Međutim, 1. svjetski rat nasilno je prekinuo njihovo skladno brujanje. Vlastima su za lijevanje topova i obrubljivanje topovskih metaka bila potrebna crkvena zvona. Slijedile su dvije rekvizicije. Prigodom prve, 1916. godine, ostavljeno je u svakoj crkvi i kapeli po jedno zvono, a prigodom druge, 1917, ostavljeno je samo župnoj crkvi jedno zvono. Prvu rekviziciju obavio je u župi 7. rujna 1916. godine jedan odred vojnika. Lijevala je silna kiša kao da je nebo plakalo, a sva su zvona još posljednji puta zazvonila nakon rane mise. Zatim je počelo skidanje četiriju zvona. Sve je bilo završeno do podne. Župljani su se sa suzama u očima opraštali od zvona. U župnoj crkvi ostalo je samo srednje zvono.

Spomenimo da je po tadašnjim propisima patron župe, bio dužan sagraditi novu crkvu, dok su popravci na samoj crkvi išli na teret crkve. Ukoliko međutim crkva nije raspolagala gotovinom, onda je teret išao na patrona. To se dakako rijetko događalo. Tako je popravak krova na tornju 1883. i 1919. godine platila sama crkva. Ipak je patron grof Feštetić dao 1912. godine prekriti čitavu crkvu. Težake i podvoz prigodom takvih radova uvijek su davali župljani.

Župnik Andrija Fischer bio je vrlo vrijedan gospodar. Odmah nakon rata pobrinuo se da crkva i kapela dobiju nova zvona. Godine 1921. iskopan je i betoniran kanal oko župne crkve da bi odvodio suvišnu vodu koja je vlažila zidove crkve. Popravljena je i žbuka na crkvi kao i zvonik i krov na zvoniku. Isto je tako oko župnog dvora ukopan betonski kanal, a na krov postavljen gromobran.

Prije sv. potvrde u župi, koja je bila 12. srpnja 1975., obnovila se unutarnjost župne crkve. Soboslikarske radove izvela je „Obnova" iz Varaždina a slikarske radove Juraj Mrazović koji je naslikao četiri evanđelista u svetištu, Isusovo uskrsnuće i uzašašće u glavnoj lađi, sv. Nikolu Tavelića u pokrajnjoj lađi. Pomogao mu je slikar Željko Hranić, a naslikao je Davida s harfom i sv. Ceciliju iznad orgulja te sv. Mariju Goretti na zidu pokrajnje lađe.

Crkva je tako dobila iznutra lijep i svjež izgled. Izvana je također bila vrlo trošna te se počelo obnavljati i izvana. Sva se stara žbuka skinula te stavila nova tako da je sada župna crkva dobila najljepši izgled u mjestu. Radove izvana izveo je Slavko Kovačićek, zidar iz Varaždina, sa svojim pomoćnicima. Svi ti radovi izveli su se isključivo dobrovoljnim darovima i prilozima vjernika župe.

Budući da Restauratorski zavod iz Zagreba nije bio zadovoljan kvalitetom izvedenih radova, podigao je tužbu protiv župnika, ali je tužba zbog zastare bila obustavljena. Da ne bi filijalne kapele u toj obnovi zaostale počelo se i njih popravljati i obnavljati.

Zahvaljujući sveobuhvatnim restauratorskim radovima koje je započeo župnik Stjepan Markušić, a završio župnik Darko Kelemenić početkom XXI. stoljeća vraćene su ili obnovljene izvorne slikarije iz 1799. godine.

Godine 1984. postavljen je mramorni oltar u župnoj crkvi s obnovljenim svetištem. U oltar su ugrađene moći sv. Leopolda Mandića, a oltar je na veliku radost svih župljana posvetio kardinal nadbiskup Franjo Kuharić, dok je izradu oltara i svetišta izveo klesar Stjepan Zrna iz Hodošana sa svojim nadarenim suradnikom Vinkom Kišem koji je vrlo lijepo izradio i ambon za čitanje.

Taj oltar tako postaje zavjetni i zahvalni oltar i žrtvenik župe Sv. Juraj u Trnju za 650 godina vjernosti Katoličkoj Crkvi, 200 godina posvete sadašnje župne crkve, koja je bila 12. rujna 1784. te odraz vjere i nade sadašnjeg vremena i trenutka da nismo zaboravili najljepšu baštinu naših pređa, nego je zahvalno primili i predali budućnosti.

Od 1984. godine nadalje (bilješke župnika i Ivana Barića)

Zvonik crkve još uvijek snažno dominira okolišem. Župnik Stjepan Markušić dolazi pred Božić 1987. godine iz Gaja kod Pakraca.  Tijekom svog mandata započeo je i završio mnogo projekata.

Tijekom 1988. obnovljen je razglas u crkvi s novim  pojačalom i 9 zvučnika.

27. veljače 1990. župna je crkva nastradala u strahovitom nevremenu. Od udara groma žice su izletjele iz zida. Užareni osigurač izletio je iz kutije, pao na spužvastu navlaku klecala i zapalio je. Srećom, nestalo je struje i ljudi koji su strčali na ulicu vidjeli su svjetlo u crkvi te ugasili požar. Već dogovoreni početak ugradnje hidroizolacije tada je odgođen.

Novac vjernika potrošen je za potpuno novu električnu instalaciju i gromobrane. Radove je izveo električar Stjepan Smolek iz Hodošana materijalom koji je donirala trvrtka GK "Međimurje". Rasvjetna tijela montirala je tvrtka "Elprom" iz Čakovca. Crkva je podzemnim kablom priključena na podzemni električni vod koji vodi od trafo-stanice do škole.

Tijekom 1991. godine napravljena je drenaža sjeverne strane crkve. U jarke dubine 1 metar položene su rupičaste betonske cijevi na krajevima s izlazima na površinu. Cijevi su spojene na upojne jame dubine 2 metra, ispunjene batudom. Uza zid izbetoniran je nogostup. Poradi ratnog stanja daljnji radovi su obustavljeni.

Godine 1993.  započela je sustavna ugradnja hidroizolacije. Prošireni Crkveni odbor za radove je izabrao tvrtku "Ingra" iz Lendave.

Ugovorena vrijednost radova bila je 40.000 njemačkih maraka (20.000 eura). Radovi su trajali od lipnja do kraja kolovoza; izrezani su zidovi, položena traka od poliestera za izolaciju, a zid se do zemlje izolira ibitolom, rabic žicom i kaučukom. Zidovi su temeljito očišćeni od žbuke do visine oko 2 metra i ostavljeni da se suše 2 - 3 godine.

Godine 1996.  temeljito je uređeno krovište crkve. Trula građa i letve zamijenjene su, a crkva je prekrivena novim biber crijepom iz Đakova. Žljebovi i limarija uz zvonik zamijenjena je bakrenim limom. Izvedeni su i mali radovi na kapi tornja.

Godine 1997. u sakristiji je napravljen novi hrastov ormar za liturgijsko ruho i knjige Župne crkve. Nabavljen je novi usisivač.

Nakon dugogodišnje službe zvonara Pavla Kivača tu dužnost preuzeo je Josip Fajić. Te godine ožbukani su prije ogoljeli vlažni, a sada suhi  zidovi.

Godine 1999. na inicijativu Vladimira Ivkovića iz Donjeg Pustakovca pristupilo se nabavi ponuda za centralno grijanje Župne crkve.

Sa grijanjem su se složili i konzervatori. U crkvu i obližnju školu je uveden plin. Toplina se uskoro širi iz triju plinskih protočnih bojlera

Svi radovi i materijal, kao i priključak u župne knjige uvedeni su kao donacija.

Župnik Stjepan Markušić odlazi iz župe na blagdan Velike Gospe 1999. godine. Među vjernicima ostao je zapamćen i bez rezerve kod svih imenovan kao župnik "graditelj".

No, njegov rad nije ostao bez daljnjeg odjeka. 29. kolovoza 1999. godine dolazi za ovdašnjeg župnika kapelan iz župe Lepoglava Darko Kelemenić.

Prvo je krenuo polako i s malim projektima obnove. Zatim je s nevjerojatnim umijećem gospodarenja sredstvima župe, dragovoljnim donacijama i osobnom odgovornošću krenuo u sve veće projekte obnove SVIH sakralnih objekata kojima raspolaže župa Sveti Juraj u Trnju. Tijekom plodnog desetljeća zablistali su pilovi, kapelice, župni dvor i sama župna crkva.

Slika iz srpnja 2004. godine

Kolovoz 2004. godine:

Fotografija 25. prosinca 2007. godine

Literatura:

1. Juraj Kolarić Sveti Juraj u Trnju (Međimurje), ŽU Sveti Juraj u Trnju i KS, Zagreb, 1984.

2. Anđela Horvat, Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju, Ogranak Matice Hrvatske u Čakovcu, pretisak 2010.

Tekst je i dalje otvoren za sve nadopune i ispravke - obratiti se webmasteru

Nastavlja se.....