Presveto Srce Isusovo

 

U petak nakon blagdana Tijelova

 

Koncem XVII. stoljeća božanski je Spasitelj odabrao redovnicu Margaretu Alacoque (Alakok). Mnogo puta joj se sam ukazao i učio je kako treba štovati njegovo Presveto Srce, dao joj upute i zapovijed kako da proširi tu pobožnost. U jednome ukazanju Isus je rekao: »Moje Božansko Srce je tako puno ljubavi prema ljudima da nije više u stanju zadržati taj plamen. Pomozi mi da plamen moga Srca obasja sve ljude i dadne im potrebne milosti.«

Godine 1675. došlo je do važna ukazanja u kapeli Pohođenja. Margareta ugleda Isusa koji joj naloži neka se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede blagdan Srca Isusova. Iako je bila izložena najvećim protivljenjima i okrivljavanjima, sa svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu.

 

Presvetom Srcu Isusovom posvećena su mnoga naselja, ustanove, učilišta, župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva: Zagreb-Palmotićeva, Zagreb-Bolnica Milosrdnih sestara, Zagreb-Vrapče bolnica, Zagreb-Šalata, Novaki kod Jastrebarskog, Gornja Purgarija kod Jastrebarskog, Rakov Potok kod Samobora, Vinkovci, Čeminac, Đakovo-samostanska crkva, Antunovac kod Lipika, Ivanovo Selo kod Grubišnog Polja, Velika Pisanica, Mali Raven kod Križevaca, Repaš kod Molva, Vrbno kod Bednje, Bregi Zabočki kod Zaboka, Karlovac, Rijeka-Donji Zamet, Križišće kod Kraljevice, Labin Marcilnica, Pula, Neviđane-Mrljane na Pašmanu, Zadar-Voštarnica, Šibenik-Baldekin, Dubrava kod Tisna, Krstatice kod Zagvozda, Vinišće kod Marine, Vrpolje-Čačvina kod Trilja, Košute kod Trilja, Split-Visoka, Vidonje kod Zažablja, Novo Selo kod Bosanskog Broda, Brčko, Bosanski Šamac, Šurkovac kod Prijedora, Doboj, Čajdraš kod Zenice, Zvornik-Srebrenica, Sarajevo-katedrala, Vrbosanska nadbiskupija, Pećine kod Novog Travnika, Glavice kod Bugojna, Prozor, Kongora kod Tomislavgrada, Čeljevo kod Čapljine, Potoci kod Mostara, Šipovača-Vojnići kod Ljubuškog, Studenci kod Ljubuškog, Crnač kod Širokog Brijega, Gornja Blatnica kod Čitluka, Šid, Apatin, Tavankut kod Subotice, Bački Vinogradi kod Subotice, Crvenka kod Kule, Mošorin kod Titela, Futog kod Novog Sada, Savino Selo kod Vrbasa, Senta.

Ljubav prema Presvetomu Srcu Isusovu, posve naravno, potiče i u našemu srcu želju i nastojanje da svoje srce uskladimo s njegovim Srcem. Time pobožnost Srcu Isusovu postaje najuzvišenija i najdjelotvornija škola kršćanskoga posvećenja i svetosti. To je ujedno i glavni plod te pobožnosti. Uz taj nadnaravni plod pobožnosti obvezao se Spasitelj da će štovatelje svoga Presvetog Srca obasuti i s mnogim drugim nadnaravnim i naravnim milostima. O njima govore ova »Obećanja Srca Isusova«.

Isus ih je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Kasnije su ta obećanja sabrali pa ih nabrajaju obično dvanaest. Iz njih proizlazi da Isus obećava onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

1. DAT ĆU IM SVE MILOSTI KOJE SU IM POTREBNE U NJIHOVU STALEŽU
Sve što postoji na ovome svijetu ima svoj konačni cilj: mala vlat trave i velik krošnjat hrast, mala riječna ribica i strašna morska neman, grumenčić koji gazimo prolazeći putem i masivne planine. Savršeno nam je jasno da i čovjek ima svoj konačni cilj i svoj poziv. Bog je naredio čovjeku da vlada nad svom zemljom, da je sebi podloži i nad svakim stvorenjem pod nebom. Bog je još nešto učinio: pozvao je čovjeka na svetost. Svakoga čovjeka bez iznimke. Obdario ga je slobodnom voljom, pokazao mu siguran put do sebe i sretne vječnosti. Rekao je: ako želiš, možeš izabrati taj put i ići njime, ali možeš izabrati i drugi put – svoj vlastiti.
Vidimo koliko je povjerenja Bog imao prema čovjeku kada ga je obdario slobodnom voljom. Ipak, ta velikodušnost može se pretvoriti u tragediju ako čovjek izabere krivi put. Baš tada kada se ljudi nađu na raskrižju Božjega i vlastitog puta, Krist se pojavljuje pred njima, pokazuje svoje Srce i daje jamstvo: »Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.«
Kada je Krist dao to obećanje, sigurno je mislio ne samo na zvanje u braku, samoći, ovome ili onom zanimanju. Mislio je i na redovničko i svećeničko zvanje. U svakome staležu ili zanimanju potrebna nam je milost, odnosno Božja pomoć za dobro izvršavanje svakodnevnih obveza.
Ovim obećanjem Krist je ljudima »dao riječ« da ih neće ostaviti na putu za koji je rekao da je siguran.

2. UNIJET ĆU MIR U NJIHOVE OBITELJI
Na svijet dolazimo u obitelji, a tijekom života prolazimo u zajedništvu s drugima. Trebali bismo često zahvaljivati Bogu što smo se rodili u katoličkoj i vjerničkoj obitelji. Stoga smo odgovorni jedni za druge: roditelji za djecu, a djeca za roditelje, ne samo u materijalnome, već i u duhovnom smislu, u stvarima koje se odnose na vjeru i Boga. Imamo obvezu uzajamne molitve. Znamo kako se dugo sv. Monika molila za svoga sina sv. Augustina. Osim molitve trebamo svojim bližnjima davati dobar primjer u svakodnevici. Govoreći drugim riječima, obitelj je »mala Crkva« u kojoj se surađuje i živi s Bogom.
Promatrajući obitelj iz neposredne blizine vidimo da često nije tako. Mnogo je posvađanih obitelji u kojima vladaju zloba, mržnja, psovka, sablazan, alkoholizam i drugi poroci. U takvim obiteljima Bogu nema mjesta. Tamo je on suvišan. U njima ima mjesta za sve drugo, ali ne i za Boga, a same obitelji često nemaju snage vratiti se na pravi put. Zato Isus ovim obećanjem jamči: »Unijet ću mir u njihove obitelji.« Bog, koji je sama Ljubav, može dati i daje takvu sigurnost pa se na njega možemo osloniti bez rizika.

3. TJEŠIT ĆU IH U SVIM NJIHOVIM PATNJAMA
Što su bol i patnja znamo jako dobro iz vlastitoga iskustva ili promatrajući druge. Trpljenje je nerazdvojna stvarnost u životu svakoga čovjeka i susrećemo se s njima na svakome koraku. Kada se govori o boli, misli se na tjelesno trpljenje. Patnja se pak odnosi na duhovno trpljenje, uzrokovano grijesima i udaljavanjem od Boga. U Evanđelju se nalaze mnogi primjeri kada Isus ozdravlja ljude koji trpe na tijelu i duši. Sjetimo se barem nekih prizora: ozdravljenje deset gubavaca, uzetoga, slijepca od rođenja, žene koja je bolovala od krvarenja, susret s javnom grješnicom, obraćenje Marije Magdalene, milosrdni pogled upućen Petru koji ga izdaje i dr. Isus nikada nije prošao ravnodušno pokraj čovjeka patnika. Suosjećao je s ljudima koji su prema njemu pružali sklopljene ruke.
U novije vrijeme i pred našim očima tako je činio Ivan Pavao II. On je bio svjestan što su bol i patnje u čovjekovu životu jer je i sam mnogo trpio. Bolesnike je držao najvećim blagom i blagoslovom Crkve. Za svojih apostolskih putovanja svijetom Svetomu je Ocu često nedostajalo vremena da se posveti diplomatima, novinarima i političarima, ali uvijek je odvojio dovoljno vremena za susret s patnicima na tijelu i na duši.
Isus nije zaobišao patnike ni u svojim obećanjima. Obećao je da će im biti lijek i liječnik: »Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.« Svećenici i redovnici koji se svakodnevno susreću s bolesnicima po bolnicama svjedoci su njihove velike radosti kada susreću Isusa u svetim sakramentima. Ponekad se događa da su napušteni od svih, čak i od najbližih, ali znaju da ih Isus nikada neće napustiti. U zajedništvu s njim lakše im je nositi križ trpljenja.

4. BIT ĆU IM SIGURNO UTOČIŠTE ZA ŽIVOTA, A OSOBITO NA ČASU SMRTI
Ljudski život često je izložen različitim opasnostima. Tisak, radio i televizija svakodnevno donose izvještaje o ratovima, ubojstvima, nesrećama na radu, na cestama i moru. Česti su i slučajevi iznenadnih smrti uzrokovanih bolestima. Uistinu je tako. Unatoč golemu i brzu razvoju grana privrede, medicine i tehnike, čovjek današnjice u mnogim situacijama ostaje bespomoćan. Liječnici izjavljuju da je medicina u nekim slučajevima nemoćna i da je potrebno »čudo« i intervencija odozgor. Bolesnici to savršeno razumiju. Štovateljima Srca Isusova koji su teško bolovali gotovo uvijek je preko usana prolazio strjelovit zaziv: »Srce Isusovo, u tebe se pouzdajem, neću biti izgubljen na vijeke.« Uistinu, može li Bog, koji je sama Ljubav i koji se u potpunosti predao za nas do ludosti Križa i u euharistiji, izigrati naše pouzdanje? Zacijelo ne.
Moramo biti svjesni da je naš život izložen još jednoj opasnosti, strašnijoj od bolesti, tjelesnoga trpljenja, pa čak i od smrti. Ta opasnost je gubitak Božjega života – posvećujuće milosti – u duši. O toj stvarnosti odluka ovisi isključivo o nama samima. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove: bolest, trpljenje, pa čak ni smrt, ali imamo slobodnu volju i radi grijeha možemo izgubiti posvećujuću milost. To je najveća opasnost koja vreba na svakoga čovjeka.
Isus koji savršeno poznaje ljudsko srce želi nam pomoći. On, koji je Bog, stvorio je i oblikovao ljudsko srce i nitko bolje od njega ne poznaje naše srce. Dolazi nam u susret riječima: »Bit ću im sigurno utočište za života.« Znamo dobro da o našoj vječnosti odlučuje posljednji tretnutak našega života. Stoga Božansko Srce jamči svojim štovateljima: »Bit ću im sigurno utočište u času smrti.«

5. IZLIT ĆU OBILJE BLAGOSLOVA NA SVE NJIHOVE POTHVATE
Svaki je čovjek velika tajna. Živi u svojemu, često zatvorenim za druge, svijetu. Naši pradjedovi su govorili da je potrebno s nekim pojesti vreću soli da bismo ga upoznali. Ne jednom roditelji ne poznaju dovoljno svoju djecu, kao ni djeca roditelje. Ne poznaju se do kraja oni koji zajedno žive u ovomu ili onom društvu. Svatko ima svoj nutarnji svijet u kojemu živi, radi i prebiva.
Svatko od nas trudi se u životu postići neki cilj. Djetetu će to biti igračka, učeniku uspješno završen razred ili škola, studentu završetak studija, mladiću ili djevojci sretna ljubav i osnivanje obitelji, ocu obitelji napredak u poslu i bolja zarada, dobrim roditeljima osiguranje budućnosti njihove djece…
Naš život je jedna velika nada, veliko iščekivanje, put koji vodi nekome cilju. Loše je ako to nije ravan put, nego vijugavi putovi i slijepe ulice. Da, često na svojemu putu nailazimo na različite poteškoće i brige, ne jednom smo sami krivi zbog njih, ali nekada ne ovise o nama. Svakodnevno se hrvamo s njima. Čini nam se da ta borba prekoračuje naše snage i mogućnosti pa nas to obeshrabruje. Tražimo pomoć od drugih, prijaznih nam ljudi. Vjernici očekuju pomoć "s visina". Naručuju svetu misu moleći Boga za blagoslov, zdravlje i potrebne milosti. Kada je Isus svojedobno "diktirao" svoja obećanja sv. Margareti Mariji Alacoque, mislio je i o svakodnevnim brigama onih koji su se pouzdali u njegovo Božansko Srce i njemu se predali. U jednomu od svojih obećanja poručio je: "Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate."
Kada u našemu životu tražimo rješenje najsloženijih stvari i problema, tražimo najutjecajnije posrednike, takve koji u danome mogu najviše učiniti. Kod toga nemojmo zaboraviti da imamo najpouzdanijega "Posrednika" koji reče: "Ja sam Put, Istina i Život." U potpunosti se pouzdajmo u njega i napominjimo mu: "U tebe sam, Srce Isusovo, položio svoju nadu i neću se postidjeti nikada."

6. GREŠNICI ĆE NAĆI U MOME SRCU IZVOR I BESKRAJNO MORE MILOSRĐA
Ovo se obećanje tiče neposredno svakoga čovjeka. Jer tko je od nas ljudi bez grijeha? Sjetimo se sljedećega evanđeoskog prizora: pred Isusa su doveli ženu koja je uhvaćena u bludništvu. Židovi su je nastojali kamenovati. I što čini Isus? Obraća se onima koji su je doveli pred njega i govori: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen." Nadalje, saginje se i prstom po pijesku ispisuje njihove grijehe. Kada su svi otišli, Isus upita ženu: "Gdje su ovi, zar te nitko ne osudi?", a žena odgovori: "Nitko, Gospodine." Tada joj Isus odgovori: "Ni ja te ne osuđujem – idi i od sada više nemoj griješiti." To je samo jedan od mnogobrojnih primjera Božjega milosrđa u Evanđelju. Uostalom, nigdje u Svetome pismu nećemo naći rečenicu u kojoj piše da je Isus nekoga od sebe odbacio, otpisao ili zaboravio. Naprotiv – kako pjevamo u jednoj od crkvenih pjesama Srcu Isusovu – "Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar Pastir stada svog. Ti nad njime lebdiš, bdiješ, paziš, da ga ništa ne zadesi zlog".
U našemu vremenu pobožnost Božanskoga milosrđa s pravom povezujemo s objavama sv. Faustine. Ona su na neki način produžetak i prisjećanje na obećanja koja je Isus u 17. stoljeću dao sv. Margareti Mariji Alacoque.
Vraćajući se spomenutome obećanju, čini se da je Isus ipak mislio na ljude koji žive u stanju teška grijeha. Znamo da srce svakoga čovjeka čezne da bude voljeno i da voli druge. Jadni su oni koji ne vole Boga. Iz toga nužno proizlazi da ne vole ni drugoga čovjeka, svoga bližnjega. Često su tome svjedoci svećenici i redovnici koje služe vjernicima u sakramentu svete ispovijedi. Nerijetko život u takvu grijehu i stanju duše vodi ludilu, očaju i samoubojstvu. Istodobno, Krist stoji pred tim dušama otvorena Srca i obećava: "Grešnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa." To je plod beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti Križa, a ljubi nas i svakodnevno u otajstvu euharistije. Trpio je i umro za naše grijehe, za svaki grijeh koji smo učinili i koji ćemo učiniti do kraja života. Zato njegovo milosrđe ne poznaje granice. Uistinu, Isus nam želi oprostiti svako zlo, ako ga za to molimo. Svakome čovjeku upućuje riječi izgovorene javnoj grešnici: "Ja te ne osuđujem – idi i od sada nemoj više griješiti."

7. MLAKE ĆE DUŠE POSTATI REVNE
Netko je lijepo rekao da su poslovice narodna mudrost. Čini se da dvije poslovice otkrivaju misao sedmoga obećanja koje je Isus dao Margareti Mariji: "Reci s kime se družiš i reći ću ti kakav si" i "S kim se družiš, takav si". Ako se družiš s ljudima s ruba društva, koji zloupotrebljavaju alkoholna pića, uzimaju drogu, robuju porocima, koriste se vulgarnim jezikom, reći ću ti da si sličan njima. I obrnuto: ako prebivaš u Božjemu društvu, misliš na molitvu, svetu misu nedjeljom i blagdanom, svetim sakramentima, prakticiraš pobožnost prvih petaka, postaješ sličan njemu.
Često se roditelji, koji bez sumnje imaju velika životna iskustva, boje za svoju djecu da ne upadnu u loše društvo; i imaju pravo. Jednako tako jednostavni ljudi, koji susretnu svećenika u civilu, nakon kratka razgovora zaključuju: "Gospodine, vi ste svećenik." Upitani: otkuda to znaju, ne umiju odgovoriti, ali često su u pravu.
Srce Isusovo je blago, ponizno i puno ljubavi. Ni na što nas ne prisiljava. Zlo uvijek na sebe privlači pozornost, bahati se i veoma se nabacuje. Svatko od nas ima slobodnu volju kojom nas je Bog obdario, mora izabirati. Uostalom, cijeli naš život je neprestano biranje između dobra i zla. Isus nas potiče na to da u život krenemo s njim. Dajući ovo obećanje: "Mlake će duše postati revne", rekao je o sebi: "Ja sam Put, Istina i Život." Možda će to biti križni put, no zacijelo ispravno izabran.

8. REVNE ĆE SE DUŠE UZDIĆI DO VELIKE SAVRŠENOSTI
Uvriježeno je mišljenje među ljudima da je simbol ljubavi srce. To je istina jer volimo srcem. Koliko je o toj temi napisano knjiga, stihova, pjesama, naslikano slika, snimljeno filmova. Majke nerijetko govore da ih boli srce kada vide da njihova djeca žive loše jer su upala u loše društvo. Također govore kako im se srce raduje kada vide radost svoje djece.
Među ljudima ljubav je veoma različita. Zna biti licemjerna i lažljiva; može se samo glumiti radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. Ljubav može biti prava, iskrena, s potpunim predanjem voljenoj osobi. Također, može se voljeti sama sebe, ali u drugoj osobi. Mladi nekada govore: "Marina voli Josipa" ili: "Sanja voli Marka." Takva osoba zapravo voli sebe, a ne nekoga drugog. Međutim, prava i istinska ljubav je potpuno posvećenje drugoj osobi. Isus je to lijepo definirao u evanđelju: "Nema veće ljubavi od te kada netko svoj život daje za drugoga." On je to učinio umirući na križu za svakoga od nas. Učinio je i korak više. Čovjek pak ne može učiniti ništa više od toga nego da drugome posveti svoj život.
Znamo da sveti Maksimilijan Kolbe u koncentracijskom logoru u Auschwitzu nije mogao učiniti ništa više za gospodina Gajovničeka, nego za njega umrijeti u bunkeru gladi. Isus je ne samo čovjek, nego i svemogući Bog. Iz ljubavi prema čovjeku skrio se u komadiću hostije i postao nam hrana. Evo, koliko nas je ljubio! Što želi zauzvrat? Ništa više nego uzajamnu ljubav kao zahvalnost s naše strane. U životu se trudimo tako raditi, ali često nevješto, mlako i s malo truda. Naše srce je razdijeljeno. U njemu je malo mjesta za Boga, a ostatak za osobne brige i probleme. Zato nas Isus u ovomu obećanju uvjerava: "Revne će se duše uzdići do velike savršenosti."

9. BLAGOSLOVIT ĆU I KUĆE GDJE BUDE IZLOŽENA I ČAŠĆENA SLIKA MOGA PRESVETOG SRCA
U većini katoličkih domova, osim raznih slika i pejzaža, mogu se vidjeti slike Srca Isusova, Majke Božje i svetaca. Moglo bi se činiti da je sve u najboljemu uredu, da sve »klapa« i da je Isus o tome mislio kada je dao ovo obećanje. Ipak, pročitajmo ovo obećanje malo temeljitije. Isus je rekao: »Kuće, gdje će biti ČAŠĆENA slika moga Presvetog Srca.« Dakle, ne radi se o kućama gdje će slika Srca Isusova biti samo izložena. Kada netko objesi sliku Srca Isusova na zid, a u kući vladaju zloba, mržnja, psovka, pijančevanje i drugi poroci, možda je bolje da se u takvoj kući ne nađe slika Srca Isusova. Isus jamči svoj blagoslov u obiteljima u kojima je Božje Srce »Kraljem i Ocem« svima u obitelji u svakodnevnome životu.
Zateknemo li se u kupovini, možemo primijetiti da ljudi, kada otvaraju novčanike kod blagajne, imaju malo ili mnogo novaca, ali i to da u njima imaju fotografije svojih najmilijih. Muž ima sliku žene, žena muževu, roditelji djece, mladić svoje zaručnice i obrnuto. Susrećemo i ljude koji osim takvih fotografija imaju male sličice Majke Božje ili Srca Isusova. Moguće je da se na poleđini tih sličica nalazi ispisan i datum osobne posvete. Sa sigurnošću, obećanje: »Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca« odnosi se i na te osobe, kao i na vozače koji u svome automobilu, osim kipića sv. Kristofora, zaštitnika svih putnika, imaju i sličicu Srca Isusova.
U našoj domovini provodile su se i još uvijek se provode duhovne obnove za vrijeme kojih se obitelji posvećuju Božjemu Srcu. Možda je i tvoja obitelj njemu posvećena? Potvrda toga je slika na zidu. Nedavno sam od oca jedne obitelji čuo molbu: »Pater, propovijedajte svojim vjernicima da je istina to što je Isus obećao.« Pri tome mi je pričao o iskustvima iz vlastita života. Istina je, jer obećao je to nitko drugi nego Isus, objavljujući sv. Margareti Mariji svoje Srce puno ljubavi.

10. SVEĆENICIMA ĆU DATI DAR DA TAKNU I NAJOKORJELIJA SRCA
Osnivajući Crkvu Isus je pozvao apostole koji će naviještati evanđelje i širiti njegovo kraljevstvo. Među njima je izabrao sv. Petra, kojega je postavio za svoga zamjenika na zemlji. Zamjenik sv. Petra danas je papa Benedikt XVI., a zamjenici apostola – biskupi i svećenici. Krist ih je uspoređivao s radnicima u vinogradu ili kod žetve: »Molite Gospodara da pošalje radnike u svoj vinograd, u žetvu svoju.«
Normalna je stvar da su svi koji pripadaju Crkvi, tj. katolici dužni raditi u Gospodnjemu vinogradu. Radnici »po službi« u njegovu kraljevstvu jesu biskupi i svećenici. Takvima nas drže ljudi. Svećenici, koji su svoj život posvetili Bogu, smatraju se Kristovim slugama. Papa Ivan Pavao II. sebe je nazvao »sluga slugu Božjih«. Svećenici su, dakle, pozvani da u Crkvi naviještaju Božju riječ i dijele svete sakramente. Sv. Pavao čak na prvo mjesto stavlja naviještanje Riječi, a zatim dijeljenje sakramenata.
Naviještanje Božje riječi velika je čast, ali i velik napor. Posebno u današnjemu vremenu u kojemu živimo. Ljudi su zatrpani lavinom riječi preko reklama, televizije i ostalih medija. Nažalost, teško je razlikovati Božju riječ od praznih priča. Ljudi su nasićeni riječju koju slušaju i primaju je veoma selektivno i s rezervom. Čini se stoga da su u sadašnjemu trenutku potrebniji svjedoci, ljudi koji će ne toliko riječima, koliko cijelim životom svjedočiti ono što naviještaju. Takav radnik na Božjoj njivi sa sigurnošću je bio papa Ivan Pavao II. Divili smo se njegovoj zauzetošću u propovijedanu i svjedočenju.
Dakle, svećeničku službu moguće je usporediti s oranjem uzbrdo. U načelu napor svećenika razlikuje se od obična posla jer ima potporu Učitelja: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« Svećenici su svjesni toga da Bog daje milosti, a oni su jedino oruđe u Božjim rukama. U župnim stanovima svećenika u mome rodnom kraju, ovdje u Zagrebu, pa i tamo gdje sam se koji put našao na ljetovanju, vidio sam slike Srca Isusova. Iz razgovora s njima zaključio sam da imaju duboku vjeru u Srce Božje jer su s velikim pouzdanjem predavali svoje vjernike i župe pod njegovu zaštitu. Stoga zahvalimo Gospodinu što je nama svećenicima dao obećanje: »Svećenicima ću dati dar da taknu i najokorjelija srca.«

11. IMENA ONIH KOJI BUDU ŠIRILI OVU POBOŽNOST BIT ĆE UPISANA U MOME SRCU I NEĆE SE NIKADA IZBRISATI
Nekoliko dana nakon svoga svećeničkog ređenja slavio sam sv. misu u samostanu sestara Marijina pohođenja u Krakovu. U blagovaonici samostana vidio sam veliku sliku Srca Isusova. Naslikao ju je svećenik koji je sestrama bio dugogodišnji ispovjednik, a prije svoje smrti darovao im ju je. Na slici je, sitnim slovima, bio potpisan taj svećenik, ali ne u podnožju slike, kako to obično rade slikari, nego upravo na Srcu Isusovu. Poglavarica samostana mi je pričala kako je taj svećenik imao veliko pouzdanje u Srce Isusovo kada je bio župnik i kao njihov ispovjednik. Zacijelo je bio u pravo jer drukčije i ne može biti.
Ljudi koji se istinski vole žele uvijek biti zajedno. U trenucima rastanka razmišljaju o voljenoj osobi i raduju se samoj pomisli kada će ponovno biti zajedno. Taj netko drugi, on ili ona, neprestano je u njihovim mislima, mašti i planovima o budućnosti, odnosno upisan je u njihovu srcu. Tako je među ljudima, a tako je i između Srca Isusova i onih koji su mu posvećeni. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti križa i euharistije. Predao nam se do toga stupnja da je postao našom hranom. Zapisao nas je u svome srcu za vjekove. Sada ovisi isključivo o nama želimo li prihvatiti njegovu ljubav i odgovoriti na nju ljubavlju. Hoće li moje srce biti sjedinjeno s njegovim?
Na poseban se način ovo obećanje Srca Isusova odnosi na one koji su cijeli svoj život, odnosno to što je svakome čovjeku najdragocjenije, posvetili Bogu. Mislim sada na muške i ženske redovničke zajednice i svjetovne institute posvećene Srcu Isusovu, na misionare i misionarke koji su zaslužni što su mnoge župe i obitelji posvećene Božjemu Srcu. Nemoguće je da Isus zaboravi one koji ga vole i gorljivo šire čast njegova Srca.

12. SVIMA KOJI SE BUDU PRIČESTILI NA PRVI PETAK TIJEKOM DEVET MJESECI UZASTOPCE, OBEĆAVAM MILOST POKORE NA SAMRTI: ONI NEĆE UMRIJETI U NEMILOSTI NI BEZ SAKRAMENATA. MOJE ĆE IM SRCE BITI SIGURNO UTOČIŠTE U POSLJEDNJEMU ČASU
Od svih obećanja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji ovo dvanaesto je najpopularnije. Nakon prve pričesti po savjetu svećenika, časnih sestara i kateheta svi smo još kao djeca odlučili obaviti pobožnost prvih petaka. Možda smo dobili male knjižice u koje smo zapisivali datume ispovijedi i potpise ispovjednika.
Ovo obećanje uvriježeno se naziva »veliko obećanje« i uistinu je takvo. Jer nitko drugi nego on, Isus Krist, obećao nam je vječno spasenje za tako mali napor s naše strane. Zbog čega Isus traži baš devet petaka, a ne npr. pet, dvanaest ili četrdeset prvih petaka, jer i ti brojevi nose simboliku u Bibliji? Možda je to zbog ljudskoga života koji se pod majčinim srcem razvija devet mjeseci. Po danome obećanju Isus drži: ako ga netko bude volio tijekom devet mjeseci, bit će mu vjeran cijeli život. Tako bi barem trebalo biti. Međutim, život pokazuje da nije tako. Događa se da veoma gorljivi dječaci i djevojčice ili uzorni ministranti, kada odrastu, zaborave Boga i njegove zapovijedi. Isus, pak, njih nikada ne zaboravlja i ostaje vjeran danome obećanju.
U jednoj knjizi čiji je autor svećenik pročitao sam njegovo svjedočanstvo. Piše: »Bio sam svjedok prometne nesreće i prišao teško ranjenu mladiću. Sagnuo sam se. Bio je još pri svijesti. Kada me je vidio, zamolio je da ga ispovjedim. Nakon odrješenja zamolio me je da o svemu obavijestim njegovu majku i dao mi je adresu. Sutradan sam se spremio na put da izvršim dano obećanje. Trajale su priprave za pogreb. Prenio sam pokojnikovoj majci vijest o njegovu pomirenju s Bogom u trenutku smrti. Plačući, odgovorila je: 'Znala sam da će tako biti jer je obavio prve petke.'«
Nerijetko se događa da se prema velikome obećanju odnosimo iz interesa, po načelu kupnja/prodaja: Gospodine Isuse, obavit ću prve petke, a ti ćeš mi osigurati nebo. Takvo razmišljanje je pogrešno. Krist želi da nas vode dobra nakana i ljubav prema njemu, a ne računica. Ako volimo neku osobu, tada zauvijek želimo biti s njom. Ako volimo Isusa, tada uvijek želimo biti s njim, a ne samo tijekom devet prvih petaka.

 

 

Drugi izvori:

 

Na petak poslije druge nedjelje po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Osim liturgijskoga slavlja, mnoštvo drugih izražaja pobožnosti imaju za predmet Kris­tovo Srce. Nema dvojbe daje pobožnost Spasiteljevu Srcu bila i jest jedna od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti.

Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz »Srce Isusovo« označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jez­gri: Božji Sin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. »Srce Isusovo« je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnje - s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju - u Duhu pro-tegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama.

Kao što su često podsjećali rimski pape, pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu.74

Isus, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30), poziva svoje učenike na življenje u prisnome zajedništvu s njim, na usvajanje njegove osobe i njegove riječi kao pravila ponašanja, a sebe samoga objavljuje kao učitelja »krotka i ponizna srca« (Mt 11,29). Može se na stanovit način reći daje pobožnost Srcu Isusovu prijevod u bogoštovne okvire onoga pogleda, koji će prema proročkoj i evanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeriti prema onome koji je proboden (usp. Iv 19,37; Zah 12,10), tj. prema Kris­tovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34), simbol »čudesna otajstva cijele Crkve«.75

Ivanovski tekst, koji pripovijeda o pokazivanju Kristovih ruku i njegova boka učenicima (usp. Iv 20,20) i poziv koji Isus upućuje svetomu Tomi da pruži svoju ruku i daju stavi u nje­gov bok (usp. Iv 20, 27) također je imao znatan utjecaj u nastanku i u razvoju crkvene pobožnosti prema Presvetome Srcu.

Ti i drugi tekstovi koji predstavljaju Krista kao vazmenoga Jaganjca - pobjedonosna, premda žrtvovana (usp. Otk 5,6) - bili su predmetom trajna razmatranja svetih Otaca, koji su otkrili njihova doktrinarna bogatstva i ponekad vjernike pozivali da prodru u otajstvo Krista kroz otvorena vrata njegova boka. Ovako piše sveti Augustin: »Ulaz je pristupačan: Krist je vrata. I za tebe se otvorio kada je njegov bok otvorilo koplje. Sjeti se stoje iz njega izašlo. Izaberi dakle gdje ti možeš ući. Iz boka Gospodina koji je visio i umirao na križu provrela je krv i voda kada je bio proboden kopljem. U vodi je tvoje pročišćenje, u krvi tvoje otkupljenje.«76

 

Srednji je vijek bio posebno plodno razdoblje za razvoj štovanja Spasiteljeva Srca. Ljudi izvrsni po svojoj svetosti i nauku, kao što su sveti Bernard ( 1153.), sveti Bonavetura ( 1274.) te mistici, kao što su sveta Lutgarda ( 1264.), sveta Matilda iz Magdeburga ( 1282.), svete sestre Matilda ( 1299.) i Gertruda ( 1302.) iz samostana u Helfti, Ludolf Saksonski ( 1378.), sveta Katarina Sijenska ( 1380.), produbile su otajstvo Srca Isusova u kojemu su vidjele »utočište« gdje se obnavlja snaga, sjedište milosrđa, mjesto za susret s njim, izvor beskraj­ne Gospodinove ljubavi, vrelo iz kojega provire voda Duha, istinska obećana zemlja i pravi raj.

U novome dobu štovanje Spasiteljeva Srca imalo je nov razvoj. U vremenu u kojemu je jansenizam propovijedao strogost božanske pravde, štovanje Srca Isusova bilo je djelotvoran lijek da se u vjernicima pobudi ljubav prema Gospodinu i pouzdanje u njegovo beskonačno milosrđe, kojega je Srce zalog i simbol. Sv. Franjo Saleški ( 1622.), koji je za životno pravilo i pravilo apostolata usvojio temeljni stav Srca Isusova, tj. poniznost, blagost (usp. Mt 11,29), nježnu i milosrdnu ljubav; sv. Margarita Marija Alacoque ( 1690.), kojoj je Gospodin opetovano pokazivao bogatstva svoga Srca; sv. Ivan Eudes ( 1680.), promicatelj liturgijskoga štovanja Presvetoga Srca; sv. Klaudije la Colombiere ( 1682.), sv. Ivan Bosko ( 1888.) i drugi sveci i svetice bili su izvrsni apostoli štovanja Presvetoga Srca.

 

Postoje brojni oblici štovanja Spasiteljeva Srca. Neki su izričito odobreni i često preporučivani od Apostolske Stolice. Između njih treba spomenuti:

- osobno posvećenje koje je, prema Piju XI., »među svim vježbama koje se odnose na štovanje Presvetoga Srca bez dvojbe glavno«;77

-posveta obitelji pomoću koje obiteljska jezgra - već sudionica na otajstvu jedinstva i ljubavi između Krista i Crkve snagom sakramenta ženidbe - biva posvećena Gospodinu, ka­ko bi on vladao u srcima svakoga od njezinih članova;78

- Litanije Presvetoga Srca Isusova, odobrene 1891. za cijelu Crkvu, sa sadržajem koji je izrazito biblijski i obogaćen oprostima;

- čin zadovoljštine, obrazac molitve kojom vjernik - spominjući se beskrajne Kristove dobrote - moli milosrđe i daje zadovoljštinu za uvrjede koje su na razne načine nanesene nje­govu Preslatkome Srcu;79

- obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu, koje potječe od »velikoga obećanja«, što gaje Isus dao svetoj Margareti Mariji Alacoque. U vrijeme kada je sakramentalna pričest među vjernicima bila veoma rijetka, obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu znatno je pridonijelo oživljavanju pristupanja sakramenti­ma pokore i euharistije. Pobožnost prvih petaka u mjesecu u naše vrijeme - ako se vrši na pastoralno ispravan način - može donijeti nedvojbene duhovne plodove. Ipak, potrebno je da vjernici budu prikladno poučeni o činjenici da se u tome prakticiranju ne smije polagati pouzdanje koje odiše ispraznim vjerovanjem, koje s ciljem spasenja, dokida nedokidive zahtjeve djelatne vjere i obveze da se živi životom sukladnim Evanđelju. Vjernici trebaju biti poučeni o apsolutno prevladavajućoj vrijednosti nedjelje, »praizvornoga blagdana«,80 koji se treba odlikovati punim su­djelovanjem vjernika u euharistijskome slavlju.

 

Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki po­vijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome djelu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučuju, promiču njezino obnavljanje: u jezičnim i ikongrafskim izražajima; u posvješćivanju njezinih biblijskih korijena i njezine poveza­nosti s najvećim istinama vjere; u potvrdi primata ljubavi pre­ma Bogu i bližnjemu, kao bitnu sadržaju te pobožnosti.

Pučka pobožnost teži poistovjetiti pobožnost s njezinim ikongrafskim prikazom. To je redovita činjenica koja, bez dvojbe, ima pozitivnih vidika, ali može dati prostora i nekim neprimjerenostima. Ikonografski tip koji više ne odgovara ukusu vjernika može voditi k manjemu poštovanju predmeta štovanja, neovisno od njegova teološkog temelja i od povijesno-spasenjskih sadržaja.

Tako se dogodilo s štovanjem Presvetoga Srca: neke nevrijedne reprodukcije, ponekad slatkaste, neprikladne da bi izra­zile snažan teološki sadržaj, ne omogućuju pristup vjernika otajstvu Spasiteljeva Srca.

U našemu se vremenu blagonaklono gleda na usmjerenost prikazivanja Presvetoga Srca u povezanosti s trenutkom Razapinjanja, u kojemu se očituje najviši stupanj Kristove ljubavi. Presveto Srce jest raspeti Krist, s kopljem otvorenim bokom, iz kojega proviru krv i voda (Iv 19,34).

 

___________

74 Usp. Lav XIII., Enciklika Annum sacrum (25. svibnja 1899.), o pos­veti ljudskoga roda štovanju Presvetoga Srca, u: Leonis XIII Pontifìcis maximi Acta, XIX, Typographia Vaticana, Romae 1900, str. 71-80; Pio XII., En­ciklika Haurietis aquas, u: AAS 48 (1956.) 311-329; Pavao VI., Apostolsko pismo Investigabiles divitias Christi (6. veljače 1965.), u: AAS 57 (1965) 298-301; Ivan Pavao II., Poruka prigodom stote obljetnice posvete ljudsko­ga roda Božanskomu Srcu Isusovu (11. lipnja 1999.) u: L'Osservatore Ro­mano, 12. lipnja 1999.

75 SC5; usp. Sv. Augustin, Enarratio in Psalmum 138, 2: CCL40, nav., 1991.

76 Sv. Augustin, Sermo 311, 3: PL 38, 1415.

78 Usp. EI, Aliae concessiones 1, str. 50.

79 Usp. EI, Aliae concessiones, 3, str. 51-53.

Izvor: Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. DIREKTORIJ O PUČKOJ POBOŽNOSTI I LITURGIJI. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003., str. 136-140:

 

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.

Pokaznica u obliku Srca Isusova na bedžu Ive Kerdića za Euharijstijski kongres u Zagrebu 1930. godine
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek je 1765. g. papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a općevažeći postali su 1856..

Blagdan Presvetog Srca Isusovog slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.

Jules Chevalier, utemeljitelj Misionara Presvetoga Srca Isusova je sebe i svoje djelo uvijek povjeravao Majci Božjoj. Majku Božju je štovao pod imenom Notre Dame du Sacre–Coeur (Majka Srca Isusova), a sam Isus je prvi misionar toga Srca, jer nam je prvo objavio Božju ljubav prema nama.

Sv. Margareta Marija imala je od 1673. g. do 1675. g. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove "veliko ukazanje", a bilo je 16. lipnja 1675. g., u tijelovskoj osmini, Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova: " Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje Tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima. " Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: " Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju."

Pape o Srcu Isusovu
Pobožnost Srcu Isusovu jest najsigurnija i najkorisnija duhovnost.
Leon XIII.
To je sinteza cijeloga kršćanstva.
Pio XI.
Štovanje Srca Isusova jest najkompletnija ispovijest kršćanske vjere.
Pio XII.
Srce Isusovo jest uzvišeni oblik one prave pobožnosti, koja se traži za naše vrijeme.
Pavao VI.
U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo sintezu svih otajstava naše vjere.
Papa Ivan Pavao II.

Izvor: Wikipedia