God.
1925. slavila je Katolička
crkva 1600. obljetnicu
nicejskog sabora na kojem je
definirana dogma o božanstvu
Krista kao utjelovljene
riječi Božje. Tom zgodom
papa Pijo XI podsjetio je
prigodnom enciklikom "Quas
primas" od 11. 12. 1925. što
Crkva vjeruje o Kristu kao
pravom čovjeku i pravom Bogu
te uveo blagdan Krista
kralja kao vrhunac otajstava
spasenja. On je tada bio
odredio da se ovaj blagdan
ima slaviti na posljednju
nedjelju u listopadu, pred
Svetkovinu svih svetih. Time
je želio pokazati duhovnu i
nadnaravnu crtu Kristova
kraljevstva.
Drugi vatikanski sabor još
je više to pokazao kad je u
smjernicama za reformu
liturgije odredio da se
svetkovina Krista kralja
svega stvorenja pomakne na
posljednju nedjelju crkvene
godine. Liturgijsku godinu
završavamo obnovom vjere u
Kristov ponovni dolazak o
svršetku svijeta. Time nas
liturgija podsjeća da je
ljudska povijest u Kristu
raspetom i uskrslom dobila
nov smjer kretanja, jer joj
Krist daje smisao u skladu s
Božjim planom o spasenju
ljudi.
Prefacija ove svetkovine
sažima ono što novozavjetni
spisi uče o Kristovu
kraljevskom dostojanstvu.
Ono nije zemaljsko i
despotsko. Krist kralj ne
ide za skidanjem zemaljskih
i demokratski izabranih
vladara. Prema današnjoj
prefaciji uskrsli Krist je
veliki svećenik i kralj koji
će o eshatonu predati
nebeskom Ocu kraljevstvo.
Ono je kraljevstvo istine i
života, svetosti i milosti,
pravde, ljubavi i mira.
Takvo obilježje Isusova
kraljevskog dostojanstva
traži od nas vjernika da se
u zemaljskom i povijesnom
svijetu zalažemo za duhovne
vrijednosti.
Liturgijska reforma
obogatila je službu riječi
današnje svetkovine. U ovoj
liturgijskoj godini za
evanđelje imamo
razgovor Isusa i Pilata u
toku suđenja pred
Rimljanima. Pilat pita
Isusa, da li je on kralj a
Isus odgovara da jest kralj
istine, ali da njegovo
kraljevstvo nije od ovoga
svijeta. Ovaj razgovor
pretpostavlja povijesni
razlog suđenja Isusu pred
Zidovima i pred Rimljanima.
Pred Zidovima je Isus
odgovarao na optužbu, da li
se smatra Sinom
Blagoslovljenoga (usp. Mk
14, 61), tj. Mesijom u
nadnaravnom, izvanrednom
smislu riječi. Isus to nije
mogao zanijekati, jer bi
porekao svoj identitet i
svoje dotadašnje djelovanje.
Pred Rimljane tužitelji,
sljedbenici religije u Boga
jedinoga, nisu mogli izaći
sa strogo vjerskim razlogom.
Pilatu ne bi bilo dovoljno
ustvrditi da se Isus osjeća
Sinom Božjim, Mesijom u
nadnaravnom smislu riječi.
Zato su tužbu obojili
politički: Isus se pravi
Mesijom s kraljevskim
pretenzijama. Tu je Pilat
morao reagirati štiteći
vrhovništvo rimskog cara nad
Palestinom i Zidovima prvog
stoljeća.
Isus je kralj spreman na
smrt u potvrdu svoje
odanosti Bogu i ljudima. U
takvom ozračju njegovo
priznanje pred Pilatom zvuči
i kao poziv: "Ti kažeš: ja
sam kralj. Ja sam se zato
rodio i došao na svijet da
svjedočim za istinu. Tko je
god od istine, sluša moj
glas" (r. 37). Završavajući
liturgijsku godinu,
obnavljamo svoju podložnost
Kristu kralju istine i
prosimo snagu da unosimo
duhovne vrijednosti u svijet
svoga vremena.
Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven (Dan 7, 13-14)
Za
starozavjetnu podlogu
odlomku iz evanđelja, u
kojem se Isus predstavlja za
nadnaravnog kralja, ove
godine imamo tekst iz Knjige
o Danielu: o Sinu Čovječjem
koji će doći na oblacima
nebeskim o svršetku ljudske
povijesti.
Podsjetimo se da je Knjiga o
Danielu pisana u vremenu
progona Židova od strane
sirskog vladara Antioha IV
Epifana (171-164 pr. Kr.).
Kralj je želio da svi
državljani budu jedne vjere,
to jest njegove. Zato je
zabranio Zidovima
obdržavanje vlastitih
vjerskih blagdana i obreda
te počeo progoniti one koji
su se suprotstavljali
njegovim odredbama na tom
području. Knjigu o Danielu
napisao je nadahnuti pisac
da svoje sunarodnjake podrži
u vjeri otaca te da im ulije
nadu u skori svršetak
progona.
Sedmo poglavlje, iz kojega
je uzet današnji odlomak,
sadrži viđenje o četiri
simbolske zvijeri koje
zapravo označuju razdoblja
poganske vladavine:
Babilonci, Medijci,
Perzijanci i Grci. Antioh IV
Epifan je potomak "četvrte
nemani", simbolski prikazan
kao "mali rog" čija usta
govore velike hule.
"Gledah u noćnim viđenjima"
(r. 13) su dugi sati
razmišljanja i molitve
nadahnutog pisca koji je
tražio zagonetku patnje
svoga naroda. U razmišljanju
kako da podrži vjeru svojih
progonjenih sunarodnjaka
sveti pisac vidi kako "na
oblacima nebeskim dolazi
netko kao sin čovječji".
Zvijeri, koje je nešto
ranije vidio, dolazile su iz
mora kao sjedišta sila
protivnih ljudima. Ovaj
dolazi odozgo, od Boga koji
je naklonjen ljudima. "Kao
sin čovječji" znači "u
ljudskom obličju, s licem
poput ljudskog". Kao što
nemani u ovom apokaliptičkom
viđenju predstavljaju
poganska carstva, tako
simbolski lik Sina čovječjeg
predstavlja "kraljevstvo
svetaca Svevišnjega" (Dan 7,
18). Tako pojedinac
predstavlja zajednicu i
zajednica uosobljuje svoga
duhovnog vođu. Sin Čovječji
ovdje je duhovni voda naroda
Božjega koji će provesti
Božji plan o spasenju
progonjenih vjernika.
"Pradavni" kojemu biva
doveden Sin čovječji je
Gospodin Bog kao gospodar
svemira i ljudi kojemu
nikakva zemaljska sila ne
može izmaknuti. Bog će
provesti svoj plan o
spasenju unatoč protivljenju
progonitelja.
Ovom duhovnom predstavniku
naroda Božjega biva predana
"vlast, čast i kraljevstvo,
da mu služe svi narodi,
plemena i jezici" (r. 14).
Za povijesne čitaoce,
članove malog i politički
nejakog naroda, ovo je
značilo da će Božja pravda
na koncu pobijediti te da će
i moćni poganski narodi
priznati Božje vrhovništvo.
Isus se u evanđelju često
naziva Sinom čovječjim, i to
u trostrukom smislu: ima
vlast opraštati; čini djela
Božja ozdravljajući
bolesnike i propovijedajući
Božje kraljevstvo; doći će o
koncu svijeta da sudi žive i
mrtve. U takvog Isusa Sina
čovječjeg mi vjerujemo.
Psalam 93, iz kojega imamo
današnji pripjevni usklik
"Gospodin kraljuje u sjaj
zaodjeven", slavi Boga kao
kralja prirode zato što može
unijeti red u poremećene
prirodne sile. "Čvrsto stoji
krug zemaljski, neće se
poljuljati!" Ovaj nas psalam
podsjeća da je Isus kralj
svega stvorenja, to jest da
priroda nakon njegove smrti
i uskrsnuća na nov način
slavi Boga. Znademo li
prepoznavati Božju
prisutnost u ljepotama i
divljini prirode?
Alfa i Omega, onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi (Otk 1, 5-8)
Ovdje imamo uvodno viđenje
Knjige otkrivenja koja je
napisana kao utjeha
progonjenim kršćanima Male
Azije u vrijeme Domicijanova
(81-96) progona. Za vrijeme
liturgije "u dan Gospodnji",
tj. nedjelju vidjelac Ivan
dobio je od Boga nalog da
zapiše svoja viđenja i
pošalje ih kršćanima u sedam
maloazijskih gradova.
Uskrsli Krist u našem
odlomku nazvan je Svjedokom
vjernim i Prvorođencem od
mrtvih. Zato što na
saslušanju pred Židovima i
Rimljanima nije porekao
svoju odanost Bogu i
ljudima. Prvorođenac je od
mrtvih zato što je tijelom i
dušom ušao u nebesku slavu,
kao pravi čovjek i pravi Bog
sjedi zdesne Bogu. "Vladar
nad kraljevima zemaljskim"
je izraz radi kojega je Ivan
mogao odgovarati pred
državnim sudom. Kršćani su
bili optuživani kao ateisti
zato što ne priznaju državne
bogove a Gospodinom ne zovu
cara nego uskrslog Krista.
Evo, ovdje oni o Kristu
vjeruju također da je vladar
nad kraljevima zemaljskim. U
vremenu progona to znači da
zadnju riječ ima Bog i
uskrsli Krist po kojem Bog
ljude spašava od zemaljskih
tirana.
R. 6 našeg odlomka je
liturgijski usklik Kristu,
uzet iz liturgije prve
Crkve: "Njemu koji nas
ljubi, koji nas krvlju
svojom otkupi od naših
grijeha te nas učini
kraljevstvom, svećenicima
Bogu i Ocu svojemu: Njemu
slava i vlast u vijeke
vjekova! Amen!" Uskrsli
Krist ljubi krštenike i u
vremenu nevolje. Učinio ih
je svećeničkim narodom
Božjim koji je osposobljen i
zadužen da Boga slavi svojom
liturgijom i svojim
svagdanjim životom. Ovdje
imamo novozavjetni temelj za
saborsku nauku o općem
svećeništvu svih krštenih.
To svećeništvo, dakako,
pretpostavlja i traži
zaređene služitelje koji
ovlašteno predvode liturgiju
Crkve. Crkva svojom
liturgijom iskazuje čast
Bogu i uskrslom Kristu.
"Amen" je usklik preuzet iz
židovskog bogoslužja koji
znači: "Čvrst je, stabilan
je, tako je!" Tim usklikom
prisutni vjernici prihvaćaju
i potvrđuju molitvu svoga
predstojnika u toku
bogoslužja.
U r. 7 imamo sliku iz Dan
7,13 - odlomak koji danas
imamo za prvo čitanje. Prvi
kršćani preuzeli su iz
Danielove knjige sliku o
Sinu čovječjem koji dolazi
na oblacima nebeskim i
primijenili je na uskrslog
Krista koji će doći o koncu
vremena da sudi žive i
mrtve. Ova vjera u Krista
sveopćeg suca imala je
dvostruk učinak: najprije
utjeha da će Krist sveopći
sudac otkriti i kazniti sve
nepravde koje bivaju
nanesene potlačenima u
svijetu, zatim i svijest
osobnog susreta s Kristom
sucem kojemu ćemo odgovarati
za svoja djela. "Gledat će
ga svi koji su ga proboli"
je citat iz Zah 12, 10 gdje
narod plače nad odbačenim
vođom i kaje se za svoje
grijehe. Ovim Ivan proriče
obraćenje progonitelja i
izriče nadu da će Crkva
preživjeti progon.
Sveti pisac daje izravno
riječ samom Bogu koji
govori: "Ja sam Alfa i
Omega!" To je prvo i
posljednje slovo grčke
abecede, čime se izriče
vjera da od Boga sve počinje
i u Bogu sve završava. "Onaj
koji jest i koji bijaše i
koji dolazi" (r. 8) je dobar
prijevod Božje formule
očitovanja Ehjelz ašer ehjeh
iz Izl 3, 14 ili Božjeg
imena na hebrejskom Jahveh.
Bog se otkrio po Mojsiju kao
onaj koji jest tu, koji će
biti tu u toku događaja
izlaska. Ovim podsjećanjem
na Božju pomoć u Starom
zavjetu, novozavjetni
nadahnuti pisac izriče vjeru
u Božje vrhovništvo i potiče
na pouzdanje u Boga. Bog je
prisutan u ljudskoj
povijesti i on svoj plan
spasenja vodi prema
ispunjenju, kako god nama
ljudima izgledalo da zlo u
svijetu cvate i da Bog biva
ignoriran.
Tko je god od istine, sluša moj glas (Iv 18, 33-37)
Suđenje pred Pilatom odvija
se, prema Ivanovu prikazu,
dijelom u sudskoj dvorani a
dijelom vani, pred mnoštvom
Židova koji su predali Isusa
Rimljanima na izvršenje
smrtne kazne.
Ovaj prizor događa se u
sudnici. To je razgovor
Isusa optuženika s Pilatom
sucem. "Jesi li ti kralj
židovski?" (r. 33) je odjek
"politizacije" Isusova
slučaja. Na saslušanju pred
židovskim velikim vijećem
Isus je optužen da se pravi
transcendentalnim Mesijom,
Sinom Božjim u višem i
drugačijem smislu nego
ostali pobožni Izraelci.
Ovdje je prijavljen kao
kraljevski Mesija koji
sprema pobunu protiv
Rimljana. Zato Pilatovo
pitanje znači: imaš li
namjeru okupljati vojsku
kako bi uspostavio san svih
Židova svijeta - novu i
samostalnu židovsku državu?
Kad ovo pita, Zidovi su već
93 godine pod rimskim
vrhovništvom, otkako je
Pompej god. 63. pr. Kr. s
vojskom ušao u Jeruzalem te
nad zavađenom braćom
uspostavio rimsku vrhovnu
vlast.
Isusovo pitanje: "Govoriš li
to sam od sebe ili ti to
drugi rekoše o meni?" (r.
34) ima za povod židovsko i
rimsko poimanje Mesije. Ako
su Židovi vjernici tužili
Isusa da se osjeća Mesijom,
odgovor će biti pozitivan.
Ako Pilat postavlja pitanje
sam od sebe, u stilu
poganskog poimanja
mesijanstva s političkim
pretenzijama, odgovor će
biti negativan. Pilat se
ljuti na optuženika te
pokazuje da ga ne zanima
židovska vjera ni Isusov
religijski pokret. On traži
priznanje da bi mogao proces
nastaviti i okončati. Isus
odgovara: "Kraljevstvo moje
nije od ovoga svijeta" (r.
36). Iako Pilat nije slušao
Isusove govore u toku javnog
djelovanja u kojima je
naglašavao da je on odozgo a
njegovi protivnici odozdo,
ipak je iz cijeloga Isusova
"slučaja" trebao uvidjeti da
Optuženik počinje strogo
religijski pokret. On nema
vojnih jedinica; nitko ga
nije branio u času uhićenja,
a otklonio je sam Petrov
pokušaj da tako postupi.
"Zidovi" kojima je Isus
"predan" u četvrtom
evanđelju su protivnici koji
se svjesno i zlobno
zatvaraju onome što Isus
pokreće. Iz ovog retka i
drugih mjesta u četvrtom
evanđelju, gdje se o
Židovima govori s određenom
strogošću i osudom, ne
smijemo mi kršćani
zaključivati da sve Židove
ondašnjeg i sadašnjeg naroda
valja prezirati kao "bogoubilački"
narod.
Pilat je razumio da Isus
ipak za sebe prisvaja naziv
"kralj" u nekom posebnom
značenju. Zato pita: "Ti si
dakle kralj?" (r. 37).
Isusov odgovor: "Ti kažeš"
izvjesno je ograđivanje. On
jest Mesija iz kraljevske
loze Davidove, duhovni kralj
vjernika, ali ne politički
prevratnik. Kad kaže da se
rodio da svjedoči za istinu,
Isus pretpostavlja sve što
je do tada govorio o Božjoj
istini. Čitaoci četvrtog
evanđelja trebaju se sjetiti
kako je sam Ivan u vezi s
Isusom "posvjedočio za
istinu" (5, 33). Isus je u
toku razgovora sa Židovima
Jeruzalema o blagdanu
Sjenica istaknuo da govori
istinu koju je čuo od Oca i
predbacio sugovornicima da
mu ne vjeruju (8, 40.44-46).
Glavna je vrlina Isusovih
učenika da od Isusa primaju
i prihvaćaju istinu, odnosno
da učenički hode za Isusom
koji je Očeva istina (14,
6). Isus moli Oca da učenike
"posveti u istini" (17,
17.19). Zato je u razgovoru
s Pilatom istina ono što
Isus objavljuje kao od Oca
naučeno i doživljeno, a to
je put spasenja vječnoga.
Pilata to ne zanima i on
ironično dobacuje: "Što je
istina?" (r. 38). Ovo nije
filozofsko pitanje u smislu
da se njime ozbiljno želi
baviti nego nestrpljivi
odgovor državnog činovnika
kojega ne zanima Isusova
istina.
Ivan je u povijesti muke
više od ostalih trojice
evanđelista naglasio Isusovo
kraljevsko dostojanstvo. Kod
njega se naslov "kralj" u
povijesti muke spominje 12
puta. Tipičan je protest
Zidova protiv kraljevskog
naslova na križu. Pilatovo:
"Što napisah, napisah" (19,
22) ima za prvi učinak:
naslov križa ostaje kako je
prvotno napisan. Za Ivana to
znači i više: Isus ostaje
kralj, i to kralj s križa.
Okupljajući se danas oko
Krista kralja vjerničke
istine, mi želimo iznova
prihvatiti Božje vrhovništvo
nad našim životom i
djelovanjem te u skladu s
takvom vjerom djelovati u
svijetu.