Sveta Rita je katolička svetica, zaštitnica bespomoćnih i beznadnih slučaja.

Rodila se u Roccaporeni kraj Spoleta u središnjoj Italiji. Imala je vremešne roditelje, kojima je bila poslušna. Udana je po dogovoru s dvanaest godina. Njezin suprug Paolo Mancini, bio je žestokog i neugodnog karaktera. Rita ga je voljela i ponašala se kao dobra supruga. Imali su dva sina. Nakon 19 godina braka, Paolo je ubijen iz zasjede. Rita se bojala osvete, molila je Boga, da radije uzme njene sinove k sebi, nego da se osvete za očevu smrt i počine zločin. Uskoro su umrli.
Rita je ostala sama, željela je ići u samostan augustinki u Casciji. Odbili su je, jer nije bila djevica, no naknadno su je ipak primili 1413. godine. Iskazala se molitvama, isposničkim životom, brojnim dobrim djelima. Ljudi su je već za života, smatrali sveticom. Imala je vizije, a 1441. godine nakon propovijedi o kruni od trnja zadobila je ranu na čelu. Bila je štovateljica muke Kristove. Umrla je sredinom 15. stoljeća. Nakon njene smrti, dogodila su se čudesa. Postala je jedna od najomiljenijih svetica u Italiji.

Papa Lav XIII. proglasio je Ritu svetom tek 1900. godine. Njeno svetište nalazi se u Casciji. Zbog brojnih uslišanja i zadobivenih milosti, prozvana je sveticom nemogućeg i zagovornicom u bespomoćnim i beznadnim slučajima.

Život svete Rite

Stoljećima je sv. Rita iz Cascie (1381-1457.) bila jedna od najglasovitijih svetica katoličke Crkve. Poznata je kao "Svetica nemogućeg" zbog njenih divnih odgovora na molitve, kao i značajnih događaja samog njenog života.

Rita Lotti rođena je 1381. godine u seocetu Roccaporena blizu Cascie, u talijanskoj provinciji Umbriji. Njezini roditelji Antonio i Amata vidjeli su u svom jedinom djetetu osobit dar od Boga otkad je rođena, kad su već bili u poodmaklim godinama. Supružnici Lottis bili su predani kršćani, pruživši svojoj kćeri svjedočanstvo snažne vjere u Boga i stvarnog primjera duhovnog života, osobito u njihovoj ulozi službenih mirotvoraca ili pomiritelja među svojim sugrađanima. Stoga ne treba čuditi da je Rita, koja je dijelila sna?žnu vjeru i vjersku predanost svojih roditelja, imala želju posvetiti svoj život Bogu kao redovnica. Neočekivan je bio odgovor Antonija i Amate, koji su htjeli da se Rita uda i štoviše več dogovorili, po njima, prikladnog supruga za nju. Premda ispočetka razočarana, Rita je shvatila da je taj izbor izraz volje Božje za nju te je pristala. I građansko i crkveno ozračje tog vremena bilo je nezdravo – učestali sukobi i obiteljska suparništva obično su se rješavali zakonom osvete na društvenoj razini, dok je u Crkvenom životu vladala sablazan protupapa i njihovih suparničkih biskupa. Jedino dijete vremešnih roditelja trebalo je biti sigurnije pod zaštitom dobrog supruga, mislili su, nego unutar nebranjenih zidova samostana.

Tako se Rita udala za Paola Mancinija, dobrog čovjeka, premda snaž?ne i silovite naravi. Njihov je brak bio blagoslovljen dvojicom sinova, možda blizancima, te su se Ritini dani uskoro ispunili uobičajenim poslovima supruge, majke i kućanice, dok je Paolo bio zaposlen kao gradski čuvar. Kao niži gradski službenik, Paolo je često bivao uvučen u sukobe među suparničkim političkim stranama, što može objasniti tragediju koja je konačno dotakla obitelj Mancini. Kad se jedan član
vraćao s posla bio,zaskočen i ubijen. Njen joj je suprug nanosio mnogo patnje, ali ona je molitvama i blagošću uzvraćala na njegovu okrutnost. Obrativši se, postao je osvjedočenim i bogobojaznim vjernikom. Ali sv. je Rita bila podvrgnuta još jednoj velikoj žalosti kad je njen suprug bio ubijen. Bol koju je Riti nanijela ta neočekivana i nasilna smrt bila je pomiješana sa strahom da će njeni sinovi pokušati osvetiti očevu smrt. Otkrila je da su njena dva sina razmišljala o osvećivanju oca. Bojala se da bi mogli ostvariti svoje želje u skladu s lošim običajem osvete. Uzvišenom je ljubavlju prema njihovim dušama molila Boga da im radije oduzme ovaj život nego da dopusti da učine taj veliki grijeh.

Njen uzor praštanja, njene riječi pouke i zauzimanje, njene molitve za obraćenje njihovih srdaca, bile su nemoćne dirnuti mladiće i odvratiti ih od odmazde, tako da je Rita cijelu stvar posve povjerila Bogu, moleći ga da riješi tu situaciju koja je bila izvan njene moći. Nedugo potom obojica su umrli, nakon što su se pripravili za susret s Bogom.

Ostavši sama, Rita se posvetila dobrotvornom radu i molitvi. Konačno je žudnja da uđe u samostan još jednom narasla u njoj, ali njene molbe da uđe u red Augustinskih redovnica iz Cascie bile su ne jednom, već tri puta odbijene. Premda je Rita bila poznata redovnicama samostana Svete Marije Magdalene, nasilnost koja je okruživala Paolovu smrt prevagnula je, prema ocjeni zajednice, nad njenim dobrim značajem i vjerskim duhom. Redovnice su se bojale staviti na kušnju mir samostanskog života, vjerojatno zbog toga što je jedna od članica pripadala obitelji odgovornoj za Paolovo umorstvo. Ali, Rita je duboko osjećala da je to bilo poslanje na koje je pozvana i utekla se zagovoru trojice svetaca, sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina. Nakon trećeg odbijanja redovnica, Rita je spoznala da ona sama mora njihove strahove umiriti. Pregovarala je s Paolovom kao i suparničkom obitelji i nagovorila ih da privedu kraju njihovo neprijateljstvo i žive u miru. Njen praštajući duh nesumnjivo im je bio nadahnuće i uzor te su se obitelji pomirile.

Potpisale su ispravu o tome i kad ju je Rita pokazala redovnicama, one više nisu imale razloga da ju odbiju. Čudesno je ušla u samostan i bilo joj je dopušteno da ostane. To se zbilo oko godine 1411. Rita Lotti Mancini postala je sestra Rita.

Sljedećih četrdeset godina Rita je živjela životom augustinke u skladu s Pravilima sveca kojeg je godinama ranije izabrala za svog duhovnog oca, sv. Augustina iz Hipona. Njegovo je bilo plemenito Pravilo koje poziva članice zajednice da na svaki mogući način tež?e ostvarenju zajedništva misli i srca s Bogom te jedna s drugom. Dane je provodila u molitvi i razmišljanju, u slu?ženju bolesnima i siromašnima i u djelatnostima nužnim za ž?ivot male zajednice. U samostanu je život sv. Rite bio obilježen velikim milosrđem i strogim pokorama. Po njenim molitvama mnogi su zadobili ozdravljenja, izbavljenja od zla i druge osobite milosti od Boga.

Nakon dvadeset i pet godina vjerskoga života, Rita je primila ono što je smatrala najdragocjenijim i osobitim darom od Boga. Uvijek predana raspetom Isusu, u njoj je neprekidno rasla želja da sudjeluje u njegovom velikom činu ljubavi za nju i za svo čovječanstvo pomažući nositi mu križ. Jedan dan dok je klečeći molila, čelo joj probode trn iz krune koja je pokrivala samu Isusovu glavu. Nosila je tu ranu petnaest godina sve do smrti. Da bi mogla dijeliti bol od trnja Njegove Krune, Gospodin je sv. Riti udijelio ranu od trna na čelu. Rana je bila vrlo bolna i širila je neugodan miris, pa ipak ona ju je smatrala velikom milošću. Molila je: "O, voljeni Isuse, uvećaj moju strpljivost kako moja patnja raste." Rana joj je ostala do kraja života.

Zadnjih je nekoliko godina života bila prikovana uz krevet. Posljednji od mnogih križeva koje je prikazala u životu sada je bio i ponizan položaj invalida, potpuno ovisnog o milosrđu sestara.

Naposljetku, 22. svibnja 1457. Ritin život na zemlji došao je kraju. Razni kri?ževi koje je nosila kao supruga, udovica, majka i redovnica odloženi su na stranu jednom zauvijek otkad ju je prigrlio Uskrsli Gospodin.

Vjernici su pohrlili u samostan da joj odaju posljednju počast. Nebrojena čuda zbila su se njezinim zagovorom, a štovanje svetice nadaleko se proširilo.

Tijelo sv. Rite očuvalo se stoljećima posve nedirnuto, a s vremenom je počelo širiti ugodan miris. Tijekom obreda proglašenja bla?ženom, tijelo svetice samo je ustalo i otvorilo oči.
Bog je čuo molitve sv. Rite za druge u nebrojenim prilikama, a ona će se zasigurno rado opet zauzeti u ime onih koji je sada mole - kako bi se nastavilo razumijevanje istine o veličini njezinog imena: Svetica nemogućeg!

(Izvor: Molitve.info)