O životu svetog Augustina, koji stoji na počecima pokrštavanja engleskoga naroda, prije njegova poslanstva u Englesku g. 596., ne znamo gotovo ništa osim jedne dragocjene pojedinosti da je bio "syncellus" sv. Grgura Velikoga. To znači da je skupa s njime stanovao u istom samostanu, vjerojatno u ćeliji odmah do njegove. Biti uz redovnika takvoga formata kakav je bio Grgur Veliki, jedan od četvorice zapadnih velikih Otaca, značilo je za Augustina, sigurno, veoma mnogo.
Kad je Grgur Veliki g. 590. postao papa, počeo je pomalo razmišljati o misijama na britanskom otoku među bjeloputim Anglima. Za tu veoma tešku i delikatnu misiju izabrao je Augustina, koga je iz redovničkih dana dobro poznavao, i poslao ga onamo s još 40 monaha. Na prvom putovanju Augustin, došavši u Aix-en-Provence, u Galiji, i čuvši ondje loše vijesti o zemlji i stanovnicima Velike Britanije, osjeti u duši strah i vrati se natrag u Rim. Od straha, dakle, nisu pošteđeni ni sveci. To je posve razumljivo jer i oni su ljudi i ništa im ljudsko nije strano.
Papa Grgur Veliki nije htio da se odustane od te misije. On je Angle želio učiniti drugovima anđela i zato je Augustina ohrabrio i ponovno s preporučenim pismima na galske biskupe i knezove na put poslao. U pratnji vojnika i tumača Augustin se s ostalim misionarima, prešavši Galiju i kanal između Galije i Britanije, g. 597. napokon iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more. Poučen dobro od pape Grgura, Augustin je želio da njegovo poslanstvo u tuđoj zemlji bude zakonito, zato je o svom dolasku odmah obavijestio kentskoga kralja Etelberta, koji je od g. 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevstava. Taj vladar, još poganin, imao je za ženu kršćanku Bertu, franačku princezu. Ona je blagotvorno utjecala na svoga muža i u njemu stvarala malo-pomalo naklonost prema kršćanskoj vjeri.
On, dakle, primi veoma dobrohotno kršćanske misionare, pobrinu se za njihovo uzdržavanje i dade im potpunu slobodu naviještanja. Privremeno im je ustupio i crkvicu Sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta. Ipak se nastojao što bolje obavijestiti o naravi i svrsi toga poslanstva, koje je došlo čak iz daleka Rima. Uvjerivši se da su ti misionari Božji ljudi, koji uče o pravome smislu života, vidjevši njihovu svetost i djela, a osobito njihova vođe Augustina, i sam zatraži da bude što bolje poučen u vjeri i napokon kršten. Sveti primjer je opet djelovao i naviještanje činio vjerodostojnim i prihvatljivim.
Etelbert se s mnogim drugima pokrstio 1. lipnja 597. Postavši kršćanin, postade i velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva u svojoj kraljevini. Augustinu je za stanovanje ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu, koja postade privremena katedrala, a uz nju sagradi i samostan Sv. Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom Sv. Augustina. Da bolje razumijemo te događaje, napominjemo da je kršćanstvo u Britaniju došlo veoma rano, samo što je za vrijeme seobe naroda stradalo i bilo gotovo uništeno, kao i na mnogim drugim mjestima.
Djelo je sv. Augustina i njegovih suradnika napredovalo. On sam u međuvremenu ode u Arles u Galiju, gdje ga je papin namjesnik Virgilije posvetio za biskupa. Vrativši se u Englesku, za Božić je pokrstio preko 10.000 Saksonaca. Papa Grgur Veliki čuvši za tako obilnu žetvu, dade oduška svojoj radosti u dvama pismima, od kojih jedno upravi Eulogiju, biskupu Aleksandrije, a drugo kraljici Berti. U želji da se Crkva u Engleskoj što bolje ukorijeni i proširi, Papa je g. 601. poslao onamo drugu skupinu misionara. Augustinu je kao metropoliti dopustio nositi palij te mu naložio da osnuje dva metropolitanska sjedišta, od kojih će svako imati 12 sufraganih biskupija. Svetac je osnovao prvo sjedište u Canterburyju, a drugo u Yorku. Ipak je prvi metropolita te metropolije bio posvećen za biskupa tek g. 625., kad je Augustin već davno bio u grobu.
Ipak stvari u Britaniji nisu išle uvijek baš tako glatko. Papa je Augustinu preporučio da ondje od starosjedilaca Britanaca i došljaka Saksonaca oblikuje jednu Crkvu. No, to je bilo veoma teško jer su starosjedioci Saksonce smatrali osvajačima. Augustin, poučen životnim iskustvom, nije se dao slomiti poteškoćama, već je uporno radio dalje. Sa svojim je monasima nastavio evangelizirati Kentsko kraljevstvo, obrativši ga gotovo svega. Da bi se život Crkve u tim krajevima mogao što normalnije dalje razvijati, osnovao je dvije nove biskupije: jednu u Londonu, posvetivši joj za biskupa Mellita, a drugu u Rochesteru, posvetivši joj za biskupa Justa.
Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin, biskup, posvetio je i sebi nasljednika, a onda 26. svibnja 604. ili 605. u Gospodinu preminuo. Sahranjen je u opatskoj crkvi Sv. Petra i Pavla uz kentskoga kralja. On je po uzoru na sv. Pavla zasadio Crkvu u Engleskoj, a njezine će plodove kasnija pokoljenja u radosti žeti. Sveti Beda Časni u svojoj povijesti Engleske piše da je Augustin zaslužio zvati se apostolom engleskoga naroda. Kao takvoga jednako ga štuju anglikanci i katolici u Engleskoj.

Današnji je sveti zaštitnik Augustin iz Canterburyja, benediktinski redovnik, prvi canterburyjski nadbiskup, apostol Engleske. Rodio se u prvoj trećini VI. stoljeća u Rimu. Prior benediktinskog samostana svetog Andrije na Monte Celiju u Rimu, boravio je u istom samostanu s budućim papom Grgurom I. Papa Grgur I. Veliki poslao ga je 596. sa četrdesetoricom benediktinaca u Englesku da tamo organizira kršćane i poveže Englesku s Rimom. Na prvom putovanju došao je do Aix-en-Provencea u južnoj Galiji, čuo loše vijesti o okrutnosti i barbarstvu divljih žitelja Britanije, prestrašio se i vratio sa svojim monasima u Rim. Grgur Veliki ih je ohrabrio i ponovno poslao na put. Augustin je prešao Galiju i u proljeće 597. napokon se iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more i produžio do Canterburyja, glavnog grada Kentske kraljevine. O svom dolasku odmah je obavijestio kentskog kralja Ethelberta koji je od 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevina. Njegova žena Bertha, franačka princeza, bila je kršćanka i blagotvorno utjecala na svoga muža. Kad se kralj uvjerio da su misionari Božji ljudi i vidio svetost njihovih namjera i djela, zatražio je da i njega što bolje pouče u vjeri. Kršten je s mnogim drugim uglednim ljudima 1. lipnja 597. Postao je velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva. Augustinu je ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu, koja je postala privremena katedrala i uz nju sagradio samostan svetih Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom svetog Augustina.
Augustin je u Arlesu (Galija) posvećen za biskupa, a za Božić je pokrstio više od 10 tisuća Saksonaca. Proširio je Kristovu vjeru diljem Engleske. Uspješno je pretakao domorodačke običaje i navike u kršćanske obrede, a poganske hramove pretvarao u crkve. Papa mu je 601. poslao drugu skupinu misionara i Augustinu kao nadbiskupu metropolitu naložio da osnuje dva metropolitanska sjedišta, jedno u Canterburyju, drugo u Yorku, s po 12 biskupija. Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin (Austin), posvetio je svoga nasljednika Laurencea i preminuo vjerojatno 26. svibnja 604. ili 605. u Canterburyju. Zaštitnik je Engleske i mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta.