SVETI ALOJZIJE GONZAGA, zaštitnik mladeži (1568.-1591.)

21. lipnja

U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom.

Zaštitnik je mladeži, studenata, očnih bolesnika i slabovidnih osoba, osoba koje boluju od AIDS-a i osoba koje o njima brinu, katoličke mladeži, isusovačkih novaka, kužnih bolesnika, tinejdžera te mnogih naselja, učilišta, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Čaglin, Popovača, Grkaveščak kod Svetog Martina na Muri, Pećnik kod Modriče, Gornja Dubica kod Odžaka, Travnik-sjemenište)

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima.

Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.

Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je Latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.

U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mladega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge.

Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.

 

Druga verzija:

Sveti Alojzije Gonzaga
Današnji je sveti zaštitnik Alojzije (Luigi) Gonzaga, talijanski isusovac i zaštitnik mladeži. Potomak glasovite plemićke obitelji, rodio se 9. ožujka 1568. u obiteljskom dvorcu u gradu Castiglione delle Stiviere (provincija Mantova, Lombardija), kao prvorođeni sin nasljednik. Od malih nogu spremali su ga za karijeru vojnika i dvoranina. Živahan dječak, sanjao je o vojničkom pozivu, ali ga je majka Marta naučila važnosti molitve i ljubavi prema dragom Bogu i siromasima. Boravio je od 1576. u Firenci s mlađim bratom Rodolfom kao paž na dvoru Medicijevih, učio latinski i francuski, plesao i odlazio u lov. Kad ga je bolest bubrega prikovala za krevet, prihvatio je to kao blagoslov, mnogo molio i čitao životopise svetaca. Od 1579. boravio je na dvoru vojvode od Mantove i ostao zaprepašten nasilnim i lakoumnim dvorskim životom. Kad se vratio u obiteljski dom, primio je 1580. prvu pričest od svetog Karla Boromejskog. Divio se doživljajima isusovačkih misionara u Indiji, poučavao vjeronauku dječake u Castiglioneu i redovito pohađao crkve kapucina i barnabita u Casaleu Monferrato, gdje je njegova obitelj provodila zime. Od 1582. boravio je kao paž i na kraljevskom dvoru u Madridu i doživio njegov sjaj i raskoš. Ipak se sa 17 godina odrekao naslova markiza i vlasništva nad imanjem u korist mlađega brata Rodolfa te 1585. u Rimu stupio u novicijat Družbe Isusove. Sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova zamijenio je poniznim, jednostavnim i redovničkim životom, živio asketski, patio od kožnih bolesti, glavobolje i besanice.

Nakon svršetka novicijata studirao je od 1588. teologiju i filozofiju na glasovitom rimskom kolegiju uz duhovno vodstvo Roberta Bellarmina, kasnijeg kardinala i sveca, koji je napisao njegov životopis. Godine 1591. u Rimu je izbila epidemija kuge. Isusovci su otvorili bolnicu za oboljele, a Luigi se dobrovoljno javio da ih njeguje i dvori. Dvorio je kužne bolesnike, zarazio se i preminuo u 23. godini života, na današnji dan, 21. lipnja 1591, u Rimu. Blaženim ga je proglasio 1605. papa Pavao V, a svetim 1726. papa Benedikt XIII.