Sveti Paulin (354. - 431.)

22. lipnja i 31. kolovoza

 

Sveti Paulin iz Nole (latinski Paulinus Nolanus, talijanski Paolino di Nola), biskup i rimski pjesnik, rođen je oko 354. u Burdigali (danas francuski grad Bordeaux) kao Pontius Meropius Anicius Paulinus, potomak bogate i ugledne obitelji, s posjedima u Akvitaniji, sjevernoj Hispaniji i južnoj Italiji. Školovao se u rodnom gradu kod glasovitog pjesnika i retoričara Decima Magna Auzonija, koji je postao njegov bliski prijatelj. Ugledni pravnik, bio je rimski senator, a 381. postao je guvernerom rimske pokrajine Kampanije. Po povratku u Burdigalu oženio je Hispanku po imenu Terazija, s kojom se 389. preselio u današnju Barcelonu. Tamo im je 390. umro malodobni sin Celzo, zbog čega se Paulin sve više počeo okretati kršćanstvu i zanimati se za monaški život. Pokrstio se i razvio intenzivnu prepisku sa svetim Jeronimom, a 394. zaređen je u Barceloni za svećenika. Vratio se 395. sa suprugom u Kampaniju i vodio prepisku s mnogim uglednim ljudima, pored ostalog s pjesnikom Autonijem i povjesničarom Sulpicijem Severom, kao i sa svetim Martinom iz Toursa, svetim Ambrozijem, svetim Jeronimom i svetim Augustinom. Jedno od tih pisama potaklo je svetog Augustina da napiše svoje znamenite „Ispovijesti“.

Paulin je imenovan 409. biskupom u Noli kod Napulja (Kampanija). Njegova supruga Terazija umrla je između 409. i 414. Posvetio se izgradnji crkava i kapela, tješio bolesnike, pomagao siromahe, a i sam je živio u potpunom siromaštvu. Posebno je zaslužan za afirmaciju sveca i mučenika Feliksa iz Nole, kojem je u čast napisao i mnoge stihove. Bio je vrlo aktivan i na crkvenim skupovima, a naročito se zalagao u borbi protiv krivovjernog pelagijanstva. Pomogao je razriješiti spor oko izbora pape Bonifacija I. Smatraju ga zaslužnim za uvođenje zvona u crkveni ambijent. Ostavio je zbirku od 36 uglavnom religioznih pjesama, pisanih u epskom i lirskom metru. Odlikuje ih visoko retoričko umijeće i duboka osjećajnost. Preminuo je u Noli na današnji dan, 22. lipnja 431. Paulinove relikvije sklonio je lombardski princ Grimoald od Beneventa oko 800. u Rim, ali su 14. svibnja 1909. ponovno pohranjene u novoj katedrali u Noli. Zaštitnik je zvonara i vrtlara te mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem Italije i svijeta.

 

Razlikovati:

1.

Sveti. Paulinus of Aquileia (726.-802.) - Akvilejski patrijarh i poznati propovjednik. Vjerojatno je rođen u blizini Furlanije u Italiji, u obitelji poljoprivrednika, a odrastao je kao poljoprivrednik, iako je stekao odlično obrazovanje i stekao reputaciju erudicije i stipendije.

Spomendan 11. siječnja

2.

Sveti Paulinus iz Brescia (umro 545. godine) - biskup od 524. O njegovu se životu malo zna, iako se njegove relikvije čuvaju u crkvi u Olivetu.

Spomendan 29. travnja

3.

Sveti Paulinus iz Sinigaglie, vrlo cijenjeni biskup i svetac zaštitnik talijanske Sinigaglie (umro 826. godine). Gotovo se ništa ne zna sa sigurnošću o njegovom životu.

Spomendan: 4.svibnja

4.

Sveti Paulinus, biskup Kapue (umro 843. godine). Paulinus je bio iz Engleske i prema predaji je hodočastio u Jeruzalem kad se zaustavio u Capui u Italiji.

Spomendan: 10. listopada

 

 

Druga verzija:


Sveti Paulin poznat je i pod imenom Meropije Poncije Anicije Paulin.
»Što li imaš što nisi primio? kaže nam sveti Pavao (1 Kor 4,7). Ne budimo, dakle, pohlepni prema svojim dobrima kao da pripadaju nama. Upotreba novca traje samo neko vrijeme, a privatno vlasništvo nije vječno. Ako ga priznaješ kao prolazno na zemlji gdje se sada nalaziš, na nebu ćeš moći osvojiti posjedovanje koje neće imati kraja. Sjeti se onih slugu iz Evanđelja koji su primili talente svoga gospodara i što je gospodar na povratku uzvratio svakome od njih. Tada ćeš shvatiti da je položiti svoj novac na Gospodinov stol, da se umnoži, mnogo korisnije negoli ga čuvati jalovom vjernošću, koja vjerovniku ništa ne donosi, a beskorisnom sluzi donosi veliku štetu, čija će i kazna biti tim teža…« Tako je pisao u jednome pismu slavni nolanski biskup sveti Paulin, čiji blagdan danas slavimo. Iako je bio suvremenik velikih svjetionika Crkve Augustina i Ambrozija, u pogledu spisa i teologije ne može se s njima mjeriti. Zaostaje za njima. No zato ga ipak možemo ubrojiti među velike biskupe onoga vremena. Kad upoznamo njegov život, uvjerit ćemo se o opravdanosti te tvrdnje.
Paulin se rodio u staroj Burdigali u Galiji, današnji Bordeaux u Francuskoj. Bio je sin bogate senatorske kršćanske obitelji. Godina rođenja vjerojatno mu je bila 355. Školovao se u rodnom gradu, kulturnom središtu, jednom od najuglednijih u cijeloj Galiji IV. stoljeća. Bio je učenik pjesnika Ausonija, najslavnijeg učitelja škole u Burdigali, koja je tada pod njegovim vodstvom bila u cvatu. Njemu će sam Paulin kasnije pjevati: »Tebi, zaštitniče, učitelju, oče, dugujem stegu, dostojanstvo, znanje, ures toge i glasovitosti.« Paulinova zahvalnost prema učitelju pokazuje da je među njima bilo više od običnoga odnosa: učitelj – učenik. Među njima je vladalo pravo prijateljstvo, a možda i među njihovim obiteljima.
Ausonije bijaše učitelj i na carskom dvoru Valentinijana I. i Gracijana te napokon prefekt pretorija za Italiju, Ilirik i Afriku. Svojim je položajem mogao, dakle, pomoći i učeniku da dođe do blistave karijere. I doista, godine 381. Paulin je postao guverner rimske pokrajine Kampanije. U toj je službi došao u dodir s gradom Nolom i štovanjem svetog mučenika Feliksa u tom gradu, na čiji su grob svake godine 14. siječnja dolazili hodočasnici sa svih strana. Paulin će silno zavoljeti toga mučenika te ga uzeti za svog zaštitnika. Možemo reći da će odsada čitav njegov život biti pod njegovim okriljem.
Vrativši se u domovinu između 383. – 384. g., nakon kratkog zadržavanja kod kuće, pošao je u Hispaniju gdje se oženio s Therasijom. S njome je imao jednog sina, po imenu Celza, koji je umro u djetinjoj dobi na veliku žalost svojih roditelja. Ožalošćeni mladi bračni par pošao je u Akvitaniju na svoje bogate posjede. Vrijeme su provodili krećući se u aristokratskim i kulturnim krugovima onoga vremena. To je društvo sačinjavao već spomenuti pjesnik Ausonije, zatim Sulpicije Sever, mladi nadareni odvjetnik, tada još poganin, a kasnije slavni kršćanski pisac, pa i filozof Jovije i bogataš Gastidije. Za sva ta imena doznajemo iz Paulinovih pisama i stihova. Možda se baš tih godina dogodilo čudo što će ga kasnije Sulpicije Sever opisati u životopisu sv. Martina. Taj je popularni svetac Paulina tada ozdravio od neke bolesti očiju. Ne znamo točno u kojem se mjestu to zbilo. Neki nagađaju da je to bilo u gradu Vienneu.
Možda se u to vrijeme Paulin upoznao i sa svetim Ambrozijem, za koga piše da mu mnogo duguje. Od njega je »primio hranu vjere«. Zanimljivo da Paulin, iako sin kršćanskih roditelja, sve do tada nije bio kršten. To tada nije bilo ništa neobično jer su se mnogi krstili u zreloj dobi. Paulina je spremao na krštenje svećenik Amandus, a krstio ga je sam Delphinus, biskup Burdigale. Krštenje se zbilo vjerojatno g. 389. Ta je godina u Paulinovu životu od presudne važnosti. On napušta Galiju, prekida s poganskim učiteljem Ausonijem i daje se na asketski život. Bio je to prvi preokret u njegovu životu. Paulin postaje ozbiljan kršćanski asket; Ausonije to od njega nije očekivao. Pokušao ga je odvratiti od takva načina života, ali nije uspio.
Paulin se vratio u Kampaniju te ondje provodio strogo kršćanski život. Oko g. 393., u najljepšoj životnoj dobi, prodao je svoju baštinu te započeo živjeti pravim monaškim životom. Već nakon godine dana bio je zaređen za svećenika. Bilo je to g. 394. u Barceloni na sam Božić. Ređenje je primio, ali uz uvjet da ne bude vezan uz Barcelonu. Njega je srce vuklo u Nolu, ka grobu svetog mučenika Feliksa. Ondje se naselio sa svojom ženom Therasijom, s kojom je već nekoliko godina živio u potpunoj uzdržljivosti, te s nekim prijateljima i učenicima. Svi su oni sačinjavali neku vrstu monaške zajednice. Siromaštvo i poniznost bile su im glavne vrline. Zajednički su molili i dijelili siromašni stol, zajedno i s gostima koji bi im dolazili.
Paulin svoj pjesnički talenat nipošto nije zapustio. No sada je pjevao pjesme u čast svetom mučeniku Feliksu nazivajući ga »roditeljem, ocem, gospodarom i zaštitnikom«. Nola po Paulinu i njegovim učenicima postade ugledno monaško središte u Italiji. U IV. stoljeću takva se središta počeše oblikovati oko sv. Ambrozija u Milanu, oko sv. Euzebija u Vercelliu te u Africi oko svetog Augustina. Sva su ona svjedočila da Evanđelje nije mrtvo slovo, već duh koji je kadar buditi na nov život.
Dopisivao se s velikim ličnostima tadašnje Crkve: s biskupima Augustinom, Alipijem i Delfinom, zatim svećenicima, monasima i laicima Jovijem, Pamahijem, Licencijem. Možda je najviše prijateljevao preko pisama s prijateljem iz mladosti Sulpicijem Severom, koji je i sam prihvatio kršćanstvo. Njemu je napisao 13 pisama u kojima je odlično obradio dvije sebi omiljele teme: kršćansko prijateljstvo i asketski ideal.
Glas o velikoj Paulinovoj svetosti sigurno je utjecao da je godine 409. bio izabran za biskupa u Noli. 22 godine bio je dobar i vjeran pastir svoga stada, tješeći bolesne, pomažući siromašne, živeći sam u krajnjem siromaštvu. Bile su to teške godine jer su barbari sa svih strana uznemirivali Rimsko Carstvo. Sve je te nevolje Paulin podnosio strpljivo i odan u volju Božju. Okružen od svog klera umro je ujutro 22. lipnja 431., godinu dana nakon svog velikog suvremenika sv. Augustina.
Svećenik Uranius, očevidac, opisujući Paulinovu smrt kliče: »O svetog li i svima krepostima obasutog muža, koji je bio drag i krotak, pobožan, milosrdan, ponizan i dobrohotan!« Istim pohvalama nastavili su veličati svetog nolanskog biskupa i svi kasniji njegovi životopisci.
»Paulinov je grob postavljen pokraj groba mučenika i njegova zaštitnika sv. Feliksa, i tako je prvi njegov kult nastao u monumentalnom sklopu što ga je sam Paulin povećao i uresio, a koji su nedavna iskapanja iznijela na vidjelo dana« (Maria Chiara Celletti). Njegovi se posmrtni ostaci nisu ondje ipak dugo nalazili jer su u XI. stoljeću bili preneseni u Rim u crkvu što ju je na tiberskom otočiću sagradio car Oton III. Tu je crkvu car dao posvetiti u čast praškome biskupu i mučeniku Adalbertu. U njoj se nalaze i relikvije svetog Bartola apostola, što ih je car oteo Beneventu. Crkva danas nosi kao svoje naslovnike svetog Bartola i svetog Paulina. Međutim je papa sveti Pio X. dopustio da se relikvije svetog Paulina vrate u njegovu Nolu. Onamo su nakon stoljeća opet stigle 14. svibnja 1909. Papa Pio X. blagdan je svetog Paulina proširio na cijelu Crkvu, a zadržao ga je i obnovljeni kalendar.
U duhovnoj literaturi mnogo se raspravlja o sv. Paulinu kao o teologu kršćanskog prijateljstva, pa i kršćanskog humanizma. On je svojom ljudskošću stekao mnoge prijatelje. Tu je ljudskost kao nolanski biskup naročito pokazivao prema patnicima svake ruke. Po tome nam je veoma bliz danas kad toliko naglašavamo socijalne kreposti i borbu za promicanje boljih međuljudskih odnosa.