 Kad je na današnji dan god. 1663.
umro u Osimu franjevac konventualac otac Josip iz
Copertina, njegovo ime bijaše već poznato po cijeloj
Europi. On, doduše, nije osnivač nikakvog novog reda
ni pisac kakve knjige niti je u dušobrižništvo unio
kakve nove, originalne metode. On ne samo da nije
bio nadaren političkom i diplomatskom mudrošću, a
još manje osposobljen znanstvenom spremom da bi se
mogao uključiti u sukob Crkve s počecima
prosvjetiteljstva i državnog apsolutizma, već mu je
nedostajala i osrednja sposobnost da u samostanu
preuzme bilo kakvu odgovorniju službu. Po čemu je
onda bio tako poznat? - Po svetosti i izvanrednim
nadnaravnim mističnim pojavama koje su je pratile.
Zaštitnik je
zrakoplovaca, zrakoplovnih putnika, astronauta,
padobranaca, letača, mentalno oštećenih osoba i
studenata, posebno onih koji se pripremaju za
ispite, svojeg rodnog Copertina i Cupertina u
Californiji. Schamoni navodi mišljenje jednog svjedoka koji je
bio prisutan kad su sv. Josipu iz Copertina u
njegovoj zadnjoj bolesti donijeli svetu pričest.
"Tada se na svečevu licu na začuđenje sviju
prisutnih pojavio neobičan sjaj svjetla. Prečasni g.
generalni vikar iz Osima, kad je vidio to
prekomjerno svjetlo i preobraženo lice, pozva me,
jer sam stajao na mjestu s kojeg se to nije moglo
vidjeti, te i ja promatrah isto djelovanje." Giuseppe Maria Desa - naš svetac - rodio se 17.
lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini
Pugli, i to u pravoj pravcatoj staji kao i
Spasitelj. Bio je posljednji sin Feliksa i
Franceschine, rođene Panaca. Djetinjstvo je proveo u
velikoj neimaštini. Pošao je i u školu, ali ju je
zbog bolesti, koja ga je gotovo preko pet godina
držala nepokretnim, morao prekinuti. Kad je ozdravio i već poodrastao, u njemu je
dozrijevala misao da stupi u red konventualaca. No
oni ga zbog njegove "odviše male izobrazbe" ne
htjedoše primiti. Tada pokuca na vrata kapucina i
ovi ga primiše. Obukao je njihov habit na sam
blagdan Velike Gospe 1620. god. No i ne dovršivši
propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi
iz reda otpušten. Posredovanjem svoga ujaka
konventualca primljen je kao sluga i trećoredac u
njihov samostan u Grottelli. No kasnije bude obučen
u njihov habit, a 18. ožujka 1628. po Božjoj
providnosti zaređen i za svećenika. I sada se počeše i na vani pokazivati njegovi
mistični darovi koji mu brzo stekoše glasovitost,
ali i mnoge Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju
inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao
napustiti svoj dragi samostan u Grottelli te poći u
Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem
tamošnje inkvizicije. Čudo se ponovilo u kapeli
ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima
inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u
zraku. Slučaj je predan u Rim samoj Kongregaciji Sv.
Oficija, koja oca Josipa oslobodi sumnje da ide za
nekom afektiranom svetošću i da zlorabi pučku
lakovjernost. No ipak mu bi zabranjeno da se vrati u Grottellu, već naređeno da bude poslan u koji drugi
samostan u kojem će biti "udaljen i odijeljen od
susreta sa svjetovnjacima". Poglavari ga poslaše u Asiz, gdje ostade 14
godina, gdje je i dalje imao one izvanredne milosti.
Lj Zanimljivo je da ga zazivaju u pomoć đaci i
studenti, osobito oni koji idu na ispite.
|
"žive križeve". On sam je nastojao
ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo
herojski zakon pokore, mrtvenja, posta i odricanja.
Naročito strogo je obdržavao siromaštvo i
poslušnost. 
udi su i dalje dolazili k njemu, pa i svećenici i
prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od
njega tražili savjete. Odredbom Svetog oficija
svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod
Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara.
Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656.
donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj
redovničkoj subraći i to ovaj put u sam
ostan Sv.
Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje
godine svoga života. Umro je sveto u zoru 18. rujna
1663. Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim
god. 1767.