|
 Da bismo bolje
shvatili povijest Crkve, korisno je uočiti i fenomen »kontestacije«
– osporavanja, koji je kao pojam nov, ali kao stvarnost u
Crkvi prisutan sve tamo od njezina početka. Uvijek je u
Crkvi bilo ljudi koji su smatrali da su pozvani
»rasuđivati«, pokazivati na onaj jedini »pravi« put, izvan
kojega drugoga nema, koji su sve oko sebe smatrali zaprekom
napretka u Crkvi, a na taj način u Crkvu unosili smutnje,
razdore, stranke, svađe i ostale ljudske slabosti. Uvijek je
bilo ljudi koji su smatrali da su za neke službe i odgovorna
mjesta u Crkvi prikladni samo oni koji odgovaraju njihovim
predodžbama, dok su druge, što su izlazili iz tih okvira,
smatrali nepoželjnima i štetnima po opće dobro pa su ih
osporavali i nastojali onemogućiti. Stoga bi se ljuto varao
onaj koji bi mislio da povijest Crkve bijaše uvijek mirno
more. Ne, nije tako bilo, lađa Crkve često je plovila i
plovi uzburkanim morem.
Za jedan veoma bučan slučaj osporavanja u Crkvi znamo već u
I. stoljeću, i to u Korintu. Taj je slučaj mogao imati
preteške i nesagledive posljedice da nije svojom mudrošću,
ljubavlju, ali i odlučnošću, intervenirao svetac koga danas
slavimo, sveti Klement, koji je kao treći Petrov nasljednik
potkraj I. stoljeća upravljao Rimskom crkvom. I, hvala Bogu
da je taj svetac, koji je u ono doba nosio najveću
odgovornost za Crkvu, odmah i intervenirao. Bio je budan i
neustrašiv pastir koji se nije bojao preuzeti na se
odgovornost.
Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti
rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu
Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz
dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i
kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u
Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o »svom
suradniku«, no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova
suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom.
Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je
Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa
svetim Petrom.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice
Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je
vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.
Njegova ličnost i njegov veliki autoritet proizlazi iz
Poslanice što ju je između god. 96. i 98. upravio u Korint.
Bilo je to baš malo nakon drugog progonstva kršćana pod
carem Domicijanom. Od tog je progonstva mnogo pretrpjela i
Rimska crkva, koju je u tim teškim i kritičnim časovima
podržavao njezin revni biskup Klement. I gle, kad se
progonstvo smirilo, oborila se na Crkvu u Korintu ne manja
oluja, no ovaj put iznutra. Takve su bure još neugodnije i
opasnije. To dobro znamo iz vlastitog iskustva u našoj
mjesnoj Crkvi.
 Predmet spora u Korintu sastojao se u tome što je šačica
mladih bunila mjesnu kršćansku zajednicu protiv zakonito
postavljenih svećenika. Osporavatelji zakonite vlasti u
Crkvi činili su svoj razorni posao vjerojatno iz zavisti,
interesa ili nekih drugih nečasnih motiva. Žalosno je bilo
to što su ti nepozvani glasnogovornici uspjeli zavesti jedan
broj vjernika na svoju stranu, što je dakako crkvenu
zajednicu u Korintu dovelo do veoma teškog stanja. To je
išlo čak tako daleko da je prijetio i bio već na pomolu
raskol.
O svemu tome bio je u Rimu kao prvi autoritet Crkve
obaviješten i papa Klement. On je smatrao svojom dužnošću da
umiri duhove te ponovno uspostavi mir i red. Stoga je Crkvi
u Korintu uputio svoju Poslanicu, koja je puna i dobrote i
čvrstoće. Poslanicu je uručio trojici pouzdanih ljudi:
Klaudiju, Valeriju i Fortunatu, koji su se dali na ne baš
lagan i kratak put iz Rima čak u Korint. Strepeći pomalo i
za te pismonoše te nadajući se u sretan ishod njihova
putovanja, Klement je ovako zaključio svoju Poslanicu:
»Vratite ih natrag brzo s mirom kao glasnike radosti da nam
što prije jave o miru i slozi, što ih tako zazivamo i
želimo, da bismo se mogli radovati i mi zbog uspostave reda
među vama.«
Klement se u pismu protiv uzročnika nereda u Korintu ne
služi baš nekim baršunastim riječima jer je i on dobro znao
da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu. On zato piše:
»Ustadoše nečasni protiv časnih ljudi, neslavni protiv
slavnih, bezumni protiv mudrih, mladi protiv starih. I zbog
toga su tako daleko pravda i mir jer je svak napustio strah
Božji te je potamnila vjera u njega; nitko više ne koraca po
normama njegovih zapovijedi, niti se ponaša na način
dostojan Krista, već svatko ide za željama svog zloga srca,
što je začelo onu opaku i bezbožnu zavist, zbog koje u
svijet uđe smrt.«
Izrekavši te oštre i odlučne riječi, Klementova se ruka što
piše ublažuje. Čini to jer se boji da njegove riječi ne bi
još ljućom učinile ranu osporavatelja. Zato sada, nakon
žigosanja, bira drugi put, sada želi uvjeravati pa stoga
ovako piše:
»Predragi, te vam stvari pišemo ne samo da vas opomenemo,
već da ih dozovemo u svijest i samima sebi jer smo i sami na
istoj areni i jer nas čeka isto natjecanje.
Napustimo stoga isprazne i nekorisne pretjerane brige te
uđimo u slavnu i časnu normu naše tradicije!
Pogledajmo što je lijepo, ugodno u očima Onoga koji nas je
stvorio!
Uprimo pogled u Kristovu krv te spoznajmo kako je dragocjena
za Boga, njegova Oca, jer je čitavom svijetu donijela milost
pokajanja.
Gajimo osjećaje poniznosti, odbacujući u stranu svaku
nadutost i ludost i srdžbu, sjećajući se naročito riječi što
ih je izrekao Gospodin Isus da nas pouči u odmjerenosti i
plemenitosti. Sjedinimo se s onima što slijede mir s
pobožnošću, a ne s onima što hoće mir s licemjernošću. Krist
je svojina onih poniznih, a ne onih što se podižu na njegovo
stado.«
Kad čitamo te Klementove, nama vremenski tako daleko
napisane riječi, možemo se ispuniti ponosom zbog naše
tradicije koja je tako stara, a ujedno tako živa i
sadržajna, da nam i danas može služiti kao duhovna hrana, da
nas može i danas odgajati u našemu kršćanskom životu. Ono
što mi ispovijedamo danas, ispovijedao je i sv. Klement i
toliki drugi već prije 1900 godina. Ono za što se oni boriše,
oko čega su nastojali, to isto i mi danas činimo. Zato su
duhovni i pastoralni spisi već prvih kršćanskih pisaca,
takozvanih apostolskih Otaca, odlično duhovno štivo i za nas
danas.
Uvjeravajući Korinćane o onome jedino ispravnom, sveti
Klement Rimski ukazuje na Kristovu poniznost koja je najjači
zov za svakoga. Osporavatelje poziva na obraćenje poniznomu
Kristu, a njemu se obratiti znači vladati se kao i on, koji
je blag i ponizan srcem.
No evo samih Klementovih riječi: »Častimo Gospodina Isusa
Krista, čija je krv dana za nas; poštivajmo one koji nas
vode, poštivajmo starije, odgajajmo mladež za stegu i strah
Božji, upućujmo naše žene prema dobru!
Nek one pokazuju ljubazne običaje čistoće, neka daju dokaz
svoje spremnosti na blagost, neka šutnjom objavljuju
umjerenost svoga jezika, nek vrše djela ljubavi na jednak
način prema svima što se boje Boga!
Neka naši sinovi sudjeluju u poučavanju prema Kristu; neka
nauče kakvu snagu ima kod Boga čista ljubav, kako je ljubav
prema njemu lijepa i velika te kako spasava sve one što u
njemu žive sveto, u čistoći misli.«
Sve te opomene, sva ta pouka prema svečevu pisanju imaju
svoj smisao u Kristu. Takav valja biti jer nas tako Krist
uči i riječju i primjerom. Poučavati se po Kristu i prema
Kristu znači biti onakav kršćanin kakvog nam je Krist sam
ocrtao.
Vrijednost je Klementove Poslanice Korinćanima i u tome što
daje jasan nauk o hijerarhiji u Crkvi. Samo tako će se
Korinćani, ali ne samo oni, već i mi danas vratiti k miru te
izbjeći štetna osporavanja koja toliko koče razvoj i
napredak Crkve.
Sv. Klement piše: »Apostoli su od našeg Gospodina Isusa
Krista primili dobru vijest za nas; Isus Krist je bio poslan
od Boga.
Krist je, dakle, od Boga, a apostoli od Krista; prema tome,
jedan i drugi određeno dolaze od Božje volje.
Primivši naloge, postavši sigurni o uskrsnuću Gospodina
našega Isusa Krista, pouzdavajući se u Božju riječ, potvrdom
Duha Svetoga pođoše naviještati radosnu vijest da se
približava Božje kraljevstvo.«
Za sv. Klementa, koji je bio daleko bliže apostolima negoli
mnogi današnji samozvani tumači obnove i koncilskog duha,
hijerarhija bilo kojeg stupnja ne potječe od izaslanstva
jedne zajednice, zato je nijedna zajednica vjernika i ne
može maknuti.
On piše: »Oni koji su bili postavljeni od apostola ili
susljedno od drugih odličnih ljudi, s odobrenjem cijele
Crkve, i koji su na besprijekoran način služili Kristovu
stadu s poniznošću, vedro i bez niskosti, postigavši dobro
svjedočanstvo od sviju, u mnogim okolnostima, njih vjerujemo
da nije pravo ukloniti s njihove službe.«
Svoju misao o tom pitanju sv. Klement još jače naglašava
govoreći ovako: »Dragi moji, sramotno je, veoma sramotno i
nedostojno ćudorednog ponašanja, prema Kristu, čuti da se
veoma solidna i stara crkva u Korintu, zbog jedne ili dvije
osobe podigla protiv prezbiterâ – svećenikâ.
I taj glas nije došao samo k nama nego i k onima koji su
drukčije vjere od naše; i tako se s jedne strane zbog vaše
bezumnosti nanose pogrde Gospodinovu imenu, a s druge opet
stvara se opasnost po vas same.«
Tako je ta neugodna afera urodila dvostrukom sablazni:
unutar i izvan Crkve u Korintu. A tko daje sablazan, mora to
i popraviti. Jedinstvo i mir nisu dobra koja bi se mogla
olako i bez kazne proigrati. Zato i papa Klement u svojoj
Poslanici izričito traži da se krivcima naloži primjerena
pokora.
»Vi, dakle, koji ste dali povod buni, podložite se
svećenicima te kao pokoru primite od njih prijekor,
sagibajući koljena svoga srca!
Naučite se pokoravati, odlažući drsku i oholu okorjelost
vašega jezika; bolje je, naime, za vas da budete maleni te u
broju Kristova stada, negoli isključeni od njegove nade.«
A sada se može pitati da li su tako jasne i odlučne riječi
pape Klementa postigle željeni učinak? On sam se nadao da će
njegov zahvat poslužiti dokrajčenju razdora, no kao čovjek
realist, poznavajući dobro ljudsku tvrdoglavost, nije
isključivao ni drugu protivnu mogućnost. To naslućujemo iz
završnih riječi njegove Poslanice gdje kaže i ovo: »Ako tko
ne posluša Božje riječi izrečene preko nas, neka zna da će
na se navući krivnju i ne baš tako malu pogibao. A mi ćemo
biti nevini od toga grijeha te tražiti da Stvoritelj svemira
neokrnjenim sačuva broj svojih odabranika koji se povećava
svuda po svijetu posredstvom njegova ljubljenoga Sina Isusa
Krista, po kojem nas je pozvao iz tame u svjetlo, iz
neznanja na spoznaju slave njegova imena."
Zaštitnik je
lađara, mornara, klesara, kamenorezaca, vodara, bolesne
djece i mnogih naselja, župa, crkava i kapela po cijelom
svijetu i u hrvatskim krajevima (Kelemen kraj Jalžabeta,
Klimno na Krku, Kaštel Sućurac, Sitno Gornje kod Splita,
Pražnica na Braču, Hrtkovci kod Rume, najveći otok u skupini
srednjedalmatinskih Paklenih otoka).
Postoji još jedan sveti Klement, rimski mučenik, kojeg Crkva
slavi 21. studenoga. Njega kao svoga zaštitnika slave grad
Makarska i makarska biskupija. U makarskoj konkatedrali,
posvećenoj svetom Marku, nalaze se njegove relikvije, a
donesene su 1725. iz rimskih katakombi.
|