Korizmeno - duhovno hodočašće

Pjevačkog crkvenog zbora i Crkvenog odbora

Župe Sveti Juraj u Trnju

Istočna Slavonija

Vukovar-Ilok-Osijek-Đakovo

Subota, 27. veljače 2010. godine

Organizatori putovanja

Župa Sveti Juraj u Trnju

Turistička agencija Obsidod d.o.o. Čakovec

Fotografije ustupio: Nenad Glavak

tekst napisala Lucija Kolarić

Odiseja Vukovar – Ilok – Osijek – Đakovo

       Uzrok poremećaja noćne tišine bilo je ranojutarnje dizanje nekolicine župljana župe Sv. Juraj u Trnju iz toplih i ugodnih postelja. Krenuli smo na put. Nije to bio dalek, ali ni kratak put. Ukrcavši se u autobus, putovanje je započelo. Odredište: Vukovar, Ilok, Osijek, Đakovo.

            Uz jedno usputno stajanje, da bi oni kojima je to neophodno, primili svoju dnevnu dozu kofeina, trebalo nam je nekoliko sati lagane vožnje da bismo stigli do našeg odredišta. Prvi u tom nizu bio je grad Vukovar. Vožnjom kroz Trpinsku ulicu, takozvano "Groblje tenkova", i Borovo naselje, generacije koje su proživjele ne tako daleku prošlost putem izvještaja na radiju i televiziju, sjetili su se prošlih dana i izgleda tih ulica. Spomenici podignuti upravo u tu svrhu bili su prvi koje smo posjetili. Unatoč vremenu, koje je hirovito odlučilo igrati protiv nas, i hladnom vjetru, krenuli smo prema križu posvećenom poginulim braniteljima, koji stoji na ušću rijeke Vuke u Dunav, a okrenut je tako da gleda na Srbiju. U daljini se nazirao i vodotoranj, jedan od najpoznatijih motiva iz Vukovara. Na vodotornju je cijelo vrijeme okupacije bila izvješena hrvatska zastava, a agresoru je bio jedan od orijentira prilikom bombardiranja. Vraćamo se u autobus i put nas vodi do vukovarske bolnice tj. do Memorijalnog muzeja. Bolnica je u velikoj mjeri obnovljena, a u podrumu je napravljen spomen dom, u kojem su ležajevi i lutke, takozvani „nijemi svjedoci“, koji zorno prikazuju stanje u doba rata i pričaju svoju priču bez riječi. Oko tristotinjak civila i osoblja bolnice tu je provelo devedesetak dana okupacije. Na samom ulasku postavljena je spomen ploča za 261 ranjenika koji su odvedeni iz bolnice i pogubljeni na Ovčari. Neki su ubijeni putem, a 200 je ekshumirano, dok je samo 4-5 uspjelo pobjeći. Obišavši muzej bolnice, krenuli smo prema Memorijalnom centru, groblju branitelja Vukovara. To je i mjesto nađene masovne grobnice, a u središtu se nalazi veliki spomenik koji tvori križ od zraka i u kojem gori vječni plamen. U pozadini križa, nazire se more bijelih križeva. Zapalili smo poneku svijeću, na spomen poginulima. Neopaženo nije prošao ni grob Blage Zadre koji je vjerno izvještavao o događajima s ratišta. Krenusmo put Ovčare, mjestu masovnog pogubljenja. Ona se nalazi nedaleko Vukovara, pored svinjogojske farme, na koju su odvezeni ranjenici iz bolnice i tamo pogubljeni. Nepregledne ravnice svuda naokolo nisu davale nikakve šanse za bijeg, ali neki su se uspjeli spasiti bijegom dok su ih vozili u smrt. Ostalo je još samo jedno mjesto koje nismo posjetili: hangar, spomen dom Ovčara. Dio je farme u sklopu VUPIK-a, koristile se za skladištenje. Hangari su zidani, a s prednje strane su visoka klizna vrata na kojima su i mala vrata za ulaz osoba, dok velika služe za ulaz osoba. Tu su odvezeni svi zatočenici iz vukovarske bolnice, a u hangare su dolazile uniformirane osobe s bejzbol palicama, motkama, lancima, kundacima, i udarali zatočenike. Zlostavljanju su podlegla četiri zatvorenika u samim skladištima, a ostali zatočenici su u skupinama 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Bilo je neobično i teško gledati lica poginulih na malim ekranima u mraku, koji su se naizmjence palili i gasili, baš kao i njihovi životi. Nakon ovog, pomalo mučnog hodočašća, krenuli smo put Iloka. Sunce koje se pojavilo dijelom je otjerali sumorne misli i sjećanja.

Nastavak

Sat vremena vožnje dovelo nas je na područje Iloka, gdje smo najprije posjetili slikovitu franjevačku crkvu sv. Ivana Kapistrana te saznali neke crtice iz pocijesti grada Iloka. No ono čemu se najviše veselio muški dio naše skupine bio je posjet Iločkim podrumima. Spustivši se u prvi podrum, bili smo impresionirani dubinom podruma i strminom ulaznih stuba, a ponajviše ogromnim bačvama, koje su, doduše bile prazne i puki eksponat, ali su svjedočile o bogatstvu vinograda i kvaliteti vina toga područja. I sam miris, miris plemenite plijesni, pridonosio je sveukupnom ugođaju. No tek smo ulaskom u drugi podrum osjetili punu aromu vina, jer je drugi podrum, iako puno plići, bio ispunjen manjim napunjenim bačvama. Tu se degustiralo vino, i to dvije najpoznatije vrste vina; Graševina i Traminac. Nakon degustacije i poneke kupnje butelje, već smo bili na putu prema župi sv. Leopolda Mandića, gdje smo prisustvovali misi koju je predvodio župnik te župe. On i nekolicina župljana srdačno su nas primili i počastili ponekim zalogajom. Dan se polako približavao kraju, a mi smo krenuli prema Osijeku, gdje smo razgledali visoke i masivne zidine te impresivnu unutrašnjost i vitraje najpoznatije osječke crkve, crkve sv. Petra i Pavla. Nakon Osijeka slijedilo je Đakovo i đakovačka katedrala. Tu smo također posjetili i kriptu katedrale, gdje se nalazi grob poznatog biskupa J. J. Strossmayera. Završivši razgledavanje, dan smo zaokružili večerom u ugodnom ambijentu restorana Sokak. Tu su nas uz gurmanske specijalitete zabavljali i slavonski tamburaši, koji su bili ugodno iznenađenje. Nakon večere, uputismo se u naš žuti autobus, da bismo krenuli prema našim domovima.

            Smjestivši se ugodno, neki od nas sklopili su oči i predali se umoru, neki su zapjevali, još uvijek poneseni zvukom tamburica, dok su drugi utonuli u misli, prisjetivši se još jednom tog dana, i preslagujući neke doživljaje. Laganom vožnjom, vratili smo se našim kućama u kasnim noćnim satima, umorni, ali i bogatiji jednim novim iskustvom.