Na svijetu postoje ljudi kojima se ne grade velebni spomenici,
čiji život ne obilježavaju počeci ili završeci nezaboravnih
povijesnih slika, a čije je životno poslanstvo suradnja s
ljudima. Takve ljude svatko bi poželio u svojoj zajednici i
obitelji. Ovo je samo jedno viđenje o današnjim slavljenicima iz
Donjeg Pustakovca.
Marija Strahija i Valent Barić stupili
su u brak prije 50 godina u Župnoj crkvi sv. Nikole u Čakovcu.
Život ih nikada, ali baš nikada, nije mazio. Nisu imali koliko
brojni drugi, ali opet nikad, baš nikad, nismo čuli da se jako
žale na nekoga, na državu, na sumještane… Imali su za sebe i
svoju djecu uvijek koliko je trebalo.
Vječita priča glasila je ovako:
Dok se čulo: "Valjo, Vali – daj pomori, pak
nekaj suzi okoli dihtunga. A i peto železo na tanjurači škriplje…"
nije bilo puno razmišljanja.
"Dojdem Maro, sam da vidim kaj ne valja" –
čulo se već s izlaznih vrata. Naravno, najčešće je to trajalo i
duboko u noć. Ta razmjena znanja i dobre volje za pomoć druge
vrste i dobre volje Pustakovčana i mještana susjednih naselja
odvija se već dugo, dugo… Neraskidiva je veza ovdašnjih
poljoprivrednika, uvijek pokvarljivih strojeva i čovjeka koji ih
strpljivo popravlja. Taj široki krug dobrih ljudi Valent je rado
obilazio, a oni su rado dolazili njemu.
I tu nastupa drugi dio priče – supruga
Marica. Uvijek dobra gazdarica znala je sve staviti na svoje
mjesto. Ta tri ugla kuće zaista su funkcionirala od dana kad su
osnovali svoju obitelj, živjeli u raznim mjestima pa sve do
stavljanja svoje kuće pod krov. Valentovi izumi, poput "mešalice"
za beton od bubnja stroja za pranje, preko regulatora od
isluženog tomosa do grubog švajs-aparata u mnogočemu im godinama
olakšavaju život. Za sve što imaju duguju svojim rukama i
poštenju.
Valent je uvijek dobronamjeran, uvijek
nasmijan, uvijek suosjećajan prema svakome dočekao redovitu
mirovinu kao automehaničar u poljoprivrednom dobru. Promijenio
se način života cijele obitelji, ali vrijednosti koje su u sebi
imali nisu nimalo mijenjali.
Ovom paru teške isprike duguju brojne
generacije mladih Pustakovčana čija se "sobica" nalazi preko
puta obiteljske kuće. Dani buke, vike, sretnih proslava bilo
čega Maricu i Valija nisu izbacile iz takta. Pa su tako i
njihova djeca prošla to prekrasno iskustvo odrastanja u
omladinskoj sobici, a danas tu "teškoću" prolaze unuke. Tko zna,
možda i sljedeći naraštaj…
U ove zimske dane samo jedan par redovito
šeće stazama oko Sratke. Šeće sličnim korakom kao već proteklih
50 godina. Nije im nikad bilo neugodno izaći u prirodu, brati
cvijeće i razgovarati. Valent je čak težak pušač bio. Pa se zle
navike već davno ostavio. Star punih 70 godina na Ivanščicu se
pentrao bez napora. Dok mu je 17 godina mlađi brat cijeli put
"žmikao" svoju opravu, Valent je svjež i veseo razmjenjivao
recepte za domaći orehovec s planinarima diljem staze. Kad opet
na proljeće s bratom ispita novu stazu na Ravnu goru vjerojatno
će kao iskusni vodič tamo prošetati sa životnom družicom. Po
običaju – sretni i Bogu zahvalni za zdravlje koje imaju, naći
će se i tamo i u svom "vrčaku" i uz "štreku"...
Obitelj je danas brojna: kćerka Danica živi
sa suprugom Mariom i kćerkama Ninom i Dinom u Maloj Subotici,
sin Zdravko živi sa suprugom Sandom i kćerkom Alis u Prelogu, a
u zajedničkom domaćinstvu živi sin Željko sa suprugom Marijanom
i kćerkama Darjom i Tijanom. Ako Bog bude htio, djed će morati
izumiti pokoji bicikl i za praunuke.
Ovo slavlje uveličali su braća i sestre
slavljenika te članovi njihovih obitelji. Svetu misu u Župnoj
crkvi svetog Jurja služio je vlč. Darko Kelemenić. Poseban
ugođaj dao je prijatelj kantor Vladimir Sinković. Svi zajedno
nakon Mise okupili su se u obiteljskoj kući, a uz glazbu
tamburaša protekla je predaja poklona, pjesma i ples duboko u
noć.
Kao njihovi pratitelji kroz život možemo im
poželjeti još mnogo zdravih godina i mnogo radosti u krugu
obitelji. Poživjeli nam još dugo, dragi nam slavljenici.
