|
ŽUPA SVETI JURAJ U TRNJU 2. - 11. kolovoza 2011.
|
|
O hodočašću listeka
je napisao plebanuš Darko ***
O hodočašću piše i
naša Ljlijana ***
Fotografije 1 ***
Fotografije 2 *** Fotografije 3 *** Plan održanog puta Iva Ivković ustupila nam je sve fotografije, od srca zahvaljujemo! |
|
Danas na Veliku Gospu, najveću svetkovinu Majke Božje, nakon odsluženih Svetih misa, sjedam za računalo, onako rasterećeno i promatrajući predivne fotografije koje je napravila naša mlađahna Iva Ivković, prepuštam se bez ikakve literature ili dodatnih materijala svojim mislima i osjećajima te želim tu nutarnju radost podijeliti sa svima Vama koji ste virtualno, duhovno i tjelesno povezani s nama. Krenuli smo na put, po prvi puta kao župa tako daleko, tako puni očekivanja, tako s oduševljenjem, tako sa velikom nadom kao da ćemo upravo i tjelesno doživjeti lik Marije Fatimske. Teško je to objasniti svojim riječima. Znamo da smo ostavili domovinu, obitelj, prijatelje, župu, one riječi koje su nam se stalno ponavljale da molimo za nekoga, da prikažemo žrtvu za nekoga, da još više zavolimo nekoga, da svoje tijelo prenesemo kilometrima i kilometrima daleko, opjevamo valove Sredozemnog mora, nepredvidljivost Atlantskog oceana, a da svoje srce ostavimo u domovini Hrvatskoj. Ta posebna snaga vodila nas dalje po dubokom moru, ravnim poljima, prekrasnim vrhuncima, vijugavim rijekama pa ponovo dubokom moru. Događali su se susreti s ljudima u velikim gradovima, gradovima opjevanim sa svojim tradicijama te duhovnim i kulturnim znamenitostima. Susretali smo i one koji nikad nisu čuli za našu domovinu Hrvatsku, za naše lijepo Međimurje.
Još mi i sada odzvanjaju riječi naših dragih hodočasnika, iskustva starijih, ponosa mlađih, smijeh i pjesma djece. Još i sada, kao da osjećam da oko vrata nosim maramu sa obilježjima naše župe, kapu s Jurjem, našom zastavom koja je na sam Dan naše domovinske zahvalnosti svima nama namamila suze na oči. Išli smo daleko, ali u našem srcu uvijek je ostala domovina. Fatima, Marija, Molitva, Krunica. Promatrao sam svoje drage hodočasnike, gledao u njihovo srce, zatvorenim očima ulazio u njihove širom otvorene oči, osjećao kao da svaki od njih čeka na red da razgovara sa Marijom, kao da svaki od njih pruža ruke prema Mariji, kao da svaki od njih osjeća upravo božansku blizinu. U jednom trenutku sam osjećao kako se svi skupa možemo zagrliti, obujmiti jedan drugoga, zažmiriti čvrsto i pružiti ruku i prepustiti se vječnosti. Zaželjeli smo da nikad ne dođe kraj. Kao da nas je lik Marije Fatimske duhovno očarao. Marijo, sto puta ti hvala na tom daru zajedništva! Moralo se poći doma. Svaki prijeđeni kilometar, svaki šum dubokog vala, doveo nas opet kući. Svaka pjesma kao da je prestala, cika djece nestala, čvrsta ruka oslabjela, stvarnost nas odvela u dnevne obaveze, poslove, brige. Autobus otišao u daljinu, a mi u noć svojim kućama da zapalimo ponoćno svjetlo. No, što mi se upravo sada dogodilo? Zatvorio sam oči i začuo glas punog autobusa: "IDEMO, IDEMO ZA FATIMU!". Evo nas opet, Marijo!
Darko, župnik
|
|
Crtice i sličice s hodošašća u Fatimu
Kad čovjek prođe slavni Abrahamov rođendan i velečasni objavi da župa ide na hodočašće u Portugal, u Fatimu, mislim da treba dobro razmisliti i prespavati odluku – da li ja to mogu ili ne? Odluka je pala – idem. Skupili smo se u ponoć. Svi smo uzbuđeno predali kovčege, pozdravili se sa svojim najmilijima, sjeli na svoja mjesta i za počelo je naše „hodošašće života“, kako je nekoliko puta naglasio naš vodič Goran. Prvu Svetu misu smo imali u Milanu u Katedrali Marijina rođenja. Poslije Mise većina se od nas popela na kupolu Katedrale – naravno trebalo je svladati kako nam se činilo bezbrojne stepenice – ali isplatilo se – pogled je bio predivan. U Genovi smo se ukrcali na brod. Smjestili smo se u kabine, odložili stvari i svi smo požurili gledati isplovljavanje. Bilo je fascinantno gledati luku sa svjetlima koja se udaljavaju, dok nisu posve nestala. Noć smo prespavali uz lagano ljuljanje – super osjećaj. Ujutro smo jedni druge ispitivali kakvo je bilo spavanje. Odgovor: "Super!". Pogled s palube ovaj je put bio drugačiji. Pogledaš na istok – voda, zapad – voda, svuda oko nas nepregledno plavetnilo. Uplovili smo u Barcelonu – grad koji me je potpuno oduševio, osvojio svoji širokim bulevarima, spomenicima, građevinama od kojih svaka ima svoju priču, šetnicom Ramblom koja slovi kao jedna od najljepših na svijetu, Olimpijskim stadionom, stadionom Barcelone. Noćna vožnja od Barcelone do Fatime bila je naporna – ali sve što započne mora i završiti.
Navečer je bila krunica u svetištu – predvodnici su je molili na svojem jeziku, a hodočasnici su odgovarali svaki na svom materinjem jeziku – miješali su se portugalski, španjolski, engleski, francuski, kineski, poljski, češki, HRVATSKI – sve različito ali stopilo se u prekrasnu složnu melodiju koja je kulminirala pjesmom – psalmom Ave Marija… melodija je bila toliko krasna da sam imala dojam da je pjeva anđeoski zbor. U Lisabonu smo proveli cijeli dan. Portugalci su nacija koja je otkrila najviše zemalja na svijetu – pa je Lisabon prepun spomenika i građevina koje su izgradili moreplovci – otkrivači svijeta . U nedjelju smo posjetili tri Unescoova spomenika – Tomar - Samostan de Cristo – koji su izgradili Templari poslije njihova uništenja. Kod takvih velebnih građevina uvijek mislim – svaka čast onome tko je to osmislio i onima koji su to izgradili. U Batalhi smo posjetili samostan Santa Marija di Viktorija – gdje su pokopani mnogi portugalski kraljevi i kraljice. U Alcobaci je crkva ljubavi - zauvijek će mi sjećanju ostati priča o nesretnoj ljubavi portugalskog princa i španjolske princeze – čija je ljubav trajala samo tri dana. Plaža u Nazareu nešto je jedinstveno… Od ceste do Atlanskog oceana prostire se 200 m pješčane plaže – na njoj se sunča stotine ljudi, ali kupa ih se, odnosno čeka da ih zapljusne ledeni val od 16 stupnjeva, jedva nekoliko desetaka. Sada vidim da su u pravu svi koji kažu da je naše more najljepše – tek kada vidiš nešto drugo, shvatiš što imaš kod kuće. Nedjeljna večer završila je koncertom Fada. Fado je tugaljiva portugalska pjesma – govori o čežnji, ljubavi, ponosu, sreći… ona se ne može prepričati – treba se i čuti i vidjeti – pjevačica Dolinda svojom je interpretacijom osvojila naša srca. Posljednju Svetu misu imali smo u podzemnoj kapeli Kongresnog centra. Ta misa će mi zauvijek ostati u sjećanju – svi smo si pružili ruke te stvorili lanac u molitvi. Na povratku za Barcelonu posjetili smo Montserat – svetu planinu. Visoko, visoko gore smjestile su se prekrasne građevine okružene vulkanskim stijenama. Nije nam bilo teško čekati u koloni i penjati se na vrh crkve da dotaknemo ruku Marije koja čuva svog sina – kolona se kretala polako i dostojanstveno – svaki je uputio svoje molbe majci Mariji.
Na kraju svake priče ide zaključak. Našem duhovnom vođi velečasnom Darku – čita petica za molitve, šale, komunikaciju…ukratko za sve. Petica i našim vozačima i vodiču Goranu . Čista petica i nama ostalima. Nije uzalud velečasni nekoliko puta rekao da smo na hodočašću svi braća i sestre – uistinu je bila lijepa povezanost među svima – zajednički smo upijali dojmove, upoznavali nove krajeve, molili se, šalili. Doista, ovo hodočašće će za mene biti putovanje života…Počelo sa strepnjom pred nepoznatim, a završilo brzo i prebrzo. Ljiljana Zelenić
|
|
|
NAPOMENA: Zbog promjene voznog reda od strane brodara boravak u Španjolskoj produžuje se za jednu noć, troškove snosi u cijelosti agencija |
.jpg)
.jpg)