Spomenimo i ostale: za vrijeme Misnog slavlja tekstove čitala Ana Zrna. Tijekom programa kod spomen ploče pjevao je dječji zbor pod vodstvom učiteljice Marije Novak, a učiteljica Sandra Premuš - Lepen pripremila je učenice - recitatorke Karmelu Vadlja i Anu Zrna. Brigu oko protokola i organizacije preuzeo je ravnatelj OŠ Hodošan Ivan Barić.

Program obilježavanja:

8,30 - Sveta misa - vodi je župnik Darko Kelemenić

- sudjeluju učenici i žitelji - vjernici Hodošana

- tijekom Mise o Luki Puriću govorit će prof. dr. sc. Stjepan Hranjec

9,00 - himna (zbor Osnovne škole Hodošan)

9,01 - polaganje vijenca i paljenje svijeća

9,05 - kratki program:

- recitacija

- priča o postavljanju spomenika

- recitacija
 

Luka Purić, hrvatski buditelj Međimurja

                Sudbina je nekih ljudi u svome narodu da budu njegovi lučonoše i stjegonoše. Osobito u prijelomnim trenutcima toga naroda ili jednoga njegova dijela, kako je to bilo upravo s Međimurjem početkom 20.stoljeća. Među te ljude od značaja spada, uz bok dr.Ivanu Novaku i Luka Puric rodom iz Hodošana (Fodošana), upravo na današnji dan, 10. listopada 1881., šrigovski i belički "plebanuš". Premda je prerano napustio ovaj svijet, u 33-oj godini, ovaj svećenik svojim je djelovanjem, pogotovu pisanjem, bio nacionalnim preporoditeljem, kome je jedino nadahnuće bilo hrvatsko Međimurje. Posljedica toga su, pored članaka i pjesama, četiri knjižice vrlo znakovitih naslova: Kako je našoj hrvatskoj braći u Medjumurju / Put k slobodi i sreći / Živila Hrvatska! Napried u Medjumurje i O ljubavi Domovine, Ban Jelačić i godina 1848.

                Osobito se među tim naslovima izdvaja druga knjiga, Put k slobodi i sreći (1904.) koja predstavlja njegov gospodarski i nacionalni program za Međimurje. Znakovito je što je započinje stihovima: "Medjumurje, zavičaju mili, Divna grano stabla hrvatskoga, Ljubavlju te svaki sin tvoj krili, Sa milinja presretan je svoga."  Polazište svemu, piše Purić, upravo je sloboda, ona je "kći božja, nju je sam Bog dao svakom čovjeku kad mu je život dao." A pritom on misli i na političku a i na gospodarsku slobodu. "Narod", kaže Purić, "najviše može ubiti gospodarska nesloboda, gospodarsko ropstvo. Ako mi, Medjumurci kao i drugi ne budemo svoji i samostalni na svojoj zemlji i u svojoj kući, ako nam gospodarstva oslabe, ako u siromaštvo i bijedu padne narod, ako se preda u vlast mađarskim bankama, mađarskim lihvarima i trgovcem onda nam je kucnuo zadnji čas".

                Kolike li svevremenosti ovih riječi – aktualnih upravo u ovo naše vrijeme!

                Zato s pravom zaključuje: "Organizacija svih međimurskih Hrvata, sloga i jedinstvo u svakom narodnom poduzeću, u svakoj borbi - to je onaj jedini i pravi put k našoj željenoj i dugo očekivanoj sreći i slobodi zlatnoj!» Da bi se to postiglo Purić rješenje vidi u nizu žurnih zahvata u međimurskom tadašnjem životu. Najprije, on zagovara osnivanje obiteljskih seljačkih zadruga koje bi omogućavale stanovitu racionalnost i gospodarsku stabilnost, ali i kreditne zadruge pomoću kojih bi se međimurski seljak iščupao iz ralja nemilosrdnih lihvara. Ali, da bi se to postiglo, Purić vidi u trima važnim pretpostavkama - političkom osvješćivanju, znanju, to jest obrazovanju i slobodnim izborima, u kojima se ne će događati kako ironično pjeva u jednoj pjesmi:
Evo, braćo, izbora na vrati,
Već iz Pešte idu kandidati,
Da glasove opet kupe vaše
Za rakiju, vino i gulaše.

                Na koncu, svoju knjižicu Purić ipak zaključuje ovako: "Promatrajući sa svake strane stanje međimurskog puka, ipak sam došao do neoborivog osvjedočenja da je još jaka naša narodna snaga, da nismo izgubljeni, da si moremo pomoći. Tražio sam, našao i eto, pokazao pravi i sigurni put k sreći i slobodi".

                Međimurski svećenik Luka Purić svojim je ukupnim djelom pokazao koja je i kakva dužnost svakoga sina u svome narodu, već početkom 20. stoljeća potvrdio se kao preporoditelj hrvatskoga Međimurja, svećenik koji je, kao domoljub i pjesnik, pozivao na buđenje nacionalne svijesti kao pretpostavke za svekoliku slobodu svojih sunarodnjaka.

                Nažalost, taj njegov čin, to njegovo djelo ostalo je i do danas u našoj široj percepciji gotovo posve nepoznato. A to Luka Purić nikako nije zaslužio. Zato mi svi ovdje skupljeni, makar simbolično, ovom gestom – Svetom misom i prigodnom svečanošću, želimo i trebamo vratiti dug jednoj plameno domoljubnoj duši koja je ,eto, sanjala o slobodnom Međimurju

                Prof. dr. sc S. Hranjec, predsjednik Ogranka MH Čakovec

Tomo Blažeka (uz 130. obljetnicu rođenja Luke Purića), snimio: Ivan Barić

Hrvatski narodni preporoditelj Međimurja pisac i svećenik Luka Purić rođen je 10. listopada 1881. godine u Hodošanu, a umro je u 33. g

U knjizi „Sjeverno hrvatske teme VI.- Hrvatski narodni pokret međimurskih Hrvata" 2001. godine prof. dr.sc. Zvonimir Bartolić napisao je: „Niti danas, osamdeset i pet ljeta nakon Purićeve prerane smrti, nije o njemu moguće govoriti bez podrhtavanja u glasu, bez gorčine i žala, što mu je sudba odredila tako kratak zemaljski hod, odvojivši ga u 33. godini od života, nakon časa kada je međimurskim Hrvatima bio možda najpotrebniji. Budući da je tako, i budući da je za većinu Hrvata još uvijek ostao nepoznat, upravo zato i danas većina postavlja pitanje: Tko je bio taj skroman zagrebački bogoslov, štrigovski kapelan i belički župnik? Tko je bio taj Purić, jedno od najoštrijih, ali i istodobno i najsuptilnijih hrvatskih književnih i političkih pera, politički esejist par excelence, veliki učitelj međimurskih Hrvata, ranga jednog Antuna Radića.

Purić je bio u prvom redu čovjek književnih vokacija, a možda čak i nesvjestan tih svojih vrijednosti. Imao je nešto u sebi što resi najveće umove i najveće idealiste i romantičare, nepokolebljivost i vjeru u ono za što se zalagao - na srcu mu je bio Hortus Croatiae, Hrvatski cvijetnjak- na srcu mu je bio njegov rodni kraj, ponižen, uvrijeđen, obezglavljen, prava slika zemaljske suzne doline. No, Purić je bio jači od svega toga zla u kojemu se koncem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća nalazilo Međimurje. On je bio domoljub i pjesnik, nešto poput Matoša, ali pjesnik kojemu je jedina pjesnička inspiracija bilo Međimurje: hrvatsko Međimurje! Cijeloga života maštao je o oslobođenju međimurskih Hrvata. Još godine 1905. zapisao je u svojoj knjizi „0 ljubavi domovine" svoj pjesnički moto: „Sretne li Hrvatske kad vas jednom ugleda probuđene, osviještene i slobodne." Naprama Međimurju odnosio se kao mati naprama neizlječivo bolesnom djetetu: volio ga to više što je ćutio da je bolesnije. Rezultat su te njegovo gotovo hipertrofirane ljubavi tri knjižice političkih eseja i jedna povijesna pripovijest: Kako je našoj hrvatskoj braći u Medjumurju, Put k slobodi i sreći, Živila Hrvatska!, Napried u Medjumurje! i O ljubavi domovine, Ban Jelačić i godina 1848. Osim toga, napisao je veliko mnoštvo članaka o stanju u Međimurju u „Našim pravicama" i „Katoličkom listu" , a također i mnoštvo domoljubnih pjesama nadahnutim Međimurjem. Sve to ne samo da je pseudonimom napisano, bez i najmanjeg traga

U prigodi 85. obljetnice smrti 1999. godine Matica hrvatska Ogranak Čakovec podigla mu je u Hodošanu spomen ploču, a ove godine sa Župom Sv. Juraj u Trnju i Osnovnom školom Hodošan prigodnom svečanošću obilježila se 130. obljetnica rođenja ovog znamenitog, ali danas manje znanog Hrvatskog narodnog preporoditelja Međimurja, pisca i svećenika i borca za oslobođenje Međimurja od Mađara.

Fotografije snimili: Ivan Barić i Ivana Kirić: