Ivan Baric - Glavna stranica

Intewiev s Anđelkom Igrecom Glazba kao putokaz prema Bogu

»Bojim se da se u Hrvatskoj s premalo ozbiljnosti promišlja o pjesmama za mise s djecom i mladima i olako se taj repertorij okarakterizira pojmom duhovna šansona, koji je i preuzak i s negativnom konotacijom«, kaže Igrec.

Važno je da srce čuje Riječ

»Generacije skladatelja pronalaze nadahnuće u Bibliji, neiscrpivoj biblioteci ljudske povijesti, sudbinâ pojedinaca i naroda, u njezinoj umjetnosti, poeziji. Njezine su stranice blize čovjekovu svagdanu. U njezinim knjigama zapisano je i Božje i čovječje korespondiranje.« Tako govori mo. Igrec opisujući Sveto pismo kao nadahnjujuće za skladatelja. Istodobno primjećuje da se skladatelj može prepoznati u naporima i uzdasima, hvalama i klicajima biblijskog pisca, i tu se događa razmjena slušanja, »da poslušam što mi to Gospodin govori« (Ps 85, 9) i zborenja, »usta će moja navješćivati hvalu tvoju« (Ps 51, 17). U tome je početak navještaja glazbom za koji je važno da srce bude puno, da »iz srca naviru riječi divne« (Ps 45). »Nakon toga već smo blizu i pjevanju i muziciranju«, primjećuje mo. Igrec i nastavlja: »Ako nas je onda sabrano i više, rađa se himan, slavopoj Bogu našemu. Tu je uspjeh svakako zajamčen, neovisno o tome je l' pjesma ili tonalitet neobičan ili pjevači neuki. Naravno, dogodi li se spoj 'punih', 'bogatih', vrsnih glazbenika i zahvalne sredine - dovoljno zainteresiranih suradnika (pjevača, glazbenika), kao i podupiratelja, to djelo može postajati sve uspješnije.«

Crkvena glazba u Hrvatskoj

»U Hrvatskoj je mnogo dobrih glazbenika, ornih pjevača i zanosnih partitura«, kaže mo. Igrec kojega raduju susreti s novim ansamblima i novim nastojanjima. Po njegovu mišljenju, bilo bi dobro u Hrvatskoj imati »kvalitetnu krovnu crkveno-glazbeničku instituciju koja bi od Crkve u Hrvata dobila mandat i podršku pokretati inicijativu i osmišljavati projekte, onako kako to rade nacionalni uredi na drugim područjima«. Opravdano je stoga pitati je li kod nas dovoljno vrednovana i uopće prepoznata kvaliteta crkvene glazbe. »U posljednjim je desetljećima u Hrvatskoj bilo gotovo zaboravljeno da najveći dio zapadnoga glazbenog poklada čini upravo crkvena glazba. Njom se nisu bavili i ne bave se samo na brzinu priučeni pojedinci«, primjećuje naš sugovornik, ali i s optimizmom navodi razloge nade da raste broj kvalitetnih crkvenih glazbenika, čemu svoj doprinos daju: uvođenje nastave orgulja u naše srednje glazbene škole, pokušaji usklađivanja programa nastave između Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu i zagrebačke Muzičke akademije, angažiranje mnogih visoko školovanih orguljaša i dirigenata, itd.

Profesionalni glazbenici u župama?

Korak dalje u analizi crkvene glazbe vodi nas u naše župne zajednice, crkve i katedrale. Mo. Igrec svojim je znanjem, umijećem i kreativnošću orguljama varaždinske katedrale vratio dušu, a ljudske glasove povjerenoga katedralnog zbora doveo do anđeoskog sklada. Njegova je želja i zamisao da svaka naša veća župna zajednica ima profesionalnog glazbenika. Vidi ga kao člana pastoralnog tima župnih suradnika. Brinući se za više od stotinjak ljudi u dječjem zboru, zboru mladih i mješovitom zboru, povezan je sa župljanima koji su, znamo, spremni sudjelovati i u drugim potrebama u župi. No, takav profil glazbenika zahtijevao bi, naravno, dodatnu formaciju, osim glazbeničke. A što bismo time dobili? »Iz dosadašnjeg iskustva znam da župe moje biskupije, u kojima djeluju glazbenici sa skoro profesionalnim uvjetima, sudjeluju u svim zajedničkim biskupijskim projektima i da pratimo kontinuirano poboljšanje kvalitete ne samo liturgijskog pjevanja nego cjelokupnog vjerskog života u tim župama.« Profesionalni crkveni glazbenici i liturgičari osobito su oprezni kada se radi o izboru pjesama za liturgijska slavlja. U mnogim se, naime, župama osjeća dominacija tzv. »duhovne šansone« nad liturgijskim pjevanjem. Mo. Igrec o tome kaže: »Bojim se da se u Hrvatskoj s premalo ozbiljnosti promišlja o pjesmama za mise s djecom i mladima i olako se taj repertorij okarakterizira pojmom duhovna šansona, koji je i preuzak i s negativnom konotacijom. Nije mi poznato da je ijedna nova duhovna popijevka (taj bi se izraz možda mogao koristiti) službeno odobrena posljednjih desetljeća za korištenje u liturgiji.« Želeći poticati i unaprijediti crkvenu glazbu u Varaždinskoj biskupiji, mo. Igrec pokrenuo je Festival sv. Cecilije za župne zborove i sastave, Orguljašku školu za župne orguljaše i dirigente, Festival Dobrog Pastira i druge projekte, a od pomoći voditeljima pjevanja u župama mogu biti materijali objavljeni na internetskoj stranici Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije: http://glazba.biskupija-varazdinska.hr.

Rad s novim generacijama

Mo. Igrec angažiran je i na Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku, kao voditelj klase za improvizaciju i gregorijaniku. Tu školu opisuje kao rezultat rada nekoliko entuzijasta, u prvom redu Šibenčanina prof. Božidara Grge: »Godinama je uspijevao za Šibenik - hrvatsku riznicu povijesnih orgulja - pridobivati učenike i učitelje orguljaške glazbe, kao i sponzore. Tu se uči dobro orguljati glazbu od rane do suvremene, improvizirati na orguljama, uči se i orguljarstvo, obnavljaju vrijedni instrumenti, otkrivaju stari rukopisi, a jedan od glavnih naglasaka te škole jesu liturgijski seminari: iz godine u godinu okuplja se i više od 40 mladih ljudi, učenika niže i srednje glazbene škole: pjevaju u zboru škole, u 'gregorijanskoj scholi', uče dirigirati, te se pripremaju za liturgijsko sviranje.«

Vratimo se oduševljenju

Suradnici, prijatelji i poznanici mo. Anđelka Igreca opisuju kao osobu koja izaziva oduševljenje. To osobito potvrđuju članovi zbora u Varaždinskoj katedrali s kojima »na noge postavlja« vrlo zahtjevne projekte. Različiti su putovi koji dovode do oduševljenog angažmana i predane ljubavi u radu. To mogu biti trenuci kada se dogodi »nešto posebno, kad nakon neke izvedbe u tišini zastanem jer se dogodilo nešto posebno što oduzima 'tlo pod nogama', ili možda oduševljenje ovisi o dobroj ekipi u kojoj naši visoki tanki tenori doživljavaju altove, poradi njihova sonorna duboka pjeva, po onoj svetopisamskoj: 'Tko je ta koja dolazi kao vojska pod zastavama...' (Pj 6, 10), a sopranima ne smeta što basovi ipak uvijek iznova malo zaostaju, a oni stariji među nama zapjevaju kao u dane mladosti?« Za mo. Igreca kao skladatelja svakodnevni je susret s notnim listom izazov što potiče oduševljenje: »Oduševljava me mogućnost taj papir ispuniti i pokrenuti neko izvedbeno tijelo da zaživi u ritmu onoga trenutka kad su note ispisivane. Oduševljava me stvaralačka radost na licima mojih studenata i učenika kad sami proživljavaju slične osjećaje. Oduševljava me itekako i nevjerica mojih pjevača kad im nešto novo donesem, i to baš i ne zvuči razumljivo, prije svega zbog toga jer ne znaju kako će u konačnici sve zvučati. Oduševljava me i misao jednoga mog 94-godišnjeg subrata iz studentskih dana koji mi je povjerio da mu se, sada starcu, čini da su nerazumljive linije njegova života poprimile smisao jer da mu je postalo jasno da je Gospodin uvijek znao čemu koja linija.«

Nagrade

Mo. Anđelko Igrec za svoj je rad primio i istaknute nagrade. Kao posebnu izdvaja Vjesnikovu nagradu »Josip Štolcer Slavenski« 2008. godine za oratorij za sole, dječji zbor, mješoviti zbor i orkestar »Pashalne slike«. Djelo je praizvedeno 28. rujna 2007. na Varaždinskim baroknim večerima u povodu proslave 10. obljetnice Varaždinske biskupije, a objavljeno je u zajedničkom izdanju Glasa Koncila i diskografske kuće »Orfej«. Album »Kyrie« ove je godine, pak, nominiran za diskografsku nagradu »Porin« u kategoriji najboljeg albuma duhovne glazbe. Radi se o nosaču zvuka izdanom prošle godine u zajedničkoj nakladi Glasa Koncila i udruge »Aulos«. Na njemu je 13 glazbenih brojeva četiriju kompozicija »Kyrie litanije«, »Kraljevski psalmi«, »Adoro te« i »Bečka misa«, nastalih za vrijeme Igrecova studija glazbe u Beču. Ta su djela snimljena na različitim lokacijama i u različitim vremenskim razdobljima u izvedbi članova »Collegiuma pro musica sacra«, ženskog okteta, zbora varaždinske katedrale »Chorus angelicus«, orkestra varaždinske katedrale te brojnih solista. Mo. Igrec na kategoriju duhovne glazbe za nagradu »Porin« gleda kao mogućnost boljega vrednovanja duhovne glazbe u nas. No, najveća nagrada je ipak publika, kaže mo. Igrec dodajući: »Nakon nekih zahtjevnih koncerata znao bi netko doći i zahvaliti s mislima kako mu je ovo što je slušao bilo kao melem na dušu. Zato mi je od svih najdraža ipak 'nagrada publike'. Zna se, naime, dogoditi da nam je katedrala puna, i da je cijeli zbor sa mnom, i da cijela Crkva pjeva, i da se stupovi našeg hrama počnu zibati. To je veoma dobra nagrada!«

Na putu do Neba

Iako je mo. Anđelko Igrec nadaleko poznat kao crkveni glazbenik a njegovo najveće nadahnuće u skladateljskom radu je Sveto pismo, ipak postoje mnogi trenuci kad je bio »zatečen koliko neka glazba, nazovimo je svjetovnom, može uzdići i ispuniti kriterije dobre svete glazbe«. Po njegovu mišljenju, kao da iščezava granica između profanog i svetog, pa čak i više, »da ono što je profano bude bliže transcendentnom od svetog. Ponekad ostajem posramljen misleći na tolika slavlja kad se ništa ne dogodi: predvoditelj je možda preumoran, okupljena zajednica ne odgovara ni na osnovne molitve s 'amen', a kao orguljaš pokušavate motivirati, no jednostavno ne ide. Zahvalan sam stoga svima koji su posljednjih godina pomagali mojim nastojanjima biti bolji orguljaš i zborovođa, predvoditelj liturgijskog pjevanja, pomagač prema transcendentnom, prema svetom«.

Crkveni zbor u Varaždinu
Župa Sveti Juraj u Trnju Ako želite vidjeti neke od fotografija s nedjeljnog nastupa evo ih za Vas (izbor 40/100 fotki)	Deseti festival svete Cecilije 2011. u Varaždinskoj katedrali Hvala ti što sam stvoren tako čudesno! Crkveni zbor župe Sveti Juraj u Trnju rado je prihvatio poziv na 10. festival svete Cecilije 2011. u Varaždinskoj katedrali. Jubilarni festival okupio je 19. i 20. studenog 41 zbor s područja Varaždinske biskupije. Naš zbor nastupao je u nedjelju u društvu 20 zborova iz Štrigove, Svetog Ilije, varaždinske Banfice, Reke, Čakovca (3), Jalžabeta, Svetog Jurja na Bregu (2), Svetog Đurđa, Donje Dubrave (2), Kloštra Podravskog, Varaždinskih Toplica, Koprivnice (2), Murskog Središća, Goričana, a u završnom dijelu nastupio je zbor Varaždinske katedrale "Chorus angelicus". Autobus našeg Iveka stigao je točno na vrijeme u Palinovcu i na novosmještenoj autobusnoj postaji u Svetom Jurju pokupio pjevače, plebanuša, domaćicu Boženu Škvarić i mene (nazovimo: povjesničara župe?) i krenuo putom Varaždina. A bijaše vlažan, hladan, studeni zrak. No, župnik Darko po običaju animirao je cijeli autobus upobičajenom molitvom i pjesmom. Nenad nije imao mira: "Jeste li zapamtili?", "Učite s hvalama ima drugačije uzimanje zraka" i slično. Krenula je po autobusu i posebna vesela "pjesmarica" i slatkarije. Neke mlade "rezervne" pjevačice putom su učile povijest. dao im Bog petice na ispitima. Nakon stvaranja milenijske fotografije pred katedralom zauzeli smo mjesta na prednjim lijevim klecalima, objesili kape i raskomotili se. Tek je pristigao još jedan zbor pa je Nenad naredio generalku na stepenicama, mjestu budućeg nastupa. Već taj dio nastupa pokazao je da je zbor rasterećen, da su i voditelj i orguljašica sigurni u sebe i da nema problema. Na samom početku događaja maestro Anđelko svirao je orgulje, a u prepunoj crkvi s oko 1000 pjevača i posjetitelja nastupilo je naših pet psalmista. Nakon zajedničke pjesme "Uđite s hvalama" nazočne je pozdravio preč. Blaž Horvat, naš nekdašnji župnik (1971. - 1987.), a danas rektor katedrale. Naglasio je važnost crkvenog pjevanja te uputio voditelje na ono što primaju nakon nastupa. Fascikl za svakog pjevača neka bude svojevrstan pjevački molitvenik, da skladnim pjevanjem prati otajstva Svete Mise i svake nedjelje pjevanjem slavi Gospodina. Pohvalio je osnivača ovih susreta maestra Anđelka Igreca na strpljivom, upornom i značajnom radu s pjevačima crkvenih pjesama. Nakon upjevavanja zahtijevnim "Psalmom 139." počeli su nastupati zborovi iz svih kutaka Varaždinske biskupije. Teško je opisati znanje i uspjeh najrazličitije sastave, od ženskih, miješanih, muških, troglasnih, četvoroglasnih, godinama starijih i mlađih, iskusnijih i početničkih. Naime, svaki zbor pjeva samo jednu pjesmu, a samo godišnje okupljanje nije natjecateljskog karaktera. Naš zbor nastupio je 17. po redu pjesmom A. Mateljana i Š. Marovića "Tebe Tražim", dopadljivom i upečatljivom točkom. Uvodni govor čitala je Ana Višnjić: "Zahvaljujemo Ti Gospodine ns svim darovima kojima naš daruješ, na svim dobročinstvima Tvojim. Zahvaljujemo Ti na daru što te možemo slaviti svojim glasovnima: Tebi pjevati, Tebe slaviti, Tebe moliti... Zahvaljujemo Ti Gospodine na ovom susretu, na Svakoj našoj pjesmi, na svakom razgovoru, na svakoj lijepoj riječi. Zahvaljujemo ti za svaki naš susret kao zbora, za vrijeme provedeno u zajedništvu kada smo kao jedna velika obitelj u kojoj ponekad sve i nije u najboljem redu, ali Gospodine slabi stttd ljudi i griješimo. Zato Gospodine, Tebe molimo, Tebe tražimo, Tebe ištemo, u svim našim tjeskobama i nevoljama za Tobom ruke pružamo, tražimo put što vodi do Tebe... Kad ga pronađemo tada Ti nas griješ snagom vječne ljubavi jer Ti si Gospodine moćan i misliš na sve nas, a mi Te Gospodine hvalimo i cijelim bićem Tebi pjevamo. Zahvaljujemo Ti Gospođine na Tvojoj neizmjernoj dobroti i milosti, Tvojoj beskrajnoj ljubavi i praštanju, Tvojoj neizrecivoj nježnosti i blagosti. Za sve darove kojima nas daruješ zahvaljujemo Ti Gospodine, Bože naš! Mješoviti zbor župe Sveti Juraj u Trnju već kroz dugi niz godina vodi liturgijsku i pastoralnu brigu sa promicanje glazbe u našoj župi. Preko brojnih nastupa; od mladih misa pa do katedrala, župnih svečanosti i proštenja odgojeni su mnogi naraštaji pjevača i kantora. Župa je bogata i pjesmama koje su ispjevane na međimurskom narječju na području naše župe, osobito o zaštitniku župe Svetom Jurju, pojedinim svecima koje slavimo u filijalama te tužaljke za dušni dan i ispraćaj dragih pokojnika u vječnost. Zbor broji 35 članova, uvijek se pomlađuje te se ne bojimo da će u budućnosti lijepa pjesma prestati slaviti Boga u našoj župi Juraj u Trnju." Nazočne su oduševile mlade pjevačice sopranistice Marija Recek, Ema Višnjić, Petra Tomašek, malo starije i iskusnije Ana Višnjić, Mateja Kolar, Martina Halić, Nikolina Matić, Lucija Kolarić i Barbara Hegeduš, starije i iskusnije Ana Kolarić, Ružica Mesarek, Mihaela Halić, Mihaela Halić, Nevenka Tomašek, Mirjana Fleten, Đurđica Čavlek i Vera Zrna. Svoje "usluge pjevanja" nazočnima su nesebično poklonile i alt pjevačice ("lijevo krilo"): Štefica Borović, Jelena Kivač, Emilija Mlinarić, Katarina Purić, Milica Lesjak, Ljubica Barić i Elizabeta Matijaško. Tenori Božidar Kolarić, Martin Recek i Dragutin Vugrinec oglasili su se na gornjoj, nama desnoj strani, a basovi Josip Recek, Jurica Recek, Josip Herman i Pavao Jančec zaorili su na gornjoj lijevoj strani. Orgulje Marije - Dolores Hegeduš zvučale su naprosto nebeski. Voditelj Nenad Glavak već nakon minute izvođenja shvatio je da zbor pjeva slobodno, bez grča i straha, nasmiješio se zadovoljno i do kraja zbor vodio poznatim putovima sjedinjenja pjevača, svete pjesme, vjere i blaženstva. Neposredno pred njihov nastup stigao je i biskup mons. Josip Mrzljak te s desetak nazočnih župnika pozorno pratio nastup. Velečasni Darko je s povišenog mjesta snimao stanje u ispunjenoj lađi katedrale, pratio kretanje fotoaparata, Nenadovo vođenje zbora i naravno, sa zadovoljstvom primao pohvale sa svih strana. Izgledao je stvarno sretno! Biskup je zatim osobno uručio prije opisane fascikle i zahvalnice voditelju zbora, čestitao mladim pjevačicama, a bistrim okom zapazio je i ćesto blicanje našeg aparata. Ukupno je na drugom danu nastupilo 482 sudionika (451 pjevač, 21 zborovođa i 10 orguljaša i gitarista - ja preobrojio!). Naš zbor odradio je pjevanje bez uočljive greške, po mišljenju maestra Anđelka Igreca zbor je homogen i lijepo pjeva. Između tri bloka po 7 nastupa cijela katedrala orila je pjesmama Slava Bogu na visini, Gospodin kraljuje i završnom O, da bude radost među nama. Tom pjevanju pridružile su se i naše nove članice koje nisu nastupile u "službenom dijelu" susreta: sopranistice Ivana Vadlja, Tijana Barić i Lana Strahija. Posebno svečano bilo je kada je biskup dijelio diplome sedamnaestorici psalmista, mladih i starih učenika zahtijevnih pjevanja psalama. Diplomu o završenom tečaju za crkvene psalmiste primilo je i naših petoro mladih: Lucija Kolarić iz Donjeg Hrašćana, Jurica Recek iz Palinovca, Barbara Hegeduš iz Čehovca, Nikolina Matić iz Čehovca i Martin Recek iz Palinovca. Biskup je naglasio da su psalmi često nerazumljivi, ali pjevali su ih vjernici od davnina pa tako i Isus Krist. Nakon službenog fotografiranja (obratite pažnju kako smo dobro u fokus uhvatili i preč. Horvata i mons. Mrzljaka) u Prvoj varaždinskoj gimnaziji održan je agape, ovaj puta u smislu druženja, domijenka... I onda krenusmo kući. "Sretan sam što ste vi članovi našeg zbora župe, a ja vaš župnik" - izjavio je ganuto župnik Darko Kelemenić u autobusu. Pomogao mu je voditelj zbora Nenad Glavak kratkom analizom pjevanja, ali odmah navalio s budućim planovima. Naime, za četiri tjedna održava se drugi (mogli bismo već reći tradicionalni, zar ne?) božićni koncert zbora u "svetođurskoj katedrali". Pjevat će se razne varijacije narodnih starih pjesama i splet općepoznatih pjesama za što je potrebna i dobra vježba. Unaprijed se ispričao ukoliko za vrijeme proba ponekad ton voditelja postane oštriji...
Varaždinska katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo	Današnju varaždinsku katedralu, jednu od najznačajnijih ranobaroknih sakralnih građevina u sjevernoj Hrvatskoj, gradili su od 1642. do 1646. isusovci, red vrlo zaslužan za katoličku obnovu u XVI. i XVII. st., koji se u Varaždinu nastanio 1632., a 1636. otvorio gimnaziju. Kao idejni tvorac i voditelj gradnje spominje se isusovac Juraj Matota, a samu gradnju financirao je grof Gašpar Drašković. Radi se o ranobaroknoj jednobrodnoj crkvi sa šest pobočnih kapela, nad kojima su dvije galerije. Sakristija, dovršena i uređena 1656., konačni oblik je dobila pregradnjom 1726. Zvonik, dovršen 1676., sa svojim uglovnim pilastrima bio je inovacija, koja će tek u XVIII. st. naći široku primjenu. Portal se smatra stilski najnaprednijim u Hrvatskoj u XVII. st. Tročetvrtinski polustupovi na visokim bazama nose zabat koji se otvara prema ornamentiranoj niši u kojoj na volutnom podnožju stoji kip Blažene Djevice. U njenom podnožju, na gredi, obješen na željeznoj kuki visi obiteljski grb Draškovića, koji su i nakon grofa Gašpara nastavili biti glavni dobročinitelji crkve. Zajedno sa zgradom kolegija, danas sjedištem Fakulteta organizacije i informatike, građenom od 1679. do 1691. i zdanjem nekadašnje gimnazije, danas Ordinarijata varaždinske biskupije, čija je gradnja počela 1680., nekoć isusovačka, a danas katedralna crkva predstavlja najkvalitetniji i najvredniji ranobarokni arhitektonski i urbanistički zahvat u Varaždinu. Za razliku od suzdržane i dostojanstvene jednostavnosti vanjštine, unutrašnjost crkve se ističe svojom raskošnošću. Glavni oltar, treći po redu, dovršen je 1737. Svojom monumentalnošću pokriva svu širinu i visinu svetišta. Na visokom i masivnom postamentu uzdižu se dva kata retabla. U donjem katu središnji položaj zauzima oltarna slika Uznesenja Marijina, kompozicijski inspirirana istoimenim motivima Rubensa, Tiziana i Renija, a njoj su slijeva i zdesna, među stupovljem, kipovi apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, isusovačkih svetaca sv. Ignacija Lojolskog i sv. Franje Ksaverskog, te sv. Ivana Nepomuka i sv. Donata. U gornjem katu središnja slika sv. Joakima i Ane s kipovima četiriju evanđelista dijeli prikaz Navještenja - Djevica Marija na jednoj strani, arkanđeo Gabrijel na drugoj. Dva lebdeća anđela vode pogled prema presv. Trojstvu na vrhu retabla. Na oltarnoj menzi nalazi se svetohranište ukrašeno rezbarenom ornamentikom, koje svojim stupićima i gređem ponavlja glavni motiv retabla. Svih šest pobočnih kapela nekad je imalo svoje oltare, a danas su sačuvana samo tri. Oltari sv. Franje Ksaverskog i sv. Ignacija u prvim kapelama desno i lijevo od svetišta, podignuti 1742. i 1743., jednaki su po arhitektonskoj konstrukciji i ornamentici, zamišljeni i izvedeni kao pandani. Troškom kasnijeg jegarskog biskupa grofa Gabrijela Erdödyja kapela sv. Franje Ksaverskog ukrašena je 1710. bogatom štukaturom u kojoj se ističu reljefni prikazi iz svečeva života. Neki smatraju autorom Antuna Josipa Quadrija. Bratovština muke i smrti Isusove ili dobre smrti vodila je brigu o kapeli i oltaru sv. Križa. Kapela je urešena pozlaćenim štukom, rokoko motivima i zatvorena željeznom ogradom 1764. Oltar, smatran jednim od najboljih rokoko ostvarenja u sjevernoj Hrvatskoj, podignut je nešto ranije, vjerojatno 1762., a u nj je uspješno ukomponirana prijašnja oltarna slika Raspeća zaštićena staklom. U ostalim pobočnim kapelama nalazi se više slika, dijelom u originalnim okvirima, koje većim dijelom potječu iz 17. stoljeća, a neke su od njih vjerojatno bile na starim oltarima. Varaždinac Blaž Grueber ukrasio je 1727. sakristiju stropnim i zidnim slikama koje su prvijenci baroknog iluzionističkog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj. Od propovjedaonice, naručene u Grazu 1761., danas postoji samo govornica s obilježjima rokokoa na kojoj je reljef s prizorom Oluje na moru. Baldahin, stradao u požaru 1776., u XIX. st. je nadomješten klasicističkom konstrukcijom. Prve orgulje postavljene 1649. izgorjele su 1665., nakon čega su nabavljene nove. Te druge orgulje zamijenjene su 1747. novima koje je izgradio varaždinski orguljar Josip Papa ml. Nakon što su te dotrajale od J. Brandla u Mariboru naručene su nove, s tim da su ostavljeni stari ormari i pozitiv koji je služio kao ukras. Od 1988. do 1998. graditelj orgulja Wolfgang Braun gradio je današnje orgulje, koje imaju 54 zvučna registra i veliki broj slobodnih kombinacija i spojeva. Na novom trodjelnom prospektu ostavljen je i nadalje stari središnji ormar iz 18. stoljeća. Od 1988. do 1998. građene su nove orgulje, inače pete po redu, čija kvaliteta naročito dolazi do izražaja prilikom održavanja glasovitih Varaždinskih baroknih večeri. Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773., crkvu su 1776. preuzeli pavlini, koji su 1777. dali napraviti novo pročelje s reljefom Presv. Trojstva, a nakon njihovoga ukinuća 1786., crkva je bila sekularizirana i 1788. pretvorena u žitnicu za vojne potrebe. God. 1797. je ponovo blagoslovljena za bogoslužje i predana na upotrebu gimnaziji, pa njome upravljaju svećenici gimnazijski vjeroučitelji do 1949. g. Čazmanski kaptol, koji se još 1810/11. nastanio u Varaždinu dobiva je za svoju zbornu crkvu 1954., a bulom Pape Ivana Pavla II. Clarorum sanctorum od 5. VII. 1997. proglašena je katedralom novoutemeljene Varaždinske biskupije. Crkva je lakše ili teže stradavala u požarima 1650., 1665., 1776., 1818., a obnove su izvođene ili dovršavane 1653., 1671., 1698., 1756., 1777., 1818., 1875., 1900., 1937. Od 1982. do 1995. crkva je temeljito i stručno obnovljena izvana i iznutra. Osim Restauratorskog zavoda Hrvatske, koji je izvodio radove, za taj pothvat zaslužni su msgr. Alojzije Domislović, kanonik lektor tada još zborne crkve, Grad Varaždin i Ministarstvo kulture. Katedrala je 1998. od Kolpinške udruge Padernbornske nadbiskupije dobila na dar novi koncilski oltar, dva ambona i svjećnjak za uskrsnu svijeću, koje je u stilu velikog oltara od dvjestogodišnje vestfalske hrastovine izradio Johannes Roebbecke. Za 5. obljetnicu biskupije 2002. postavljena su nova brončana vrata, koja je izradio prof. Hrvoje Ljubić. U luneti je reljef Marije na nebo uznesene, Kraljice neba i zemlje, kojoj su slijeva i zdesna bl. Alojzije Stepinac i sv. Marko Križevčanin, zaštitnici biskupije. U četiri kazete gornjeg dijela vratnih krila smješteni su reljefni prizori iz Marijina života, a u četirima donjim kazetama su prikazi marijanskih crkava u Lepoglavi, Močilama i Svetom Jurju na Bregu, te prošteništa Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu. Lunetu od kazeta na vratima dijeli latinski natpis: Biskupija varaždinska utemeljena 5. srpnja 1997. Gornje kazete od donjih dijele rukohvati u obliku grčkih križeva u kojima su grbovi Sv. Oca Ivana Pavla II, utemeljitelja Varaždinske biskupije i Marka Culeja, prvog biskupa. Uz rukohvate su i njihova biskupska gesla. Još je znameniti hrvatskokajkavski pisac, isusovac o. Juraj Habdelić u svojem Zercalu Marijanskom, izdanom u Grazu 1662., napisao za varaždinsku crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije: ktere prispodobne ne štimam v slovenskom orsagu zvun biškupske zagrebečke (ne smatram joj ravnom niti jednu u slavonskom kraljevstvu osim zagrebačke stolnice). Novu isusovačku crkvu i njezinih prvih pet oltara posvetio je 28. svibnja 1656. zagrebački biskup Petar Petretić. Nakon što je crkva 1787. bila sekularizirana, za ponovnu bogoslužnu uporabu blagoslovio ju je 1. svibnja 1797. vinički župnik i čazmanski kanonik Ivan Ivanović. Crkva Uznesenja BDM zajedno s desetak drugih varaždinskih crkava i kapela priskrbila je gradu već u XVIII. st. naziv "Malog Rima". U katedrali postoji više grobnica u koje se još od XIX. st. nitko ne ukapa. Pred glavnim oltarom je isusovačka grobnica, a i sve pobočne kapele imaju svoje grobnice. Kripta velikaške obitelji Drašković nalazi se u kapeli Majke Božje Loretske, lijevo od glavnog ulaza. Posljednja stručna i temeljita obnova odvijala se od 1982. do 1995. pod vodstvom Restauratorskog zavoda Hrvatske, a brigom i marom kanonika lektora čazmansko-varaždinskog zbornog kaptola Alojzija Domislovića. Najprije isusovačka (1642-1773), zatim pavlinska (1776-1786), gimnazijska (1797-1949) i kaptolska (1954-1997), crkva Uznesenja BDM 5. srpnja 1997. postaje katedralom novoutemeljene Varaždinske biskupije.
Anđelko Igrec	Rođen je u Heidelbergu 1968.). Varaždinski je skladatelj, dirigent, katedralni orguljaš i voditelj Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije. Mo. Anđelko Igrec rođen je 1968. godine u Heidelbergu, osnovnu školu pohađao je u Prelogu (Međimurje), a gimnaziju, te studij filozofije i teologije u Zagrebu. Nakon školovanja u Hrvatskoj, završio je Studij orgulja i improvizacije u klasi prof. Hansa Haselböcka na Sveučilištu za glazbu u Beču, te na istom sveučilištu crkvenu kompoziciju u klasi prof. Wolfganga Sausenga, te kompoziciju u klasi prof. Klausa P. Sattlera. Živi i djeluje u Varaždinu kao orguljaš i zborovođa katedralnog zbora "Chorus Angelicus" varaždinske katedrale. Član je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva crkvenih glazbenika. Voditelj je Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije. Predaje na Institutu za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" Sveučilišta u Zagrebu. Na Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku voditelj je klase za improvizaciju i gregorijaniku. Glazbeni je urednik časopisa za duhovnu glazbu "Sveta Cecilija" i mjesečnika crkvenih glazbenika "Naviještati glazbom". Orguljaške koncerte održavao je diljem Hrvatske, kao i u susjednim zemljama. Za skladateljski i orguljaški rad primio je više priznanja i nagrada. Anđelko Igrec do sada je objavio 70-ak djela orkestralne, komorne, scenske i filmske, te vokalne i vokalno-instrumentalne glazbe. U skladateljskom radu najveće nadahnuće nalazi u Svetom pismu, odnosno biblijskim motivima. Dobitnik je više nagrada i priznaja od kojih su najznačajnije: Nagrada za kompoziciju Arno-Patscheider za pučku misu s orguljama (Austrija, 1994.) Nagrada Ministarstva kulture Republike Hrvatske za skladbu "Adoro te" za ženski zbor (2001.) Nagrada "Jurica Murai" Varaždinskih baroknih večeri za solističku izvedbu (2002.) Nagrada Ministarstva kulture Republike Hrvatske za skladbu "Tri misna stavka" za kantora, zbor, puk i orgulje (2003.) Nagrada Pasionske baštine za skladbu "Pasionske slike" za zbor i simfonijski orkestar (2003.) Nagrada "Josip Štolcer Slavenski" za oratorij "Pashalne slike" (2008.) Nagrada "Porin" u kategoriji Najbolji autorski album, za album "Kyrie" (2010.) Značajnija djela Adoro te Aklamacija prije Evanđelja Amen, vjerujem Bečka misa Duša mi čezne Improvizacija na psalam 135, Ispovidite se Kako je dobro (Ps 133, 1-2) Kantata "Maranatha - Dođi, Gospodine" Kraljevski psalmi Kriste, ti si moj život Kyrie - litanije Liturgijska suita za violinu i glasovir Molitva za hrvatski kruh Morgenstern - misa Morgensterntoccata Munchiana Njegov smo narod i ovce paše njegove O admirabile commercium Pashalne slike - oratorij za sole, dječji zbor, mješoviti zbor i simfonijski orkestar Stabat mater Stabat mater (za alt i gudački kvartet) Studie fur großes Orchester Suita Vigilica Tebi se, Gospodine, utječem Tria cantica The Wandering jews
Tanja Popec Glas Koncila br. 20 (1873) 16.5.2010.	Intewiev s Anđelkom Igrecom Glazba kao putokaz prema Bogu »Bojim se da se u Hrvatskoj s premalo ozbiljnosti promišlja o pjesmama za mise s djecom i mladima i olako se taj repertorij okarakterizira pojmom duhovna šansona, koji je i preuzak i s negativnom konotacijom«, kaže Igrec. Važno je da srce čuje Riječ »Generacije skladatelja pronalaze nadahnuće u Bibliji, neiscrpivoj biblioteci ljudske povijesti, sudbinâ pojedinaca i naroda, u njezinoj umjetnosti, poeziji. Njezine su stranice blize čovjekovu svagdanu. U njezinim knjigama zapisano je i Božje i čovječje korespondiranje.« Tako govori mo. Igrec opisujući Sveto pismo kao nadahnjujuće za skladatelja. Istodobno primjećuje da se skladatelj može prepoznati u naporima i uzdasima, hvalama i klicajima biblijskog pisca, i tu se događa razmjena slušanja, »da poslušam što mi to Gospodin govori« (Ps 85, 9) i zborenja, »usta će moja navješćivati hvalu tvoju« (Ps 51, 17). U tome je početak navještaja glazbom za koji je važno da srce bude puno, da »iz srca naviru riječi divne« (Ps 45). »Nakon toga već smo blizu i pjevanju i muziciranju«, primjećuje mo. Igrec i nastavlja: »Ako nas je onda sabrano i više, rađa se himan, slavopoj Bogu našemu. Tu je uspjeh svakako zajamčen, neovisno o tome je l' pjesma ili tonalitet neobičan ili pjevači neuki. Naravno, dogodi li se spoj 'punih', 'bogatih', vrsnih glazbenika i zahvalne sredine - dovoljno zainteresiranih suradnika (pjevača, glazbenika), kao i podupiratelja, to djelo može postajati sve uspješnije.« Crkvena glazba u Hrvatskoj »U Hrvatskoj je mnogo dobrih glazbenika, ornih pjevača i zanosnih partitura«, kaže mo. Igrec kojega raduju susreti s novim ansamblima i novim nastojanjima. Po njegovu mišljenju, bilo bi dobro u Hrvatskoj imati »kvalitetnu krovnu crkveno-glazbeničku instituciju koja bi od Crkve u Hrvata dobila mandat i podršku pokretati inicijativu i osmišljavati projekte, onako kako to rade nacionalni uredi na drugim područjima«. Opravdano je stoga pitati je li kod nas dovoljno vrednovana i uopće prepoznata kvaliteta crkvene glazbe. »U posljednjim je desetljećima u Hrvatskoj bilo gotovo zaboravljeno da najveći dio zapadnoga glazbenog poklada čini upravo crkvena glazba. Njom se nisu bavili i ne bave se samo na brzinu priučeni pojedinci«, primjećuje naš sugovornik, ali i s optimizmom navodi razloge nade da raste broj kvalitetnih crkvenih glazbenika, čemu svoj doprinos daju: uvođenje nastave orgulja u naše srednje glazbene škole, pokušaji usklađivanja programa nastave između Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu i zagrebačke Muzičke akademije, angažiranje mnogih visoko školovanih orguljaša i dirigenata, itd. Profesionalni glazbenici u župama? Korak dalje u analizi crkvene glazbe vodi nas u naše župne zajednice, crkve i katedrale. Mo. Igrec svojim je znanjem, umijećem i kreativnošću orguljama varaždinske katedrale vratio dušu, a ljudske glasove povjerenoga katedralnog zbora doveo do anđeoskog sklada. Njegova je želja i zamisao da svaka naša veća župna zajednica ima profesionalnog glazbenika. Vidi ga kao člana pastoralnog tima župnih suradnika. Brinući se za više od stotinjak ljudi u dječjem zboru, zboru mladih i mješovitom zboru, povezan je sa župljanima koji su, znamo, spremni sudjelovati i u drugim potrebama u župi. No, takav profil glazbenika zahtijevao bi, naravno, dodatnu formaciju, osim glazbeničke. A što bismo time dobili? »Iz dosadašnjeg iskustva znam da župe moje biskupije, u kojima djeluju glazbenici sa skoro profesionalnim uvjetima, sudjeluju u svim zajedničkim biskupijskim projektima i da pratimo kontinuirano poboljšanje kvalitete ne samo liturgijskog pjevanja nego cjelokupnog vjerskog života u tim župama.« Profesionalni crkveni glazbenici i liturgičari osobito su oprezni kada se radi o izboru pjesama za liturgijska slavlja. U mnogim se, naime, župama osjeća dominacija tzv. »duhovne šansone« nad liturgijskim pjevanjem. Mo. Igrec o tome kaže: »Bojim se da se u Hrvatskoj s premalo ozbiljnosti promišlja o pjesmama za mise s djecom i mladima i olako se taj repertorij okarakterizira pojmom duhovna šansona, koji je i preuzak i s negativnom konotacijom. Nije mi poznato da je ijedna nova duhovna popijevka (taj bi se izraz možda mogao koristiti) službeno odobrena posljednjih desetljeća za korištenje u liturgiji.« Želeći poticati i unaprijediti crkvenu glazbu u Varaždinskoj biskupiji, mo. Igrec pokrenuo je Festival sv. Cecilije za župne zborove i sastave, Orguljašku školu za župne orguljaše i dirigente, Festival Dobrog Pastira i druge projekte, a od pomoći voditeljima pjevanja u župama mogu biti materijali objavljeni na internetskoj stranici Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije: http://glazba.biskupija-varazdinska.hr. Rad s novim generacijama Mo. Igrec angažiran je i na Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku, kao voditelj klase za improvizaciju i gregorijaniku. Tu školu opisuje kao rezultat rada nekoliko entuzijasta, u prvom redu Šibenčanina prof. Božidara Grge: »Godinama je uspijevao za Šibenik - hrvatsku riznicu povijesnih orgulja - pridobivati učenike i učitelje orguljaške glazbe, kao i sponzore. Tu se uči dobro orguljati glazbu od rane do suvremene, improvizirati na orguljama, uči se i orguljarstvo, obnavljaju vrijedni instrumenti, otkrivaju stari rukopisi, a jedan od glavnih naglasaka te škole jesu liturgijski seminari: iz godine u godinu okuplja se i više od 40 mladih ljudi, učenika niže i srednje glazbene škole: pjevaju u zboru škole, u 'gregorijanskoj scholi', uče dirigirati, te se pripremaju za liturgijsko sviranje.« Vratimo se oduševljenju Suradnici, prijatelji i poznanici mo. Anđelka Igreca opisuju kao osobu koja izaziva oduševljenje. To osobito potvrđuju članovi zbora u Varaždinskoj katedrali s kojima »na noge postavlja« vrlo zahtjevne projekte. Različiti su putovi koji dovode do oduševljenog angažmana i predane ljubavi u radu. To mogu biti trenuci kada se dogodi »nešto posebno, kad nakon neke izvedbe u tišini zastanem jer se dogodilo nešto posebno što oduzima 'tlo pod nogama', ili možda oduševljenje ovisi o dobroj ekipi u kojoj naši visoki tanki tenori doživljavaju altove, poradi njihova sonorna duboka pjeva, po onoj svetopisamskoj: 'Tko je ta koja dolazi kao vojska pod zastavama...' (Pj 6, 10), a sopranima ne smeta što basovi ipak uvijek iznova malo zaostaju, a oni stariji među nama zapjevaju kao u dane mladosti?« Za mo. Igreca kao skladatelja svakodnevni je susret s notnim listom izazov što potiče oduševljenje: »Oduševljava me mogućnost taj papir ispuniti i pokrenuti neko izvedbeno tijelo da zaživi u ritmu onoga trenutka kad su note ispisivane. Oduševljava me stvaralačka radost na licima mojih studenata i učenika kad sami proživljavaju slične osjećaje. Oduševljava me itekako i nevjerica mojih pjevača kad im nešto novo donesem, i to baš i ne zvuči razumljivo, prije svega zbog toga jer ne znaju kako će u konačnici sve zvučati. Oduševljava me i misao jednoga mog 94-godišnjeg subrata iz studentskih dana koji mi je povjerio da mu se, sada starcu, čini da su nerazumljive linije njegova života poprimile smisao jer da mu je postalo jasno da je Gospodin uvijek znao čemu koja linija.« Nagrade Mo. Anđelko Igrec za svoj je rad primio i istaknute nagrade. Kao posebnu izdvaja Vjesnikovu nagradu »Josip Štolcer Slavenski« 2008. godine za oratorij za sole, dječji zbor, mješoviti zbor i orkestar »Pashalne slike«. Djelo je praizvedeno 28. rujna 2007. na Varaždinskim baroknim večerima u povodu proslave 10. obljetnice Varaždinske biskupije, a objavljeno je u zajedničkom izdanju Glasa Koncila i diskografske kuće »Orfej«. Album »Kyrie« ove je godine, pak, nominiran za diskografsku nagradu »Porin« u kategoriji najboljeg albuma duhovne glazbe. Radi se o nosaču zvuka izdanom prošle godine u zajedničkoj nakladi Glasa Koncila i udruge »Aulos«. Na njemu je 13 glazbenih brojeva četiriju kompozicija »Kyrie litanije«, »Kraljevski psalmi«, »Adoro te« i »Bečka misa«, nastalih za vrijeme Igrecova studija glazbe u Beču. Ta su djela snimljena na različitim lokacijama i u različitim vremenskim razdobljima u izvedbi članova »Collegiuma pro musica sacra«, ženskog okteta, zbora varaždinske katedrale »Chorus angelicus«, orkestra varaždinske katedrale te brojnih solista. Mo. Igrec na kategoriju duhovne glazbe za nagradu »Porin« gleda kao mogućnost boljega vrednovanja duhovne glazbe u nas. No, najveća nagrada je ipak publika, kaže mo. Igrec dodajući: »Nakon nekih zahtjevnih koncerata znao bi netko doći i zahvaliti s mislima kako mu je ovo što je slušao bilo kao melem na dušu. Zato mi je od svih najdraža ipak 'nagrada publike'. Zna se, naime, dogoditi da nam je katedrala puna, i da je cijeli zbor sa mnom, i da cijela Crkva pjeva, i da se stupovi našeg hrama počnu zibati. To je veoma dobra nagrada!« Na putu do Neba Iako je mo. Anđelko Igrec nadaleko poznat kao crkveni glazbenik a njegovo najveće nadahnuće u skladateljskom radu je Sveto pismo, ipak postoje mnogi trenuci kad je bio »zatečen koliko neka glazba, nazovimo je svjetovnom, može uzdići i ispuniti kriterije dobre svete glazbe«. Po njegovu mišljenju, kao da iščezava granica između profanog i svetog, pa čak i više, »da ono što je profano bude bliže transcendentnom od svetog. Ponekad ostajem posramljen misleći na tolika slavlja kad se ništa ne dogodi: predvoditelj je možda preumoran, okupljena zajednica ne odgovara ni na osnovne molitve s 'amen', a kao orguljaš pokušavate motivirati, no jednostavno ne ide. Zahvalan sam stoga svima koji su posljednjih godina pomagali mojim nastojanjima biti bolji orguljaš i zborovođa, predvoditelj liturgijskog pjevanja, pomagač prema transcendentnom, prema svetom«.
Mons. Josip Mrzljak - varaždinski biskup	Papa Benedikt XVI. imenovao je mons. Josipa Mrzljaka, dotadašnjeg zagrebačkog pomoćnog biskupa, za novog varaždinskog biskupa, priopćila je 20. ožujka 2007. godine u Vatikanu Sveta Stolica. Službu varaždinskog biskupa mons. Mrzljak preuzeo je na svečanosti u varaždinskoj katedrali u subotu 31. ožujka 2007. Varaždinska biskupija tako je u godini, u kojoj je obilježila 10. obljetnicu svog osnutka, dobila svog drugog biskupa, nakon što je prvi varaždinski biskup Marko Culej preminuo sedam mjeseci ranije. Biskup Josip Mrzljak rođen je 19. siječnja 1944. godine u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice rođene Šimecki. Roditelji su mu živjeli u Krašiću, a u Vukovar su doselili jer je otac kao državni službenik dobio namještenje. U vukovarskoj "kristalnoj noći" 12. travnja 1945. godine otac je nestao i vjerojatno je ubijen od komunista kao i mnogi drugi u to vrijeme u Vukovaru. Odmah nakon očevog nestanka Josip se s majkom i sestrom vratio u Krašić. Osmogodišnje školovanje završio je u Krašiću i to u vrijeme kada je tu kao zatočenik živio zagrebački nadbiskup i kardinal, blaženi Alojzije Stepinac. Godine 1959. odlazi u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu gdje je maturirao 1963. godine. Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika ga je zaredio nadbiskup Franjo Kuharić 16. studenoga 1969. godine. Kao mladomisnik Josip Mrzljak je pastoralno pomagao u više župa, a zatim je bio kapelan u župi sv. Nikole u Koprivnici. Osam je godina bio župnikom u Ozlju, odakle je nekoliko godina upravljao i župom Vrhovac. Godine 1980. imenovan je župnikom u Sesvetskom Kraljevcu, gdje ostaje 18 godina. U ljeto 1998. nadbiskup Josip Bozanić imenovao ga je biskupskim vikarom za svećenike i ravnateljem pastoralnih ureda Nadbiskupskog duhovnog stola, a malo zatim i kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. U toj ga službi zatiče i imenovanje za pomoćnog biskupa zagrebačkog. Za biskupa je zaređen u zagrebačkoj katedrali 6. veljače 1999. U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao je službu predsjednika Vijeća HBK za kler, a danas je predsjednik Hrvatskog Caritasa, predsjednik Biskupske komisije HBK za Hrvatski Caritas te predsjednik Biskupske komisije HBK za odnose s državom. Mons. Josip Mrzljak imenovan je varaždinskim biskupom nakon što je prvi varaždinski biskup mons. Marko Culej preminuo 19. kolovoza 2006. godine.
*Ljubav-agape*	Ljubav-agape kako je snažna riječ! Pavao joj pjeva veliki hvalospjev, najljepši hvalospjev ljubavi. Ljubav je velikodušna, dobrostiva, neprolazna. Nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Ona je diskretna, gotovo neprimjetna, a opet sve zahvaća, svemu daje istinsku vrijednost. Bez ljubavi čovjek je - ništa! S njom je neizmjerno bogat, božanski plodan, nebeski blažen. Ljubav nas ne čini samo sličnima Bogu, koji je jedini dobar, već postajemo po njoj i dionici božanske naravi, jer Bog je Ljubav. Ljubav-agape oplemenjuje i produhovljuje eros. Nesavršena smo bića, živimo od želja i strasti. Trebamo ih. One su tkivo našeg života. Bez njih umiremo. Ljubav je mrtva, ako čineći dobro tražimo samo svoje interese. Ne kaže ništa, ako nas bližnji ne zanima. Pogazimo ljubav, ako nekome kažemo: "Činim ti dobro, ali ti me ne zanimaš!" Ljubav je žrtva, ali nas ona ispunja radošću i srećom. Pogledajmo majčinsku ljubav. Koliko samoprijegora, sebedarja, besanih noći! Ali ljubav prema djetetu sve zaslađuje, usrećuje. Želja i dar su vanjski znakovi ljubavi. Oni omogućavaju da se ostvari ljubav, da se od raspršenih boja spektra stvori sjaj i toplina zrake sunca koja nas miluje i liječi. Tajna ljubavi, tajna je sreće, što sve ljudske želje i strasti slijeva u sklad. Erotska ljubav je divlja, kao životinjski nagon, sebična - često egoistična. Jao onome tko vidi ljubav u sjedinjenju dvaju egoizama. Tu je ruševina, pakao. Ljubav-agape traži ne sebe već drugoga, ne svoje dobro već dobro drugoga, ne svoju sreću nego sreću drugoga. Ljubav-agape je predanje sebe drugome bez pridržaja, traženje sreće za drugoga. Ova ljubav ne osiromašuje niti slabi sreću drugoga kao eros-ljubav, već je obogaćuje, produbljuje, produhovljava, pobožanstvenju