Klečanje pod misom
Nova "Opća
uredba Rimskog misala" od 20. travnja 2000.
upotpunila je već postojeće uredbe i o stajanju,
sjedenju i klečanju vjernika za vrijeme mise
...Vjernici kleče samo za vrijeme posvećenja
(pretvorbe); no ako je to neprikladno "zbog
tijesnog prostora, velikog broja vjernika ili nekoga
drugoga opravdanog razloga", onda stoje i duboko
se naklone. Nova je preporuka da vjernici kleče za
vrijeme čitave euharistijske molitve (kanona) u onim
zajednicama gdje je to običaj. Nije prikladno da dio
vjernika kleči za vrijeme čitavog kanona, a drugi
dio opet samo za vrijeme pretvorbe ili se neki samo
naklone za vrijeme pretvorbe. Ipak ne smije se
inzistirati na striktnoj izjednačenosti.
(Iz izvještaja franjevaca trećoredaca)
O
klečanju iz Glasa Koncila
(dijelovi teksta su iz rubrike Naši razgovori, Glas
Koncila, broj 27 (1567), 4.7.2004)
Ovdje u
Osijeku ima svećenik koji ... forsira stajanje u
crkvi pod svetom misom i ne želi da se kleči, a kad
počne Pretvorba, redovito govori kako ne treba
klečati i uporno poziva na stajanje. Jednom je čak i
viknuo: »Ustanite, što klečite ko robovi!« Kada vidi
malo veću pobožnost kod vjernika, onda vidno
pobjesni ...
-------------
Kao što je Gospodin na Posljednjoj večeri okupio
dvanaestoricu, tako je i euharistija skup onih koji
vjeruju u Krista. I već zbog te činjenice svatko se
na njoj, bilo službenik na oltaru kao i svaki
vjernik u klupi, mora s velikim poštovanjem odnositi
prema svemu što se događa i čuvati dostojanstvo
euharistijskoga slavlja. Za euharistiju mi katolici
često rado kažemo da je "najsvetija radnja na
svijetu na najsvetijem mjestu na svijetu". Nije
li nam već samom tom tvrdnjom puno rečeno, pa i o
načinu na koji bi se trebao ponašati svaki sudionik
euharistijskoga slavlja?
... Kako je u više navrata poručivao i podučavao
kardinal Joseph Ratzinger, pročelnik Kongregacije za
nauk vjere, znakovi strahopoštovanja mijenjali su se
tijekom vremena. No, bitno je da naše ponašanje u
crkvi i na tjelesni način izražava unutarnju
sabranost i strahopoštovanje. Prije se i pričest
primala klečeći, što je bilo potpuno smisleno. Danas
se to radi stojeći. Ali, onda bi i to stajanje pred
Gospodinom trebalo biti puno strahopoštovanja.
Što se
klečanja tiče,
možda je dovoljno navesti riječi
blaženoga i dobroga pape Ivana XXIII: "Čovjek
nije nikad tako velik kao kad kleči." Klečanje u
crkvi spada u iskonske položaje starozavjetne
molitve, i dalje ostaje neizostavan za kršćane.
Klečanje ne bi ni u kojem slučaju smjelo nestati iz
Crkve. To je po mnogima najuvjerljiviji način
tjelesnoga prikaza kršćanske pobožnosti, zapravo
položaj u kojem, s jedne strane, ostajemo uspravni,
gledajući gore, gledajući u Boga, a, s druge strane,
ipak se klanjamo. Spomenuta uredba iz Rimskog misala
govori nam i o kretnjama i držanjima tijela pod
misom.
Tako kaže da vjernici
kod svih misa trebaju
stajati od početka ulazne pjesme, ili dok svećenik
pristupa k oltaru, pa sve do zborne molitve
uključivo; kod pjevanja "Aleluja" prije evanđelja;
dok se naviješta evanđelje; kod ispovijesti vjere i
sveopće molitve; zatim od darovne molitve do
svršetka mise. Sjediti bi vjernici trebali za
vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme
pripjevnog psalma; kod homilije i dok se
pripravljaju darovi za prikazanje; i još ako je
zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Klečati bi vjernici trebali kod posvećenja, osim ako
nije moguće zbog tijesna prostora, velikog broja
prisutnih ili drugih opravdanih razloga.
Teologija
klečanja
(iz
teksta Teologija klečanja - Joseph Ratzinger, 2000.)
Postoje
grupe, nemalog utjecaja, koje nas pokušavaju
odgovoriti od klečanja. "To ne pristaje našoj
kulturi" ili "To nije prikladno za
otkupljenog čovjeka - on je oslobođen od Krista i ne
mora više klečati".
Ako pogledamo u povjest, možemo vidjeti da Grci i
Rimljani nisu klečali. Ali ti njihovi bogovi nisu
bili Bog. Tako su oni tvrdili da je klečanje
nedostojno slobodna čovjeka.
Sv. Augustin kaže da je poniženje Krista i Njegova
ljubav nas oslobodila. Mi sada klečimo ispred tog
poniženja.
Klečanje ne dolazi iz nijedene kulture, ono dolazi
iz Biblije i spoznaje Boga. Uočavamo tri vrste koje
su međusobno isprepletene: prvo prostracija (legnuti
s licem prema zemlji pred golemom Božjom snagom),
zatim drugo, pogotovo u Novom Zavjetu, spustiti se
na koljena pred drugim, i treće, klečanje. Te tri
vrste često nisu jasno razdvojene.
Prostracija
Opisujući Isusovu molitvu na Maslinovoj gori Matej i
Marko opisuju da se Isus bacio na zemlju, dok Luka
govori da se Isus molio na koljenima. Ta molitva je
primjer nama, i po gestama i po sadržaju.
U Crkvenoj liturgiji danas prostracija se pojavljuje
na Veliki petak i na zaređenje.
Spuštanje na koljena pred drugim
Ovdje će se promotriti izraz "proskynein" koji
označava obožavanje na koljenima.
""Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: "A
tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?" Reče mu
Isus: "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!"
A on reče: "Vjerujem, Gospodine!" I baci se ničice
preda nj."(Iv 9, 35-38)
Ovaj i još neki tekstovi Novoga Zavjeta donose na
svijetlo nešto važno. Duhovno i tjelesno značenje
riječi "proskynein" je istinski nerazdvojivo. Sama
tjelesna gesta je nosilac duhovnog značenja. Bez tog
obožavanja, tjelesna gesta bi bila beznačajna, dok
duhovan čin mora po svojoj prirodi, zbog
psihosomatskog jedinstva čovjeka, sebe izraziti u
tjelesnoj gesti.
Ta dva aspekta su ujedinjena u jednoj riječi, jer u
dubljem smislu pripadaju zajedno. Kada klečanje
postaje samo izvanjsko, samo tjelesan čin, on
postaje besmislen. S druge strane, kada netko
pokušava vratiti obožavanje u čisto duhovnu
stvarnost i odbija mu dati utjelovljenu formu, djelo
obožavanja ishlapljuje, jer što je čisto duhovno je
neprikladno prirodi čovjeka. Obožavanje je jedno od
temeljnih činova koje djeluje na cijelog čovjeka.
Zato je spuštanje na koljena pred prisutnosti živoga
Boga nešto što ne možemo odbaciti.
Govoreći ovo, dolazimo do tipične geste klečanja na
jednom ili oba koljena. Kod Židova su koljena simbol
snage, kleknuti je, stoga, prikloniti našu snagu
pred živim Bogom, potvrda činjenica da sve što imamo
primamo od Njega.
Ime
nad svakim imenom
Najznačajniji odlomak za teologiju klečanja je
uvijek veliki himan Kristu u Filipljanima
2,6-11.Krist se u svojoj ljubavi ponizio do smrti na
križu.
"Zato
Bog njega preuzvisi i darova mu ime,
ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i
podzemnika.
I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest
Gospodin!" - na slavu Boga Oca."
Ovdje himan apostolske Crkve uzima riječi proroka
Izaije(45,23):
"iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva,
da će se preda mnom prignuti svako koljeno"
U isprepletanju Starog i Novog Zavjeta postaje jasno
da je Isus pravi Bog, ime nad svakim imenom. Kroz
njega je Stari Zavjet ispunjen, te svi prigiblju
koljena pred njim i klanjaju mu se kao pravom Bogu
nad svim bogovima.
Kršćanska liturgija je kozmička liturgija jer se
klanja pred raspetim i uskrsnim Gospodinom. Može
biti da je klečanje strano modernoj kulturi, koja se
je okrenula od vjere i ne poznaje više onoga pred
kojim je klečanje prava, istinski potrebna gesta.
Čovjek koji uči vjerovati, uči također i klečati, a
vjera ili liturgija koja više nije familijarna sa
klečanjem bila bi bolesna u korijenu. Tamo gdje je
izgubljeno, klečanje mora biti ponovno otkriveno, da
u našoj molitvi ostanemo u zajedništvu s apostolima
i mučenicima, cijelim svemirom, uistinu u
zajedništvu s Isusom Kristom.
