|
Pogledajmo uobičajenu Galeriju fotografija autora Ivana (izbor od 70/114 uspjelih fotografija |
|
A ovdje pročitajte tekst koji je napisao naš plebanuš: Moje ovogodišnje putovanje po župi u mislima *** objavljena u novom, desetom broju Informativnog glasnika općine Donji Kraljevec **** Glasnik možete skinuti ovdje: |
|
|
|
Program za polnoćku (24. 12. u 23.15.) i blagoslov djece (25. 12 u 14.30)
Voditeljica: Sara Sabol Zbor: (nastupaju učenici od 3.-8. raz. Oš Hodošan, PŠ Sveti Juraj i PŠ Palinovec) Pjesma: „Sretan Božić svim na zemlji“ Recitacija: „Tiha noć“ (Karmela Vadlja) Pjesma: „Djetešce nam se rodilo“ Recitacija: „Sretan Božić“ (Melani Novak) Pjesma: „Sretan Božić“ Igrokaz: „Bog koji dolazi“
I. ČIN II.ČIN III. ČIN OTAC: Dario Horvat OTAC: Stiven Sabol OTAC: Kristijan Čurila MAJKA: Ema Perković MAJKA: Glorija Srpak MAJKA: Katarina Jančec DJETE: Iva Fileš DJECA: Isabell Erin Sabol DJECA: Korina Srpak MARIJA: Marija Recek Jan Zrna Petra Tomašek JOSIP: Dorijan Setnik Melita Kolarić Matija Borović Pjesma: „Spavaj mali Božiću“ Recitacija: „Božićna noć“ (Ana Sinković) Pjesma: „O pastir čudo novo“ Recitacija: „Što je Božić?“ (Sara Sabol) Pjesma: „Meka trava, Isus spava“ Pjesma: „Sretan Božić“
|
 |
|
Moje ovogodišnje putovanje po župi u mislima Nakon večernje Mise, prvoga petka u mjesecu, sjedim sam za svojim radnim stolom u župnom uredu, stavljam ruke na oči, onako prigušenom svjetlošću utonem u svoje misli. Što napisati, kako se izraziti, znajući da će moje misli možda i netko pročitati, ili brzo ili polako, onako svaki za svoju dušu. Kako se Isuse izraziti da kao župnik nekoga ne zaboravim, nekoga možda uvrijedim, nekome dosadim, nekome zatvorim oči ili otvorim dušu. Kako Gospodine? Kao da sam upravo začuo glas: “Pa kreni već jednom čovječe, nemoj biti magla koja obavija ovu zimsku noć!“ Evo me, krećem na put, upravo onakav kao što je bio ove godine križni put u svim selima naše župe, samo što sam sada u mislima sam sa svojim životnim križem. Krećem iz župne crkve, koja okuplja nas vjernike, koja se raduje smijehu i plaču na krštenju, bjelini Prve Svete Pričesti, ozbiljnosti Firme, zakletvi mladenaca, sjećanju pokojnika, oproštenju grijeha, putu u vječnost. Slušam predivni glas orgulja, milozvučni ton naših pjevača i kliktaj radosnih srdaca. Zatvaram ključem crkvu i dozvoljavam duhovnoj mašti da me dalje vodi. Dolazim u Čehovec, opijen zvukovima zvona sa kapele Svetog Roka, radujem se poradi mise svakom četvrtku u svibnju i listopadu, svakom zalaganju domaćih ljudi i njihovoj brizi u očuvanju duhovnih i kulturnih vrijednosti sela, svakoj onoj odlučnosti poput Svetog Roka. Preko polja odsjaj nove kapele Majke Božje u Donjem Pustakovcu kao da nas mami na molitvu, kao da svaka sklopljena ruka u kapeli, kao da svaka posebna molitva Alojziju Stepincu, kao da prekrasne jaslice i kruna Majke Božje doziva čovjeka da stane, pomoli se i krene dalje. Došavši dalje do Palinovca, kao da čujem glas, pogotovo onih najstarijih: „Velečasni kak nam je lijepo, kak nam je drago kaj bu meša u našoj lepi kapeli“ Kako je lijepo na Jožefovo dan sela slaviti, Presveto Trojstvo odslužiti, dječji smiješak iz škole čuti, ponosnog čovjeka promatrati. Dolazeći preko mosta do našeg Turčišća, neki stranac koji bi otvorio vrata društvenog doma ponedjeljkom navečer u svibnju i listopadu, pomislio bi da je uvijek proštenje. Naprijed djeca, puno mještana pjeva pjesmu Majci Božjoj, te poput župnika sniva jedan san, kad će u „novoj kapeli“ dignuti ruke u zrak i Bogu se pomoliti. Donji Hrašćan kao obitelj čeka. Iako kapela mala, to je njihova „Katedrala duha, istine i ljubavi,“ Selo je rodilo duhovne velikane i njihove pisane riječi, ali i onog malog, jednostavnog čovjeka, možda nepoznatog, čovjeka ponosnog na svoju vjeru, tradiciju i obitelj. Hodošan nam širom otvara svoja vrata, ne samo zbog toga što je najveće mjesto u župi, najveću kapelu ima, nego i zbog uspomena školskih dana, uspomena mnogih Svetih misa, uspomena mnogih vrijednih i marljivih ljudi koji leže na hodošanskom groblju, uspomena i susreta sa jednostavnim čovjekom, radnikom i težakom. Vraćajući se prema župnoj crkvi, te svojim „svetođurčanima“, koji me uvijek prate i čuvaju da se meni kao župniku kaj hudo ne desi, polako završavam ove svoje retke s nadom i molitvom za buduće božićne i novogodišnje blagdane. Moja molitva, a siguran sam i molitva mnogih od Vas, glasi: „Gospodine, hvala Ti za moju župu, za svakog čovjeka u njoj, za svaku dobru, plemenitu i jednostavnu riječ, za svakog onog koji me voli ili mrzi. Gospodine hvala Ti na svim onim ljudima, organizacijama, donatorima koji pomažu i materijalno našu župu, mnogo puta i nemajući sami da si kupe kruh, nahrane svoju obitelj, podmire račune, ali su radosni kad i ono malo mogu dati vjerujući u poštenje i blagoslov da duhovna i materijalna Crkva živi. Gospodine, molim te, daj nam mira, ublaži nam da lakše podnosimo nepravdu počinjenu od drugih ljudi, možda svojih najbližnjih, daj Božjeg blagoslova u našim srcima, obiteljima, daj nam snage da možemo pogledati u oči jedni drugima, poštujemo i onog velikog ili malog, bogatog ili siromašnog čovjeka, utješimo jedan drugoga, smijemo se jedni s drugima, brišemo suze jedni drugima. Gospodine ne dozvoli da budemo oholi, puni sebe, samo govoreći ja i ja, već dozvoli da Ti svi od srca, čitava naša župa za ovaj Božić i Novu Godinu može zapjevati: Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje“. (Darko, župnik) |
|
|
