Tri Velike Majke

Sveta misa u Hodošanu - proslava 100 godina života Klare Paurić

15.  kolovoza 2012. godine

Pogledajte fotografije s Misnog slavlja (15/38)

Blagdan Veliku Gospe slavi se u oko 1160 hrvatskih marijinskih svetišta. Brojni štovatelji Majke Božje i ove su godine sudjelovali u višednevnim duhovnim pripravama i cijelonoćnom bdijenju uoči blagdana, svjedočeći o opstojnosti i razmjerima višestoljetne tradicije štovanja Majke Božje na hrvatskim prostorima. Danas su crkve pune vjernika i hodočasnika.

U našoj župi Velika Gospa obilježena je dvjema Svetim misama, u Hodošanu u 8 sati i u Župnoj crkvi u 9 sati. Svetu misu u kapeli Svetog Ivana Nepomuka u Hodošanu služio je župnik župe Sveti Juraj u Trnju vlč. Darko Kelemenić.

U propovijedi je govorio o tri lika Majke koji svaki vjernik poštuje: Majku Isusovu, Majku Domovinu i Majku koja nam je poklonila život.

- Danas posebno slavimo i majku Klaru koju Bog još uvijek drži na ovome svijetu, koja i sada, kao i u proteklih 70 godina, sjedi na svom mjestu u klecalu. Doma izmolite jedan Očenaš i  jednu Zdravomariju za našu Klaru. Majko Božja budi svima nama na pomoći! – rekao je između ostaloga vlč. Darko.

            Bistroj i pokretnoj gospođi Klari nakon Mise čestitali su brojni žitelji Hodošana i njeni najbliži.

            Pomoćnici tijekom Svete mise bili su zvonar Vladimir Čemerika, zvonarica Nadica Čemerika, čitači Ana Zrna i Vladimir Čemerika, čitač i ministrant Daniel Čavlek te ministrant Mihael Kolarić. Misu je na orguljama pratio kantor Nenad Glavak.

Kao dopunu prenosimo tekst koji su javno objavili njeni najbliži:

Sto godina života u pet država Klare Purić

14. kolovoza 1912. godine u Donjem Pustakovcu u obitelji Ivković za vrijeme Austro-Ugarske monarhije rođena je Klara Purić. Uz troje braće provela je siromašno, ali toplo obiteljsko djetinjstvo ispunjeno igrama u prirodi, radom u polju, učenjem u pučkoj školi, obradom lana u ledenoj vodi i tkanjem duboko u zimskim noćima uz svjetlost petrolejke, pečene tikve, jabuke, koštice i miris lepinja iz krušne peći.

Iako teško, gladno, bosonogo i promrzlo, djetinjstvo za vrijeme 1. svjetskog rata ostalo joj je u najljepšem sjećanju. Zbog siromaštva, neimaštine, nezaposlenosti roditelja i malo zemljice koja nije mogla prehraniti šest gladnih usta bila je prisiljena sa sestrom otići trbuhom za kruhom u svijet.
Kao 12-godišnja djevojčica otišla je s pinklecom na ramenu u Beograd služiti u bogatu židovsku odvjetničku obitelj. Tu je provela mladenačke dane s djecom poslodavaca, svojim vršnjacima, služeći im i kriomice uživajući u rijetkim trenucima, biti kao oni, mlada i zaigrana. Svaki zarađeni novčić slala je u Međimurje roditeljima.

Nije išla u školu kao djeca gospode, ali je svaki dan bila prisiljena ići u životnu školu u kojoj je stekla veoma korisna iskustva uz školovanu kuharicu, spremačicu, dadilje, vrtlaricu i gospodu kojih je svakodnevno bilo u kući.
Tu je od židova stekla prva znanja o zdravoj prehrani, prirodnoj ljekarni, pripremi ljekovitog bilja, čajeva, krema, masti, tinktura, spremanju voća i povrća za zimu, higijeni, održavanju čistoće, kulturi ophođenja s gospodom, upoznala je druge kulture, vjere i običaje.

Jedno popodne tjedno mogla je iskoristiti za druženje sa sestrom i drugim djevojkama u parku na Dedinju. Iako su u obitelji u kojoj je služila bili dobri prema njoj i darivali je za blagdane kao člana obitelji, bilo je najteže za blagdane daleko od svoje obitelji i topline roditeljskog doma.

Najteže je bilo kad su sestra i njezin suprug aktivist ondašnje KP bili prisiljeni otići iz Beograda zbog ilegalnog političkog djelovanja u ondašnjoj Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Dolaskom nacizma na vlast u Njemačkoj, životi židovskih obitelji bili su u opasnosti pa je obitelj u kojoj je služila odlučila preseliti u Izrael.
Klara je bila pred izborom, otputovati sa židovskom obitelji u Izrael ili se vratiti u Međimurje. Vratila se u svoje Međimurje u 21. godini života. Nije joj bio problem udati se jer je bila drukčija od djevojaka koje su živjele doma. Kao „gradska“ djevojka smjelije obučena, gordija ponašanja, stečenim iskustvima u bijelom svijetu, udala se za Rudolfa Purića, trgovca stokom iz Hodošana koji je bio poželjan i „fejst dečko“.
Rodila je troje djece, a najmlađi sin je kao dojenče umro. Preživjeli su teške dane 2. svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pune neizvjesnosti, neimaštine, preživljavanja od danas do sutra. Kad je rat završio i konačno se ponadala boljim danima života poslije poratnih 50-tih godina u Jugoslaviji, umro joj je suprug od srčanog udara.

Ostala je sama mlada udovica s dvoje djece, dvije kravice u štali, malo zemljice i dugovima koji su se vukli od poratnih dana. Na koljenima je molila nemilosrdnog vjerovnika da joj ne odvede iz štalice jedini izvor prehranjivanja djece - kravicu.  Iako je bio u školi jedan od najboljih učenika maloljetni sin bio je prisiljen nadničariti po selima kako bi preživjeli.

Poslije smrti supruga ostala mu je vjerna do 100. godine iako je bilo onih koji bi rado s njom podijelili život. Djeca su joj zbog neimaštine i nemogućnosti školovanja bila prisiljena otići u svijet trbuhom za kruhom kao i većina Međimuraca u 60-tim godinama.
Jedino za što je živjela bili su unuci koje je deset godina pazila dok su djeca danju i noću mukotrpno služila u tuđem svijetu kako bi si osigurali minimum materijalne egzistencije i što brži povratak kući. Danas živi u petoj državi - Republici Hrvatskoj.

Unuci i praunuci su visokoobrazovani ljudi ili se školuju u Hrvatskoj i inozemstvu i materijalno su osigurani. Često osjeća da ovo više nije njezin svijet, da mu više ne pripada, pogotovo od kad joj je umrla kćer i sva braća i moli se Bogu da je uzme k sebi.

- Sama sebi sam već dosadna, a kamoli mojoj snahi koja mene i ja nju trpimo već 50 godina - govori stogodišnjakinja.

No, Bog joj još i u stotoj godini daje čudesne snage da pješke obilazi mlađe od sebe koji su prikovani uz krevet, posjećuje grobove svojih najmilijih, ode na Svetu misu za vrijeme dana jer ju sluh i vid već slabo služe, ode do dućana po bombose, pošpota i na red pozove unuke, snahu, sina, zeta, praunuke….
Često se sjeća svojih teških dana života i ne može vjerovati kakav je to današnji svijet: svi sve imaju, a opet su svi nezadovoljni.