Nitko u životu nije sam pa je tako i život naše stare mame, majkice vezan uz četiri obitelji: Rodi, Granatir, Zrna i Zelenić.
Naša stara mama rodila se početkom prošlog stoljeća, 29. studenog 1912. godine u obitelji Rodi u Donjem Hrašćanu. Obitelj je imala petoro djece: Lovru, Blaža, Antuna, Getu i Mariju. Geta je umrla kao dijete, a ostali su zasnovali obitelji. Stara mama je pričala: „ Naša majka hrašenska je bila strašna – voljela je hodati po proštenjima.“
Stari mami je ofirav jen dečko iz Hrašćana, ali su majka rekli: „Kaj si ti Mara nora, v seli se naš ženila, kam bum ja onda hodala na proščenje?“ I tako su našu majkicu oženili u Hodošan za Franju Granatira. Brak je trajao vrlo kratko. Kćerka Franciška se rodila 1933. godine i bila je stara jedva tri mjeseca kada joj je umro otac. Mara je bila fejst sneha, pak se već 1934. godinu udala za Matiju Zrna iz Hodošana.
Mata je također biv fest dečko i uzeo je Maru bez obzira što su mu govorili ka si na zev kravu s teletom, kako su nekad govorili za žene s malim djetetom. To vjenčanje se je često prepričavalo – mladenci su se vozili u kočiji s konjima do Drave, a preko u Podravinu su plovili u čamcu i tamo su se vjenčali na Horvatskom u Svetom Đurđu. U Međimurju je u to doba bila Mađarija, pa je bilo komplicirano i dugotrajno čekati dozvolu za vjenčanje. Mata i Mara su složno živjeli, ali stara mama je morala za mir u kući gdje je bila snaha ostaviti svoju kćerku Francišku kod majke Granatirove, tako da je djevojčica odrasla bez mame i kojoj je hodala u posjete.
Sa suprugom Matom nije imala djece, no, tu je zajedno sa svekrvom brinula o djeci muževa brata. Oni su ostali bez mame veoma rano – Elizabeta je bila stara 12 godina, Vinko 10, Đuro 8, a najmlađa Marija jedva je bila stara godinu i pol – za drugu mamu niti nije znala. Kada je ženila svog sina u krugu uže obitelji stara mama je bila na svatovima. Oni su se cijeli život voljeli, poštivali i posjećivali. Striča Vinci – često je posjećivao staru mamu i uvijek je pričao kako je bila vrijedna, kako je njih djecu učila raditi. On se i dan danas smije kako su slagali kupce sijena, ako nisu dobro potreptali z rasuhama i kupec se je morav slagati znova.
Kada dođe uvijek se šali: „Strina, morala si me već pot nabiti, ja sam biv hmaji i rado sam se meknuv od dela“. No, kako god da je Vinci biv hmaji čim bi joj došao u posjet sada kada se već svega i ne sjeća i pitao je tko je došao, odmah bi rekla: „Vinci“. Kako je Vinko izbjegavao odlazak u polje, tako je Đuro obožavao ići pa su ga prozvali Seljak, što mu je i dan-danas nadimak, a stara mama ga je uvijek hvalila.
Strina Eržika je najčešći posjetilac svojoj strini, osobito poslije Francine smrti, s kojom je bila kao sestra. Stara mama je bila veoma pedantna. Baka Franca je uvijek govorila: „Te šnajderice ga na svetu ne, kaj je znala naši mami zašiti kiklju ili fertufa, ka ga ona nej parala i nazaj šivala, ne jempot, nego ako je trebalo i triput – pak bila to Roza Kočtova, Klara Kejerešova...“
Kada je već i oslijepila uvijek bi zvala nekog od djece da joj napelja iglu i navek je šivala nekakve krpice ili nešto krpala. Postoji puno priča kako je stara mama hodala s mužima kositi sjenokoše. Ujutro su ustajali u dva ili tri sata i pješice išli do Slamišćaka. Nisu je kao ženu stavljali na kraj da kosi sporijim tempom, nego u sredinu između kosaca gdje je kosila je kao svaki muški, samo još ljepše!
Drugi suprug Mata umro je 1948. godine,
a 1950. više stara mama nije živjela sa
svekrvom, već odvojeno, pa je kćerka
došla živjeti k njoj i ona je dobila
zeta. Franciška se udala za Antuna
Zelenića iz Palinovca. Mladi bračni par
je 1952. godine dobio sina Ivana. Baka
Franca se razboljela od tuberkoloze,
tako da je maloga Ivu praktički
othranila majkica, jer je baka puno
boravila po bolnicama, no na sreću
ozdravila je. Mladi su kupili gradilište
u Palinovcu, gdje su gradili kuću. Stara
mama je financijski i radom sudjelovala
u gradnji kuće, pa je dobila pol
grunta na svoje ime. Na plećima je
nosila morta, dvorila je
zidare....Bila je glavni težak od
temelja do krova. 1960. godine obitelj
dobiva drugo dijete – sina Vladimira i
te iste godine svi postaju pravi
Paljnovčani. Deda Tonči je bio
štrekar – radio je u Ljubljani – pa su
žene mukotrpno obrađivale zemlju. Osim
rada na zemlji uvijek su imale po dvije
belje, krmače, po nekoliko krava
i telice koje su se uzgajale za sejem.
Nema tog starijeg čovjeka u selu bilo Palinovcu ili Hodošanu koji ne zna kako je stara mama uvijek hodala kre kravi koje su vukle voz sijena, kukuruza, repe... Ona se nikad nije vozila na kolima. Jednu zgodu je često prepričavala. Ona nikad nije naučila voziti bicikl i tako ju je jednom unuk Vladimir vozio na polje na tregeru bicikla. Oni su jurišali po grabama i tek nakon nekog vremena je primijetio da ju je izgubio, kada je vikala za njim, sjedeći na putu.
Svi su govorili. „Ta žena se je nekaj nadelala u životu“. Baka Franca je bila vrijedna i marljiva, ali obzirom na njezinu bolest najteže fizičke poslove uvijek je odradila stara mama. Baka je mnogo puta rekla: „ Mi dve smo celi den delale na senokoši ili kuruzu kopale, ali dok smo došle dimo najpredi smo nahranile živad, a sebi spekle jejci ili skuhale šuljaje na mleki“.
Danas je stari mami ostalo vida 0,025% - skoro da je slijepa. Ona je punih 20 godina svake zime hodala u bolnicu na tri tjedna na injekcije za oči. To je bio njezin godišnji odmor. To su ujedno skoro pa i jedini odlasci k liječniku, cijeli život bila je zdrava. Svoje unuke Ivija i Vladija jako je štimala – naravno kao i svaka današnja baka uvijek ih je voljela, zagovorila i zaštitila pa joj to oni danas i vraćaju brigom i ljubavlju. 1981. godine u kuću dolazi snaha Ljiljana. Ona i Vladimir dobivaju troje djece. To je bilo vrijeme kada stara mama više nije mogla ići na polje, već je ostajala doma i pazila na njih. Kada se rodio Hrvoje nije se mogla sjetiti imena, pak je mjesecima govorila naš Herkules, a kasnije se to pretvorilo u Hrvojček. Marinu je zvala Marinček, a Irenu Irenček. Sve troje ju je navlačilo za prst po cijelom parku i ulici, što njoj nije bilo teško, obzirom da je toliko u životu prohodala. Još uvijek je po vrtu plijevila drača – i to ne ujutro ili navečer kada je bilo svježije, nego u podne kada je sunce bilo najjače i najsvjetlije jer je tada dobro vidjela. Susjedi su je zadirkivali da na vrtu čaka drača. Kada su došle devedesete, vid ju je ostavio još više i više nikamo nije išla sama. Ljeti je voljela sjediti vani na stolici. Oko nje su se okupljali svi stariji susjedi – Šveljičovi Franca i Mata, Orehovcovi - Franca, Iva i Jela, Baranašićovi Agna i Miko, Oršini Muta, Štef i Franca, Žigovi Milka i Jakob, Mara Tončijova, Kata Čanadijova – svi su govorili: „Idemo malo k Zelenićovi majkici ili strini. Svi su oni jedan za drugim otišli s ovog svijeta, tako da je naša klupa danas pusta i tužna, a sam Bog zna kakve je sve priče čula.
Godine 2005. godine umrla je baka Franca. Smrt jedinog djeteta bio je težak udarac. Još je dvije godine hodala van, a sada je već pet godina samo u kući i u krevetu. Uvijek joj je drago kad je netko posjeti. Sada je muče neke boljke, ali kad je netko pita kako je uvijek odgovori: „Bog bogova, dobro sam, nikaj me ne boli, a jesti fala bogu morem i preveč“. Obožava jesti bombone, kolače, svu hranu dobro zamašćenu i masno meso. Kada bih joj prijašnjih godina dala hranu manje masnu ili zaslađenu pitala bi: „Kaj ti žena nemaš mašču ili cukura?“ Obitelj s kojom danas živi čine: unuk Vladimir sa ženom Ljiljanom, njihova djeca Hrvoje, Marina i Irena. Svi brinu o njoj i daju joj što treba.
Skoro svaki tjedan je posjećuje unuk Ivan sa ženom Marijom. Njihove kćeri Petra, Iva i Maja obožavaju staru mamu, svoju prabaku. Kada k njoj dođu čukununuci - Petrina djeca Luka i Lea ili Ivini Mateo i Florian, ona im opipa ručice i da im pusu. Uvijek im se razveseli.
A svakog Božića i Uskrsa naš velečasni Darko dolazi je ispovijediti i tome se također veseli. Velečasni Darko i učitelj Ivan posjetili su je uoči proslave 100. obljetnice života i staroj mami i čitavoj složnoj obitelji zaželjeli još puno zdravlja sretnih zajedničkih trenutaka.
Po pričanju stare mame, bake France, strine Eržike, susjeda... priču je zapisala snaha Ljiljana Zelenić
Na slici s Marijom su praunuci Marina i Hrvoje, župnik Darko, unuk Ivan Zelenić i njegova supruga Marija te supruga unuka Vladimira Ljiljana Zelenić
