|
Autor:
Kristian
Snimio: H. Pankas
Naš velečasni Darko je
odlučio nagraditi nas, ministrante, izletom u Tuheljske
toplice i crkvu Bezgrešnog začeća Djevice Marije u
Lepoglavi. Svi ministranti su bili oduševljeni s tom
idejom, koju nam je velečasni premijerno predstavio u
sakristiji crkve u Svetom Jurju, iako nismo čuli sve, s
obzirom, da je roditeljski sastanak firmanika i
prvopričesnika „napadao“ vremenski taj sastanak.
Uglavnom, morali smo u pola 8 biti spremni za polazak.
Probudio sam se oko 6,
otišao sam se spremiti, kako bi na miru mogao krenuti,
sav zakukljan, i spremljen za niske temperature, kako su
to hladnokrvni meteorolozi izjavili. No, nije bilo tako
jako strašno hladno, no uzmimo u obzir da je bunda bila
nužni izvor topline za preživljavanje. Došao sam pred
Župni Dvor, gdje sam se s još nekolicinom ministranata
susreo, i došao sam točno 4 ili 5 minuta prije nego što
nas je predivan bijeli Pegaz (metafora za predivan
bijeli autobus) odveo u Tuhelje! Naravno, prvo smo
okupili ostale „braću ministrante“ po selima, pa smo
onda, nekim čudnim putevima krenuli za Tuhelje. Naravno,
prije svega smo se pomolili, a onda prošli kroz
Međimurje i Varaždin samo tako. Onda je krenuo zanimljiv
dio – tj. zanimljiva imena sela, sve je bilo više-manje
zanimljivo. Vidjeli smo sela koja su manja od nas,
predivnu prirodu (wow, nije ni bila tako zagađena). I
sve moguće čarolije koje postoje. Nismo ni znali da je
vožnja do Lepoglave tako duga, no, mi, stariji
ministranti na zadnjim sjedalima autobusa smo
razgovarali o mističnim igricama, i...uglavnom, samo smo
o tome razgovarali, te smo bili upućeni u doslovno svaku
informaciju o računalnim igrama. Uglavnom, ta nam je
tema bila jedina, i bilo je još tu tema, i logičkih
pitanja poput : „Kako je selo Stažnjevec dobilo ime?“.
Uglavnom, ime toga sela je ostao fenomen među
ministrantima.
Vozili smo se i kroz
kamenolom, gdje se reljef Zagorja/po čemu više smo se
već vozili značajno promijenio, pa smo dobili i dojam da
se pozimo po nekim opasnim strmcima u Dalmaciji. Onda su
krenule uzbrdice, uzbrdice i samo uzbrdice. I dok nisu
bile uzbrdice, bile su one uzbrdice s 10%. Nevjerojatno
je koliko uzbrdica je bilo u pitanju. Tu su bili i
nevjerojatni zavoji, uglavnom, trebalo je imati crni
pojas vozača autobusa kako bi se ti zavoji izvozili. S
obzirom da smo se uspješno dovezli kući, znate da
insinuiram kako je naš vozač imao taj crni pojas. Negdje
između tih kompliciranih zavoja je došla misteriozna
vreća, koja je na kraju bila ogromna vreća puna
slatkiša. Od „dobre tete“ smo dobili pogled u vreću i
rečenicu da uzmemo koliko želimo. Iako sada govorim
lagano materijalistički, osjećao sam se kao da je Božić.
Bilo je tu svega : raznih voćnih bombona, i bilo kakvih
drugih bombona, s bilo kakvim drugim preljevom, čokolade
je bilo mnogo (toliko zapravo, da one priče o tome kako
će čokolade nestati su bile lažne kod nas). Iako sad
pišem kao da smo uzeli tone čokolada, bili smo skromni,
a bili su i mladi minstranti skromni, pa smo dobili i
drugu rundu. Postalo nam je žao bombona koje nismo jeli,
zato smo ih prigrlili k sebi da se ne osjećaju tužno.
Već nam je postalo lagano dosadno, no Tuheljske toplice
su tu – stigli smo. Nakon kratke pripreme, krenuli smo
uživati u 4 ili 5 sati (nisam siguran) bućkanja u vodi,
ili kako bi kemičari rekli – dihidrogenovu monoksidu?
Uglavnom, bilo je tu svega ; krenuli smo u svakakve
bazene, neki u olimpijske, neki u dječje (to su uglavnom
bili stariji ; tek toliko da dokažemo da i mi znamo biti
djetinjatsti), oni termalni, to jest, oni
iscjeliteljski, koji imaju neke moći, kao Spiderman i
tako to, i onaj veliki, otmjeni, s 2 pipe kojima je
tekao mlaz vode, tako jako, su mi lopatice počele
štititi bubreg, tako da je to bila, koliko ugodna,
toliko i loša ideja. S obzirom da je zanimljiva gumena
pregrada dijelila taj veliki bazen na unutarnji i
vanjski dio, mi smo krenuli van, i saznali da je vani
hladno. Ali ugodno. Ali nisam se zadržavao dulje od 5
minuta, jer sam se doslovno pretvorio u pingvina.
Kasnije sam i otišao na dječji tobogan, gdje je jasno
pisalo da djeca viša od 150 centimetara ne smiju ići
kroz tobogan, jer ipak je to dječji. Ja sam imao 20
centimetara više i shvatio sam to kao osobni izazov.
Išao sam i bilo je savršeno, no nisam to htio ponoviti,
jer sam 2 puta udario glavom jer imam 170, ne 150
centimetara! Kasnije sam otišao u veliki bazen, gdje sam
malo plivao, a onda se opet vratio u hladni dječji,
čisto iz razloga što mi je trebalo adrenalina. I leda.
Naš velečasni nas je odlučio počastiti i pizzama za
ručak, što je bilo apsolutno lijepo od njega. Predivno
od njega. Pizze su bile definitivno odlične, i zato
hvala velečasnom! Ostatak vremena smo proveli kupajući
se, i igrajući bilijar na kraju, no saznali smo da
bilijar nije kao igrica, puno je teže. Zato nam je
trebalo dugo vremena da privedemo igru kraju. Zapravo,
meni je toliko bilo dosta bilijara, još k tome sam bio i
neprecizan, pa nikako nisam mogao okončati igru. No,
uspio sam tako što sam ubacio crnu osmicu, to je bila
jedina kugla koju sam pogodio. Nakon toga smo svi
zajedno otišli na sušenje, i otišli smo iz Tuhelja nakon
4-5 sati kupanja. Nevjerojatno iskustvo. Kasnije smo
posjetili i crkvu u Lepoglavi, gdje smo se pomolili, no
nismo uspjeli ući u crkvu, jer nismo mogli naći
kapelana. Bili smo rastuženi, no, pomolili smo se, pa
smo zapravo bili i sretni.
Kasnije, oko 5 smo
umorni, ali puni iskustva za prepričavanje otišli svojim
kućama. Naš župnik Darko je nas, ministrante nagradio
tim putovanjem, a mi ćemo mu se odužiti vjernim
služenjem u crkvi, svake nedjelje, kako to i obično
radimo. Zato, hvala župniku Darku!
 |