Svjetski dan mladih u Krakowu

19. srpnja 2016. godine

Napisala: Iva Ivković

Prije točno mjesec dana probudile su nas prve zrake sunca na Campusu Misericordiae. Od tog jutra mnogi od nas razmišljaju kako bi se rado vratili u ta dva tjedna putovanja, molitve, upoznavanja, druženja, smijeha, pjesme, u tih trinaest dana neprestanog življenja Božjeg milosrđa. Iako je kod kuće uvijek najljepše, mislim da smo svi bili tužni zbog povratka jer je trinaest prekrasnih dana prošlo prebrzo.

Razmišljajući ovih dana što sam to ponijela sa Svjetskog dana mladih u Krakovu osim materijalnih uspomena i novih prijateljstava, sjetila sam se Papinih riječi koje nam je svima uputio na kraju nedjeljne mise u Kampu milosrđa. „Možemo reći da Svjetski dan mladih počinje danas i nastavlja se sutra, u vašim domovima, jer je tamo Isus koji se od sada nadalje želi susretati s vama.“ Papa Franjo poslao nas je da svojim kućama ponesemo Svjetski dan mladih, da ga živimo u svojoj svakodnevici, da ne ostavimo Svjetski dan mladih tamo u predgrađu Krakova već mu dopustimo da uđe u sve što radimo, u učenje i poslove, u naša prijateljstva i ljubavi, u naše nade i snove. Vodeći se tim Papinim riječima krenula sam, vama koji niste mogli biti tamo s nama, prenijeti barem djelić onog što ispunjava naša srca i misli.

Galerija fotografija

Kad smo 19. srpnja zakoračili u autobus broj 3 na Zagrebačkom Velesajmu, nismo bili svjesni u kakvo iskustvo ulazimo. Pripremali smo se zajedno s drugim mladima Pastorala mladih te svaki na svoj način osobnim pripremama, ali nijedna priprema ne može zamijeniti doživljaj sudjelovanja na Svjetskom danu mladih.

Prvih tjedan dana našeg poljskog puta proveli smo u mjestu Łaziska Górne, oko 100km udaljenog od Krakova. U tamošnjoj župi i obiteljima bili smo primljeni kao kod kuće, kao da se poznajemo oduvijek. Gledajući unatrag rekla bih da je taj tjedan bio više svjetovni dio ovog hodočašća, iako smo se svakog dana pripremali za ono što nas očekuje u Krakovu i za susrete s Papom. U toj župi većina se nas po prvi put susrela s poljskim jezikom, kulturom, s Poljacima i njihovim načinom života. Naši predani i marljivi volonteri organizirali su za nas svaku minutu boravka u njihovom mjestu tako da smo svakog dana prisustvovali svetoj misi, molitvama, razgledavali okolna mjesta i znamenitosti te nam je uvijek ostalo i vremena i snage za upoznavanje i druženje. Najljepša mi je uspomena iz Łaziske Górne kad se sjetim koliko smo se u tih nekoliko dana zbližili međusobno, ali i s našim poljskim volonterima. Jedni smo druge učili poljski i hrvatski jezik i običaje, ali i razgovarali o posve svakodnevnim temama i razvili predivna prijateljstva.

Iz tog dijela putovanja izdvojila bih još dvije uspomene. Kad sam se pripremala za putovanje, najviše me brinulo hoću li biti smještena kod domaćina koji govori engleski jezik kako bismo se mogli normalno sporazumjeti. Kao za inat, prijateljica i ja bile smo primljene baš u obitelj čiji su članovi znali samo poljski. Međutim, ubrzo shvatiš kako postoje i druge vrste komunikacije te kako se sve može dogovoriti kombinacijom hrvatskog, poljskog i gestikulacija. Sada mi je drago što smo se našle u toj situaciji jer vidim da te i ono čega se bojiš na kraju može obogatiti.

Upoznajući župu u kojoj smo bili smješteni i okolna mjesta, jedne smo se večeri našli na gradskom trgu, na koncertu raznih poljskih bendova organiziranog povodom Svjetskog dana mladih. Kako su se tamo okupili brojni sudionici SDM-a, atmosfera je bila vesela i opće raspoloženje odlično. Pjevali smo na poljskom kojeg ne razumijemo i plesali s nepoznatim mladima iz svih krajeva svijeta. Kada sam kasnije pokušala opisati tu večer ljudima koji nisu bili na SDM-u, nitko nije shvatio kako smo se mogli zabaviti na koncertu glazbe koju ne razumijemo. Toliko radosnih mladih ljudi na jednom mjestu prevladalo je jezične i državne barijere i rezultiralo je jednim posebnim iskustvom.

Odlaskom iz Łaziske Górne u Krakov započeo je naš drugi tjedan u Poljskoj, u kojem smo se više osvrnuli duhovnom aspektu hodočašća. Tek smo tamo shvatili da je uistinu mnogo ljudi iz najrazličitijih zemalja svijeta stiglo na Svjetski dan mladih slaviti Gospodina. U gradu Krakovu, koji je malo veći od našeg Zagreba, sve su ulice bile ispunjene hodočasnicima, a svakog časa zrakom su se orile duhovne i svjetovne pjesme na različitim jezicima. Bilo je teško pronaći mjesto za ručak ili za popiti kavu, a ispred ulaza u svaku znamenitost protezali su se ogromni redovi. Složili smo se da Krakov moramo ponovno posjetiti jer ga zapravo nismo uspjeli upoznati. Po cijelom gradu bili su organizirani događaji za nas hodočasnike; koncerti, predavanja, duhovna svjedočanstva i slično.

Taj drugi tjedan hodočašća obilježilo je nekoliko velikih događaja kojima su svi prisustvovali, a u slobodno vrijeme sami smo odlučivali što ćemo posjetiti i raditi. Većinu tog vremena iskoristili smo za ručak, pokušali vidjeti nešto od grada i prisustvovati nekim od organiziranih događaja. Između ostalog, posjetili smo rudnik soli Wieliczka koji je zbilja lijep te sadrži brojne skulpture od kamene soli izrađene rukama rudara. Najviše nas je zapanjila velika kapela u unutrašnjosti rudnika koja je u cijelosti napravljena od kamene soli.

Od važnih događaja koje sam spomenula prvi je bio otvaranje Svjetskog dana mladih na ogromnoj livadi Błonia Park u samom centru Krakova. Zajedno s 500 000 mladih slavili smo Svetu misu, a zatim zapjevali himnu susreta „Blagoslovljeni milosrdni“ i otvorili SDM. Gledali smo oko sebe i čudili se kako nam je nepojmljivo koliko je tu mnogo ljudi. Kamo god se okreneš, pogled ti seže u daljinu u kojoj vidiš samo mnoštvo glava i vijorenje zastava, a nigdje ne nazireš kraj livade. Kad se sjetiš da su svi ti ljudi na toj livadi s istim ciljem i s istom ljubavi prema Bogu, brzo zaboraviš na sve gužve i probleme i prepustiš se svetosti i radosti tog trenutka.

Na istoj smo livadi, u istom broju, dočekali Svetog Oca i sljedećeg dana prisustvovali pobožnosti Križnog puta. Papa Franjo u svom je obraćanju mladima rekao kako ga najviše žaloste mladi ljudi koji kao da su bacili ručnik u ring života, koji su izgubili nadu, koji ne vide smisao u svom životu. Pozvao nas je da budemo mladi jer „ništa nije ljepše od entuzijazma, posvećenosti, žara i energije kojom toliko mladih živi svoje živote.“ Križni put bio je osmišljen posebno za ovu prigodu na sljedeći način. Svaka je postaja predstavljala jedno tjelesno ili duhovno djelo milosrđa, a tekstovi uz svaku postaju osvrtali su se upravo na to djelo milosrđa. Došavši do 12. postaje (Isus umire na križu), svih je 500 000 mladih utihnulo. Kao što se mnogi sjećaju kako je zagrebački Trg bana Jelačića utihnuo na nekoliko minuta prilikom posjete pape Benedikta 16., tako su i ovi trenuci molitve u tišini u Parku Blonia bili posebni.

Posljednja dva dana proveli smo na još većem polju u predgrađu Krakova, prigodno nazvanom Kamp milosrđa (Campus Misericordiae). Tamo je tijekom cijelog dana pristizalo oko 1,6 milijuna mladih hodočasnika i svi smo mi te noći spavali u vrećama za spavanje pod vedrim zvjezdanim nebom. Večer je bila posvećena bdijenju sa Svetim Ocem u euharistijskom klanjanju. Tijekom bdijenja, u svom obraćanju nama mladima, Papa nas je pozvao da u ovaj svijet koji je razoren brojnim ratovima ne unosimo još više mržnje i nasilja, već da te strahote pobijedimo zajedništvom i gradnjom mostova između ljudi. Ukazao je na to da nismo tu kako bismo udobno sjedili, već kako bismo ostavili svoj trag u ovom svijetu. Nakon što je Papa otišao s Kampa milosrđa, ostavio nas je u prekrasnoj noćnoj atmosferi molitve, razmišljanja i razgovora.

Na početku sam spomenula sunce koje nas je probudilo u našim vrećama za spavanje u nedjeljno jutro. Taj posljednji dan našeg hodočašća Sveti Otac predvodio je najljepše misno slavlje kojem smo prisustvovali u Poljskoj. Kad je papamobilom prolazio kroz Campus Misericordiae, imali smo sreću što smo bili blizu ograde i uspjeli uživo iz blizine vidjeti Papu Franju te primiti njegov blagoslov. Nakon Svete mise Papa je objavio kako će sljedeći SDM biti u Panami, mi smo se vratili u obitelji koje su nas udomile tih dana u Krakovu i sljedećeg jutra zaputili se prema Hrvatskoj.

Sav ovaj tekst samo je dio uspomena koje nosimo sa Svjetskog dana mladih u Krakovu. Sveti Otac uputio nam je brojne poruke i savjete koje će se, sigurna sam, još mnogo puta ponavljati među mladima. Teško je opisati i sažeti sve što smo vidjeli i doživjeli u ta dva tjedna i još je puno toga ostalo neizrečeno.

Za kraj želim spomenuti još nešto što sam naučila na ovom putu. Kada smo krenuli, imali smo neka svoja očekivanja i naravno da smo se bunili i prigovarali kad nam se činilo da se stvari odvijaju suprotno od onog što smo mi zamislili. No, kao što su nam od prvog dana govorili oni koji za sobom imaju više godina u svojim hodočasničkim ruksacima, sve je to dio Božjeg puta. Rekli su nam neka se prepustimo u Božje ruke jer ono što nam se sada čini lošim, obično na kraju ispadne puno bolje nego što smo mi sami očekivali. Moj primjer sa smještajem u obitelj koja ne govori engleski samo je jedan od brojnih koji su nam na ovom putu pokazali istinitost te tvrdnje.

Osim toga, shvatili smo da kada na susretima katoličke mladeži pada kiša (a padala je skoro svakog dana u Krakovu), ona uvijek prestane na početku Svete mise i nebo se baš svaki put razvedri. :)

Dolazeći do kraja ovog teksta shvaćam da ne bismo trebali biti tužni što je 13 dana u Poljskoj brzo prošlo, već radosni što smo ih imali priliku iskusiti. Ne smijemo razmišljati o vraćanju u te dane, već iskustvo Svjetskog dana mladih prenijeti svojim kućama i ljudima koji nas okružuju.

Nadam se da ću biti te sreće i za tri godine prisustvovati sljedećem Svjetskom danu mladih u Panami, ali do tada, vidimo se na Susretu hrvatske katoličke mladeži već idućeg proljeća u Vukovaru!