60. obljetnica Župnoga zbora

12. studenoga 2017.

 

Fotografije: Misa - Koncert - Domijenak
U nedjelju 12. studenoga 2017. misao i molitve mnogih naših župljana, i ne samo njih, krenule su u 1957. kad je počelo organizirano djelovanje našeg Župnog zbora s kantorom Vladimirom Sinkovićem. Da to svečano obilježimo – okupili smo se u 10 sati u župnoj crkvi, i s našim biskupom mons. Josipom Mrzljakom, koji je, kao i za 50. obljetnicu 2007., i ove godine rado prihvatio poziv našeg župnika Darka i samih pjevača i predslavio jubilejsku misu zahvalnicu, u zajedništvu s našim Župnikom, dekanom preč. Antunom Hoblajem, preloškim župnikom i vlč. Nikolom, biskupovim tajnikom.
Kako i priliči, u liturgijskom je slavlju svečarski zbor sudjelovao pjevanjem, ali i kao čitači liturgijskih čitanja i zaziva Molitve vjernika te psalmisti(ce).
Na početku slavlja, nakon pozdrava župnika Darka i njegovih riječi dobrodošlice biskupu, ali i okupljenima, predstavnice Zbora su zahvalu biskupu za odaziv poželjele buketom cvijeća.
A on nas je potom u nadahnutoj homiliji, oslanjajući se na liturgijska čitanja 32. nedjelje kroz godinu (Mudr 6,12-16; Ps 63,2-8; 1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13), lomeći s nama kruh Božje riječi potaknuo na ustrajnost i spremnost te brigu za ulje koje je kod mudrih djevica dostajalo za Zaručnikov iznenadni dolazak. Podsjetio nas je da je nedjelja najstariji kršćanski blagdan, dan u koji smo okupljeni oko živoga Uskrsloga Krista, mi, Kristovi vjernici, kojima nam je s upaljenima svjetiljkama vjere i uljem dobrih djela u njima svjedočiti živoga Krista među nama. U tome nam neprestanom procesu pomažu primjeri svetaca i heroja vjere. A brinuti se za svoje svjetiljke, nadolijevati ulja u njih, moguće je kroz davanje sebe drugima, i to ne nužno materijalnog već su dovoljni susreti, lijepe riječi, pomoć u nevolji ili bolesti – očinski nas je poučio mons. Josip. S tim i takvim mislima je i Sveti Otac Franjo iduće nedjelje, 19. studenoga ustanovio 1. Svjetski dan siromaha, misleći na one kojima upravo to nedostaje, i koji su svednevice okruženi odbačenošću, prezirom, osuđivanjima, izolacijom – dodao je. Vrativši misao na nedjelju, najstariji kršćanski blagdan, upravo je taj dan označio kao lanac od one prve, uskrsne nedjelje do danas i svih onih ubuduće, dan gozbe i svadbe. A ima li gozbe ili svadbe bez pjevanja? – zapitao nas je, naglasivši važnost pjevanja. I zato smo danas ovdje, Bogu zahvalni za organizirao pjevanje kroz 60 godina u ovoj župi –istaknuo je. Pojasnio je i ulogu zbora u liturgijskim slavljima: on je taj koji potiče na pjevanje, jer pjevanje, koje je po sv. Augustinu dvostruko moljenje, osobito u našim crkvama se najčešće uči slušajući. Pjevanje, koje ima svoju dugu povijest, i proteže se kroz cijelu Bibliju, je i izražavanje vjere i hrana vjeri, dodao je propovjednik, mons. Josip. Podijelio je s nama i to da mu je uvijek drago doći u crkve u kojima svi pjevaju, makar možda ne najtočnije, i možda to ne zvuči milozvučno. A kako naš Zbor ima visoku obljetnicu, zamolio nas je da u molitve uključimo i sve pjevače kroz te godine, i potičemo jedni druge na pjevanje dolijevajući tako ulje u svoje svjetiljke. Svoju propovijed zaključio je poticajem da nam ova nedjelja, kao najstariji blagdan (a kroz 60 godina bilo ih je…. – više od 3100 – potiho sam ubacila ja u sebi….) i dalje učvršćuje vjeru kao živoj Kristovoj zajednici.
Župnik Darko, nakon Pričesti, zahvaljujući zborašima na nadahnutom sudjelovanju u liturgiji (iako misa nije priredba, dodao je) i biskupu koji mu nikad kroz ove godine na pozive nije odgovorio Ne mogu poželio je da se i kroz 10 godina opet vidimo. A onda je za „veliku osobu koja danas nije s nama ovdje, ali duhom i srcem je tu, alfi i omegi našeg Župnog zbora, osobi zaslužnoj za lijepo i prepoznatljivo pjevanje kroz dugi niz godina, kantoru Vladimiru Sinkoviću“ zamolio svakoga od nas bar po jedan Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu kad dođemo svojim domovima, a ovdje, u crkvi – jedan veliki pljesak. Pljesak nazočnih zasigurno nije mogao obuhvatiti njegovih gotovo 45 godina utkanih u djelovanje Zbora, od samih početaka, ali je odao počast i zahvalnost čovjeku koji je Zbor postavio na noge, vodio ga dugi niz godina, s njime sudjelovao na različitim slavljima širom Lijepe Naše, i svojim skladnim pjevanjem bio prepoznatljiv ne samo u Međimurju. Nadalje, Župnik je zahvalio i članovima Zbora mladih, braći svećenicima, Župnom pastoralnom i ekonomskom vijeću, ministrantima, čitačima,poimence Martini i Valeriji koje su izbližega svojim ulogama bile uključene u samo slavlje, načelniku Općine i Mjesnog odbora koji su omogućili prostor za zakusku na koje je sve nabrojene od srca pozvao nakon kratkog koncerta iza mise, kojeg su priredili članovi sadašnje postave Zbora.
Osim praizvedbe mise De Angelis u župi, koju je i sam Biskup nazvao vrhuncem sudioništva kroz pjesmu u misnome slavlju, Zbor je pod ravnanjem kantora Nenada, za ovu zgodu, osobito kratki koncert nakon mise, marljivo uvježbavao i nekoliko naslova poznatog suvremenog skladatelja MarcaFrisine (čijim su djelom Vjerujemsvojedobno postali prepoznatljivi u dekanatu i šire!), ali i skladbu s. LujzeKozinović i…
Zboraši su se pobrinuli i da biskup ne ode praznih ruku. Župnik Darko mu je na kraju koncerta uručio košaru punu doslovno njihovih ruku djela i plodova drage nam međimurske zemljice. Zajednička fotografija ne samo zboraša nego i ministranata i župnih vijeća s biskupima ostat će trajna uspomena na jednu lijepu nedjelju mjeseca studenoga, nedjelju - najstariji kršćanski blagdan.
A na misno slavlje i koncert, a potom i zakusku koju je organizirao župnik u suradnji s pastoralnim, ekonomskim vijećem i naravno članovima zbora rado su, kao i uvijek dosad, došli i dugogodišnji vrsni poznavatelji i sudjelovatelji zborskog pjevanja, članovi Zbora liječnika pjevača, priznati stručnjaci u svojim medicinskim zanimanjima, rado viđeni domaći sinovi dr. MijoBergovec i dr. Josip Detoni.
A kako imam sreću, radost i milost obiteljevanja s jednom od članica iz prvih vremena, pa čak i onih prije organiziranog djelovanja od 1957. na ovamo – uvijek mi je posebna radost čuti (i pritom pjevati, dakako!) Marijo kroz življenje. Jer nam je baka nebrojeno puta uvijek radosno i rado spomenula da je, koliko se ona sjeća to jedna od prvih pjesama – uz O, Bože, nisam vrijedan – koju su, onako, za ozbiljno, počele izvoditi djevojke i žene tada okupljene oko Bangovog društva a nešto kasnije organizirano oko kantora Vlade u župnom Zboru. A jeste li znali da je u neko doba povijesti u našim krajevima bio običaj da friške mlade ali i stare snehe, odnosno udane žene više ne idu na kor i tako sudjeluju kao (imenom) zborašice, nego su talent pjevanja ugrađivale u pjesmu iz crkve? Koliko bi službenih zborskih pjevač(ic)a tek onda bilo?!Eh, da naš skoroš zna govoriti…
Do nove obljetnice, našim zborašima, i kantoru Nenadu, Bog blagoslovio svakonedjeljno pjevanje (i dakako, probe koje u redovitoj ili katkad zgusnutijoj mjeri idu uz to, i sve žrtve koje su nužni dio svakog dobrog i plodonosnog djela), i podario im nove članove. A novih članova ima među našim župljanima i župljankama, osobito friškim i mladim snehama i zetima, zar ne? Nemojte se skrivati, i misliti da je netko drugi bolji, da to nije za vas. Dođite, priključite im se! Ako vas bu previeč – kantor Nenad bu već nekaj zmislil, a župnik Darko blagosloviv!

Natalija Kivač