|
Tekst: Ljubica
Srpak Petak, 2. ožujka
Posljednje pripreme su gotove. Još malo i krećemo put Svete Zemlje. Ni u jednom
trenutku nisam osjetila nikakav strah ili kolebanje. Nikakve slike rata,
srušenih aviona ili zarobljenih kršćana nisu mi bile blizu, koliko god ih drugi
pokušali dozvati. Vjera u Božju providnost podarila mi je savršen mir i
odlučnost – idemo.
I tako smo, sat prije ponoći svi bili na zbornom mjestu. Snijeg još uvijek pada,
škripi pod nogama i kotačićima kofera. Uz još jedan zagrljaj i „čuvajte se“
ulazimo u autobus i krećemo prema Budimpešti.
Subota, 3. ožujka
Snijeg je svjetlucao pod svjetlima i u bijelo pretvarao zimsku noć, ali problema
na putu nije bilo. Na vrijeme smo stigli do aerodroma u Budimpešti. Naš vodič
Goran („naš“ od ranije, ne samo na ovom hodočašću – odličan kao i uvijek) putem
je dao osnovne upute i priča je krenula. Uobičajena procedura prije leta i već
smo u zraku. Uživamo u pogledu iz visina.
Tri i pol sata leta, + 1 sat razlike i nešto prije 11 dotičemo tlo Svete Zemlje.
Procedura ulaska u zemlju neočekivano je brza.
Autobus kojim smo kasnije proputovali cijeli Izrael i simpatičan vozač Fadi, već
su nas čekali. Osim što je odličan vozač, cijeli tjedan kod njega smo kupovali
bočice s hladnom vodom ili odličnu kavu koju kuha u autobusu. I vodič Hana,
pomalo samozatajan i također simpatičan čovjek, cijeli je tjedan bio s nama.
Vozimo se do krajnjeg juga Izraela – Eilat na Crvenom moru. Lijevo se vide
planine Jordana, a zdesna, na par metara od puta ide žičana ograda kojom je
Izrael odijeljen od Egipta. Nagledat ćemo se mi još ograda i zidova. Države su
ograđene jače od dvorišta.
Kamena pustinja seže u nedogled. Zaustavljamo se pogledati prekrasan Crveni
kanjon. Jučer snijeg, danas na gotovo +30 gorimo. Doživljaj pustinje je potpun.
Eilat razgledavamo panoramski. Grad djeluje kao mnogi primorski gradovi i ničim
ne odaje da smo na Bliskom istoku. I u samom gradu ima jedan manji aerodrom.
Pista ide sredinom grada. Smještamo se u hotel Comfort. Ostavljamo stvari i svi
odlazimo na plažu. Neki da zagaze u more, drugi tek toliko da naprave fotke, a
ostatak ekipe – plivamo u Crvenom moru. More nakon pustinje osvježava, a godi i
kava i odličan sladoled. Nakon večere još jedna šetnja, razgled, restorančići
ili samo spavanje…
Grupa se sve više povezuje – osjećamo se ugodno.
NEDJELJA, 4. ožujka
Kamenom Judejskom pustinjom, uz granicu s Jordanom putujemo prema Masadi.
Prolazimo kraj mjesta na kojem su se nalazile Sodoma i Gomora, pa se prisjećamo
događanja vezanih uz njih.. Do čuvene Herodove Masade vozi nas žičara. Lijep
doživljaj. Visoravan je veća nego što se činilo, sa prekrasnim ostacima palača,
kupališta, vodovodnim sistemima, golubinjacima (a i sad ima golubova)….
Prekrasan je pogled na Mrtvo more i okolicu. Masada je oko 1000.g. bila i
posljednje utočište židovskih Zelota, koji su se 3 godine odupirali rimskoj
opsadi. Razgledavamo malu sinagogu, položaje rimskih legija, divimo se
zanimljivoj prezentaciji skupljanja kišnice… Razgovaramo sjedeći u pojedinim
prostorijama, na platoima...ugodno vrijeme. Ovdje izraelski vojnici polažu
zakletvu uz riječi: „Masada ne smije opet pasti“.
Slijedi posjet Qumranu i prostoru s pećinom gdje su beduinski pastiri pronašli
čuvene starozavjetne svitke s Mrtvog mora. Tu i ručamo, a onda odlazimo na
kupanje u Mrtvom moru. Na mjesnu plažu, naravno, jer divlje se nikako ne
preporučuju. Čak su neka mjesta i strogo zabranjena, jer obala Mrtvog mora ima
neobičnu sklonost da vas proguta. Doslovno se otvaraju rupe u zemlji, vidjeli
smo mnoge vozeći se. Nalazimo se više od 400 m ispod površine mora. Samo kupanje
– odnosno plutanje poseban je doživljaj. More je toliko slano i puno minerala da
u njemu nema živih organizama. Najljepše je plutati na leđima, a onda okrenuti
se prsno nije jednostavno – neda more. Koža postaje glatka, kao namazana finim
uljem. Blato je posebna priča. Prekriveni blatom od glave do pete, crni i
neprepoznatljivi fotografirali smo se i zabavljali. Pomlađeni i osvježeni
ostavljamo pustinju i već se divimo zelenilu nadomak Jerihona. Najviše je palmi
s datuljama, plantaže naranči, banana… Zaustavili smo se kraj Zakejeve smokve i
prisjetili se penjanja niskog Zakeja da bi mogao vidjeti Isusa. Zapadno od
Jerihona je gora na kojoj je Isus bio u pustinji kušan 40 dana. Zaustavljamo se
na platou i uživamo u pogledu. Tu je i živopisna mini tržnica, deva koju možete
jahati 2-3 kruga. Vješti trgovci od 7 do 77 godina nude nas datuljama, narančama
i bananama. Teško se to može odbiti, mora se probati. Voće je stvarno odlično,
svježe ubrano i kupujemo. A to ide odokativno – bez vaganja. Ako se cjenkate
dobijete još koju voćku, ako ne to je to.
Vrijeme je za Jerihon i svetu misu. Jerihon je grad star 10-tak tisuća godina.
Rušen i ponovo građen nekoliko puta, kao uostalom i mnogi dijelovi Jeruzalema,
Betlehema i drugih mjesta. Danas je pod palestinskom upravom., kršćani su
manjina, ali značajna – u kršćansku školu idu i djeca drugih vjera, jer je
cijenjena. Naš župnik Darko služi prvu misu u Svetoj Zemlji. Crkva je Dobrog
Pastira. Čitanje o Isusovoj kušnji u neposrednoj blizini mjesta na kojem se
dogodila prožima nas posebnim osjećajima.
Po izlasku iz crkve dočekao nas je mrak,mali dječaci koji prodaju datulje i
banane i vatromet. Kroz mjesto prolazi kolona automobila, trube, vesele se. Nije
nogomet povod – pustili su jednog palestinca iz izraelskog zatvora. Ima i
oružja, ali puca se u zrak. Ne bojimo se. Ipak je vatromet.
Autobusom ubrzo dolazimo do kontrolnog punkta. Zapadna Obala, Palestina, Izrael,
pomalo prestajem razmišljati na čijoj smo točno zemlji. Ulazi mlada vojnikinja,
nasmiješena prolazi autobusom, a pored vozača čeka ju čovjek sa mitraljezom u
rukama. A Bože moj, i naši policajci nose oružje. Manje doduše, ali savkom
svoje. Prolazimo bez problema. Dolazimo u Nazaret, panoramski razgled i smještaj
u hotel u centru grada. Nazaret je grad Isusova djetinjstva. Isus Nazarećanin.
Danas je to arapski grad, mada se židovska četvrt (Nazaret Illit – Gornji
Nazaret) ponovo širi. Naš hotel Rimonim je bez zamjerke. Imamo lijep pogled na
Baziliku navještenja i grad pod svjetlima. Večera. Hrana je ponešto drugačija
nego kod nas, bazirana na 15-ak vrsti salata minimalno, uz svaki obrok. Uz
salate za doručak su sirevi, vrhnja, jaja, humus…za ručak i večeru od mesa ima
pečene piletine, kockice junetine, janjetine…ima uvijek lepinja, slanutka,
voća…uglavnom ne može se ostati gladan.
PONEDJELJAK, 5. ožujka
Nakon doručka pješačimo do Bazilike Navještenja. Nalazi se na mjestu gdje je
anđeo Gabriel navijestio Mariji da će začeti i roditi Isusa. U donjoj kripti je
Špilja navještenja. Iznad nje imamo misu. Molimo za sve naše žive i mrtve. Za
sve koji su se preporučili u naše molitve. Molimo za djecu. Kao i na svakoj misi
Očenaš molimo svi povezani, držeći se za ruke.
Nakon mise idemo u razgled svetišta. Prvo do crkve sv. Josipa, koja je s
bazilikom povezana franjevačkim samostanom. Tu je kip sv. Josipa. Do crkve se
nalazi, prekrasno, neobično stablo. U donjoj kripti ostaci su Josipove
radionice, odnosno kuće (u Isusovo doba sve su to bile kuće u kamenu – pećine).
Na sjevernoj strani kod bazilike nalaze se ostaci nazaretskog naselja iz
Isusovog vremena i arheološki muzej. Razgledavamo zanimljive slike BDM iz
Marijanskih svetišta diljem svijeta, u bazilici i okolnom trijemu. Zanimljivo.
Npr. japanska Madona japanska je žena u njihovoj nošnji . Naravno, posebno
molimo i fotografiramo se uz našu Majku Božju Bistričku. Spuštamo se do špilje
navještenja, na osobnu molitvu.
Autobusom nastavljamo put prema Sredozemlju. Ubrzo stižemo u Kanu Galilejsku,
mjesto prvog Isusovog čuda - pretvaranje vode u vino na svadbi. Bračni parovi
obnavljaju bračne zavjete. Župnik nas sve poziva koji smo u braku na zavjete. Pa
kako ću se ponovo zavjetovati mužu, a da on to ne čuje, pomislih i nađoh
rješenje u trenu. Hvala dragom Bogu na mobitelima, sve je čuo i bio prisutan on
line. Poseban doživljaj. Malo šopinga, svadbenog vina i krećemo put brda Karmel
i Haife.
Karmel je velika Izraelska oaza. U ovo doba sve je zeleno. Ručak imamo u
restoranu koji drže Druzi – tako se zovu tamošnja stanovnici arapskog porijekla.
Obilje salata, voća, povrća, iscijeđenog soka od šipka…Nakon toga odlazimo do
Bazilike Gospe Karmelske, naše Marije Škapularske – Stella Maris. Njezin oltar
je i u našoj župnoj crkvi, pa joj se svi predano molimo. Posebno Tihana i ja –
rodila sam ju na dan Gospe Karmelske, pa joj se rado utječemo. Nas troje ostali
smo gotovo zadnji u crkvi. Upisujem zahvalu i molitvu u knjigu kraj oltara. Tu
je i špilja proroka Ilije.
Na redu je Haifa – panoramski razgled grada na Sredozemlju, u podnožju brda
Karmel. Neočekivan doživljaj bila je šetnja Bahaiskim visećim vrtovima. Kakav
sklad biljaka, kamenčića…. Čista ljepota. I prekrasan pogled na luku, more i
cijelu Haifu. Povratak do Nazareta ne traje dugo, izbjegli smo najveće gužve,
mada i sada vozači trube, guraju se. I sve teče. Nakon večere 20-tak hodočasnika
ponovo odlazi u Baziliku na molitvu krunice. Svako veće moli se na nekom jeziku,
a svi prisutni odgovaraju na svojim jezicima. Te se večeri molilo na hrvatskom.
UTORAK, 6. ožujka
Nakon doručka liftovi su se malo bunili, pa su neki malkice i kasnili u bus.
Zato smo u Tiberijadi žurnim korakom išli prema Galilejskom (Genezaretskom)
jezeru, da brod ne isplovi bez nas.
Srećom stigli smo na vrijeme. Ovdje je najvažniji izvor vode za Izrael. Ovo je i
najznačajnije područje Isusova javnog djelovanja. Našavši se na lađi „Kralj
David“ zatvaram oči i vidim Isusa kako se ribarskim brodom otiskuje s ove iste
obale. Sve se vraća tisućama godina unatrag. Domaćini samo pridonose atmosferi.
Na jarbol se uz Izraelsku, diže hrvatska zastava, uz zvuke hrvatske himne. Svi
stojimo i pjevamo. Na sredini Galilejskog jezera, pomalo obavijenog tajnovitom
maglicom, vodič čita Lukino i Matejeva evanđelja o Isusovu govoru u lađi i
čudesnom ulovu ribe, o Isusovom hodu po vodi, o utišavanju bure. Sve se to
događalo na ovom mjestu. Ovdje je Isus pozvao 5 svojih apostola da ostave mreže
i pođu za njim. Svi pjevamo „O Bože zar si pozvao mene“. Neopisivo. Gotovo da mi
se ne silazi, kad smo pristali u Ginosar. Tu se nalaze ostaci broda iz Isusovog
doba koji je pronađen 1986.g. Nedaleko nekadašnje prometnice Via Maris mjesto je
Tabga. Tu je Crkva umnažanja kruhova i riba, čija povijest seže daleko u 28.
godinu. Kamen, stijena na koju je Isus stavio 2 ribe i 5 kruhova, te nahranio
5000 ljudi, pretvoren je u oltar. Mozaici u crkvi su prelijepi, slikoviti. Tu je
dio kamene posude za hranu iz Isusovog doba. U dvorištu je mali ribnjak. I
velika maslina. Ubrzo smo stigli do Brda blaženstva. Tu je Isus izrekao svoj
govor na gori. U lijepom vrtu nalazi se Crkva blaženstava. Oko nje su kolonade.
Na stropu crkve 8 je krugova sa 8 blaženstava, 8 prozora, sve je u znaku broja
8. Svi smo u tišini u osobnim molitvama. Na izlasku iz kružnog prostora crkve
nalazi se misnica i štola – poklon pape Ivana Pavla II. Tu je na stropu bazilike
i dio Hrvatske – hrast iz slavonskih šuma.
Slijedi misa na otvorenom. U ugodnoj hladovini, na obali Galilejskog jezera, na
kamenim klupama i s kamenim oltarom slušamo misu, kao što su nekada ljudi ovdje
slušali Isusa. Biljke iz mnogih krajeva svijeta zelene se. Čuje se cvrkut ptica.
Kraj ograde skriva se gušter. Sve je tako u skladu s prirodom, blaženo, kao što
samo ime brda i govori. Kad sam mislila da mi je srce za taj dan ispunjeno došli
smo u Kafarnaum. Isusov grad. Prvi Isusovi sljedbenici Petar i Andrija bili su
iz ovog, nekada ribarskog mjesta. Ovdje je Isus živio od kad je počeo javno
djelovati, pretpostavlja se u Petrovoj kući (postoji podatak da je jednom platio
porez za sebe i Petra).
Ovdje sam imala želju ostati još satima. Danima. Kraj jezera ili upravo ovdje
ispod ove krošnje. Sjeli smo kružno ispod drveta koje je grane pustilo metrima u
stranu, kao da se trudi načiniti nam hlad. Odmah do bijelih ostataka sinagoge.
Slušam vodiča i mislima sam u dobu kad je Isus ovdje izliječio uzetog i ozdravio
Petrovu punicu, satnikovog slugu…Nakon razgleda sinagoge, idemo do kamenih
ostataka Petrove kuće. Dolaze mi slike Isusa i Petra kako prolaze upravo uz ovaj
zid…Iznad je napravljena velika crkva staklenih zidova. Ostati nisam mogla, ali
bilo bi lijepo vratiti se jednom, stanovati na Brdu blaženstva, pa dolaziti u
Kafarnaum, dugo šetati obalom jezera…Isusovim stopama. Galileja je
najplodonosniji dio Izraela. U ovo doba sve se zeleni. I već smo na Golanskoj
visoravni. Prije 50 godina Izrael je zauzeo cijelo jezero, kao i Golan,
visoravan uz istočnu obalu, a Sirija i danas zahtijeva dio obale . Tu je
smješteno više kibuca koji se bave poljoprivredom i turizmom. Tako smo i mi
ručali u jednom od njih – Ein Gev-u. Odličnu „Petrovu ribu“. Nakon ručka i
odmora u kibucu, ulazimo još dublje u Golan. Pogledom tražimo planine Libanona i
Sirije preko puta. Tu gužve nema, turistima ni traga, mada se već dugo ovdje ne
puca i prekrasan je pogled u dolinu. Pomalo je vjetrovito. Nastavljamo
serpentinastom cestom, gotovo da smo zapeli, ali problem je vozač na brzinu
riješio. Na tromeđi Sirije, Jordana i Izraela uživamo u prekrasnom krajoliku i
zelenilu. Slijedeće stajanje je na rijeci Jordan. Mjesto Yardenit. Ivan je
krstio Isusa u rijeci Jordan. Jordan je pomalo muljevita, nevelika rijeka. Do
samih stepenica doplivale su baš velike ribe i promatramo se. Dolijeću galebovi
i golubovi. Patke. S druge strane Jordana pase arapski konj. A u rijeci ljudi
obučeni u bijele haljine uranjaju u vodu, obnavljajući svoje krsne zavjete. Naki
naši dotiču vodu rukama ili se kao i ja izuvamo i zagazimo. Djeluje umirujuće.
Kažu kad staviš prst u more povezan si s cijelim svijetom. Isto tako stavivši
prste u Jordan ja sam se osjećala povezano s Isusom.. Preko Reina i Kane
Galllejske vraćamo se u Nazaret. Nakon večere većina je preumorna za još koji
kilometar pješečenja do bazilike, pa krunicu molimo u sobi. Treba se i
spakirati. Sutra napuštamo Nazaret i hotel Rimonim.
SRIJEDA, 7. ožujka
Nakon ranog doručka slijedi vožnja prema Sredozemlju, odnosnu Tel Avivu. Razgled
započinjemo od Jaffe. Ona je danas sastavni dio Tel Aviva i najstarija luka u
funkciji na svijetu. Kad je postala prenapučena, prije 100-tinjak godina grupa
židova osnovala je Tel Aviv, danas najveći grad po broju stanovnika u Izraelu. U
Jaffi prvo posjećujemo crkvu sv. Petra. Nakon čitanja i molitve penjemo se do
vidikovca. Prekrasan pogled na Tel Aviv – duga pješčana plaža, a uz nju
najljepši hoteli. Još malo istražujemo Jaffu. Dolazimo do nekakvog mostića
želja, na kojem se nalaze horoskopski znakovi. Postoji neka priča o ispunjenju
želja, na koju nismo uzalud trošili vrijeme. Na jednom mirnom, malom trgu sjeli
smo na terasi kafića i uživali.
Slijedi panoramski razgled Tel Aviva. Na ulazu odmah kontrasti grada. Moderni
neboderi i do njih zgrade sa mnoštvo instalacija s vanjske strane i devastiranih
fasada. Dalje se prostire Tel Aviv u punom sjaju. Kažu da je to najkvalitetniji
grad za život, doduše i najskuplji. Postoji izreka „Haifa radi. Jeruzalem moli,
a Tel Aviv se zabavlja“. U noćnom provodu nismo ostali. Amerikanci se ne šale –
ispred njihove ambasade u Tel Avivu bageri – sele ambasadu u Jeruzalem.
Prolazimo i pored mjesta gdje je ubijen Yitzhak Rabin. Nedaleko tržnice silazimo
s busa. Tržnica je neopisiva. Svuda rajski plodovi. Voće i povrće je svježe,
krupno, more zelenila i boja…Kupujemo sočne plodove, ručak i nas troje odlazimo
do obale, puštamo da nas more prska dok zapljuskuje obalu i uživamo u suncu i
prekrasnom pogledu.
Na putu do Jeruzalema zaustavljamo se u mjestu Lod. Tu se nalazi crkva i grob
Sv. Jurja, zaštitnika naše župe. S posebnim osjećajem spuštamo se u donju kriptu
do groba.Tu se nakon molitve svi zajedno fotografiramo i šaljemo fotografiju u
domovinu.
Slijedi Ain Karim – mjesto Ivana Krstitelja i njegovih roditelja Zaharije i
Elizabete. Vinogradni brežuljci protežu se do u nedogled. U centru se nalazi
crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Na brežuljku iznad naselja nalazi se crkva
Pohođenja BDM. Pješice prolazimo pored Djevičanskog izvora. Tu je sagrađena
džamija koja više nije u funkciji, jer ovdje nema više muslimana. Susrećemo
svatove. Mladenka se ne razlikuje od naših, tek kod nekih uzvanika vidi se nešto
drugačija moda nego je to kod nas. Mi se nastavljamo uspinjati i popriličan broj
stepenica dovodi nas do samostana i crkve. Pogled na vinograde i mjesto u dolini
je prekrasan. Sa željezne ograde pozdravljaju nas dva mala kipa – Elizabete i
Zaharija. Odmah do ulaza kip je susreta dvije trudnice – BDM i Elizabete. U
kripti su ostaci doma sv. Ivana Krstitelja i kamen koji ga je, zajedno s majkom,
sakrio od Herodovih krvnika. Gornji dio crkve posvećen je Mariji. Veličanstvene
freske prikazuju susret Marije i Elizabete i Mariju kako ju kroz stoljeća slave
ljudi i anđeli. Slavili smo ju i mi. Izmolili smo desetku radosnog otajstva
krunice: „koga si Elizabeti u pohode nosila“, a onda svi kao jedan otpjevali
Zdravo Djevo, kraljice Hrvata. Bio je to još jedan od trenutaka u kojem rasteš
iznutra. Iza nas čekala je svoj red za molitvu grupa iz Poljske, pa smo polako
izašli ispunjenih srdaca.
Prolazeći pored Latruna vidimo muzej tenkova. Sve smo bliže Jeruzalemu, odnosno
Betlehemu, koji se nalazi iza zida. Zid kojim je ograđena Palestina - Zapadna
Obala ogroman je. Palestinci prolaze sve moguće skenere kad izlaze iz Betlehema
i to pješice. Propusnicu za izlaz autom imaju rijetki. Za turiste su druga vrata
u zidu. Ulazimo bez problema u Betlehem. Zaustavljamo se u suvenirnici naših
domaćina. Osim hotela imaju i radionicu – većinu rukotvorina izrađuju od
maslinova drva. Smještamo se u hotel Holy Family. Iznenadile su nas više nego
prostrane sobe. Ugodan hotel. I mada smo opet u Palestini ne osjeća se nikakva
napetost.
ČETVRTAK, 8. ožujka
Dan koji provodimo u Jeruzalemu. Danas je Dan žena i naš župnik još u busu
nagrađuje 20 žena sa čitanjima. 14 postaja križnog puta, 2 misna čitanja i 4
psalma. Jeruzalem se nalazi na brežuljcima, fasade su sve od bijelog kamena, pa
ga nazivaju i bijelim gradom. Sveti grad za židove, muslimane, kršćane…Naš Sveti
grad u kojem je Isus Krist na križu ishodio naše spasenje. Stari dio Jeruzalema
opasan je zidinama i obuhvaća židovsku, kršćansku, muslimansku i armensku
četvrt. U zidinama je 7 ulaza. Jedna je vrata Sulejman Veličanstveni dao
zazidati (Jafina, Lavlja i Sionska je dao sagraditi). Zazidana su Zlatna vrata.
Kroz njih je na Cvjetnicu Isus ušao u grad. Židovi vjeruju da na ta vrata treba
doći Mesija, a muslimani su ih zazidali upravo zato da bi onemogućili Mesijin
prolaz, a možda i zbog lakše kontrole ulaza i izlaza iz grada.
Već u autobusu sama sebe uvjeravam da stvarno ulazim u Jeruzalem. Davidov toranj
prvi nas pozdravlja. Bus napuštamo pored zidina. Pješačimo kroz groblje (nemam
osjećaj da smo na groblju, kamene ploče kao da su dio arhitekture i pripadaju
zidinama ). U Jeruzalem ulazimo na Lavlja, odnosno Stjepanova vrata. Na tom je
mjestu mučeništvo podnio sv. Stjepan, prvi mučenik. Upijajući vizure grada i
vezane priče dolazimo do crkve sv. Ane, koja se nalazi na mjestu rođenja Blažene
Djevice Marije. Posebno je akustična. Odmah do crkve nalaze se ostaci kupališta
Bethzatha, gdje je Isus ozdravio uzetoga. Nakon malo slobodnog vremena u ugodnom
hladu dvorišta čeka nas križni put. Via Dolorosa. Put kojim je Isus nosio svoj
križ, sve do Kalvarije. Započinje u kapeli bičevanja u sklopu franjevačkog
učilišta, a tu se nalazi i kapela osude ili stavljanja križa. Tu je Pilat dao
bičevati Isusa, tu je osuđen na smrt i okrunjen trnovom krunom. Nakon mnogo
razaranja i građenja točnim putem kojim je Isus nosio svoj križ nemoguće je ići,
a bit je osjetiti Isusov put muke i slijediti ga. Prvih devet postaja su u malim
kapelicama uz put, a ostalih pet je u crkvi Isusova groba. Svatko od nas nosi
križ jedan dio puta, prvo muškarci, a žene čitamo na postajama, pa kasnije i mi
nosimo križ Moje čitanje je druga postaja u crkvi Osude – Isus prima na se križ.
Prolazimo ulicom punom trgovina, ljudi, malih vozila. Ne obaziremo se ni na što.
I kad je Isus nosio svoj križ bila je gungula, ljudi su mu dovikivali, ružili
ga. Mi mirno prolazimo i molimo. Srećemo i druge grupe u molitvi križnog puta.
Arapski trgovci nude svoju robu, ali nemam potrebu ni pogledati. I moja djeca
dolaze na red nositi križ. U tom trenutku presjekla me pomisao kako je bilo
Majci Isusovoj gledati svojeg izmučenog, krvavog sina pod teškim križem. Trudim
se ne zaplakati. Na platou u blizini bazilike Isusova groba izmolili smo zadnjih
5 postaja i završili križni put. Pješačimo do bazilike Isusova groba. Dolazimo u
atrij koji je, osim bazilikom, zatvoren sa svih strana zgradama kapela i
samostana. Lijevo od ulaza u baziliku je zvonik. Desno su stepenice za vanjski,
sada zatvoren, ulaz na Kalvariju. Na ovom mjestu je u Isusovo vrijeme bila
uzvisina Kalvarija – Golgota i nalazila se izvan grada. Bazilika Isusova groba
sagrađena je na mjestu gdje je Isus razapet, umro i pokopan, gdje je uskrsnuo.
Nekoliko puta na ovom je mjesto bilo rušenja, razne su se vjeroispovijesti
mijenjale u vlasništvu. Nakon izgona križara, Grci su dobili ovlast da obnove
baziliku i to su učinili ne baš uspješno, nastojeći uništiti sve križarsko i
katoličko, pa i prelijepu građevinu, a bazilika je postala pravoslavna crkva.
Bilo je i potresa. Danas se poštuje status quo iz Saladinovog vremena – ondašnje
zatečeno stanje, što znači da baziliku dijele katolici (franjevci), grčki, te
armenski pravoslavci. Nastojim se sabrati da u punini doživim ovo sveto mjesto.
Pod jednim krovom nalazi se crkva razapinjanja i crkva groba. Mi ulazimo u
baziliku te se odmah desno stepenicama penjemo na Kalvariju. Mračno je. Ima puno
ljudi, pa čekamo u prvom djelu – rimokatoličkoj kapeli. Molim ispred oltara sa
prikazom Isusova pribijanja na križ Odmah pored je mali oltar Žalosne Marije s
veoma realističnim kipom Isusove Majke u suzama. To je podsjetnik na Pietu –
mjesto gdje je Marija u krilo primila Isusa kada je skinut s križa. Nadalje se
nastavlja grčka kapela podignuta na stijeni gdje je Isus bio razapet i umro. Tu
je veliko raspelo. Ispod oltara nalazi se kamen u kojem je bio zataknut križ s
razapetim Isusom. Klečimo i dotičemo kamen. Pokraj oltara, ispod stakla nalazi
se i stijena raspukla u trenutku Isusove smrti. Silazeći sa Golgote vidimo
stijenu pomazanja, koja se nalazi odmah nasuprot ulaza u baziliku. Dotičemo
kamen i kratko molimo na mjestu gdje je položen Isus nakon skidanja s križa i
pomazan, odnosno pripremljen za ukop. Svi zajedno prolazimo pored kapele s
Isusovim grobom (jutro je i malo ljudi – ne čekaju dugo za ulazak) i kroz
pokrajnje prostorije i sakristiju dolazimo u kamenu kapelu gdje smo imali svetu
misu. Nakon mise i mi stojimo u redu za Isusov grob. Sad je već poduži. Čekali
smo oko 2 sata, a zna se čekati i duplo duže. Ljudi žamore, razgovaramo i teško
je sabrati se ili moliti. Pomišljam kako je to neobično za ovo sveto mjesto.
Unutra je Isusov grob, jesmo li uopće toga svjesni? Došavši u predprostoriju –
kapelu anđela u polumraku molim. Sad sam prva na redu ispred niskih vrata koja
su ulaz do samog Isusovog groba. Ulazim i gotovo padam na koljena. U maloj
prostoriji vidim samo kamenu ploču, ispod koje je 3 dana bilo počivalište Isusa
Krista i na koju naslanjam glavu. Ne sjetim se pogledati okolo. Sjećam se samo
osobe do sebe i nisam sigurna da li nas je u tom trenutku bilo troje ili četvero
unutra. Molim tiho, a u grlu me guši. Tišina je i pomišljam, pa neću valjda
glasno zaplakati. Otima mi se jecaj. Molim dok nas ne pozivaju van, jer i drugi
čekaju svoj red. Imamo vremena pa sa kćeri i sinom sjedam na klupu između izlaza
i stijene pomazanja. Plačem i velim sinu da sam valjda postala osjetljivija s
godinama. Ne stidim se tih suza, ali da izbjegnem poglede ljudi, stavljam
sunčane naočale. I bi mi lakše. Mogu se radovati uskrsnuću. Sjetih se da je
slijedeći na redu Zid plaća i da sam namjeravala napisati zahvalu i molitvu na
papirić i staviti ga između kamena. Pišem. Od bazilike Isusovog groba pješice
prolazimo kroz živopisnu arapsku četvrt, urednu židovsku, razgledavamo mnoga
povijesna mjesta uz put. Vojske ima, većinom simpatične djevojke i mladići.
Oružje nose ležerno, kao ruksake. Sjede na zidićima. Djeluju sasvim miroljubivo.
Uniforme su im zelene i lijepo se uklapaju u opće šarenilo stilova odijevanja.
Židovski muškarci u crnom, bijelih košulja i pokrivenih glava. Njihove žene u
suknjama koje lako razlikujemo od šarenih tunika arapskih žena. One često nose i
marame preko kose. Dolazimo do platoa gdje je kontrolna točka. Stvari skeniraju
na traci, mi kroz prolaz i relativno brzo smo kod Zida plaća. Ovdje židovi
svakodnevno mole. Rupe između kamena ispunjene su papirićima. Prostor je
pregrađen. Lijevo mole muškarci, obavezno pokrivene glave. Desni dio je za žene.
I mi se dotičemo zida, izmolimo kratku molitvu, a onda promatramo živopisne
židovske žene u molitvi. Na platou u velikom krugu pjevaju djevojke i mladići,
gotovo djeca. Slave Bar Micvu, svoju duhovnu punoljetnost. Nakon Zida plaća
odlazimo na Sion, koji je sada izvan zidina. Ulazimo u dvoranu na katu -
Cenacolo, gdje je bila Isusova posljednja večera s učenicima na Veliki četvrtak.
Tu je ustanovio euharistiju i svećeništvo. Tu su bili apostoli nakon Uskrsa i tu
im se uskrsli Isus najprije ukazao. Tu je Toma povjerovao. Tu je primljen Duh i
rođena prva Crkva. Na Sionu je i spomenik kralju Davidu s harfom i replika
njegovog groba, do kojeg žene i muškarci opet mogu samo odvojeno. Tu je i crkva
Marijina usnuća. U kripti crkve kip je umrle, odnosno usnule Majke Božje, gdje
smo palili svijeće i ustrajno se molili. Uslijedio je povratak u Betlehem. Tu
večer naši domaćini su nam u drugom kraju Betlehema pripremili večeru, na kojoj
smo imali priliku vidjeti dio lijepog palestinskog folklora. Dobili smo
prekrasne uspomene na Betlehem od maslinova drva. .Bila je to veoma lijepa
večer. Za našim stolom vladala je prava razigrana atmosfera, imali smo i
proslavu 2 rođendana i u hotel se vratili puni lijepih uspomena.
PETAK, 9. ožujka
Ujutro smo se uputili prema bazilici Rođenja sa špiljom rođenja Isusova. Kraj
bazilike su franjevački, grčki i armenski samostani, te crkva sv. Katarine sa
špiljom sv. Jeronima. U baziliku se dolazi kroz Trg Jaslica. Od nekadašnja tri
ulaza dva su zazidana, a treći smanjen da osvajači ne ulaze na konjima u
baziliku. Dapače, svatko tko ulazi mora se sagnuti, jer su Vrata poniznosti,
kako se zovu, visoka samo 130 cm. Bazilika je velika i visoka dvorana sa
stupovima, na kojima se vide slike. Na podu su drveni poklopci ispod kojih se
vide prekrasni mozaici. U tijeku je obnova bazilike, pa tako do punog sjaja
dolaze i mozaici u zlatu iznad stupova. Lijevo smo pošli do crkve svete Katarine
koju od bazilike djele samo vrata. Spuštamo se do špilje gdje je živio sv.
Jeronim. U crkvi sv. Katarine imamo zadnju misu u Svetoj Zemlji. Nakon toga
stojimo u redu za špilju Isusova rođenja. Pošto smo došli rano, ne čekamo dugo.
Za vrijeme čekanja ispisujemo poruke, odnosno imena na platnu koje je već
poprilično ispisano, a tu je zbog renoviranja crkve. Kupujem dvije voštanice s
natpisom i godinom. Grupi azijata iza nas poprilično se žurilo vidjeti špilju
Rođenja pa se jedva zadržavamo na nogama kod okruglih stepenica koje vode u
špilju. Na mjestu gdje se rodio Isus srebrna je zvijezda. Kleknemo i poklonimo
se na tom mjestu. Iza su jaslice, odnosno mjesto gdje je Marija položila
novorođeno Dijete. Tu ima vremena za kratku molitvu. Ustajem da i drugi dođu na
red, ali ostajem do zida i još molim. S lijeva su mi jasle, a desno oltar
Mudraca (tu su se malom Isusu poklonila tri kralja). Na tom oltaru neki svećenik
upravo završava svoj obred i sve nas blagoslivlja. Voljela bih ostati i duže na
ovom svetom mjestu, ali dolaze već spomenuti azijati sa svojim fotoaparatima i
žurbom, pa si ne dam pokvariti sliku malog Isusa ispred sebe. Izlazimo na trg.
Još jednom odemo do Vrata poniznosti, malo fotografiramo, a onda se smjestimo u
ugodan lokal na trgu. Nakon okrepe vozimo se prema Pastirskim poljima i
tamošnjoj crkvi anđela. Crkva je prekrasna, kružna, sa kupolom koja propušta
svjetlost, te je prostor obasjan kao i pastiri kad su im došli anđeli
navijestiti radosnu vijest. Anđeli se nalaze sve uokrug na donjem dijelu kupole.
Ovdje uglas pjevamo i molimo. Ušli smo i u veliku, originalnu špilju iz Isusovog
vremena kakvu su koristili pastiri i u kakvoj je sličnoj rođen Isus. Vrijeme je
za ručak. Nadomak Jeruzalema u restoranu Pasha`s. Nakon ručka spremni smo za
Maslinsku goru. I njoj sam se posebno radovala. Oduvijek sam voljela prizore
Isusa u Getsemanskom vrtu. Sa Maslinske gore pruža se prekrasan pogled na
Jeruzalem, nije bilo izmaglice i mogli smo uživati. Doduše gore je puhao vjetar,
pa se čuje da je zima. Eto nakon tjedan dana pojam zime više se ne veže uz
snježnu mećavu doma, nego uz malo vjetra nakon vrućih dana. Posjećujemo crkvu
Očenaša gotovo na vrhu Maslinske gore i špilju iznad koje je podignuta, a u
kojoj je Isus molio Očenaš. U špilji je izvorni Očenaš na aramejskom uklesan u
kamenu, a prijevodi na svim jezicima su na zidovima u i oko crkve. U crkvi je i
Očenaš na hrvatskom. Ovdje molitva Očenaš sama poteče s usana i iz srca. Ušli
smo i u crkvu Gospodnjeg plača, koja je u obliku suze. Zid iza oltara je
ostakljen i gledamo na Jeruzalem, a pogled je još ljepši iz dvorišta. Vide se
muslimanske džamije: Omarova i Al Aksa. Pogled seže sve do kršćanske četvrti i
kupole bazilike Isusovog groba. Ravno su Zlatna vrata, lijevo Sion, Crkva
Petrovog zatajenja, Zid plača, groblja različitih vjeroispovijesti… Prolazimo
kraj groblja židova koji se tu pokapaju da bi bili što bliže Mesiji kad siđe na
zemlju. Spuštamo se strmim putem još niže do Getsemanskog vrta. Natpis o dvojici
brače hrvata koji su kupili ovaj vrt i poklonili ga franjevcima. Masline su
neopisivo lijepe. Stabla su široka, kao rezbarena. Mogu živo zamisliti Isusa na
ovakvom mjestu. Odmah do vrta je crkva svih naroda tj. bazilika agonije. To je
mjesto gdje je Isus bio u smrtnoj borbi i znojio se krvavim znojem. Iznad
ulaznog trijema sa tri luka dominira lijep mozaik. Zanimljiva su i vrata sa
drvom života koje izrasta iz križa. Unutrašnjost je tamna. Odgovara tjeskobi. U
središtu pred oltarom nalazi se kamen na koji je bio naslonjen Isus za vrijeme
tjeskobne muke. Oko kamena je trnovita kruna od željeza. Dotičem kamen, sjednem
odmah do njega i molim. Još jednom zastanemo kod Getsemanskog vrta. Osam starih
maslina ispričalo bi tisuću priča da govori. Od priče o Judinom izdajničkom
poljupcu do danas. Nedaleko se nalazi i Getsemanska špilja gdje je Isus boravio
s apostolima. Nalazi se u neposrednoj blizini crkve Marijina uznesenja. U tu
crkvu ulazi se impresivnim stepenicama duboko u zemlju. Klanjamo se Marijinu
grobu i uzašašću. Nedaleko uz zid, kojeg prekrivaju prekrasne puzavice čeka nas
autobus. Panoramski razgledamo i novi Jeruzalem, sa modernim, a i pomalo
neobičnim zgradama. Vraćamo se u Betlehem. Opet komentiramo benzinsku pumpu koja
kao da je iz prastarih kaubojskih filmova, a odmah preko moderne vile. Totalna
suprotnost.. Razmišljam da bih još štošta trebala kupiti. Sat-dva u starom
Jeruzalemu za još koju molitvu i kupnju suvenira za naše doma, o kojem smo
razgovarali, je izostao. Nije mi se išlo do uličnih dućana prepunih torbi i
marama u Betlehemu. Želje mi je kupiti malog Isusa za jaslice, ali ne drvenu
rezbariju. Obećala sam kupiti nešto i za župnu crkvu u ime svih hodočasnika.
Bilo je ideja da to također bude beba Isus, ali nigdje ju nitko nije vidio. I
tko ima mjesta za nositi nešto veće? Svi pomalo odustaju i ostavljaju me bez
ideja i pomoći. Tihana, Viktor i ja po dolasku u Betlehem odlučimo odmah otići u
kupovinu. I tik do hotela spazim vrata, koja sam vidjela tek jednom i to
zatvorena. Dućan koji je imao sve što sam naumila kupiti. I novorođenče Isusa u
prirodnoj veličini kakvo je u bazilici i povorci u Betlehemu na Božić. Viktor
zaključi kako djetešce ima prekrasne oči. Ali kako ćemo mi to unijeti u avion da
nas puste i da nam se ne slomi? Ko naručeni dolaze Anita i Darko. On nema ručnu
prtljagu i voljan je ponijeti kutiju u avion umjesto ruksaka. Razmišljam da li
je ideja dobra. I kojeg Isusa odabrati. Meni se sviđa ovaj „pravi“, neće valjda
biti prevelik…na kraju zovem i župnika u pomoć. On skromno pita koliko košta i
da li neće biti previše. Neće. Sami su se hodočasnici nudili. Dat će tko može i
želi. (Svi smo sudjelovali.) Odabiremo i krunicu koju mi hodočasnici iz
Palinovca kupujemo za našu kapelicu. Biram još neke sitnice. Inače šekele nismo
dobro ni vidjeli tokom hodočašća. Gotovo sve se plaća dolarima. A zanimljiva nam
je bila kovanica od pola šekela, na kojoj lijepo piše ½. Mrvicu se cjenkam na
kraju kupovine. Uspješno. Cijene je trgovac odmah na početku kupovine prepolovio
– 50% za sve (to je valjda dio folklora). Ima tu vjerojatno još prostora za
cjenjkanje, ali tako sam zadovoljna kupljenim i hodočašćem da nemam volje. Neka
se i trgovac veseli. Bio je nadasve ljubazan i uslužan. Tihana nosi kutiju s
„župnim“ Isusom, a i moje vrećice skrivaju nekoliko sličnih malih za kućne
jaslice(s certifikatom da su izrađeni u Betlehemu) i još štošta lijepog. U
predvorju hotela sretnemo Gorana koji nam kaže da kutiju kao takvu, bez torbe
nećemo moći unijeti u avion. Još ne vidimo problem. Budemo mi već to nekako.
Poslije večere uzimam djetešce i pravac do sobe Anite i Darka. Kutija ne stane
ni u jedan njihov ili naš kofer. Djetešce bez kutije ne stane ni u jedan ruksak
koji imamo kao ručnu prtljagu. Kofer kojeg će bacati na sve strane ne čini nam
se dovoljno siguran. Darko je već u pidžami, pa odlazimo nas dvije ponovo u
obližnje trgovine po adekvatan ruksak – torbu za ručnu prtljagu. Naravno s
djetešcem – da ne kupimo premalo. Srećom, pa su dućani još otvoreni. U prva dva
isprobale smo sve vrste kofera, torbi i ruksaka. Ništa dovoljno veliko da
djetešce stane, a gdje stane preveliko je za ručnu prtljagu. Dućani će se ubrzo
zatvoriti, pa da ne lutamo s lomljivim sadržajem u rukama, Anita sama juri do
još nekoliko dućana vidjeti ima li kakva drugačija torba. Ja za to vrijeme
sjedim na kamenu. Sama u noći usred Betlehema, u Palestini – Zapadna obala, sa
bebom Isusom u naručju. Pomislih da me sad vide oni iz Hrvatske koji su me
pitali – ne bojiš se ići u Palestinu, oružje, rat i te stvari; vjerovali ne bi.
A ja se sjetih Marije i Josipa. Kako je njima bilo tražiti mjesta za svoje
novorođeno dijete. Tog sam trenutka osjetila Božić u srcu kojeg ću pamtiti dok
sam živa. Kupovinu nismo obavile, ali nas je spazio trgovac kod kojeg je
djetešce kupljeno. Kad je čuo da nismo ništa našle zove nas u dućan, ponudi nas
da sjednemo. On ne prodaje torbe, ali šalje sina kući da pogleda sve torbe, a on
istu traži u skladištu. Ništa. Onda nam je djetešce zamotao u nekoliko slojeva
folije sa zrakom, dobro oblijepio trakom i bilo je spremno za kofer (izbor je
pao na jedini čvrsti kofer i na Darka da ga nosi) i sutrašnju avanturu.
SUBOTA, 10. ožujka
Ustajemo veoma rano. U predvorju važemo kofere. Nema pretovara. Opraštamo se od
Betlehema, potom Jeruzalema i opet nas čeka pustinja i put do Eilata. Vidimo
šatorske nastambe beduina. Na stajalištu rješavamo doručak iz paketa koje smo
dobili u hotelu. Na aerodromu smo na vrijeme. Izrael je zemlja u koju je puno
lakše ući nego izaći. Kontrole su rigorozne. Skeniraju svu prtljagu. Pitaju sve
i svašta. Neke i više od toga, ali smo svi uspješno prošli. Najviše smo se
bojali za našeg malog Isusa. Kad je prolazio Darkov kofer kroz skener igrom
slučaja i Anita i ja smo opet bile tu. Kad je gospođa raširila oči i pitala
Darka: Iiiimate bebu u koferu, a on mrtav-hladan:da-imam. Kao „kaj je tu čudno“.
E njima je bilo čudno. Istina da je beba na skeneru izgledala živo i gledala
širom otvorenih očiju. Policajke s drugih punktova dolazile su poslikati scenu
sa skenera. Naravno da su ga razmotali i detaljno pregledali, ali na našu radost
ostao je čitav i sretno stigao u Sveti Juraj. Kao i mi. Vožnja avionom opet je
bila mirna, pogled kroz prozor neponovljiv, a Budimpešta krasna. Malo smo
razgledavali, a većina nas je skoknula na gulaše, koljenice, paprikaše,
bifteke…malkice smo se zaželjeli, a kod susjeda je skoro kao doma. U Međimurskoj
noći dočekali su nas naši najmiliji. Pozdravljamo se sa dragim suputnicima. Neke
već sutra susrećemo na zahvalnoj svetoj misi u našoj župnoj crkvi, gdje nas je
na oltaru Majke Božje Škapularske dočekao i mali Isus koji je doputovao s nama.
A dragom Isusu na nebesima, koji nas je vodio svojom zemaljskom domovinom još
jednom smo zahvalili sa Tebe Boga hvalimo.
Popriličan sam tekst napisala, ali sve je to tako malo naspram doživljaja Svete
Zemlje vlastitim očima. Otvorena srca i s molitvom na usnama slijediti Isusove
stope do njega samoga neopisivo je |
