Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se
još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer.
Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u
postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam
paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo
ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao
razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i
izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak.
Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa...
Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija
čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad
pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao
srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom
kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na
verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je
kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista
onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu
trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona:
jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan
zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od
drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom -
moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare
baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad
se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali
Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od
uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva
divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na
verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to
zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili
darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit
će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na
verandi.
-
Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto
zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve
zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići
u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto
zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo
složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga
drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo
sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću
željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se
nečega sjetio, reče:
- Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga
je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i
odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam
se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako
uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto
duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da
vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno,
gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga
drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam
pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan
lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I
sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića
što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i
srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali
mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol,
i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno
klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo
ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na
pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je
svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća
živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se
Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa
nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem
udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja.
Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio
zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako
uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti
u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo
ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače
naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je
dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i
radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.