Božićne
priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od
smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru
namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim
junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim
pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da
bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak
odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog
dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve
plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je
bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki
polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u
krznima išli su polako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata
bogato krzno, ispade najednom dvoje djece u prnjama i poče
dvoglasno jadikovati:
-
Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.
-
Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli
nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić
za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrčavali
zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je
prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!
A
Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad
je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao
svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani
novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica,
koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propustila
čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svoda
obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak
pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
-
A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.
-
Deseticu - odgovorio je Miška suho.
-
I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.
-
Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.
-
Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! -
jadikovala je djevojčica.
-
Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
-
Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. -
Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti
lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar
dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki.
Uh, to ti je mnogo!
-
Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.
-
Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
-
Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se
Kaća.
-
Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam
kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest.
Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim
prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to
je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za
osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke.
Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo
jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
-
U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U
dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu
gostionicu.
-
Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva
časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se
u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana
provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od
mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se
on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru
usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene
gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No
oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u
njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju
večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti.
Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.